Šerbo Rastoder, RELIGIJA I POLITIKA 1991-1999. (Pogled iz crnogorske perspektive) |
Šerbo Rastoder
RELIGIJA I POLITIKA 1991-1999.
(Pogled iz crnogorske perspektive)
Istorijski kontekst
Kada se za Crnu Goru kaže da je vječito bila na periferiji velikih svjetova, onda se ulazi u domen jedne klasične balkanske priče, unutar koje se isprepletenost tradicije i nasleđa na tim prostorima izvode iz dominacije ili prisutnosti tri velika religijska sistema (pravoslavlja, katoličanstva i islama). Zato je u istorijskom kontekstu vezanost duhovnog i svjetovnog, božanskog i ovozemaljskog nužno produkovalo stereotip u istorijskoj svijesti unutar koje je konflikt "prirodno" stanje dominantne "kulture rata" i njenog tumačenja kao egzistencijalnog refleksa, koja ima svoj konkretni iskaz u shvatanju sadašnjosti kao produžene prošlosti.
Moderna crnogorska država, međunarodno priznata na Berlinskom kongresu 1878. godine je postala višekonfesionalna zajednica teritorijalnim proširenjam na okolne gradove (Nikšić, Podgorica, Bar, Ulcinj) i samim tim ušla u sistem obaveznosti poštovanja prava religijskih manjina i prava vlasništva nad cjelokupnom nepokretnom imovinom (čl. 29/30 Berlinskog ugovora).
Proširenjem tokom balkanskih ratova 1912. godine na prostore Pljevalja, Berana, Bijelog Polja, Plava, Gusinja i Metohije, Crna Gora je zadobila oko 250000 novih podanika od kojih su preko 80% bili nepravoslavci (160000 muslimana i 25000 katolika), odnosno od oko 140000 koliko je iznosilo stanovništvo Crne Gore uoči Berlinskog kongresa do skoro 500000 koliko ga je bilo poslije Balkanskih ratova. (Andrijašević:2003) U navedenim granicama Crna Gora će ući u novostvorenu jugoslovensku državu sa prostorom koji je bio neintegrisan u bilo kom pogledu (državnom, kulturnom, privrednom, konfesionalnom), da bi poslije 1945. godine kao jugoslovenska republika u šestočlanoj federaciji zahvatila i prostor Boke Kotorske (koji je do 1918. bio pod vlašću Austro-Ugarske carevine) i ostala bez Metohije, koja je postala sasatavni dio Republike Srbije. Istorijska dinamika teritorijalnog širenja crnogorske države u suštini nije bila komplemenarna sa procesima i logikom razvoja duhovne jurisdikcije tri dominatne konfesije (pravoslavlja, islama i katoličanstva), te će se tokom čitavog XIX vijeka uočavati sukob različitih tendencija zaokruživanja državnog i duhovnog, odnosno nacionalnog i konfesionalnog, što će posebno biti vidljivo na kraju XX vijeka kada otpočne raspad jugoslovenske federacije. Takva pozicija će Crnu Goru staviti pred nužnim izazovom određivanja prema spoljnim procesima i ujedno podstaknuti procese unutrašnjeg pregrupisavanja, što će biti direktna posljedica izazova nametnutih događajima u okruženju izazvanim procesom izjednačavanja nacionalnog i konfesionalnog.
Da bi se shvatila logika navedenih procesa nužno je podsjetiti na sledeće istorijske činjenice:
Poslije Berlinskog kongresa 1878. godine Pravoslavna crkva u Crnoj Gori (Cetinjska mitropolija) je imala status državne crkve sa tendencijom komplementarnosti državne i duhovne jurisdikcije. (Rastoder:1994 ) Pitanje odnosa crkve i države bilo je uređeno Ustavom iz 1905. godine, po kome je (čl. 40) "državna vjera (je) u Crnoj Gori istočno pravoslavna. Crnogorska crkva je autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno–pravoslavnom vaseljenskom crkvom. Sve ostale priznate vjeroipovijesti slobodne su u Crnoj Gori".
Država je preuzela brigu o materijalnom položaju crkve (prema Zakonu o parohijskom sveštenstvu iz 1910. sveštenstvo je plaćano iz državnog budžeta, čime je bila osigurana njihova stalnost). Pošto je na Drugoj konferenciji episkopa održanoj u Beogradu (24-28. maja 1919.) donijeta odluka, kojom je proglašeno duhovno, moralno i administrativno jedinstvo svih pravoslavnih crkvenih oblasti i potvrde tog čina dekretom regenta Aleksandra 17.(30) juna 1920. i formalnog čina ujedinjenja pravoslavnih crkava u teritorijalnom okviru nove države (Kraljevine SHS) na Patrijaršijskom saboru 30. avgusta (12.septembra) 1920. godine, Crnogorska crkva je postala integralni dio SPC. Ona je tada imala 24 eparhije, tri oblasna mitropolita (Beograd, Karlovci, Cetinje) i dvadeset jednog episkopa. (Grujić:1920; Gligorijević:1997) Konačna unifikacija ustrojstva SPC izvršena je 3. septembra 1931. godine (kada je i donijet Ustav SPC). Stupanjem na snagu novog Ustava SPC, izvršena je arondacija eparhija (Zahumsko-raške, Bokokotorsko–dubrovačke (osim sreza Dubrovnik) i Pećke (srezovi beranski, bjelopoljski), čime je više nego udvostručena teritorija Crnogorsko-primorske mitropolije. Na taj način se na duže vrijeme ustalila teritorija duhovne jurisdikcije cetinjsko-primorskog mitropolita. (Kandić:2002) Poslije II svjetskog rata obnovljena je Budimljansko-polimska eparhija sa sjedištem u Bijelom Polju. Po Ustavu SPC iz 1947. godine u njen sastav su ušli nekadašnji djelovi Pećke mitropolije kao i Pljevlja sa manastirom Mileševom. Ova eparhija je ukinuta 1956. godine i podijeljena između Crnogorsko- primorske i Dabrobosanske mitrpolije, tako da je Crnogorskoj mitropoliji pripalo beransko, bjelopoljsko i andrijevačko namjesništvo, da bi 1993. godine bila obnovljena Mileševska eparhija sa sjedištem u manastiru Mileševa kojoj su pored ranijih oblasti Dabrobosanske eparhije (Pljevlja i Prijepolje) zahvatila Novu Varoš i Sjenicu. Mitropolit Amfilohije nosi i titulu "skenderijski " koja podrazumijeva jurisdikciju nad Skadarskim vikarijatom (Vraka i sela oko Skadra u Albaniji), koji je formiran 1937. godine poslije proglašenja Albanske pravoslavne crkve i koji je kao takav bio ušao u SPC 1947. godine, iako su sveštenici ovog vikarijata poslije 1945. bili uključeni u Albansku pravoslavnu crkvu. Od početka devedesetih, crnogorska manjina sa ovog područja i organizaciono postaje interesatna za Mitropoliju koja osniva (1993.) "Bratstvo Sv.Jovana Vladimira" sa sjedištem u Skadru, gdje u saradnji sa Albanskom pravoslavnom crkvom počinje gradnja novog hrama u Vraki. (Stamatović:1999) Značajan broj (1670) Vračana i Skadrana je marta 1991. godine izbjegao u Crnu Goru (Bojović:1991,7), odakle je pokušano njihovo naseljavanje u Metohiju.
