Bosanski ili bosnjacki jezik

Ustavne promjene u RS:bosanski ili bosnjacki jezik
8.02.2002 20:42:54

u Sarajevu, Seada PALAVRIĆ, potpredsjednik Stranke demokratske akcije
i
u Banjaluci, Krstan SIMIĆ, potpredsjednik Stranke nezavisnih socijaldemokrata

Moderator: Omer KARABEG

RFE
Jedno od najspornijih pitanja u raspravama o ustavnim promjenama u Republici Srpskoj je da li jezik, koji će, pored srpskog i hrvatskog, biti u službenoj upotrebi u Republici Srpskoj, treba da nosi naziv bosanski ili bošnjački. Za naziv bosanski zalažu se Stranka demokratske akcije i ostale stranke koje okupljaju Bošnjake, dok su gotovo sve srpske stranke za naziv bošnjački. Gospodjo Palavrić, zbog čega vi insisirate na nazivu bosanski.

PALAVRIĆ
Otkuda naziv bosanski jezik? On je historijski naslijedjen i potiče iz starine kulturnog bića Bosne. Upotrebljava se već negdje od 12. vijeka. Počeo se je upotrebljavati u bogumilskom etnosu, jer su u Bosni tek tada sazrjeli uvjeti da se jezik nazove svojim regionalnim imenom. Tako nešto se moglo dogoditi, jer se se u Bosni pojavio religijski etnos koji je bio suprotstavljen i zapadnom i istočnom kršćanstvu. Naziv bosanski jezik datira iz vremena kad se na bosanskohercegovačkom tlu širi bogumilsko učenje i kada prevladava svijest slavenskog etnosa o njegovoj vlastitoj individualnosti. Bogumili su sebe nazivali Bošnjanima, dobrim Bošnjanima, pa su i svoj jezik povezivali sa tim imenom. Povelja bana Kulina iz 1189. godine svjedoči i o bosanskoj državi i o bosanskom jeziku.

Dolaskom Osmanlija na područje Bosne domaći jezik se našao u specifičnom položaju. Gubio je kulturni prestiž, mada se nije prestajao upotrebljavati. Medjutim, u 17. vijeku sve više se upotrebljava naziv bosanski jezik. O tome svjedoče brojni primjeri od kojih ću pomenuti samo neke. Godine 1631. moj Tuzlak, Muhamed Hevaji Uskufi, sačinio je bosansko-turski riječnik. Opat Alberto Fortis u svojoj knjizi “Put po Dalmaciji” iz 1774. godine pominje bosanski jezik. Bosanski jezik pominju i fra Matija Divković u 17. stoljeću, Andrija Kačić-Miošić na početku 18. stoljeća, Dositej Obradović u drugoj polovini 18. stoljeća. Nijemac Oto Blau izdao je 1868. godine u Lajpcigu bosansko-turski rječnik. U 19. vijeku naziv bosanski opet nestaje, da bi se rehabilitirao tek devedesetih godina 20. vijeka.

Za one koji spore bosanski jezik navešću činjenicu da je najveći srpski lingvista, Aleksandar Belić, 1937. godine rekao: “Nema nikakve sumnje da je bosanski jezik narodna osnovica našeg”, to jest srpskog, “književnog jezika”. Apsurdno je, dakle, tvrditi da je naziv bosanski za jezik kojim govorimo politički, da je vještački isforsiran, da je neutemeljen. Najbolji dokaz apsurdnosti te tvrdnje je vitalnost tog naziva i njegova sposobnost da opstane.

SIMIĆ
Za moju partiju, Stranku nezavisnih socijaledmokrata, nije sporno da jezik Bošnjaka treba da bude ravnopravan i da bude službeni jezik u Republici Srpskoj. Za nas je nastupio problem kad se postavilo pitanje naziva tog jezika. U tezi o bosanskom jeziku, koju predstavnici Stranke Demokratske akcije tako žestoko brane, mi prepoznajemo vrlo opasnu poruku čija je suština u shvatanju Bosne i Hercegovine kao države Bošnjaka. Gospodja Mensura Jahić iz te stranke izjavila je u parlamentu Republike Srpske da Hrvati i Srbi imaju rezervnu domovinu, misleći pri tome na Srbiju i Hrvatsku. To se moglo shvatiti i kao slijedeća poruka - vi možete otići, a pošto mi, Bošnjaci, nemamo rezervne domovine, Bosna i Hercegovina je naša. Ako se Bosna i Hercegovina posmatra kao ekskluzivna država Bošnjaka, to izaziva osjećaj ugroženosti ostala dva konstiututivna naroda, pa je razumljivo što je izjava gospodje Jahić uznemirila javnost u Republici Srpskoj. Pogotovo što su se takve izjave često mogle čuti i 1991. godine. Ako u svjetlu tog koncepta posmatramo pitanje jezika, koga Bošnjaci zovu bosanskim, i insistiraju na tom nazivu, proglašavajući to za krupno političko pitanje, onda se s pravom postavlja pitanje dobrih namjera. Jer, ako je u Bosni i Hercegovini službeni jezik bosanski, onda će se druga dva jezika, srpski i hrvatski, vrlo brzo naći u podredejenom položaju. Zbog toga su, ne samo Srbi, već i Hrvati, protiv upotrebe termina bosanski jezik, jer u tome prepoznaju političku zamku koja od Bosne i Hercegovine treba da napravi ekskluzivnu terotoriju bošnjačkog naroda.

