Jergovic-bosansko-hrvatski pisac

01. Apr 2001 16:01 (GMT+01:00)
Miljenko Jergović, bosansko-hrvatski pisac, o ratu kao nultoj tački književnosti, angažmanu u Grupi 99, kulturnoj reintegraciji
Književna vremena se mere ratovima
S krajem Miloševićeve i Tuđmanove ere, posle dugo vremena, mi opet postajemo ljudi. To je veliki napredak

Jedan od najpoznatijih književnika i publicista novije generacije na prostoru BiH i Hrvatske, Miljenko Jergović, proglašen je nedavno piscem decenije u Hrvatskoj. Dugogodišnji je kolumnista splitskog "Feral tribjuna" i sarajevskih "Dana". Od prve knjige "Opservatorija Varšava" (1988) do poslednjih - "Mama Leone" i "Sarajevski Malboro, Karivani, druge priče", privlači značajnu pažnju književne javnosti na ex-Yu prostoru. Njegova dela prevedena su na sve značajnije svetske jezike.

Tomas Ašojer, književni kritičar "Frankfurter Rundšau", napisao je, povodom Vaše poslednje knjige, da je svaki rat nulta tačka književnosti.
- Na neki način zapravo jeste! Jer su književne ere, književna vremena, kod nas oduvek merena ratovima, pa je uvek bila neka predratna književnost i neka posleratna. I kao što znamo, te dve književnosti su se prilično razlikovale. Što se tiče Bosne i bosanskog slučaja, mislim da se ista stvar događa. Do devedesete godine okosnica bosanske književnosti bila su neka sasvim druga imena, neki pisci koji danas polako odlaze u neku prošlost, dok su sada glavni akteri bosanske književne scene posve novi ljudi, i ono što je mnogo bitno, neki mladi ljudi, koji su mnogo savremeniji i moderniji i mnogo više u nekim evropskim i svetskim tokovima, nego što su bili njihovi prethodnici.

Šta je danas najzanimljivije na književnoj sceni u Hrvatskoj?
- Hrvatska književna scena od pre tri-četiri godine je bila strašno učmala i dosadna, ispunjena lošim knjigama i lošim piscima. U nekoliko poslednjih godina naišao je veliki talas, iznenadni i meni potpuno neobjašnjiv. Pojavilo se sedam-osam kvalitetnih i zanimljivih pisaca kao što su Zoran Ferić, Tatjana Gromača, Roman Simić, Ivan Vidić, Mate Matišić, Ante Tomić, Robert Perišić... To nisu književna dela čiji bi kontekst čovek morao izvlačiti iz malog prsta, to je jednostavno književnost koja je jasna i koja komunicira.

Pojedini književni krugovi u Hrvatskoj i Jugoslaviji ocenili su Grupu 99 kao jugonostalgičarsku.
- To je smešno! Mi smo svakako jugonostalgičari jer nismo prekinuli svoja prijateljstva zbog rata. Ja ne verujem u jugonostalgiju, ne želim uopšte govoriti o bilo kakvoj obnovi Jugoslavije. Jugoslavija me kao država uopšte ne zanima, međutim, moram reći da nisam ushićen ni sa ovim novim državama koje su nastale na njenoj teritoriji. Naime, ni te nove države me ne dovode do neke ekstaze. Mislim da bismo u svojim razmišljanjima, doživljajima sveta i u međusobnim odnosima koji se tiču kulture i književnosti, trebali prestati razgovarati sa pozicija država. Jer ja u Grupi 99 nisam kao predsednik neke države, niti sa ljudima iz Beograda, Ljubljane, Skoplja, razgovaram kao sa predstavnicima drugih država. Takve stvari rade političari, a mi, sigurno, nismo političari, niti predstavljamo nikakve države.

Kakve su mogućnosti kulturne reintegracije prostora bivše Jugoslavije?
- Ta mogućnost postoji i neophodna je. Doista je neophodno to povezivanje iz mnogo razloga, a jedan od njih je i što svi mi govorimo jako bliskim jezicima, ili jednim jezikom, kako ko želi tu stvar tumačiti. Samim tim nam je mogućnost međusobne kulturne saradnje jako olakšana. Isto tako, mi smo ljudi koji potičemo iz malih naroda, malih država i prostorno malih kultura i mnogo bi nam značilo da širimo svoje prostore.

Nedavno ste izjavili da je, nakon Tuđmanove smrti i odlaska Slobodana Miloševića sa vlasti, konačno završena jugoslovenska tragedija.
- Kada kažem da je odlaskom dvojice pomenutih ljudi stvar okončana, ne mislim da je gotova u svim svojim posledicama, nego je gotovo proizvođenje tragedije. Sa krajem Miloševićeve i Tuđmanove ere, posle dugo vremena, mi opet postajemo ljudi. Ljudi, koji osim što raspolažu vlastitim sudbinama, na neki način su u stanju da utiču na svoju bližu okolinu, na sudbinu svoje ulice, sudbinu svoga grada, svojih kafana. To je veliki napredak.
Zvonko Prijović
http://arhiva.glas-javnosti.co.yu/arhiva/2001/04/02/srpski/I01040101.shtml