Katolička zajednica u Crnoj Gori za svoje istorijsko i duhovno središte smatra Barsku nadbiskupiju (uzdignuta na rang nadbiskupije 1089.), koja je sticajem istorijskih okolnosti vremenom postala relikt prošlosti, jer se broj njenih podanika i područje duhovne jurisdikcije stalno smanjivao. Poslije 1878. godine i međunarodnog priznanja Crne Gore postavilo se pitanje i uređenja položaja katolika u Crnoj Gori, tim prije što je ova mala zajednica (oko 5000) bila pod snažnim uplivom Austro-Ugarske, koja je sebe smatrala protektorom nad katoličkim življem u Osmanskoj imperiji. Želeći da neutrališe tu vrstu uticaja i da sjedište katolika bude u Crnoj Gori (1867. godine su bile spojene barska i skadarska nadbiskupija), Crna Gora će u direktnim pregovorima sa Vatikanom postati i prva država sa većinskim pravoslavnim stanovništvom, koja je potpisala konkordat (Rastoder:2001,105-126). Konkordatom između Crne Gore i Vatikana 1886. godine uređeno je pitanje duhovne jurisdikcije Barske arcibiskupije i ono se protezalo na sve katolike u tadašnjoj crnogorskoj državi. Do manjih promjena dolazi tek 1923. godine, kada je Barskoj biskupiji dodijeljeno kao područje apostolske administracije dio župa pripojenih u balkanskom ratu, odnosno 1969. godine kada su bulom pape Pavla VI ove župe pripojene barskoj nadbiskupiji (Rastoder:1991).
Danas su Rimokatolici sa ovog područja (njih oko 11000) duhovno potčinjeni kotorskoj biskupiji, koja je od 1969. godine sufragan splitske nadbiskupije. Kotorska biskupija podijeljena je na 4 dekanata i 24 župe, u kojima ukupno djeluje 21 sveštenik koji brinu o oko 200 crkava, kapela, samostana i župnih kuća.
Manje je poznata činjenica da je Islamska zajednica u Crnoj Gori najstarija organizacija tog tipa u jednoj hrišćanskoj državi na Balkanu. Osnovana je 1878. godine (četiri godine prije slične zajednice u Bosni i Hercegovini). Sjedište muftije i šerijata bilo je u Baru ili Podgorici, a muftija crnogorskih muslimana, kako mu je zvanično glasila titula, nije uspio da proširi svoju duhovnu vlast na područja koja su pripala Crnoj Gori poslije balkanskih ratova. Poslije 1918. godine islamsko sveštenstvo u Crnoj Gori je bilo potčinjeno vrhovnom muftiji čije je sjedište bilo u Beogradu, jer su sve do 1936. godine u Jugoslaviji paralelno egzistirale dvije islamske zajednice: jedna za Srbiju (u čijem sastavu su Kosovo i Makedonija) i Crnu Goru na čelu sa vrhovnim muftijom u Beogradu, i druga: za područje Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, kojom je upravljao reis-ul-ulema sa sjedištem u Sarajevu. Pošto je 1936. godine došlo do objedinja vanja Islamske zajednice i sjedište reis-ul–uleme postalo Sarajevo, i Islamska zejednica u Crnoj Gori je postala njen integralni dio.(Rastoder:1994) Poslije Drugog svjetskog rata, dolazi do nove reorganizacije, tako da je 1947. obrazovan Vakufski sabor i Saborski Odbor, a 1948. Islamsko starješinstvo Crne Gore, da bi 1959. bili ukinuti Saborski odbori, dok je izvršni organ postalo Starješinstvo Islamske zajednice sa sjedištem u Titogradu. (Folić: 2001, 157-185)
Do 1990. godine postojala je jedinstvena IZ Jugoslavije koju su sačinjavale četiri Saborska područja: Saborsko područje BiH, Hrvatske i Slovenije sa sjedištem u Sarajevu, Sabor IZ za Srbiju sa pokrajinama: Kosovom i Vojvodinom sa sjedištem u Prištini, Sabor IZ za Makedoniju sa sjedištem u Skoplju i Sabor IZ za Crnu Goru sa sjedištem u Titogradu (Podgorici). Novim Ustavom iz 1990. godine formirano je peto saborsko područje za Hrvatsku u Sloveniju, sa sjedištem u Zagrebu. Raspadom SFRJ, dolazi i do raspada jedinstvene Islamske zajednice. Imajući to na umu, Sabor IZ u Crnoj Gori 1994. godine donosi svoj Ustav, kojim potvrđuje kontinuitet organizacije IZ u Crnoj Gori u pravnim i organizacionim pitanjima i zadržava duhovno jedinstvo sa članicama bivše jedinstvene IZ Jugoslavije. Po tom Ustavu IZ u Crnoj Gori osnovani su autonomni organi i institucije na čijem čelu je Reis IZ. Tako će ova vjerska zajednica postati i jedina čije će područje duhovne jurisdikcije biti usaglašeno sa granicama Republike Crne Gore. (Agović:2001,13-17)
Socijalni kontekst
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Crnoj Gori je živjelo 615035 stanovnika. Od toga broja, pravoslavnog življa je bilo 425133 (69,12%), islamskog 118016 (19,18%), katoličkog 27153 (4,41%), protestanata 853 (0,13%), Jevreja 156 (0,02%), neke druge vjeroispovijesti 8780 (1,42%) i onih koji su se izjasnili da nijesu vjernici 9850 (1,60%). (Šarkinović:2003,257). Istovremeno, u Crnoj Gori nije bilo ni jedne opštine sa stanovništvom samo jedne konfesije.
Crnogorsko-primorska mitropolija je 1999. godine raspolagala sa preko 650 manastira i crkava. (Kandić:2002,41-48) Pored 24 muška, 9 ženskih, 16 manastira koje se obnavljaju i 3 u izgradnji, velikog broja obnovljenih i podignutih crkava, u periodu od 1991. godine se bilježi i značajan porast broja sveštenika i monaha. Dok je 1991. bilo samo deset aktivnih manastira sa oko dvadesetak monaha i monahinja, deset godina kasnije je bilo trideset aktivnih manastira sa oko 160 monaha i monahinja. Broj parohijskih sveštenika se povećao od dvadeset (1991.) na oko 60 (1999.) koji obavljaju svoje dužnosti u sedam arhijerejskih namjesništva i parohija cetinjsko-primorske mitropolije. (Kandić:2002, 41-48) Septembra 1992. godine obnovljena je Cetinjska bogoslovija kao srednjoškolska vaspitna ustanova SPC, potom "Svetigora" kao izdavačko–informativna ustanova mitropolije koja izdaje istoimeni časopis i uređuje radio program (od 1998.) Mitropolije cetinjske. Širom Crne Gore otvoreni su Duhovni centri: knjižare i kiosci, osnovani su crkveni horovi, dok je obnovljen i inteziviran rad Kola srpskih sestara koje obavljaju humanitarnu misiju pod okriljem Mitropolije. Godine 1993. Crnu Goru su posjetili patrijarsi carigradski Vartolomej i ruski Aleksije II i tom prilikom zajedno sa srpskim patrijarhom Pavlom osveštali temelje budućeg hrama Hristovog Vaskresenja u Podgorici. Izgradnja ovoga hrama "jedan je od osnovnih zadataka Mitropolije Crnogorsko-primorske u sadašnjosti". Tada je u Ostrogu održan vanredni Arhijerejski Sabor SPC, što je bilo prvo takvo okupljanje velikodostojnika SPC u istoriji Crne Gore. (Stamatović: 1999.)
