RELIGIJA NA BALKANU, REPUBLIKA SRPSKA: VJERA I IDENTITET
RELIGIJA NA BALKANU
BiH, Republika Srpska:

REPUBLIKA SRPSKA: VJERA I IDENTITET
Slobodan RELJIĆ, AIM Banja Luka

Ustav RS je postavio Srpsku pravoslavnu crkvu gotovo u položaj državne crkve, čime se faktički stvara neravnopravnost među verskim zajednicama.

Ni danas nije razjašnjeno pitanje s kojim je svoju knjigu "Svjetski rat religija: Vječni krstaški rat na Balkanu" pisao čuveni njemački novinar Peter Šol - Latur: "Je li ovaj surovi konflikt izraz potisnutih religijskih ratova iz prošlosti ili je on prvi znak novog, svjetskog buđenja fundamentalizma?" Naravno, postoje odgovori koji se najčešće prihvataju, kao što je onaj njemačkog sociologa Hajne - Ginter Štobea "da tu nije riječ o pravom religijskom ratu, pa čak ni o etničkim i nacionalnim sukobima u striktnom smislu tih pojmova".

Vjerujemo da će čitaocu biti zanimljiv Štobeov nalaz da je prenaglašavanje religijskog u ratu u bivšoj Jugoslaviji "rezultat svjesne propagande čiji je cilj da se prikrije stvarno jezgro sukoba", koje se sastoji od tri komponente. Prva ima veze sa opštim kulturnim posljedicama komunističke vladavine i njegovim iznenadnim raspadom... Druga komponenta tiče se nasljeđenog društveno-ekonomskog tereta koji podrazumijeva katastrofalne uslove u industriji, poguban nivo nezaposlenosti. Treća komponenta odnosi se na težnju ka nacionalnoj nezavisnosti i, u vezi s tim, čitavog kompleksa problema oko manjina."

Ovakvo sagledavanje konteksta,uopštavanja kao i poslijeratni razvoj događaja koji otkriva neke dotad nepoznate strane nacionalno-građansko-vjerskog sukoba u Bosni i Hercegovini svakako neće moći promijeniti posljedice. Tako je očigledno da je RS kao entitet u BiH, teritorija koju sada uglavnom naseljava pravoslavno stanovništvo, kao i da je drugi entitet, iako bez zacrtanih granica, teritorija gotovo striktno izdijeljenih manjih ili većih regiona vjerski "veoma čistih". Sedam poslijeratnih godina plan akcije da se stanje izmijeni daje mršave rezultate.

Poslednji potez na međureligijskom zbližavanju dolazi iz nevladine organizacije Međureligijskog vijeća BiH u vidu nacrta Zakona o slobodi religije i pravnom pložaju vjerskih zajednica i crkava u BiH, kojim bi se osigurala prava na slobodu savjesti i religije u skladu sa najvišim međunarodnopravnim standardima. Nacrt ovog zakona predviđa da će vjerski službenici biti izuzeti od obaveze služenja vojnog roka ukoliko to ne žele, osnivanje ministarstva za religije na nivou države BiH i obavezu država da plaća penzijsko-invalidsko osiguranje vjerskih službenika.

Ustav RS u članu 28. garantuje slobodu vjeroispovijesti. Po slovu Ustava, vjerske zajednice su jednake pred zakonom, slobodne u vršenju vjerskih poslova i vjerskih obreda, mogu osnivati vjerske škole i izvoditi vjersku nastavu u svim školama svih stepena obrazovanja, baviti se privrednim i drugim djelatnostima, primati poklone, stvarati zadužbine i njima upravljati, u skladu sa zakonom. Međutim, ustavotvorac ne propušta da posebno izdvoji Srpsku pravoslavnu crkvu, pa je u stavu tri istog člana proglašava za 'crkvu srpskog naroda i drugih naroda pravoslavne vjere'. Iz takvog ustavnog položaja odmah je proizašla obaveza države da materijalno pomaže pravoslavnu crkvu, 'sarađujući sa njom u svim oblastima, a naročito na čuvanju, njegovanju i razvijanju kulturnih, tradicionalnih i drugih duhovnih vrijednosti'(stav 4.). Na ovaj način Ustav RS je Srpsku pravoslavnu crkvu približio položaju državne crkve, čime je faktički uvodi neravnopravnost vjersih zajednica.

Ovakav ustavni položaj SPC biće razlog Aliji Izetbegoviću da, kao predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine (BiH), pred Ustavnim sudom BiH pokrene postupak za ocjenu ustavnosti i ove odredbe Ustava RS.

