"Mi nemamo druge, rezervne domovine

Franjo Komarica


Nije to ništa drugo do slučajnost, a, opet, u slučajnom je preklapanju događaja više simbolike nego što bi je bilo da su se Tužiteljstvo Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Komitet za dodjelu Nobelove nagrade dogovarali i usklađivali kalendare. Dok se šest političkih i vojnih dužnosnika nekadašnje Hrvatske Republike Herceg-Bosne spremalo za Holandiju, za tamošnji zatvor Scheveningen, iz Švedske je stigla vijest kako je za Nobelovu nagradu za mir nominiran banjalučki biskup, msgr. dr. Franjo Komarica!

Dok, dakle, navodni zaštitari hrvatskih i - kako su svoju misiju predstavljali - katoličkih interesa odlaze odgovarati za rastakanje Bosne i Hercegovine i ratne zločine nad onima koji se nisu uklapali u zamišljenu etničku sliku HB-a, priznanje stiže svećeniku koji, evo, 12 godina pokušava spasiti šta se spasiti da, a jednako ima veze i sa (stvarnim) hrvatskim i katoličkim interesima i sa temeljnim ljudskim pravima.

Biskup Komarica sve je vrijeme rata živio u srcu tame, u Banjoj Luci, odbivši je jednako napustiti i pred srpskim cijevima i po "političkim savjetima". Komarica je ostao da svjedoči kako su i ta Banja Luka i ta Republika Srpska dio BiH, baš kao što katolici jesu dio tog entiteta diskriminirajućeg imena.

Činjenica da na području njegove biskupije živi tek 6.752 katolika, u odnosu na 220.000 predratnih, ne znači da je njegova misija imalo promašena. Dapače, bez Komarice u Banjoj Luci a sa hercegbosanskim čelnicima i licemjernim svećenicima pod njihovim skutima, u današnjoj RS ne bi bilo niti jednog jedinog katolika. A ako bi se koji i zagubio u "humanom preseljenju", o njemu bi se brinulo kao o lanjskom snijegu.

Monsinjor Komarica ima, naravno, svojih mana: poneka mu je izjava neodmjerena, nedostaje mu političkog znanja, a često riječi bira u skladu sa očekivanjima slušatelja. No, to su banalnosti u odnosu na ono što je učinio i na one, najvažnije riječi, izgovarane 1994., kao i 2004. godine. Riječi poput: "Mi nemamo druge, rezervne domovine, kao što nam se vrlo jeftino, fatalno i obmanjujuće ponudilo da imamo Hrvatsku kao rezervnu domovinu, ili Ameriku, Aljasku, Tasmaniju... Svugdje smo došljaci, i to vrlo dobro znaju naši ljudi, kao što je to slučaj i sa svim drugim narodima u BiH, počevši od naših susjeda Srba i Bošnjaka." Ili: "Tko treba biti moj političar? Hrvat koji je mene izdao davno i koji je ovdje službeno, kao član Ustavnog suda, rekao: 'Šta traži još tih par tisuća Hrvata u RS-u?', i koji je rekao da svi Hrvati trebaju napustiti RS. Je li to moj političar? Tražim od hrvatskog političara da se jednako tako zauzima i za Srbina, Bošnjaka, Ukrajinca ili Čeha, za svakog čovjeka, a ne samo za svog prijatelja koji je član njegove partije. Tako jednako tražim i od srpskog i od bošnjačkog političara." (E.I.)


http://www.bhdani.com/default.asp?kat=fok&broj_id=356&tekst_rb=3