Sociološka istraživanja provođena u vrijeme real-socijalizma redovno su ukazivala da je u odnosu na bivše jugoslovenske sredine, stepen klasične religioznosti bio najniži u Crnoj Gori i on 1985. nije prelazio 19% (Bešić/Đukanović:2000,210). U tom smislu su se desile značajne promjene, tako da već 1993. godine pojedini istraživači bilježe podatak da je religioznost prisutna kod 69% ispitivane populacije. (Đorđević:1995,18) Relativno veliki porast religioznosti u Crnoj Gori se uglavnom objašnjava činjenicom rušenja real-socijalizma "koji je počivao na ideologiji kao religiji koja je obezbeđivala totalnu društvenu integraciju . Usled ovoga, nacionalizam, kao metamorfni real-socijalizam je za sobom povukao klasičnu religioznost, kao moguću matricu koja identifikuje totalnu društvenu zajednicu, prije svega iz tradicionalnih razloga, budući da je klasična religija u predsocijalističkom razdoblju našeg društva imala snažne veze sa nacionalizmom, koji je u to vrijeme bio princip totalne društvene integracije". (Bešić/Đukanović:2000,216) Dominatno sociološki pristup navedenim pitanjima, u velikom dijelu potvrđuje karakteristike društva s krizom identiteta, koje se po rušenju jedne ideološke paradigme, "vraća potvrđenim vrijednostima". U slučaju Crne Gore bi se, umjesto pojma "klasična religioznost", sa više osnova, mogao koristiti pojam folklorne ili manifestacione religioznosti, koja nije sama sebi svrha, već je uvijek bitan supstrat složenijih procesa povezanih sa raznim nivoima krize identiteta. Ovaj problem se ne može posmatrati izvan sadržaja kolektivne svijesti i nacionalne identifikacije. Po tom osnovu se lomi savremeno crnogorsko društvo od vremena raspada SFRJ. Odnosno, osnovna nit polarizacije je na pristalice ideje o etničkoj posebnosti (crnogorska nacija) i ideje o pripadanju širem etničkom korpusu srpskog naroda (Đukanović:2001,313) ili jednostavno, na pristalice nezavisne crnogorske države i zagovornike zajednice sa Srbijom. Zato religioznost u Crnoj Gori ima i politički predznak, kako sa stanovišta unutrašnje dinamike crnogorskog društva, tako i sa stanovišta njegovog određenja prema procesima u okruženju, što se najbolje očitavalo u odnosu vjerskih zajednica prema događajima u okruženju .
Politički kontekst
Početkom devedesetih, kada je jugoslovenska politička kriza prerastala u otvorenu konfrontaciju i kada su prvi poslijeratni parlamentarni izbori u Crnoj Gori, održani decembra 1990., formalno verifikovali Miloševićevu prevlast i na ovom prostoru, njeno mjesto u budućem konfliktu je praktično bilo omeđeno ideologijom koja je Crnu Goru i Crnogorce vidjela kao integralni "dio srpske države i srpskog naroda". Nakon izbora, u Crnoj Gori su se iskristalisale, uslovno rečeno tri dominatne opcije. Vodeći Savez komunista nije otvoreno obožavao deklarisane srpske nacionaliste, za koje je Crne Gora bila "srpska pokrajina", ali je prema njima posebno u vrijeme srpsko-hrvatskih sukobljavanja, bio zapanjujuće tolerantan i direktno ili indirektno ih podržavao. Koristeći "patriotsku" retoriku, protivnike rata i zagovornike crnogorske državnosti, optuživali su za "antisrpstvo", "stranu zavjeru" i za namjeru "pokatoličenja Crne Gore". (Andrijašević: 1999,15) Drugu opciju, činila je politika Narodne stranke, za koju je njen lider Novak Kilibarda kasnije tvrdio da je osnovala Služba državne bezbjednosti. Narodna stranka je preferirala zaokruživanje srpskog nacionalnog prostora i kao "žeton stranka treba(la) da zatalasa ljude od krsta, crkve, ravnogorce i đurišićevce". (Šćekić:2001,14-15) Odana "srpstvu i svetosavlju", ova politička grupacija je slijedila ideološku matricu srpskog nacionalizma poznog XIX vijeka. Treća politička opcija se vezivala za Savez reformskih snaga Anta Markovića, koji je tada u Crnoj Gori predstavljala kolacija stranaka, od kojih su bili najprepoznatljiviji Liberalni savez i Nezavisna organizacija komunista. Reformisti su odbacivali nacionalističke projekte i zagovarali Jugoslaviju prihvatljivu za sve njene narode, a ako ona ne bi bila moguća, smatrali su da je najlogičnije da Crna Gora proglasi državnu samostalnost. (Andrijašević:1999,16) Kasnije će Savez komunista promijeniti ime u Demokratsku partiju socijalista, koja će se 1997. podijeliti na Đukanovićevo krilo (DPS) i krilo Momira Bulatovića (Socijalistička narodna partija od 1998.). Od Narodne stranke Novaka Kilibarde koja vremenom pravi radikalan zaokret od ekstremno srpske nacionalističke grupacije do saveza sa liberalima (1996.) otcijepiće se kasnije krilo Božidara Bojovića (Srpska narodna stranka od 1998.), dok će se početne grupacije sa socijalističkim i komunističkim predznakom objediniti u Socijademokratsku, koja je do raskola u vladajućoj DPS, uz Liberalni savez bila jedina na antimiloševićevskim i procrnogorskim pozicijama. (Goati: 2000)
Tokom 1990. godine dolazi do personalnih promjena u vrhu SPC, kada je na vanrednom zasjedanju Sabora u decembru izabran patrijarh Pavle, umjesto patrijarha Germana (umro u avgustu 1991.) koji je na toj dužnosti bio pune 32 godine (1958-1990.). Dotadašnjeg episkopa banatskog Amfilohija Sabor je izabrao za mitropolita crnogorsko-primorskog. (Tomanić: 2001, 21)
Amfilohije Radović 30. decembra 1990. biva ustoličen za "mitropolita Crnogorsko- primorskog, zetsko-brdskog, skenderijskog (1) i egzarha Svetoga Pećkoga trona od strane mitropolita Danila Dajkovića (umro 1991.), koji je skoro 30.godina (od 1961.) bio na ovoj dužnosti". Ustoličenju su prisustvovali patrijarh Pavle, brojni episkopi i visoki izaslanici drugih pravoslavnih crkava, te od političkih ličnosti pored ostalih, Novak Kilibarda, Radovan Karadžić i naravno književnik Matija Bećković, koji će od tada često biti gost u Crnoj Gori. (Šćekić: 2001,86) Prema nekim tvrdnjama "… čim je, 1990. došao u Crnu Goru kao mitropolit Srpske pravoslavne crkve, Crnogorci su precizno definisali Amfilohija. Bogosluženje mu je dužnost, a politika velika ljubav". (Koprivica: 1999,13) Ovdje se misli na onaj manji dio Crnogoraca koji su od prvog dana oštro istupili protiv "nove politike" i retorike cetinjskog mitropolita, dok je veći dio tada dijelio stanovište vladajućeg estabilišmenta, kojem je "novogovor" crnogorsko-primorskog mitropolita bio samo pojačan antenski odašiljač u procesu oblikovanja javnog mnjenja i njegovoj pripremi za događaje koji će uslijediti. Nesumnjivo da je i tadašnja vlast svoju naslijeđenu dominaciju nad crkvom, zamišljala drugačije. Otuda nastaju i početni nesporazumi oko granica "crkve" i "politike". Ovaj "obrazovani, produhovljeni i racionalni čovjek", koji spada u "sami vrh pravoslavnih mislilaca", kako je Amfilohija kvalifikovao tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović, pravi neke izlete u politici, koji nijesu bili "tako besprekorni". (Andrijašević:1999,31). Očigledno Amfilohije nije tako mislio i energično je odbacivao prigovore da se crkva bavi politikom: "...To zamjeranje je nasleđe titoističko-brozovske ere. I tada je bila na snazi stroga zabrana crkvenim ljudima da se bave politikom ... Crkvi, međutim, saglasno njenoj prirodi i svečovečanskoj misiji, ništa što je ljudsko nije tuđe". (Koprivica:1999,13) O sprezi crkve i politike ubjedljivo svjedočanstvo je ostavio bivši predsjednik Narodne stranke, Novak Kilibarda koji u svojoj ispovijesti, između ostalog, tvrdi i da "Narodna stranka nije ostajala dužna Amfilohiju, jer nije morao da brine o masovnosti svojih skupova. Gdje on tu i mi". (Šćekić: 2001, 85- 89)