PALAVRIĆ
Gospodin Simić zna da se otpor prema nazivu bosanski jezik javio znatno prije nego što je gospodja Jahić dala pomenutu izjavu u parlamentu Republike Srpske. Ona je i govorila u odbranu tog jezika. Bosna je uvijek imala jedan jezik, i ja se neću upuštati u pravo druga dva naroda da imenju taj jezik onako kako oni žele, ali hoću da zadržim svoje pravo da imenujem svoj jezik. Ja bih to pravo imala i da sam nacionalna manjina, a ne pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda.

SIMIĆ
Vi ste izjavili da se u Bosni i Hercegovini govori jedan jezik, zovete ga bosanski. Bosna i Hercegovina je država i, ako taj jezik poistovetimo sa državom, onda dobijemo slijedeću formulu - jedna država, jedan jezik, jedna nacija, što potvrdjuje moju tezu da je to pokušaj majorizacije dva druga jezika i asimilacije dva druga naroda u naciju koja će se zvati bosanska. U tome je suština.

PALAVRIĆ
Gospodine Simiću, da li je vaš jezik sličniji srpskom jeziku kojim se govori u Saveznoj Republici Jugoslaviji ili mom bosanskom?

SIMIĆ
Jedan je jezik i onaj koji se govori u Beogradu i onaj koji se govori u Sarajevu, naravno, uz neke modalitete. Nema nijedne riječi koju će izgovoriti Beogradjanin, a da ga neće razumjeti Sarajlija i obratno. Ali teza o jeziku koji potiče od bogumila pretenduje na to da je bosanski jezik maltene univerzalni jezik, da se govori i u Sandžaku, da će se govoriti i u Zapadnoj Slavoniji i tako dalje. To je ono o čemu ja govorim.

PALAVRIĆ
Sjetite se da se da se je 1991. godine na popisu stanovništva 96 odsto Bosanaca izjasnilo da govore bosanskim jezikom. To je mnogo veći procenat od onog procenta stanovništa koji se izjasnio da mu je islam religija.

SIMIĆ
Da vam kažem nešto o tom popisu. Ja sam Banjalučanin i sjećam se da su tada emisari obilazali kuće Bošnjaka - tada su su još bili Muslimani sa velikim M - i govorili im: “U rubriku “jezik” upišite bosanski. Znam ljude koji su imali zadatak da dnevno obidju po trista porodica.

PALAVRIĆ
Moguće je da je to istina, da su ljudi išli i pokušali osvješćivati Bošnjake 1991. godine. Medjutim, tako je bilo i u 19. stoljeću kada su bosanski pravoslavci postajali Srbi, a njihov jezik srpski, iako do tada nije bilo tako. Ali dopustite da vam kažem zašto ne treba da se bojite bosanskog jezika i zašto mi ne želimo da naš jezik zovemo bošnjački, nego bosanski. Bosanski jezik označavao je jezik svih Bosanaca, bez obzira na vjersku pripadnost. Bošnjaci svoj jezički identitet više vezuju za odrednicu Bosna, nego za nacionalnu odrednicu Bošnjak. I upravo preko naziva jezika mi poistovjećujemo svoje kulturno biće sa povjesnom, teritorijalno-državnom maticom, što se zove Bosna. Ja bih bila presretna kada biste i vi to činili, kada bi to činili i oni koji se nazivaju Hrvatima. Bila bih presretna, i svi bi Bošnjaci bili presretni, kada biste i vi dozivljavali Bosni i njen jezik onako kao što je to bilo vijekovima.

