Aralica: Život je trpež i krpež, moj gospodine

Aralica: Život je trpež i krpež, moj gospodine

Ništa se što sam ja pisao, ni na početku ni sada, nije prešućivalo. Od početka su se ukrštala osporavanja i odobravanja. Nisu se ni sudionici u svemu tomu mijenjali, ostali su isti... mijenjala su se samo imena iste političke, ideološke i estetske, ako je nje uopće bilo, supstance koja je služila kao polazište onima što su osporavali. I meta je, to jest ja, ostajala ista: hrvatski nacionalist koji u svojim romanima afirmira hrvatske duhovne vrijednosti i pristaša hrvatskog nacionalnog pokreta kojemu je cilj stvaranje samostalne države

ŽELJKO GARMAZ

aralica3.jpg (13107 bytes)• Vašu dugogodišnju korespondenciju sa Zlatkom Crnkovićem, koju ste nedavno objavili u knjizi »Pisac i njegov urednik«, neki su već spremni proglasiti jednim od najvećih kulturnih i književnih događaja ove sezone u Hrvatskoj.
– Ukoričena prepiska između dvojice ljudi ili sabrana pisma jednog autora na više adresa nije u izdavaštvu ništa novo. Toga je bilo u svim vremenima, pa ga ima i u našem. Čini mi se više nego ikad! Opravdanja za takvu knjigu može biti više. Pisma mogu biti dokumenti vremena, prilozi biografijama, uvidi u stvaralačke radionice ili, što nije rijetko, umjetnička djela u formi pisama na stvarnu ili fiktivnu adresu. I samo jedno od tih opravdanja za knjigu je dovoljno. I, kako je kritika zapazila, u pozitivnoj ili negativnoj konotaciji, većinu tih opravdanja ima i knjiga »Pisac i njegov urednik«. Ali, ni jedno od tih opravdanja nije pravi razlog što smo knjigu objavili. I to baš sada, dok još živimo, radimo i sanjamo o sretnoj budućnosti na Mirogoju. Pravi je razlog da su nam se ta pisma, kad smo ih ponovo pročitali ukazala kao priča, priča koja priča o jednom uredniku, kakvog ili nije bilo ili ih je bilo malo u hrvatskoj književnosti, i o jednom piscu koji je živio i stvarao daleko od kulturnih centara, piscu za koga je urednikovo oko zapelo. Iz tog je susreta nastalo književno ime i književno djelo oko kojeg je bilo dosta prijepora, i na književnoj i na političkoj sceni. Bilo i ostalo do danas!
• No, razmišljanja kritičara su, uostalom, kao i poslije svake vaše knjige u samostalnoj Hrvatskoj, uglavnom dijametralno suprotna. Jedni vas hvale i posvećuju vam panegirike, dok drugi ne biraju riječi u osudi vaše, primjerice, »potpuno raspale sintakse« i »leksičke logike« (Nenad Popović). Kako osobno doživljavate takvu podjelu glede percepcije vašeg djela?
– Nije to tako od uspostavljanja samostalne Hrvatske države, to je tako otkako sam pomolio glavom iznad prosjeka onog što je u književnosti nastajalo u provinciji sedamdesetih godina. Rekao bih neistinu kad bih tvrdio da me to nekad nije zbunjivalo i brinulo, izazivalo u meni otpor i tjeralo me u rezignaciju, ali sam danas na to potpuno ravnodušan. Na ozbiljne primjedbe, koje su mi draže nego panegirici bez argumentacije, uvijek se uozbiljim i razmislim o njima, a raspaljeni napadi, s mnogo invektive i mržnje, nasmiju me do suza. I pomislim, bolje je da mržnja razara toga što to priča nego da razara mene! Mržnja truje onog tko mrzi. Primjerice, kad smo pročitali prikaz naše knjige »Pisac i njegov urednik« iz pera jednog moga dosadnog osporavatelja, koji je svojoj recenziji stavio nadnaslov da su to pisma ispod peke, Zlatko smo se i ja do suza nasmijali. Ne samo toj peki, nego i svemu degutantnom što je pod peku naslagao. Taj jadničak već duže vrijeme pljuca nada se, na mene i na sve sreda veće od sebe, pa mu ispljuvci padaju na ionako ružno lice. On i ne zna što s tom prispodobom o peki govori! Što god da je pod pekom pečeno, tko je to kušao iz ruku vrsnih kuhara, reći će da je to izvrsna hrana. I kako se onda tom mrzitelju peke i ognjišta ne bi nasmijali!... A što se tiče tvrdnje gospodina Popovića o mojoj sintaksi i leksiku, koja se, ako sam ga dobro razumio, odnosi na diskurs mojih političkih ogleda, rekao bih da se on upušta u ocjenu onoga o čemu zna malo ili nimalo. Čak ni u mojim romanima i pričama moj rukopis nije jednoobrazan. Ja primjenjujem naraciju eglena, stil pisma turske i venecijanske administracije, biblične i kuranske varijante pisma, oblike rudimentarne pismenosti, tehniku iskaza na bazi lokalnih jezičnih idioma i još mnogo toga. U političkim ogledima, na što Popović vjerojatno cilja, upotrebljavam jezik prikladan tom sadržaju, pazeći da mi se jezik ne »politizira«. Što će reći da ne zabrazdim u jezik politike kad se nešto kaže da se ništa ne kaže.
