BOSANSKA KNJIZEVNOST
BOSANSKA KNJIZEVNOST
I POSLJEDNJI DANI



Pise: Aleksandar HEMON

KAD SAM 1997. NAKON PET GODINA DOSAO U SARAJEVO
sa sobom sam donio prijevode svo jih prica sa engleskog u namjeri da ih pokazem nekome ko bi ih mozda htio izdati. Ja sam, naime, vec par godina pisao na engleskom i neke od tih prica su bile izdate u casopisima, ali knjiga tada ovdje nije bila u izgledu. Htio sam objaviti u Sarajevu zato sto je Sarajevo grad u kojem sam se formirao kao covjek, zato sto u njemu imam prijatelja sa kojima sam htio podijeliti nesto sto mi je vazno i zato sto sam mislio da ce biti zainteresovanih citalaca. Tako sam sa Senadom Pecaninom, zamolivsi ga da mi bude podrska, otisao u Bosansku knjigu da se sretnem sa glavnim urednikom, pokazem mu nekoliko prica i vidim da li bi bio zainteresovan. Pijemo tako mi kafu i viski, ja gospodinu glavnom uredniku predam fasciklu sa nekoliko prica, on je otvori na licu mjesta, namrsti se i kaze: "Pa sta je ovo? Gdje je slika? Gdje je biografija?" Ja se pocnem pravdati i petljati, kriv sto sam u prvoj minuti iznervirao gospodina urednika. On uzme fasciklu i proslijedi je svojoj zeni, koja ce to procitati i reci mi hoce li objaviti. Onda se dignemo da idemo i zahvaljujemo se na svemu, a Senad Pecanin kaze glavnom uredniku: "Moras to objaviti, to je dobro", na sta glavni urednik odmahne rukom i kaze: "Ma, boli me kurac!"

Kako rece, tako i bi: u pripremi knjige, komunikacija je bila iskljucivo jednosmjerna - ja sam slao poruke na koje niko nije odgovarao. Uprkos mom insistiranju da se naznaci da su price prijevod sa engleskog, niko se na to nije obazirao. Ja sam budalasto predlagao nekakve promocije i slicne kerefeke, sto mi sad izgleda apsurdno. Dvije i kusur godine nakon izlaska knjige, ja nemam pojma koliki je bio pocetni tiraz, koliko je primjeraka prodato, a koliko ih truli u magacinu.

Ja to nikad nisam licno shvatio, niti sam se ikada ljutio, sve misleci "tako to ide". Nisam se uvrijedio, ali je mala sansa da cu ponovo prevoditi svoje price kako bih ih objavio u Sarajevu. Iz razgovora sa drugim piscima znam da moja knjiga nije ni izbliza bila jedinstvena u nehaju prema njoj - i druge knjige su bile zaturene, zaboravljene, bez ikakve podrske izdavaca. Gospodin glavni urednik se ponasao kao da piscima cini uslugu time sto im objavljuje knjige, buduci da je vrlo dobro znao da ako im ih on ne objavi, niko drugi nikad nece.

Bosanski pisci moraju objaviti barem jednu knjigu kako bi mogli zauzeti dozivotnu poziciju javnih mislilaca, mada neki od njih neobjasnjivo pisu iz nekog unutrasnjeg nagona, uprkos zdravom razumu i tuznim cinjenicama. Bosanska knjizevnost je fenomen jer nema izdavaca, nema kriticara, nema citalaca i nema knjiga. Vecina bosanske knjizevnosti se objavljuje u inostranstvu (Amerika, Njemacka, Hrvatska, Engleska itd.), a ono sto se objavi kod kuce objavi se srecom, uprkos nepostojanju knjizevne infrastrukture. Bosanska knjizevnost ima samo pisce, koji daju intervjue i pisu proglase i bore se za svoja prava. Veliki broj pisaca proizvodi knjizevne-knjizevnicke gestove posto nacionalna kultura zahtijeva funkciju knjizevnosti, ali u sredini te knjizevnosti nema vise nicega. Posto je jedina moguca knjizevnost postala nacionalna knjizevnost - knjizevnost u funkciji suicidalnih nacionalnih projekata - jedini nacin postojanja iste je uz podrsku nacionalne vlasti. Vlast je, medjutim, toliko zabavljena hapanjem da je boli kurac, kako je to lijepo formulisao gospodin glavni urednik Bosanske knjige, ima li ili nema knjizevnosti, sve dok lojalni nacionalni knjizevnici u intervjuima i kolumnama brane nacionalnu kulturu i knjizevnost od kaljanja i napada spolja - jer sta je narod bez vlastite kulture! Pisci blagosiljani podrskom vlastite nacije (koju predstavlja nekolicina polupismenih diletanata) ne moraju uopste da pisu jer samo njihovo postojanje potvrdjuje postojanje nacionalne knjizevnosti. S druge strane, oni koji pisu iz ciste individualisticke obijesti ne objavljuju, jer ko bi to citao u trenutku kad se nasa kultura bori za goli opstanak. Nije vazno da li postoji bosanska knjizevnost, vazno je da je cista i da izrazava vjekovne teznje naseg naroda i da u njoj nema suludih postmodernista koje obican narod, sve i kad bi imao sta da cita, nikad ne bi razumio.

Proslu sedmicu sam proveo u New Yorku u sklopu raznoraznih manifestacija ciji je cilj bio da promovisu moju knjigu (naslovljenu The Question of Bruno) i ucine je dostupnom sto vecem broju citalaca. Knjiga izlazi u maju, a masina se vec zahuktala - kopije su poslane casopisima i novinama, knjiga se vec moze naruciti na Amazon.comu, objavljivanje novijih prica tempira se tako da se poklapa sa izlaskom knjige. Moj izdavac (gospodja Nan A. Talese) licno telefonom zove vlasnike knjizara i nagovara ih da prodaju moju knjigu, sto za posljedicu moze imati narudzbu od mozda deset primjeraka knjige. Pored toga, organizovani su ruckovi i vecere sa ljudima iz medija i sa distributerima, a troskove svega toga pokriva izdavac - mada ja potpuno glupo nudim da platim pola, jer mi je neprijatno da me toliko tetose i bojim se da ne misle da sam skrtac (jer jesam).

Ali uprkos svemu gore napisanom, uprkos mojoj sujeti, uprkos cinjenici da se radi o rutinskoj praksi u americkoj izdavackoj industriji, uprkos tome sto mi je jasno da moj izdavac investira u mene pretpostavljajuci da ce to nekako biti vraceno, ja se osjecam krivim jer ne mogu da se oslobodim pomisli da je moje i svako pisanje na kraju krajeva besmisleno. Sve cekam da se moj izdavac prene i kaze: "Ma, boli me kurac!", zato sto sam navikao na bosanski kulturni kontekst u kojem pisu ili fanatici, bez ikakve primisli o profitu, ili nacionalni/drzavni miljenici kojima ne trebaju citaoci jer ih cita otac nacije i njegova (pismena) prculadija. Iako pisem na engleskom, iako zivim u Americi, iako nisam clan ni jednog spisateljskog udruzenja u Bosni i Hercegovini, taj osjecaj beznacajnosti (koji ja ocajnicki potiskujem), ta duboko usadjena pretpostavka (koju je lako logicki poraziti) da izdavaci i citaoci i kriticari moraju biti ludi kako bi iskreno mislili da je pisanje vazna rabota, to je ono sto me, nazalost, jos uvijek cini dijelom nepostojece bosanske knjizevnosti.

Objavljeno u broju 143 DANA, 25. februar / veljaca 2000.