Ustavna odredba o 'jednakosti pred zakonom vjerskih zajednica' datira iz decembra 1992. godine, dakle iz vremena uveliko poodmaklih ratnih operacija na prostoru BiH. Čitav rat dostojanstvenici SPC biće uz skute političara, zauzimajući prve redove na svim skupštinskim zasijedanjima. Nije u to vrijeme mogao sjesti u funkcionersku stolicu niko ko nije položio zakletvu pred vjerskim službenicima. Od ove obaveze nisu bile izuzete ni sudije.

Ono što se danas dešava je logična posljedica tada uspostavljenog stanja. Kad izvršna vlast RS danas saopštava da je obnovila preko sto hramova, a da "na obnovu čeka oko 150 vjerskih objekata srušenih u ratnim dejstvima i oko 140 hramova koji su oštećeni", u stvari, govori samo o pravoslavnim bogomoljama, a prelazi preko činjenica da je u BiH u toku rata porušeno oko 700 vjerskih objekata, koji su bili u posjedu Rimokatoličke crkve, i oko hiljadu vjerskih objekata Islamske vjerske zajednice. Pošto je vjera u ovakvim vremenima i situacijama više i od osiguranja "najvišeg nivoa međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda" (prema Ustavu BiH), onda se živi sa, mora se priznati, i ne neočekivanim reagovanjima lokalnog stanovništva na obnovu vjerskih objekata, koji su pred rat činili sastavni dio i njihove kulturne baštine. Klasični su primjeri obnove starih džamija u Banjaluci i Trebinju.

Tamo nikog nisu svojevremeno čudile ni vijesti kako su "nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić i banjalučki biskup Franjo Komarica razgovarali.... o ponovnom uspostavljanju, tokom rata poremećenih odnosa između RS i Rimokatoličke crkve". Prosto, nekad domaća crkva sad dolazi "spolja". I to u zemlju, u kojoj je prošli ministar vjera u Vladi RS (Jovo Turanjanin) "tražio episkopski blagoslov i saglasnost arhijereja Srpske pravoslavne crkve". Onaj prije njega (Vojislav Topalović) je javno objašnjavao da taj ministar "mora biti Srbin, iskren vjernik, poznavalac teologije i problema sve četiri konfesije prisutne u RS" i da ga "mora prihvatiti Njegova Svetost patrijarh Pavle, episkopi, mitropoliti RS, Srpsko kulturno-prosvjetno društvo i Društvo književnika RS, ostale konfesije i poslanici u Skupštini". Retorika se poslije iz pragmatičnih razloga promijenila, ali društvena klima je nešto što je, ipak, neuporedivo konstantnije.

Sada važeće pravno načelo mnogo obećava i pročitano iz Ustava BiH zvuči uzvišeno: "Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim Protokolima se direktno primjenjuju u BiH i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima". Ali život je znatno složeniji, pa će tako biti rečeno "da ne bi bilo normalno postaviti kamen temeljac za gradnju džamije Ferhadije, a istovremeno ne staviti kamen temeljac za izgradnju Saborne crkve u bošnjačkom dijelu Mostara i kamen temeljac za obnovu manastira Žitomislići u hrvatskom dijelu Federacije BiH".

Paradoksalno jeste da tu i tako odlučno istaknutu želju RS ne može finansijski realizovati (a vlasti iz Federacije, naravno, i ne bi se u to bez velike nužde i pritisaka spolja upuštale), pa se moraju čekati donacije sa strane, kao što je ona njemačke Vlade koja je za rekonstrukciju mostarske pravoslavne crkve dala 250 hiljada maraka. Ili kao što je prije dvije godine, uz jubilej 780.godišnjice SPC u BiH, "hram Rođenja Presvete Bogorodice (u Sarajevu) obnovila Vlada Grčke.

Međusobne optužbe vjerskih zajednica još iz rata nisu prevaziđene uprkos povremenim manje ili više kurtoaznim susretima lokalnih poglavara. SPC je, recimo, optuživana "ne samo za prećutkivanje srpskih ratnih zločina, nego i za blagosiljanje srpske vojske i otvoreno podržavanje operacija protiv Muslimana". (Norman Cigar "Genocid u Bosni - politika "etničkog čišćenja").