Otvaranje pitanja mauzoleja na Lovćenu, partizansko-četničkih sukoba, nacionalnog identiteta Crnogoraca u kontekstu aktuelnih dešavanja sukoba na ex jugoslovenskom prostoru, poprimalo je karakter mobilizacije "srpstva" u borbi protiv "ustaša". Rat sa Hrvatima i posebno napad na Dubrovnik (septembra 1991.) trebalo je da Crnu Goru dovedu na prvu liniju odbrane "srpstva". U mobilizaciji javnog mnjenja prednjačila je režimska "Pobjeda" koja se u svojim specijalnim izdanjima, poput onog "Rat za mir" ili "Vapaj Lovćena" bavila kartografijom srpskih nacionalista. (Andrijašević:1999,53-54). Retorika mitropolita Amfilohija i njegovo promovisanje "srpstva i svetosavlja" saglasno velikosrpskom nacionalističkom projektu, dovela je do značajne polarizacije među samim Crnogorcima. Okupljeni oko Liberalnog saveza, "Monitora", Socijaldemokratske stranke Crne Gore, Crnogorskog udruženja nezavisnih pisaca, Crnogorskog PEN centra, Matice crnogorske i drugih institucija sa crnogorskim nacionalnim predznakom, ova intelektualna i politička grupacija, koja se deklarisala kao pobornik suverene Crne Gore, pokrenula je inicijativu o obnovi Crnogorske autokefalne crkve. To će postati povod brojnim polemikama, sukobima i podjelama. Već 1991. na Petrovdan (12. jula) ispred Cetinjskog manastira došlo je do obračuna između "autokefalista" i pristalica "srpskih stranaka" (vjernika SPC). To je bio sukob procrnogorskog i prosrpskog političkog koncepta, jer je različitost proisticala iz prisutnih političkih ideologija a ne crkvenih dogmi.(Andrijašević:1999,212) Mitropolit Amfilohije je na Petrovdan 1991. od Cetinjskog manastira "napravio kasarnu" dozvoljavajući pripadnicima Arkanove Srpske dobrovoljačke garde da naoružani uđu u njega. (Tomanić: 2001,91) Liberalni savez je tada zahtijevao da: "Amfilohije kao glavni organizator petrovdanskog orgijanja četnika odmah i zauvijek napusti Crnu Goru". Odbor za vraćanje autokefalnosti CPC je Skupštini Crne Gore predao peticiju sa 8000 potpisa kojom se tražio povratak autokefalne CPC. (Koprivica:1999,17)
Raskol je bio potpun od Badnjeg dana 1991. godine kada se počelo sa loženjem "dva Badnjaka". Pristalice SPC ispred Cetinjskog manastira, pristalice CPC na Trgu kralja Nikole na Cetinju. Zvanično, autokefalna CPC je "obnovljena" na Lučindan, 31. oktobra 1993. godine na "Crnogorskom saboru" na Cetinju, a za prvog crkvenog poglavara izabran je Antonije Abramović, tadašnji klirik Ruske pravoslavne crkve u Kanadi (Toronto). Poslije njegove smrti, aklamacijom je na Badnji dan (6. januara 1996.) za njegovog naslednika izabran Miraš Dedejić, tadašnji sveštenik Grčke pravoslavne crkve sa službom u Rimu. Dedejić je 15.marta 1998. godine u sabornom hramu Svete Paraskeve rukopoložen za episkopa CPC od strane patrijarha Bugarske pravoslavne crkve Pimena (Adžić: 2000,171).
Pokret za obnovu CPC, koji je proizišao iz naroda, a ne iz same crkve, bio je politički odgovor na političku aktivnost SPC i njenog mitropolita Amfilohija. Oko ovog pitanja, koje će biti predmetom brojnih sporova u političkoj i intelektualnoj javnosti, ne samo u Crnoj Gori, reflektovaće se sve savremene dileme crnogorskog društva, pitanja njegovog identiteta i perspektive. Jedna ili druga crkva postaće tačke pozicioniranja političkih elita, koje će (zlo)upotrebljivati vjerska raspoloženja sljedbenika zavisno od svojih dnevnopolitičkih interesa. Često će postajati nejasno, ko kome služi u tom poslu (crkva politici ili obratno), ali da je došlo do simbioze vjere i politike, postalo je sasvim jasno. U početku je zahtjev za autokefalnom CPC dovođen u kontekst dnevnih skaradnosti poput onih o osnivanju "Autokefalne muslimanske crkve" (Andrijašević:1991,61) ili "hiljadugodišnjoj osvajačkoj politici Vatikana na ove strane", što je glavno uporište "Hrvatskoj nacionalističkoj misli" koja je "izgradila fanatizovanu mržnju prema svemu što je srpsko. Srbima u Krajini se sprema naoštren kolac. Stara ideja Vatikana da se pokatoliče Srbi, a prije svega najodvažniji Crnogorci, opet javno živi i, kao i do sada, neće birati sredstva . ...Vatikan i danas nastoji da preotme Cetinjski manastir. Jer, njemu uticaj slabi u Evropi i zato se besomučno okreće Balkanu i istoku Evrope. Njihova isturena pesnica i histerični glasnogovornik je Liberalni savez Crne Gore koji hoće, sa zavedenim uličarima da istjera mitropolita Amfilohija iz manastira ..." (Andrijašević:1991,108,140)
Navođenjem sličnih citata iz "Pobjede", tada jedinog dnevnog lista u Crnoj Gori, koja je prednjačila u raspirivanju vjerske i nacionalne mržnje u vrijeme srpsko-hrvatskog sukoba, želimo bar djelimično detektovati poželjno raspoloženje javnosti u procesu "vraćanja Crne Gore i cjelokupnog srpskog naroda svom istorijskom i nacionalnom biću", odnosno u vremenu pokušaja homogenizacije Crnogoraca na osnovama "srpstva i pravoslavlja", kojem prijete povampirene "ustaše" iza kojih stoji tradicionalan "neprijatelj-Vatikan". Zato je i masovno krštenje oko 400 izbjeglica iz Albanije od strane mitropolita Amfilohija (Andrijašević:1991,121-122), i ponovno dovođenje Željka Ražnatovića Arkana i njegove garde u Cetinjski manastir na Badnji dan 1992. godine, bilo u funkciji homogenizovanja i potrebe stvaranja "opštesrpskog fronta" i zastrašivanja, posebno onih, koji se nijesu prepoznali u toj "priči". Da bi ipak učinio izvjesnijim perspektive rata, i probudio istorijski ratnički sentiment, Arkan je iz Cetinjskog manastira poručio Crnogorcima: "I Skadar će biti naš". Sve je ostalo samo na pokušaju mitropolita i aktuelne vlasti da zastraše "autokefaliste" i protivnike rata, koji su se, uprkos policijskoj zabrani u velikom broju okupili na Trgu kralja Nikole na Cetinju. (Koprivica:1999, 60-67) To su bile samo sekvence sveopšte mobilizacije SPC i njenih velikodostojnika u "procesu masovnog povratka tradiciji". U ratnoj propagandi "Pobjeda " je od Arkana i njegove Garde, čiji je cilj "očuvanje srpstva, svetosavlja, porodice i srpske sloge" gradila sliku idealnih boraca i vitezova koji u akcije "idu privatnim automobilima, zlato ne nose, osim burme (ko je oženjen), nikoga ne kolju, ali zarobljenike ne uzimaju, bore se protiv ustaša, žene i djecu ne diraju, ne piju alkohol, a lopove strijeljaju". Arkan je na čelu garde koja treba da preraste u profesionalnu vojsku "koja bi bila kadra da brani sve teritorije Srbije i Crne Gore". Arkan je Crnogorcima je sa slavonskog ratišta posredstvom "Pobjede" poručivao: "Pozdravi mi junačku braću Crnogorce i poruči da Dubrovnik mora biti naš ili božji. U ljeto dolazim u Dubrovnik da slušam gusle. A posle ćemo sa ovom mojom vojskom da vratimo Skadar. I poruči onim ustašama Jevremu (Brkoviću, op. R. Š.) i Slavku (Peroviću, op. R. Š.) da ću im, kada završim sa spoljnim neprijateljima i oca i majku". (Andrijašević:1999, 247, 334-335) Tadašnji "ratni izvještač" i autor velikog broja sličnih dopisa, Jovan Plamenac, postao je kasnije klirik SPC.