SIMIĆ
Malo me zabrinjava teza da su bogumili Bošnjaci. Bojim se da suviše insistirate na genezi Bosne koja ide od bogumila, preko Osmanlijskog carstva i prihvatanja islama. Hegemonija bosanskog jezika unosi nemir. Ako su vam iskrene namjere, šta bi vam smetalo da se u ustavu Republike Srpske kaže bošnjački jezik? Što bi vas to ugrozilo?

PALAVRIĆ
Ugrozilo bi nas jer nas odvaja od naše zemlje.

SIMIĆ
Zašto?

PALAVRIĆ
Zato što bosanski jezik nije bio samo naš jezik.

SIMIĆ
Opet dolazimo do one konstatacije gospodje Mensure Jahić - ovo je naša zemlja, a vi ste se tu slučajno zadesili, jer imate rezervne domovine.

PALAVRIĆ
Ja sam iznijela historijsku podlogu za ono što tvrdim. I ne prihvatam da je bosanski jezik samo moj, da je to samo jezik Bošnjaka. Bošnjaci su nacija, a Bosna je država i bosanski jezik je uvijek vezivan za državu Bosnu i Hercegovinu. Bošnjaci imaju pravo, i ustavno i ljudsko, da se izjasne kako će svoj jezik nazivati, kao što i vi imate to pravo, iako bih ja bila mnogo sretnija kada bi ste i vi svoj jezik nazvali bosanskim, a ne srpskim, ako ste već Bosanac.

SIMIĆ
Gospodjo, mi opet dolazimo do 1969. godine i Bošnjačkog instituta Adila Zulfikarpašića. Vi ponovo potvrdjujete da je naš strah apsolutno opravdan. Vi kažete da je bosanski jezik odrednica države Bosne. Upravo to za nas pretstavlja opasnost. Ta vaša tvrdnja podrazumijeva da su srpski i hrvatski jezici nacionalnih manjina, jezici uljezi, jer, po vama, bosanski je jezik države Bosne i Hercegovine. Zbog toga mi i tražimo da taj jezik bude zapisan u ustavu Republike Srpske pod imenom bošnjački.

PALAVRIĆ
Vi hoćete da nam uzmete bosanski jezik, a onda da nas polaka potisnete kao narod i nam oduzmete vezu sa državom. To je ono čega se mi bojimo i što se ostvaruje.

SIMIĆ
A vi hoćete da uvodjenjem bosanskog jezika napravite od nas podstanare, prvo u jezičkom, pa onda i u geografskom smislu, s objašnjenjem - vi imate gdje otići, a mi nemamo. A ja hoću da živimo zajedno.

PALAVRIĆ
Vi se izjašnjavate da je vaš jezik srpski. Vi na to imate pravo. Uporedite vaš srpski jezik sa jezikom koji se govori u Srbiji i vidjećete da on nije toliko blizak tom jeziku kao što je blizak jeziku kojim ja govorim. Vi se odričete svog blaga i nama, Bošnjacima, je žao što to činite. Ali mi nemamo pravo uticati na to kako ćete vi imenovati svoj jezik, kao što ni vi nemate pravo da odredjujete kako će se zvati naš jezik. Mi želimo vezu sa Bosnom koju smo uvijek imali i hoćemo da je zadržimo. Bosna je religijski heterogena, ali jezički homogena. To je činjenica. Svugdje u inostrantsvu mi smo Bosanci, Bošnjaci, Bošnje, to smo bili i ostali. Vi ste i danas u Beogradu gradjanin drugog reda, a ovdje ste, naravno, gradjanin prvog reda, i tako treba biti. I naš bosanski Hrvat je u Zagrebu gradjanin drugog reda. Ja nikada ne bih pristala na to. Kada bi mi neko ponudio rezervnu domovinu, ja je ne bih prihvatila. Ovo je domovina svih nas.

SIMIĆ
Državna hegemonija Bosne i Hercegovine biće na fonu: bosanski jezik - bosanska država - bosanska nacija, kako je to poručio gospodin Izetbegović prije odlaska na liječenje u Saudijsku Arabiju. E, to je ono što se zove asimilacija.

PALAVRIĆ
To nije tačno. Asimilirati se ne mogu ni nacionalne manjine, a kamoli konstitutivni narodi.

SIMIĆ
Ali vi kažete: “Biću srećna kad shvatite da niste Srbin, već da ste Bosanac”.

PALAVRIĆ
Ja to nisam rekla. Gospodine Simiću, ako vi smatrate da imate pravo imenovati moj maternji jezik, što to isto ne uradite i sa njemačkim? Zašto i Nijemcima ne odredite kojim će jezikom govoriti? Imate li na to pravo?

SIMIĆ
Pa, vi cijelo veče pokušavate da me ubijedite da ja da prihvatim bosanski jezik, da je to moj jezik.