Bilo je i različitih dokaza za takve tvrdnje od fotografije monaha sa mitraljezom na ramenu, preko citata iz lista Srpske patrijaršije "Pravoslavlje", pa do citiranja izjava patrijarha Pavla. Autor gore pomenute knjige navodi njegovu ispovijest novinarki "Veniti fera": "Kćeri, rekao mi je sliježući ramenima i šireći ruke, ako me pitate da li Srbi u Bosni treba da dignu ruke od svega što su radili za vrijeme svog življenja tamo, šta vam ja mogu reći? Da li mislim da je ubijanje pogrešno. Naravno! Ali da li ja mislim da se pošten čovjek treba predati napadačima? Ako je to izbor, onda vam moram reći da bih i ja morao biti kao političari koji misle da se Srbi moraju boriti, sada kao nikad dosad, da spasu ne samo crkvu već i sebe same".

Patrijarh srpski Pavle i nije baš najzgodnija ličnost za utemeljenje optužbe za nehrišćansko ponašanje. Istina je, naravno, da su neki ljudi iz Crkve pomogli svojim autoritetom da se u predratnom i ratnom periodu nacionalni mitovi Srba, prije svega Kosovski, (zlo)upotrebljavaju. Razmjere te pojave različito su mjerene i tumačene: od ekstremnih optužbi do potpunog negiranja.

Ovdje ćemo navesti mišljenje poznatog pravoslavnog psihologa Vladete Jerotića: "Mada se mnogo šta izmijenilo u psihičkom pa i karakternom svojstvu srpskog čovjeka, samim tim i srpskog naroda, a onda i njegove crkve, od 1918. godine do danas, ne bi trebalo da postoje, ni danas, ubjedljivi i opravdani razlozi za pojavu, prema drugim narodima i religijama netrpeljivih ili i fanatizovanih, fundamenalističkih težnji unutar srpskog pravoslavlja. Ovakve težnje su se ipak pojavile, negdje od 1989. godine, najprije direktno manifestovane u štampi, manjim i većim publikacijama, zatim na radiju i televiziji, da se sve tragično završi".

Umjerenoj kritici prof. Jerotić će dodati pitanja koja, u izvjesnom smislu, sažimaju preovlađujući srpski pristup ovim dilemama: "Kako bi drugačije trebalo da reaguje, pitaćemo se, srpski narod ili pojedinci u tom narodu, na ponovljeno ugrožavanje samog njegovog opstanka u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i to ugroženi, možda u prvom redu agresivnom i fundamentalističkom prijetnjom koja dolazi od ubjeđenja nacionalnih predvodnika u rimokatoličkoj Hrvatskoj i muslimanskom dijelu Bosne i Hercegovine? Da li je "identifikacija sa agresorom" (fenomen koji je definisala Ana Frojd, prim. aut.) bio jedini adekvatan način reagovanja jednog naroda koji je jedva dva ili tri puta u toku čitave svoje istorije ispoljavao ekspanzivnu agresiju prema drugim narodima, i to gotovo uvijek bez uspjeha?"

I kraj ovog rata Srpska crkva je dočekala sa teškim gubicima. Račun direktora Muzeja SPC u Beogradu Slobodana Mileusnića pokazuje da je zapadno od Drine "212 porušenih i 376 oštećenih crkava": Uništene su čitave gelerije ikona na ikonostasima, djela najpoznatijih ikonopisaca slikara od XIV do XX vijeka....dobija se zbir od preko 7000 uništenih ikona. Ovoliko uništenih likovnih djela predstavlja za svaki narod nacionalnu katastrofu".

A o odnosima prema religijskoj simbolici u ovom ratu govori to što su u BiH od pet rezidencija pravoslavnih eparhija (Banjalučka, Bihaćko-petrovačka, Zahumsko-hercegovačka, Dabrobosanska i Zvorničko-tuzlanska) "uništene ili oštećene episkopske rezidencije u Mostaru, Sarajevu i Tuzli".

Posljedica osjećaja direktne ugroženosti dovela je SPC u Republici Srpskoj u poseban položaj, prilično izmijenjen i u odnosu na položaj SPC u matičnoj SR Jugoslaviji. Vjeronauka koja se tek uvodi u Srbiji, godinama je prisutna u školama u RS. Administracija RS je znatno blagonaklonija u imovinsko-pravnim sporovima. Riječ crkve, obično objelodanjena kroz Episkopski savjet arhijereja iz RS i Unije BiH ima značajnu specifičnu težinu i nju niko, ko mora da prati reakcije javnog mnjenja RS, ne može da ignoriše.

www.aimpress.ch/dyn/dos/archive/data/2001/11206-doss-01-07.htm