MASKE SU PALE |
MASKE SU PALE
Piše Mirzet Hamzić
Sada više nema sumnje. Srbi su Bosnu i Hercegovinu doveli u najdublju krizu u kojoj je bila od završetka agresije. Potpomognuti Rusijom i srbijanskom politikom oličenom u Vojislavu Koštunici, bosanski Srbi koje predstavlja Milorad Dodik upustili su se u avanturu čiji kraj je posve neizvjestan. Međunarodna zajednica svjesna srbijanske iracionalnosti koja u politici traje više od jednog stoljeća (od 1903.) pokušava je odobrovoljiti nagradama umjesto zaslužene kazne ne bi li je otela iz sve izvjesnijeg ruskog zagrljaja.
Najniža tačka na kojoj se Bosna i Hercegovina u političkom a time i u sigurnosnom pogledu našla poslije Daytona ima više razloga. One vidljive i one nevidljive. Krah reforme policije zbog Dodikovog: Ili jaka policija RS-a ili ništa, doveo je do odluka međunarodnog predstavnika u BiH Miroslava Lajčaka koje bi se dale svesti na poziv predstavnicima u institucijama Bosne i Hercegovine da redovno dolaze na posao. Vjerovatno nije ni slutio šta će taj poziv izazvati kod onih koji „ne znaju da rade ali znaju da ratuju“ (Milošević na jednom od sastanaka sa načelnicima općina Srbije prije ratova u bivšoj Jugoslaviji.)
Set odluka za koje je tražio da se prihvate u institucijama BiH na svim nivoima inače će biti nametnute, izazvao je pravu buru, ovoga puta ne samo u BiH nego i u (nažalost) susjednoj državi Srbiji. Oglasio se premijer Srbije Vojislav Koštunica pozivom da Visoki predstavnik povuče svoje odluke ili da ostavku. Iako je reakcija međunarodne zajednice bila munjevita koja mu je zaprijetila da bi mogao dobiti po prstima a predsjedavajući Predsjedništva BiH, Željko Komšić, valjda jedini političar u BiH sa jasnim ljudskim likom, „i po nosu“ – ova reakcija je otkrila dublju pozadinu bahatog ponašanje predsjednika Vlade RS-a. Bilo je jasno da Dodikovo ponašanje po principu „što gore za BiH to bolje za Srbe u njoj i izvan nje“ ima snažnu podršku od Vlade, a vjerovatno i predsjednika Srbije (obzirom da mu otac ima isti kurs kao i pominjani Koštunica). Opet, Rusiji koja usljed energetske pometnje u svijetu, čini sve da se nametne kao super-sila, Srbi, po zna koji put u historiji, dobro dođu kao pokusni kunić kojeg će, kao i toliko puta dosad, žrtvovati kad dostigne optimalnu težinu.Evropa je svjesna toga. Umjesto „metode štapa“ Srbiji nudi „metodu šargarepe“. U situaciji kada nisu zadovoljili niti jedan zahtjev iz svijeta: privođenje osumnjičenih za ratne zločine, približavanje stavova sa albanskom stranom oko statusa Kosova... Srbija je nagrađena potpisivanjem Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU. Paraf na ovaj dokument stavili su komesar EU za proširenje Oli Ren i potpredsjednik Vlade Srbije Božidar Đelić, a događaju je prisustvovao i predsjednik Srbije Boris Tadić. BiH je tako ostala jedina evropska država kojoj Evropa nije omogućila potpisivanje ovog sporazuma. Naprotiv, proširila je spisak mjera koje naša zemlja treba sprovesti kako bi dostigla Srbiju u evropskim integracijama: a to su: suradnja s Haagom, reforma policije, reforma javne administracije i reforma javnih elektronskih medija.
U ovakvoj situaciji jasno je kome bi, ako se nastave uspostavljeni trendovi bilo najteže: Hrvati su odavno zaštićena skupina u BiH (hrvatski pasoš, učešće na izborima u Hrvatskoj, odsustvo nezaposlenih...) a u perspektivi bi i Srbi sa srbijanskim pasošem ostali izvan crne rupe zvana BiH. Oni koji nemaju rezervnu domovinu i kojima bi bh pasoš bio jedini moguć, ostali bi grupa za odstrel.
Ako je i bilo nekih dilema sada je manje-više sve jasno. Ne samo ono što se trenutno dešava nego i ono što se dešavalo u bliskoj prošlosti. Agresija na BiH, koja je za posljedicu trebala imati nestanak BiH i uništavanje Bošnjaka, nije bila samo inspiracija susjednih država jer po nagradama kojima ih obasipaju i po kaznama za žrtvu, uviđamo da su inspiratori bili brojniji i moćniji. Sve što bi se mogli uzeti kao argumenti protiv postavljene teze samo su puki teatar: Hag je na odgovornost pozvao čovjeka koji je branio jedini grad u Evropi nad čijim je stanovništvom izvršen genocid. Navodimo samo najočigledniji primjer odnosa prema Bošnjacima iza rata.
Mada bi bilo nepravedno ne kazati našim čitaocima i neke odnose iz BiH koji još uvijek nisu očigledni. Miloradu Dodiku, trenutno najvećem galamdžiji i spletkarošu u BiH, najviše bi odgovarala smjena. Jer nije on obećao samo jačanje RS-a u administrativnom nego i u ekonomskom pogledu. A očito da je samo njemu bilo bolje jer stanovništvo u manjem bh entitetu svjedok je stalne recesije. Priče o velikim ulaganjima i ekonomskom napretku zamijenjene su pričama o prijetnjama o nestanku dok ekonomski parametri neumoljivo govore da stvari idu obrnutim tokom. Dodik je samo od gradnje zgrade Vlade RS-a i nekoliko kilometara autoputa uspio sebi priskrbiti desetine miliona maraka i već se javljaju ljudi koji o tome javno govore.
Manevar, kad nema hljeba daj igara, pokazao je u Srbiji na primjeru S. Miloševića gdje završava. Zato je ovaj laktaški mudrolija svjestan da može ostati srpski junak samo ukoliko bude smijenjen jer će inače biti otjeran „šibom smijeha“ i završiti na „đubrište historije“, gdje mu je nesumnjivo mjesto.Malo žalosno što to, obično, nedopustivo dugo traje.
http://www.bosnianmediagroup.com/index.php?option=com_content&task=view&id=45&Itemid=1 |
|