PALAVRIĆ
Ja sam samo rekla da bih bila srećna ukoliko biste ga prihvatili.

SIMIĆ
Morate voditi računa o tome da je u zajedičkoj državi pravo jednog naroda ograničeno pravom drugog. I ovdje u Republici Srpskoj bilo je nerealnih zahtjeva. Neki su smatrali da je ovo ekskluzivni entitet Srba. A zna se gdje su danas ti što to tako smatrali. Ukoliko želimo da zajedno živimo, a želimo, moramo uvažiti i strah drugih. Ne mogu razumjeti da se bošnjačka nacija odriče naziva svoga jezika u ime drrzave. To je ona poruka gospodina Izetbegovića: “Žrtvovaću mir za državu”. Ja se bojim da bošnjački narod žrtvuje svoj jezik u ime nekog dalekog cilja - izgradnje bosanske nacije.

PALAVRIĆ
Bosanska nacija postoji u jednom drugom smislu, u onom smislu u kome su Nijemci, Italijani i Francuzi koji žive u Americi - Amerikanci. Vi ne morate prestati biti Srbin da biste bili Bosnac u smislu lojalnosti državi Bosni i Hercegovini. Ja sam Bošnjakinja, ali istovremeno želim imati priliku da se izjasnim kao Bosanka, kao pripadnica ove države. Bosanska nacija ne podrazumijeva negiranje vaše etničke pripadnosti. U tom smislu treba razumjeti gospodina Izetbegovića. Medjutim, da ne raspravljamo o bosanskoj naciji, to nije tema ovog dijaloga. Vi ste rekli, i ja se s tim potpuno slažem, da moje pravo počinje tamo gdje vaše prestaje i moje prestaje tamo gdje vaše počinje. Vaše je pravo da imenujete jezik kojim ćete vi govoriti. To je vaš maternji jezik. Moje je pravo da imenujem svoj maternji jezik. Vaše pravo je prestalo kad ste imenovali svoj jezik. Bošnjaci ne mogu i neće bilo kome prepustiti svoje pravo da imenuju svoj jezik. Mi smo dužni da sačuvamo bosanski jezik, koji smo naslijedili od predaka, i da ga predamo potomstvu. Vi tim jezikom ne morate govoriti, ne morate ga prihvatiti, ali ne možete meni, kao pripadniku konstitutivnog naroda, odredjivati kojim ću imenom nazivati svoj jezik. Vi imate pravo svoj jezik zvati srpskim, a ja imam pravo svoj zvati bosanskim.

SIMIĆ
Ali ja vam ponovo govorim da je naše pravo limitirano pravom onog drugog. Šta bi bilo kada bi sada parlament Republike Srpske, ovo sada karikiram, proglasio da je Republika Srpska dio Velike Srbije. On to ne može učiniti. Postoje neke stvari koje se moraju uvažiti. Ne mogu ja svoje pravo ostvarivati ako to pravo ugrožava nekog drugog.

PALAVRIĆ
A da li vi mislite da moje pravo ne ugrožava naziv Republika Srpska?

SIMIĆ
Ne govorim ja o tome, već govorim o principu. Ja tvrdim, a vjerujte da sam demokrata do srži, da teza o bosanskom jeziku vodi ka asimilaciji Srba i Hrvata.

PALAVRIĆ
Vi znate da se to, i kad bi bila nečija želja, nikad do sada nije pokušalo ostvariti, niti je ostvarivo. Što bi nam to trebalo? Naprotiv, vijekovima se pokušavaju asimilirati Bošnjaci. Zato smo mi bili muslimani s malim “m”, pa Muslimani sa velikim “M”. Mi smo mogli biti sve, osim onog što smo zaista bili. E, tome je došao kraj.

SIMIĆ
Dobro, a bogumili?

PALAVRIĆ
Sigurna sam da su naši preci Bogumili, a kad su došli Turci postali smo muslimani, prišli smo islamu i danas smo to što jesmo.

SIMIĆ
Ja u naučno utemeljenje toga nisam siguran. Mislim da je ta teorija na dosta klimavim nogama. Volio bih kada bi se tim pitanjem neko počeo ozbiljnije baviti.

PALAVRIĆ
Volila bih i ja. Učili ste nacionalnu historiju. O kojem ste narodu najmanje podataka našli? Sigurno o mom. I ja sam se pitala: “Bože, jesmo li mi to pali s Marsa”?

SIMIĆ
Ja sam apsolutno siguran da je u ovom momentu rješenje koje nudi Stranka nezavisnih socijaldemokrata apsolutno zadovoljavajuće i da se njime ni na koji način neće ugroziti pravo Bošnjaka u Republici Srpskoj.

