»izgraditi svoju novu domovinu«

PISMA ČITATELJA
srijeda, 23. lipnja 1999.
Iseljeni Hrvati se trebaju vraćati u domovinu jer bi im
tako život imao mnogo više smisla
Nedavni susret Hrvata iz cijelog svijeta na Jarunu, posjet predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana južnoafričkim Hrvatima i izborni zakon pon
ovno su otvorili pitanje povratka iseljenika u Hrvatsku. Mislim da je to važna tema zbog velikog broja Hrvata u iseljeništvu.
Često se govori da bi se iseljenici trebali vratiti u Hrvatsku da bi uložili svoj kapital i znanje. Takvo stajalište može stvoriti odbojnost prema povratku. Iseljenici mogu to tumačiti kao da ih se želi iskoristiti, a Hrvati u domovini kako iseljenici misle da su pametniji ili bogatiji.
Iseljenici se trebaju vraćati u domovinu jer bi im tako život imao mnogo više smisla. Ima li smisla rađati djecu »da bi bilo više Hrvata«, a ne vratiti se u Hrvatsku? Biti »Veliki Hrvat« u iseljeništvu je, zapravo, jedan svojevrstan promašaj!
Svaki govor političara, TV emisija i novinski članak o iseljenicima trebao bi spomenuti povratak, jer inače se stvara stajalište da je sasvim u redu da velik broj Hrvata nastavlja živjeti izvan svoje domovine.
Svako hvaljenje »uspješnih i uglednih« iseljenika u medijima može samo štetiti povratku. Kakvu odluku može takva fraza uzrokovati kod mladog inženjera koji razmišlja o iseljenju? Takva fraza veliča sebičnost i pohlepu, a ne domoljublje.
Govoriti da su se oni morali seliti »trbuhom za kruhom«, djeluje krajnje neukusno kad se uzme u obzir koliko su oni postali zaokupljeni bogaćenjem. Svako »razumijevanje« za iseljenike koji se ne vraćaju – omalovažava povratnika.
Nekad se kaže da su isljenici mnogo pomogli »izgraditi svoju novu domovinu«. Iseljenici su time pomogli bijelim kolonizatorima u zadnjim fazama izvršenja rasističkog genocida nad australskim Aboridžinima, američkim Indijancima i Inkama te južnoafričkim Crncima.
Ti su domorodci živjeli u bijedi dok su se bijeli okupatori bogatili, gradeći ceste kroz njihovu zemlju, kojima stižu smrtonosne europske bolesti, bespovratno uništavajući prirodu i namećući njima stranu kulturu.
Isto tako, nekad se kaže da je »nova domovina« pomogla iseljenike, prihvaćajući ih »kad im je bilo najteže«. Kakva je to pomoć kad je Hrvatska ostala bez velikog broja najboljih stručnjaka i radnika?
Svaki iseljenik svojim primjerom privlači nove iseljenike, a svaki povratnik može izazvati lančanu reakciju povrataka. Ne postoji »nova domovina«; taj su termin izmislili sebični iseljenici.
Zbog uskogrudna obiteljskog okruženja u kojem žive, iseljenici ne pokazuju previše razumijevanja prema siromašnima i obespravljenima u zemljama u kojima žive, a očito niti prema Hrvatskoj.
Osim povratka u Hrvatsku, svaki bi državotvorni Hrvat mogao pisati pisma predsjednicima i ministrima useljeništva u glavnim useljeničkim zemljama, i obrazložiti zašto te zemlje ne bi trebale primati useljenike iz Hrvatske (ili BiH).
Ekonomski problemi postoje u Hrvatskoj kao i u drugim državama. Povratnici, ali i ostali građani, nailaze na birokratske zapreke u Hrvatskoj, ali iskreni povratnik bi se trebao izboriti do kraja, umjesto da se kukavički vrati odakle je došao. Divno je pobijediti i motivirati ostale!
Mislim da prilike u Hrvatskoj i nisu jedini krivci za slab povratak. Mnogo su veći problemi asimilacija i licemjerje iseljenika kojima su sebični interesi važniji od Hrvatske, te roditelji koji svojoj djeci nameću hrvatstvo umjesto da pobuđuju zainteresiranost i ljubav za Hrvatsku.
ŠIME VALIDŽIĆ, Velika Gorica

http://www.vjesnik.hr/html/1999/06/23/Clanak.asp?r=pis