Početno obožavanje Miloševića, bliskost sa Mirkom Jovićem, Biljanom Plavšić ("To je Kosovka djevojka"), Radovanom Karadžićem kojeg je često pohodio na Palama i obilazio njegove borce po bosanskim ratištima da ih osokoli za borbu, pozicioniralo je mitropolita Amfilohija u red onih koji su hrišćanski mesijanizam sveli na značenje religijsko - političkog i nacionalističkog mesijanizma. (Đorđević: 2003, 9) U novembru 1991. godine, kada je "oslobođen" Vukovar i kada su se nazirale "granice srpskih zemalja", Amfilohije je hrabrio uz gusle, odlomcima iz pjesme Mojkovačka bitka, rezerviste podgoričke brigade "Veljko Vlahović" na dubrovačko–hercegovačkom ratištu. (Koprivica:1999, 25-26) Zalažući se za ujedinjenje svih srpskih zemalja, mitropolit Amfilohije je u aprilu 1992. godine izjavio, povodom prihvatanja Vensovog plana od strane srbijanskog i jugoslovenskog rukovodstva, da će ta šansa vjerovatno ponovo biti propuštena kao što je bila propuštena 1918. godine (Tomanić: 2001, 96). Uostalom, još 1990. Amfilohije je tvrdio: "Srpski narod u ovoj zemlji ima najmanje razloga, što se njega tiče, da se bori za bilo kakvu Jugoslaviju... Da smo 1918, kao narod, imali ovo iskustvo koje imamo sada, vjerujem da ne bismo ni ulazili u jugoslovensku perspektivu - ni sebe radi, ni drugih radi. Gledano kroz perspektivu sadašnjeg iskustva, 1918. je jedna od velikih zabluda i iluzija srpskog naroda ". (Radović:2002,283)
Aprila 1992. rat se proširio i na Bosnu i Hercegovinu. U njemuće žrtve, zločini, izbjeglice, višegodišnja opsada i uništavanje gradova, postati novi izazov za inertnu međunarodnu zajednicu. U isto vrijeme od Srbije i Crne Gore od Srbije i Crne Gore stvorena je SRJ,čiji je Ustav usvojen 27. IV 1992. Sve veći unutrašnji sukobi i masovne demonstracije (mart 1991, jun 1993,) i sankcije međunarodne zajednice (na snazi od maja 1992,), stavljaju SRJ, odnosno Miloševića u procjep između optimalnog cilja, koji je izgledao ostvarljiv 1990/91. i pokušaja da se sačuva oružjem "stečeno" tokom 1994. godine. Zato su i "sankcije" Republici srpskoj u BiH od strane SRJ, pokazale tako dramatične razlike između "pragmatizma" koji je htio da sačuva "iluziju" i "iluzije" koja je odbacivala "pragmatizam". Posebno zato što je postajalo jasnije da ratni entuzijazam formiran na ideologiji laži, ima svoje vrijeme (zlo)upotrebe.
Podržavajući Karadžića i Republiku Srpsku, episkopska konferencija SPC je 5. jula 1994. uputila "apel" u kojem se poziva "… sav srpski narod da stane u odbranu vekovnih prava i sloboda, svojih vitalnih interesa nužnih za fizički i duhovni opstanak i opstanak na svojoj očevini i dedovini." Vjerovatno razočaran činjenicom što ovaj pastirski poziv nije naišao na očekivan prijem kod onih kojima je upućen, mitropolit Amfilohije, mjesec dana kasnije, (8. avgusta 1994.) godine žestoko kritikuje one što su "već brigu na veselje udarili ... Za razliku od njih "… narod i Skupština Republike Srpske danas čuvaju i obraz i dušu srpskoga naroda pravoslavnog, ne praznim riječima i nečasnim kompromisima, nego sopstvenom krvlju i sopstvenim životima, koje zalažu pred čitavim svijetom za odbranu svega čestitoga i svetog u ovom narodu, za odbranu svekolikog Pravoslavlja. U Bosni i Hercegovini danas se bije bitka za slobodu zlatnu i obraz časni čitavog Pravoslavlja, za pravdu i dušu čitavoga svijeta, za svetinju bogolikog ljudskog dostojanstva...". (Tomanić: 2001,120-121)
Mitropilija crnogorsko-primorska se avgusta 1995. godine obratila i crnogorskom parlamentu sa zahtjevom da odbaci "presudu" rukovodstvu sa Pala, povodom zaokreta tadašnje vlasti prema politici Radovana Karadžića. Taj čin je nazvan "izdajom" i tri puta se proklinjala" ruka koja podiže zid između sebe i brata u nevolji", dok je ponašanje Beograda i Podgorice kvalifikovano kao "kapitulantska samovolja". (Koprivica: 1999, 29-30) To je bilo samo mjesec dana poslije zločina u Srebrenici (jul 1995), odnosno u vrijeme hrvatske "Oluje" (avgust 1995.) i nekoliko mjeseci ranije prije nego će biti potpisan Sporazum u Dejtonu (novembar 1995.), odnosno Mirovnog ugovora u Parizu (decembar 1995.), događaja koji su jasno pokazali da od "ujedinjenja srpskih zemalja" neće biti ništa.
Tada je započeto svođenje "bilansa" poslednjeg rata, ocjena njegovih aktera i stava međunarodne zajednice. Posebno zato što je postalo jasno da arhiva i kartoteka Haškog tribunala (osnovan februara 1993.) neće biti samo skladište ljudske patalogije, već i dokumentacioni i vrijednosni izvor narednim generacijama o poslednjoj deceniji XX vijeka na ex jugoslovenskom prostoru. Međunarodna zajednica je očigledno stavljala do znanja da neće lokalnim "patolozima duša" nikada više ostaviti prostor da ih oni broje i ponovno sahranjuju. Zato je i razumljivo napor ka "krečenju" sjećanja i pokušaji vrednovanja nedavno prošlih događanja.