PALAVRIĆ
Gospodine Simiću, i vi i ja smo pravnici, otkud vama pravo da odredujete naziv mom jeziku? Ja to ne radim kad je u pitanju vaš jezik. Nemam to pravo.

SIMIĆ
Ja polazim od toga da se moraju uvažavati neke realnosti - državotvorne, političke, istorijske i svake druge.

PALAVRIĆ
Vi sebi dajate pravo da imenujete i svoj i moj jezik.

SIMIĆ
Ne možemo se rukovoditi isključivo vlastitim željama, pogotovo ako te želje mogu nekoga iritirati, ako mogu biti kamen spoticanja.

PALAVRIĆ
Ja mogu željeti da vi svoj jezik zovete bosanski, ali ja nemam pravo izraziti tu želju, a vi sebi uzimate pravo da moj jezik imenujete, a da me i ne pitate. To čak radite uprkos mom protivljenju. Ne možete to raditi. To se ne može raditi nigdje. Ni u Južnoj Africi.

SIMIĆ
Ja vam opet kažem da nije moguće ostvariti apsolutna prava i da nas insistiranje na tome ponovo može dovesti na ivicu katastrofe. Zbog toga ja govorim da su naša prava ograničena. Mogao bih i ja vama postaviti ovako pitanje - imaju li Srbi pravo reći : ”U Republici Srpskoj srpski narod je većinski, mi nećemo da živimo u Bosni. Otkud nekome pravo da nam odredjujete gdje ćemo mi živjeti”? Ili da Hrvati u Zapadnoj Hercegovini kažu: “Mi smo konstitutivni narod, idemo iz Bosne u svoju maticu, to je naše pravo”. Naravno, da ni Srbi ni Hrvati to ne mogu reći, jer time ugrožavaju Bošnjake. Dakle, ne možemo imati neograničenu slobodu. Naše pravo je limitirano.

PALAVRIĆ
Kad su Bošnjaci u pitanju, njihova prava ne mogu biti apsolutna. Kad su Srbi u pitanju, njihova su prava apsolutna. Podsjetiću vas da ste 10. novembra 1991. godine organizirali vlastiti referendum, niste se obazirali na Bosnu i Hercegovinu, već ste donosili vlastite odluke. I sada hoćete da imate apsolutna prava, a bojite se hegemonije Bošnjaka, jer vas navodno ugrožava to što oni insistiraju da se njihov jezik zove bosanski. Po toj logici i ja bih mogla reći da, zato što vi insistirate da se vaš jezik zove srpski i da bude ekavskog izgovora, vi ustvari pripremate teren da jednog dana Republiku Srpsku priključite Srbiji. Molim vas, kad govorimo o strahovima, navedite mi jedan akt Republike Srpske gdje u zaglavlju piše Bosna i Hercegovina? Niti u jednom, gospodine Simiću. Piše samo Republika Srpska. I još slavite deset godina opstanka i postojanja Republike Srpske.

SIMIĆ
Ja sam u opozciji, pustite to. Ovdje se radi o jeziku.

PALAVRIĆ
Slažem se, ali vu ste se udaljili od teme. Želim vas samo reći da sva prava koja imate vi kao narod, imamo i mi. I nemojte od mene očekivati kompromis ako ste vi apsolutno za svoj stav. Ni meni se ne dopada to što vi svoj jezik zovete srpskim. Ne dopada mi se, ali ko me pita. Ja nemam pravo reći nijednu riječ protiv toga, jer ste vi konstitutivan narod i imate pravo imenovati svoj jezik kako hoćete. To isto pravo pripada meni. Bošnjak ima pravo reći da je njegov jezik bosanski.

SIMIĆ
Koje je pravo Hercegovaca? Ima li njih igdje?

PALAVRIĆ
Oni se podrazumijevaju. Ne žale se oni.

SIMIĆ
Srbi i Hrvati se podrazumijevaju, Hercegovci se podrazumijevaju, to su oni strahovi o kojima vam govorim. Stavovi nam se teško mogu približiti. Ja i dalje smatram da jezički standard koji je ponudila moja stranka stvarno ne ugrožava Bošnjake.

PALAVRIĆ
Otkud vam pravo da odredjujete standard za moj jezik?

SIMIĆ
Mi smo to iznijeli kao naše mišljenje, vi meni negirate pravo čak i na mišljenje.

(Preneseno sa RFE)

http://www.cyberbulevar.com/vijesti/index.php?k=1&p=1&t=1787