RELIGIJA NA BALKANU, MAKEDONSKI VJERSKI MOZAIK
RELIGIJA NA BALKANU
Makedonija:

MAKEDONSKI VJERSKI MOZAIK
Željko BAJIĆ, AIM Skoplje

Sve do izbijanja najnovije krize u februaru ove godine, Makedonija je slovila kao ostrvo tolerancije u uzburkanom moru balkanskih konflikata. Od tada mnogo toga se promijenilo.

Prema podacima koji se u Makedoniji uzimaju kao zvanični, 66% gradjana male dvomilionske zemlje ispovijedaju pravoslavnu vjeru, 30% gradjana su islamske vjeroispovijesti, jedan procenat su katolici a preostalih 3% su sljedbenici drugih religija. Na službenoj web-prezentaciji makedonske vlade stoji podatak da je 1,5 miliona gradjana pravoslavne vjere; podaci o brojnosti ostalih vjerskih zajednica se ne navode. Prostim uporedjivanjem ponudjenih podataka vrlo lako se dolazi do saznanja da je primjenjen prilično jednostavan metod: procenat pravoslavnih žitelja ravan je onom koji se deklarisao da je makedonske nacionalnosti, broj muslimana skoro u dlaku se podudara s brojem gradjana koji su se na popisu izjasnili kao Albanci, Turci, Bošnjaci ili Romi. Sami vrhovi vjerskih zajednica vrlo blagonaklono su prihvatili ovu metodologiju.

Indirektno, ni država ni same vjerske zajednice nisu ostavile mnogo prostora za gradjane koji ispovijedaju neku drugu religiju ili su ateisti, zbog čega je s vremena na vrijeme, naročito u doba pokušaja uvodjenja vjerske nastave, bilo javnih kritika.

Ustav Makedonije donesen u prvim danima nezavisnosti prije ravno 10 godina, gledajući s decenijske distance, sadržao je u sebi ponešto političkog romantizma. Vjerske slobode su zagarantovane no, ipak, naglašena je posebna uloga Makedonske pravoslavne crkve kao jednog od stubova makedonskog nacionalnog bića. Zakon o vjerskim zajednicama, donesen šest godina kasnije, uvažio je istu specifičnost što će tada kod velikodostojnika drugih zajednica izazvati kratkotrajne javno izrečene negativne reakcije. "Zakonom se favorizira Makedonska pravoslavna crkva a prema svojim odredbama - Zakon kao da je namijenjen nekoj srednjovjekovnoj državi" prokomentarisao je te 1997. Ivan Grozdanovski, Predsjednik Saveza hrišćana-baptista ukazujući na preširoka ovlaštenja vladine Komisije za odnos s vjerskim zajednicama. Islamska zajednica izrazila je svoje ali i kritike drugih ocjenivši da je Zakon ograničio skupljanje dobrovoljnih priloga što ugrožava opstanak vjerskim zajednicama. I medjunarodni izvještaji o stanju ljudskih prava u blagoj formi su proteklih godina ukazivali na preveliko administriranje propisano Zakonom.

Jedno od pitanja oko kojeg se posljednjih mjeseci lome koplja u političkom segmentu makedonske krize odnosi se i na budući status Makedonske pravoslavne crkve. Medjunarodni predstavnici koji su početkom ljeta stigli u Skoplje kako bi olakšali politički proces insistirali su na ustavnim promjenama koje bi dovele do potpunog gradjanskog karaktera multietničkog, multikonfesionalnog i multikulturnog društva kakvim se smatra makedonsko. U tom kontekstu, kao jedan od "spornih" ustavnih članova "prozvan" je i član 19. Ustava. U postojećem ujedno i prvom najvišem pravnom aktu zemlje položaj vjerskih zajednica uredjen je na sljedeći način: "Jamči se sloboda ispovjesti. Jamči se slobodno izražavanje vjere, pojedinačno ili u zajednici s drugima. Makedonska pravoslavna crkva, druge vjerske zajednice i religiozne grupe su odvojene od države i jednake pred zakonom.". Suština predložene ustavne promjene ogleda se u unošenju u postojeći ustavni član taksativno uz Makedonsku pravoslavnu crkvu i Islamske zajednice u Makedoniji i Katoličke crkve. Medjutim, Reakcija u javnosti a naročito u samom vrhu MPC je bila emotivna i burna. Sinod MPC (najviše crkveno tijelo) apelovao je pismima na predsjednika Republike, vladu i predsjednika Sobranja da se odustane od pomenute ustavne intervencije. Kao valjda posljednje sredstvo koje mu je preostalo, Sinod je najavio da će biti "stavljeni na "stub srama" svi oni poslanici koji podrže amandman koji se tiče ustavnog položaja MPC".