Povodom dvjestogodišnjice bitaka na Martinićima i Krusima (1796) štampan je Zbornik radova "s blagoslovom Mitropolita Crnogorsko- primorskog Amfilohija". U Predgovoru pomenutog Zbornika, mitropolit Amfilohije pravi zanimljivo poređenje dva vremena. Onog iz 1796. kada je, po riječima Sv. Petra Cetinjskog" sva Evropa bila mutna i krvava" i ovog današnjeg: "Da je kojim slučajem Sveti (Petar Cetinjski – op. Š. R.) živio u ovo naše vrijeme Dejtonske pravde i diktata savremenih moćnika, on bi bio glavni kandidat za Haški sud!..." ("Boj Crnogoraca…": 1996, 7-9). Navedena analogija, kojom je izjednačavana borba Petra I sa savremenim zločincima, ne samo da ne odgovara elementarnim istorijskim činjenicama, koje ubjedljivo govore da bi u to vrijeme bio prezren svaki Crnogorac koji bi ubio ne samo nenaoružanog čovjeka, već i čovjeka manjeg od puške, a da ne govorimo o ženi i djeci, već je to apoteoza savremenim zločinima. Shvatanje po kojem nije problem zločin, već sud koji ga sankcioniše najasnije je prezentirano na skupu održanom na Cetinju 24. maja 1996. u organizaciji Odsjeka za filosofiju Filosofskog fakulteta u Nikšiću i Bogoslovije Sv. Petra Cetinjskog na Cetinju, na temu "Filosofija rata". "Zbornik daje pogled na rat koji se vodio donedavno, i koji unutrašnje traje i dalje, i neizostavno traži svoje objašnjenje i tumačenje" (”Jagnje ..":1996, 7-8). "Dakle, sveti Petar Cetinjski rat prihvata kao nužnost i neminovnost. Pritom, opet podvlačim, on ne ratuje sebe radi, svoga samoljublja radi, nego je od onih koji je spreman da žrtvuje sebe za bližnje svoje, i za njihovo dobro, za odbranu onoga što je najsvetije za svakoga čovjeka", tvrdio je mitropolit Amfilohije ( "Jagnje...":1996, 11- 20) koji je razmišljao i na temu "izdaje" na sledeći način: "Onaj koji izda – ovo bi bio odgovor na pitanje oca Joanikija (Mićovića, op. Š. R.) – on se prije svega odvojio od zajednice. A liturgija je sama po sebi zajednica ....Ukoliko je izdaja dublja, ukoliko je ona bez pokajanja, ukoliko je ona izdaja i Boga, odnosno svetinje, odnosno duše, odnosno vjere, onda je takav izdajnik jednostavno sebe pretvorio već ovdje na zemlji u živoga mrtvaca. Nije onda čudo što ga ljudi zaboravljaju, nije onda čudo što ga ni Bog ne upisuje u defter, u svoju knjigu žrtava. Recimo, Vuk Branković: on je zaista jedan od takvih. U naše vrijeme rekao bih da je to Slobodan Milošević." ("Jagnje ...": 1996, 265-266). Nekoliko godina kasnije mitropolit Amfilohije će "izdajnika" posjećivati u zatvoru i oštro se usprotiviti predaji (predat 28.VI 2001.) "… onima koji su u crno zavili Srpski narod na kraju 20. i početka 21.vijeka, koji svojim Haškim tribunalom u stvari žele da na pilatovski način operu svoje ruke u krvi pravednika ili da time sakriju svoja nedjela... Ja sam rekao da ne bih svoje pseto dobrovoljno dao Haškom tribunalu. Ako je trebalo suditi Miloševiću, trebalo mu je suditi u Beogradu. Časnije bi bilo izvesti ga ne Terazije i javno strijeljati i za svoje i za tuđe grijehe, negoli ovo što je urađeno". (Rađenović: 2002,129)
U istom Zborniku objavljen je i rad Radovana Karadžića u kojem odgovara na pitanje: "Da li je ovo bio rat?" ("Jagnje..":1996, 27-30), dok je episkop Zahumsko-hercegovački Atanasije Jevtić je ustvrdio da je ovo "Najgori od svih mogućih ratova" i da su ga započele "iste one đavolje sile koje i inače započinju sve ratove, a hrišćanima je uvijek ostajalo da se brane .... Ovaj rat je bio odbrambeni i junački što se tiče Republike Srpske, ali je nesrećni izdajnik srpskog naroda, predsednik Srbije Milošević, sve prokockao. Njegova izdaja još traje i verovatno će se produžiti do krvavih i raspetih Kosova i Metohije. Bolje rat nego mir koji nas odvaja od Boga: mir koji nas odvaja od Boga je lažni mir. Pravi rat a lažni mir proizvode upravo licemeri iz Ujedinjenih nacija, Evropske zajednice, Saveta bezbednosti, Evropskog parlamenta. Bez njih bi mi još pre dva veka sredili našu kuću, i imali bi šta da sređujemo, jer smo Evropa pre Evrope, i civilizacija pre njihove civilizacije, a duhovnost pre svega. Bog im sudio, oni su glavni krivci za rat." ("Jagnje ..": 1996, 69)
Sudeći i po ostalim referatima objavljenim u Zborniku glavni krivci za upravo minuli rat su bili međunarodna zajednica i vjekovna težnja za uništenjem pravoslavlja i vjere u Boga, koja stanuje samo u dušama srpskog naroda. "Lažni mir potpisan izdajničkom rukom Slobodana Miloševića je samo odgađanje novoga rata i njegov smisao je samo u pokušaju odvajanja od Boga". Zanimljiv je i naslov Zbornika iz čijeg se sadržaja jasno uočava da je "Jagnje Božije" u stvari srpski narod, kojeg je pritisla "zvijer iz bezdana". Da je "jagnje" omiljen simbol crnogorsko-primorskog mitropolita svjedoči i naziv njegove zbirke pjesama "U jagnjetu je spas" (1996), objavljene iste godine kada i pominjani Zbornik.
Odnosi SPC i vlasti u Crnoj Gori kretali su se u granicama "toplo-hladno". Vladajući estabilišment u Crnoj Gori po pravilu je vodio računa da ne rasrdi uticajnog mitropolita ali ni da ga ne drži suviše blizu, onda kada ne mora. Mitropolitova naklonost, posebno uoči izbora bila je značajna politička činjenica o kojoj su najčešće vodile računa partije koje su se borile za zajedničku državu Srbije i Crne Gore ili za "ujedinjenje srpskih zemalja". Politički lideri su posebno vodili računa o tome da budu na Cetinju na dan kada su loženi badnjaci ispred Cetinjskog manastira. Pošto je podržao Đukanovića u sukobu sa Bulatovićem i Miloševićem 1997. godine (Eraković/Mitrović: 1997), Amfilohiju je uzvraćeno na Badnji dan 1998. godine na taj način, što su se ispred Cetinjskog manastira našli: Milo Đukanović, predsjednik republike, Svetozar Marović, predsjednik Skupštine, Filip Vujanović, predsjednik Vlade Crne Gore. Ministar vjera, Slobodan Tomović, nije propustio da u svom govoru naglasi: "Mi smo danas ovdje, gospodin predsjednik, premijer Vlade, predsjednik Skupštine i ja - u ime Vlade Crne Gore. Došli smo da kažemo, zajedničkim glasom – Vlada, Država, Vjera od sada će biti zajedno, ako Bog da – niko nas više neće razdvajati". (Koprivica:1999, 71)
Naravno, ovu egzaltiranu izjavu ministra vjera ne treba tumačiti kao povratak teokratskoj državi u Crnoj Gori, niti prisustvo državnih funkcionera kao učešće u vjerskoj procesiji, već je ona u crnogorskom političkom kontekstu, prevashodno imala za cilj da pacifikuje "srpsku svijest " posredstvom jasnog iskazivanja naklonosti mitropolitu poznatom "zaštitniku srpstva" u vrijeme dramatičnih raskola u Crnoj Gori i istovremeno stavljanje do znanja naraslom pokretu "autokefalista", uz koga je zvanična vlast, čak i onda kada sveštenstvo SPC u Crnoj Gori i njihov mitropolit nijesu imali baš nijednu lijepu riječ za nju. Ili je to možda bio pokušaj da se predstavi da je u Crnoj Gori ostvaren filosofski koncept Justina Popovića, čijim se najreprezentativnijim sljedbenicima smatraju Amfilohije Radović, Atanasije Jevtić i Irinej Bulović o jedinstvu crkve i države, ali ne kroz teokratsku državu, već kroz državu prožetu duhovnošću. Mišljenje po kojem "Atanasije Jevtić i Amfilohije Radović .... pokušavaju da sprovedu u delo dominaciju crkve nad državom …" moglo se pročitati još sredinom devedesetih. (Igrić: 1995)
O mitropolitu Amfilohiju i njegovoj političkoj aktivnosti napisane su hiljade strana kritičkih osvrta, ne samo od strane procrnogorskih partija i intelektualaca. U tom smislu, kontraverznija ličnost nije sjedjela na stolici crnogorskih mitropolita i tek će dalja i studioznija istraživanja pokazati sve aspekte i kontraverze vezane za njegovu djelatnost.
Kao dosljedan i istrajan borac za Kosovo ("Ono što je Jerusalim za Jevreje, to je Kosovo za srpski narod" (NIN, januar 1990.) mitropolit Amfilohije se posebno žustro obračunavao sa međunarodnom zajednicom koja je pokrenula kampanju bombardovanja SRJ 1999. godine: "... I danas pod vidom demokratije padaju bombe i projavljuje se najstrašnija tiranija u ovom vijeku, i to se pojavljuje nad nama i našim narodom. Sjedi gospodin Adolf Klinton u Vašingtonu, pije svoju koka-kolu, zabavlja se sa svojim Monikama i u ime demokratije šalje svoje najmodernije NATO avione i bombe.... Ovih dana sav Zapad, čiji čelnici bombarduju naš narod, evo, već peti put u ovom vijeku, kazuju da nijesu hrišćani..." (Radović: 2002,300). Decembra iste godine, na konstataciju novinara "Blica", da je Kosovo izgubljeno, mitropolit Amfilohije je uzvratio: "Izgubiti Kosovo, prihvatiti da je izgubljeno, to znači prihvatiti da budeš ispisan iz istorije. Kako neko može prihvatiti, pri zdravoj pameti da se ispiše iz ljudi? Kako je izgubljeno Kosovo? Šta to znači? Jedna izgubljena bitka, i to, nije tvoja bitka, nego je tu bitku vodio bezbožnik, za svetinju Kosova. Prirodno, on je tu bitku izgubio, pre nego što je i poveo. Taj bezbožnik je i doveo Kosovo, svojim bogoodstupništvom, svojim nemoralom, i političkim i nacionalnim, na rub propasti. Prema tome ako je neko izgubio, on je izgubio". (Blic, 13.12.1999). Svodeći krivicu za "gubitak" Kosova na "bezbožnika Miloševića", mitropolit Amfilohije je sugerisao da ono može biti izgubljeno samo "ako ga izgubimo u nama". Po Amfilohiju je konačno smjenom Miloševića bio "izabran srpski predsjednik koji ne samo da je kršten, nego ume i da se preksrti", te je iz tog razloga na Liturgiji u Trebinju održanoj na dan ponovne sahrane Jovana Dučića, u molitvi za zdravlje patrijarha , arhijereja i vjernog naroda , pomenut i predsjednik Vojislav Koštunica, što je protumačeno kao nova praksa u SPC. Pravdajući ovaj čin, Amfilohije je tvrdio: "Sudeći po ponašanju Crkve, ali i svih prisutnih u Trebinju, dolazak Vojislava Koštunice na sahranu Jovana Dučića ostavio je utisak da je tamo došao ne samo predsjednik SRJ, već predsednik svih Srba u otadžbini i dijaspori ..". (OKO, 1999.)
Da li je shvatanje o "predsjedniku koji se zna prekrstiti" i o "bezbožniku" koji je "izdao" Srbe u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, odnosno političke paradigme Koštunica-Milošević, u suštini različito viđenje "srpskog pitanja" ili pokušaj uspostavljanja novih ideoloških standarda prema nedavnoj prošlosti, za sada ostaje dilema. Ali da se u tom procesu vodi tiha borba ideološkog pozicioniranja i raslojavanja moguće ubjedljivo svjedoči stalna potreba i duhovne (crkve) i svjetovne vlasti "uživljavanja" u istoriju i odbira svojih "junaka" iz nje.
Reafirmacija četništva, vidljiva ne samo kroz istoriografsko-publicističku djelatnost SPC u Crnoj Gori, odnosno mitroplije crnogorsko-primorske i njenu izdavačku djelatnost, organizovanje osvještavanja stratišta na kojima su izginuli četnici (Radović: 2002, 90-96; Šćekić: 2001, 88) nailazilo je na kontraverzna mišljenja, ne samo u crnogorskoj javnosti. Mitrpolitovo shvatanje da su "pobijeni i uništeni najbolji ljudi od 1941. godine pa naovamo" (Radović: 2002,235) i svođenje sve to pod pojam "brozomore", i interpretacije pojedinih autora u knjigama o stradanju pravoslavnog sveštenstva, objavljivanim uz blagoslov mitropolita Amfilohija i vladike Atanasija Jevtića, isprovocirali su i Dobricu Ćosića da se krajem 1998, prvo pismom obrati crnogorsko–primorskom mitropolitu, a potom i ostalim "srpskim vladikama". Povod je bila knjiga Velibora V.Džomića "Stradanje srbske crkve od komunista", koju je objavila izdavačka kuća crnogorsko-primorske mitropolije, "Svetigora" i u kojoj je ovaj autor optužio Dobricu Ćosića za ubistvo protojereja Božidara Jovanovića u Kruševcu 1944. godine, i to navođenjem anonimnog izvora koji je ustvrdio da je Ćosić bio član prijekog komunističkog suda koji je donosio odluke o strijeljanju. Odbacujući pomenute navode, Ćosić u pismu Amfilohiju traži objašnjenje. (Ćosić, 2003, 254-256)
Pošto ga ovaj nije udostojio odgovora Ćosić se obratio "srpskim vladikama" (2) i "pred arhijereje Srpske crkve "pokrenuo" i neka krupna i načelna pitanja prema kojima savremenici ne mogu da budu ravnodušni". S pozivom na Džomićevu knjigu, da je na djelu "antikomunizam okupacijskog karaktera u pojmovima i jeziku pokreta "Zbor" Dimitrija Ljotića i Ravnogorskog pokreta Draže Mihailovića čije je četnike narod u Srbiji zvao koljašima", Ćosić nastavlja: "Ako bi shvatanje da su žrtve komunista sveštenici, bogoslovi i kaluđeri koji su naoružani od Njemaca ratovali protiv partizana kao Ljotićevi dobrovoljci ili bili u četničkim štabovima, koji su pravili spiskove pod slovom "Z" i naređivali klanja partizanskih saradnika i simpatizera – mahom intelektualaca, među kojima je bilo žena i djevojaka, ako bi, dakle, i takvi hršćani i Srbi mogli da se proglašavaju žrtvama komunističkog terora samo po kriterijumima Velibora V. Džomića, njegova knjiga ne bi zasluživala ozbiljniju pažnju srpske javnosti. Takvu antikomunističku ideologiju danas zastupaju i neke parlamentarne stranke i njihove vođe. Međutim, mora se pretpostaviti da Crnogorsko – primorska mitropolija nije politička stranka, niti je Mitropolit Amfilohije njen vođ, a Vladika zahumsko-raški Atanasije predsednik izvršnog odbora te političke stranke antikomunističkog karaktera. (podv. Š.R.) Ćosić na kraju, postavlja suštinsko pitanje: Da li se za Srpsku pravoslavnu crkvu okončao građanski rat ili ga njeni arhijereji i bogoslovski pisci i dalje vode u saradnji s njegovim nastavljačima u nekim političkim strankama, sa komunističkim i antikomunističkim profiterima na vlasti, u štampi i feljtonistici?" (Ćosić: 2003, 257-260)
Svođenje čitave "priče" u fokus istoriografskih dilema i kontraverzi može značiti, ne samo da je ona "izašla" iz istorije, već da je daleko od suštinskih pitanja sadašnjosti!?