Ljutnja crkvenog vrha postaje razumljiva kad se zna da je za deceniju makedonske nezavisnosti postojala izvjesna njezna veza s državom. U praskozorje makedonske nezavisnosti o predsjedničkoj kandidaturi blaženopočivšeg poglavara MPC g. Mihaila govorilo se s punom ozbiljnošću. Pitanje autokefalnosti MPC od Srpske pravoslavne crkve i njeno priznanje u pravoslavnom svijetu neformalno je bilo jedno od bitnih spoljnopolitičkih pitanja. Uzgred, MPC ima osobit položaj medju pravoslavnim sestrama: spor o statusu sa Srpskom pravoslavnom crkvom nije prevladan, a držeći stranu SPC 14 pravoslavnih crkava ni do danas nisu priznale osamostaljenje Makedonske pravoslavne crkve.

Vlada predvodjena VMRO-DPMNE-om (partijom koja je u trenutku dolaska na vlast u jesen 1998. imala reputaciju "najmakedonskije") izmedju redova je željela sugerisati utisak da predstavlja prvu nekomunističku vlast. Drugim riječima, vlast koja će uvažavati status, mišljenje ali i imovinu vjerskih zajednica, Makedonske pravoslavne crkve prije svih. Premijer Ljubčo Georgievski nije krio da je zahvaljujuci podršci MPC došao na vlast; ni sama Crkva, bar sudeći po izjavama koje su prenosili mediji, nije imala ništa protiv takvog hvalisanja predsjednika vlade. U tom času najmladji premijer u Evropi i njegovi ministri bez zaziranja su najavljivali uvodjenje vjeronauke u škole, vjerske službe u armiji, donošenje zakona koji bi MPC dao "ravnopravnije" mjesto medju vjerskim zajednicama, ukratko veće javno prisustvo crkvenih velikodostojnika. "Makedonska pravoslavna crkva ima ogromno značenje za makedonski narod. Ona ovdje ima svoje sjedište dok sve druge zajednice imaju centrale u inostranstvu", napomenuće u to vrijeme predsjednik vladine Komisije za odnose s vjerskim zajednicama Djordji Naumov, izražavajući ovim riječima filozofiju djelovanja.

Ono do čega je Georgievskom i njegovim partijskim saborcima osobito bilo stalo jeste povratak imovine Makedonskoj pravoslavnoj crkvi. U istom paketu se, doduše, našla i Islamska vjerska zajednica. Premijer Georgijevski je u jednom intervjuu s početka mandata ponosno najavio da će imovina Makedonske pravoslavne crkve, nacionalizovana poslije II svjetskog rata, biti vraćena. Neke procjene govore da je Crkva nacionalizacijom izgubila 90% imovine koju je imala do 1945. godine. Mediji nisu uspjeli spoznati o kakvoj i kolikoj imovini se radi ali crkveni velikodostojnici naglašavaju da je Crkva bila vlasnik šuma, pašnjaka, zgrada, dućana, kuća za stanovanje. U protekle tri godine stvari se nisu dešavale brzinom koju je najavljivao premijer te se nije odmaklo daleko od polazne tačke. Umjesto toga, država je Makedonskoj pravoslavnoj crkvi poklonila neke objekte u Ohridu a da javnost nije uspjela saznati mnogo detalja o tako velikodušnom daru.

Ali, pretpostavljaju neki eksperti, Makedonska pravoslavna crkva mogla bi se, ako joj država zaista vrati svu imovinu, naći u sporu sa Srpskom pravoslavnom crkvom kojoj je imovina formalno oduzeta. Izmedju Makedonske pravoslavne i Srpske pravoslavne crkve još nije razriješen sukob oko autokefalnosti MPC a problem imovine bi samo dodatno mogao komplikovati stvari. Ne isključuje se ni mogućnost da SPC u budućnosti imovinski spor prenese na medjunarodni teren - pred neki od medjunarodnih sudova.