REZIME
Moguće da bi sudovi, koji bi počivali na tek započetom istraživanju uloga vjerskih zajednica u tek minulim ratovima i procesu raspada SFRJ bili nedostatni i neutemeljni i samim tim lako osporeni, ako bi počivali samo na analizi dostupne dokumentacije i bez do kraja sprovedene komplementarne analize, kao što je slučaj u ovom radu. Otuda, uz sve rizike kojih smo svjesni, već površna analiza ukazuje, da je u procesu tranzicije društva iz komunističkog u nacionalni totalitarizam, crkva dobrim dijelom preuzela ulogu ideološkog kvasca u procesu nacionalne homogenizacije. U slučaju Crne Gore, SPC je komunističko nasleđe vidjela kao glavni razlog njenog "udaljavanja od srpstva i svetosavlja" i potrebu "njenog vraćanja" u nacionalromantičarske vizure "Srpske Sparte", koja bi u "nametnutom, odbranbenom" ratu protiv "pravoslavlja", bila na prvoj liniji fronta u zaokruživanju srpskog nacionalnog prostora i konačnog ispravljanja "greške " iz 1918. godine, kada je "umjesto srspke nacionalne države", stvorena Jugoslavija. Na taj način je ubrzan proces nacionalne polarizacije u Crnoj Gori, koja je opet postala nepremostivi limit modernizacije njenog društva.
Ključne riječi: Crna Gora, crkva, politika, rat, vlast
__________________________________________________
NAVEDENA LITERATURA :
AGOVIĆ, B., 2001: Džamije u Crnoj Gori, Almanah, Podgorica
ANDRIJAŠEVIĆ, M.Ž.,1999: Nacrt za ideologiju jedne vlasti, Conteco, Bar
ANDRIJAŠEVIĆ, M. Ž., 2003: Pokrštavanje muslimana 1913. , Almanah, Podgorica
ANDRIJAŠEVIĆ, M. Ž., 2003: Sukob koji je trebalo odgoditi, Monitor br. 662, Podgorica
ADŽIĆ, N., 2000: Kratka istorija Crnogorske pravoslavne crkve, Cetinje
BEŠIĆ, M., ĐUKANOVIĆ, B., 2000: Bogovi i ljudi , Religioznost u Crnoj Gori, CID, SOCEN,Podgorica
BOJOVIĆ, R. J., 1991: Izbeglice iz Albanije u Crnu Goru 1991. godine, TitogradCetinjska bogoslovija 1992- 2002, 2002: Spomenica o desetogodišnjici obnovljenog rada BogoslovijeSvetog Petra Cetinjskog , Cetinje
ĆOSIĆ, D., 2003: Srpsko pitanje II , Filip Višnjić, Beograd
GOATI, V., 2000:Partije Srbije i Crne Gore u političkim borbama od 1990 do 2000, Conteco, Bar
DŽOMIĆ, V. V., 1996: Stradanje srbske crkve od komunista, Svetigora, Cetinje
DŽOMIĆ, V. V., 1995: Ustaški zločini nad srpskim sveštenicima, Svetigora, Cetinje
DŽOMIĆ, V. V., 1995: Mučeništvo srpskog patrijarha Gavrila Dožića, Svetigora, Cetinje
DŽOMIĆ, V. V., 1996: Golgota Mitropolita Crnogorsko- primorskog Joanikija (1941-1945),Svetigora, Cetinje
ĐORĐEVIĆ, D., 1995: Religija i razvoj, JUNIR , Godišnjak
IGRIĆ, G., 1995: Duhovno i svetovno u "Slobinom loncu ", AIM , Beograd 6.6. 1995
GRUJIĆ, R., 1920: Pravoslavna srpska crkva , Beograd
GLIGORIJEVIĆ, B., 1997: Ujedinjenje Srpske pravoslavne crkve i uspostavljanje Srpske patrijaršije u Jugoslaviji, Istorija 20.veka , 2
ĐUKANOVIĆ, B., KUZMANOVIĆ, B., LAZIĆ, M., BEŠIĆ, M., 2001: Nacija i država , SoCEN, CID,Podgorica
FOLIĆ, Z., 2001: Vjerske zajednice u Crnoj Gori 1918-1953, Podgorica
KANDIĆ, P., 2002: Crnogorsko- primorska mitropolija kroz vreme i prostor, Cetinjska bogoslovija,Cetinje
KOPRIVICA, V., 1999: Amfilohijeva sabrana ne-djela, Podgorica-San Francisko
LONČAR, R., 2001: Svima nama treba obnova , Ko čeka , dočeka-Boga , Oko
MITROVIĆ, Lj., ERAKOVIĆ, A., 1997: Sto dana koji su promijenili Crnu Goru , Vijesti, Podgorica
OPĆI ŠEMATIZAM KATOLIČKE CRKVE U JUGOSLAVIJI 1974, Zagreb, 1975
RADOVIĆ, A., 1993: Osnovi pravoslavnog vaspitanja, Vranjačka Banja
RADOVIĆ, A., 1996: U jagnjetu je spas, Svetigora, Cetinje
RADOVIĆ, A., 2002: Vraćanje duše u čistotu, Oktoih, Beograd
RADOVIĆ, A., 2002: Cetinjski istočnik, Oktoih, Beograd
MITROPOLIT AMFILOHIJE., 13.XII 1999: Izgubićemo Kosovo, ako ga izgubimo u nama, BLIC ,Beograd
RAĐENOVIĆ, J., 2002: Svi smo mi jedno u Hristu, Svetigora, Cetinje
RASTODER, Š., RASTODER, J., 1991: Dr Nikola Dobrečić, arcibiskup barski i primas srpski
(1872- 1955) , Život i djelo, Prilog izučavanju istorije barske arcibiskupije, Budva
RASTODER, Š., 1994: Istorijsko- metodološki osnov istraživanja novije istorije crkve (vjerskih zajednica ) u Crnoj Gori 1878- 1945, Istorijska nauka i nastava istorije u savremenim uslovima, CANU 14, Podgorica
STAMATOVIĆ, A., 1999: Kratka istorija Pravoslavne Mitropolije Crnogorsko- primorske sa
šematizmom za 1999.godinu, Cetinje
ŠĆEKIĆ, S., 2001: Kilibarda, Ispovijest o deceniji koja je promijenila lice Crne Gore, Vijesti,
Podgorica
ŠARKINOVIĆ, H., 2003: Konfesionalni i nacionalni aspekt popisa stanovništva u Crnoj Gori 1909-2003, Almanah 23-24, Podgorica
TOMANIĆ, M., 2001: Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd
USTAV ZA KNJAŽEVINU CRNU GORU, Cetinje, 1907
ZBORNIK RADOVA S DRUGOG BOGOSLOVSKO-FILOSOFSKOG SIMPOSIONA U DANESVETIH KIRILA I METODIJA, 1996: Jagnje božije i zvijer iz bezdana , Filosofija rata, Svetigora,Cetinje, 1996
ZBORNIK RADOVA O BITKAMA NA MARTINIĆIMA I KRUSIMA, 1996: Boj Crnogoraca i Brđana sa Mahmut pašom 1796, Cetinje
__________________________________________________
(1) Na jedno novinarsko pitanje, povodom ustoličenja, otkud proširenje zvanične titule i na Skenderiju, mitropolit Amfilohije je odgovorio: "Ta titula koju su nosili cetinjski mitropoliti, pa pripada i meni, bez obzira što je ona poslednje vrijeme zaboravljena. Mitropoliti cetinjski su itekako bili svjesni značaja Skadra za Zetu, odnosno Crnu Goru ... Kako zaboraviti sav – što bi se reklo- taj naš jad oko Skadra. To nam je kolijevka, ognjište, gdje smo prvu vatru propirili". (Radović: 2002,161)
(2) Pismo je upućeno 27. januara 1999: Vladici Šumadijskom Savi, Vladici Niškom Irineju, Vladici Žičkom Stefanu, Vladici Šabačkom Lavrentiju,Vladici Bačkom Irineju, Vladici banatskom Hrizostomu i Vladici Braničevskom Ignjati
www.sanoptikum.org.yu/drustvo/autori/serbo_rastoder/religija_i_politika.htm |
|