S Islamskom vjerskom zajednicom slučaj je pravno čist. Zajednica je nekoć posjedovala veliku imovinu u Skoplju i drugim gradovima Makedonije. Naprimjer, zna se da je u vlasništvu Islamske zajednice do 1945. godine bilo zemljište od četiri miliona kvadratnih metara. Jedan opozicioni magazin je svojevremeno iznio pretpostavku da je unutar Islamske vjerske zajednice došlo do drukčijih nesuglasica. Naime, političke partije Albanaca zaoštrile su, navodno, medjusobna razmimoilaženja. Novine na makedonskom tvrdile su da je Demokratska partija Albanaca kao uticajnija u albanskom političkom bloku izborila smjenu na celu IVZ. Upravo je imovina bila u pozadini konflikta. Neki mediji skrenuli su pažnju da bi vraćanjem imovine vjerskim zajednicama Makedonija vratila sat sto godina unazad. Tačnije, Vjerske zajednice bi mogle postati dominantni vlasnici imovine te bi se to vremenom moglo odraziti na jačanje klerikalizma. Da li je ovaj strah opravdan, nije lako suditi.

U neglasnoj idili crkve i države proteklih godina izniklo je nekoliko mitova koji su dobili značajno mjesto u istoriografiji, obrazovanju i medijima. U tu kategoriju svakako spadaju tvrdnje o Makedoncima kao "biblijskom narodu", o Makedonskoj pravoslavnoj crkvi kao "kolijevci drugih pravoslavnih crkava" i neke druge.

Sve do eskalacije aktuelne krize u Makedoniji tenzije izmedju pojedinih vjerskih zajednica praktično su bile neprimjetne. Medjutim, oružani sukob makedonskih snaga bezbjednosti i gerilaca Oslobodilačke nacionalne vojske doveo je do drastičnog rasta napetosti. Tokom vojnih dejstava uništen je ili oštećen velik broj vjerskih objekata - isključivo pravoslavnih i islamskih. Podaci još nisu zvanično prezentirani, no poznato je da je nekoliko pravoslavnih crkava i manastira skoro u cjelosti uništeno, veći broj je pretrpio oštećenja. S druge strane, prema podacima do kojih se može doći, uništeno ili oštećeno je pedesetak islamskih vjerskih objekata. U vrijeme kulminacije krize dogodilo se i nekoliko incidenata koji su otkrili još jednu, do tada nepoznatu, dimenziju: učesnici nekoliko protestnih skupova poslije pogibije pripadnika makedonskih snaga bezbjednosti, pored ostalog, palili su i islamske vjerske objekte u Prilepu i Bitolju. Medjunarodni posmatrači zabilježili su da je ovo prvi put da se vjerska netolerancija izražava na ovako brutalan način. Izjave pojedinih vjerskih službenika i u redovima Makedonske pravoslavne crkve i u redovima Islamske zajednice sadržale su dovoljno elemenata da bi se mogle podvesti pod odrednicu vjerske netolerancije. Uz posredovanje Svjetskog savjeta crkava početkom ljeta u Ženevi su poglavari četiri vodeće vjerske zajednice potpisali zajedničku Deklaraciju za mir. Na žalost, njen efekat u makedonskoj javnosti je bio neznatan.

Makedonija je u osvajanju demokratije odbolovala sve bolesti koje su pratile i ostale zemlje u tranziciji. Poput mnogih, ni ona još uvijek nije našla idealnu mjeru u odnosu crkve i države. Po svemu sudeći, još uvijek se društvo mora učiti da je izbor vjere lična a ne ni državna ni partijska niti bilo čija stvar. Pitanje vjerske tolerancije vjerovatno će biti sastavni dio nastojanja medjunarodne zajednice da se povrati izgubljeno povjerenje izmedju Makedonaca i Albanaca. Ideja o uvodjenju vjerske nauke u škole je privremeno napuštena no nije i odbačena. Da li će u aktuelnom trenutku ustupiti mjesto ideji o medjusobnom upoznavanju pojedinih vjerskih učenja - tek će se vidjeti. Sociolozima, politolozima a možda i istoričarima ostaje nelak zadatak da istraže, da li je primjenjena vjera doprinijela svemu onome što se u Makedoniji dešavalo proteklih mjeseci.

www.aimpress.ch/dyn/dos/archive/data/2001/11206-doss-01-05.htm