• Vaše bavljenje poviješću, prisutno u svakom vašem romanu, ispočetka se prešućivalo – kritičari su se osamdesetih godina slabo odvaživali pisati o tomu. No, danas se u tomu kontekstu vi smatrate stjegonošom »guslarstva«, neki vas smatraju »zlim duhom hrvatske književnosti koji misli da obnavlja pučke, narodne tradicije, a zapravo ih unakazuje«...
– Ništa se što sam ja pisao, ni na početku ni sada, nije prešućivalo. Od početka su se ukrštala osporavanja i odobravanja. Nisu se ni sudionici u svemu tomu mijenjali, ostali su isti, s tim da je svaka strana dobivala prinovu. Mijenjala su se samo imena iste političke, ideološke i estetske, ako je nje uopće bilo, supstance koja je služila kao polazište onima što su osporavali. I meta je, to jest ja, ostajala ista: hrvatski nacionalist koji u svojim romanima afirmira hrvatske duhovne vrijednosti i pristaša hrvatskog nacionalnog pokreta kojemu je cilj stvaranje samostalne države. To je ta meta, taj zli duh! A politička i ideološka supstanca od koje su napadi dolazili i koja je mijenjala dlaku ali ćud nikad, dok sam ja ostajao u istom krznu, u početku se zvala »obrana revolucionarnih tekovina«, »jedinstvo klasnog i nacionalnog«, »čuvanje bratstva i jedinstva kao zjenice oka svoga« i tomu slično. Kad je došlo do pada komunizma i raspada Jugoslavije, ta supstanca u ustima istih aktera mijenja ime i postaje »antifašizam«, »multikulturalnost«, »otvoreno društvo po Soroševu viđenju«, »u humaniste i globaliste preobraženi splitski mandrilisti kao prostačka varijanta orjune«, i sve vrste »građana«, »multietičara« i »boraca protiv autokracije«, koja to nije, čemu je najbolji dokaz da mogu govoriti što žele. Njihovim preimenovanjima nema kraja. Nema kraja ni njihovoj mržnji prema »pekama«, »ognjištima i ognjištarima«, »dinarskoj rasi«, »zemljacima« i »guslarima«, u što su sve preimenovali siromašne nacionaliste iz doba socijalizma.
A to da unakazujem tradiciju govori onaj što, ovješen rukama za verige, visi iznad peke, dok mu ispod tabana žari vatra na kojoj će se kadli – tadli opeći, ostao visiti na verigama ili pao na peku. No, ostavimo toga čije ime u pristojnom društvu nije pristojno spominjati i pogledajmo kako to, kod mene stoji s poviješću i tradicionalnom mudrošću.
Prvo, ja nikad nisam imao ambiciju pisati povijesne romane, kako su ih pisali romantičari i realisti. Nisam želio romansirati neki povijesni događaj. Ja sam, poput svih koji su pisali parabole, priče s tezom, manipulirao povijesnom građom, kao što sam manipulirao i građom iz suvremenog života. Ja sam u povijesti nalazio priče koje su trebale biti suvremene i koje su mogle poručiti ono što sam poručiti želio. To se vidi iz više mojih pisama koje sam pisao Zlatku dok sam i romane pisao. Koristeći tradicionalnu mudrost, makar je teško reći što je to, ja ne činim ništa bogohulno. Samo nastavljam ono što su radili brojni, naši i strani, pisci kad su opisivali ljude kojima je ta tradicija bila duhovnost. Možda sam ja išao malo dalje od njih i možda sam to vještije uradio od njih. Najvjerojatnije stoga što sam, nakon rada brojnih znanstvenika i amatera na skupljanju narodnih umotvorina, imao pred sobom obilnu građu. Radeći na tom zapele su mi za oko dvije stvari.
Prvo, kad sam pročitao poslovice iz starog Dubrovnika, koje su do nas došle u rukopisu što ga je objelodanio Đuro Daničić, bio sam iznenađen koliko su one utjecale na dubrovačke pisce, pogotovo na refleksivni sloj Gundulićevih spjevova. I drugo zapažanje, to što zovemo uposlovičenom mudrošću nije nikako tradicija samo našeg naroda, to je prepuno naplavina iz latiniteta i iz perzijske i arapske kulture, pa se s pravom može držati univerzalnom duhovnošću dugih stoljeća, mnogih naroda. Misao je posvuda ista, samo se, u mnoštvu varijanata, mijenjaju izražajna sredstva. I iz toga se kod mene razvilo uvjerenje da iz ognjišta raste stablo univerzalnosti, jer je svako i svačije ognjište samo konkretizacija, samo izražajno sredstvo, univerzalnosti.
• Prije dvadeset godina ste o jednome, tada istaknutom pjesniku u politici, napisali da je zadojen »introšovinizmom (mržnjom na vlastitu naciju s kojom je do balčaka zakrvio)«. Kako danas razmišljate? Postoje li danas u Hrvatskoj »introšovinisti«?
– Radi se o Goranu Babiću, koji je u svoje vrijeme, sedamdesetih i osamdesetih godina, bio perjanica borbe protiv »hrvatskog nacionalizma«. Od njega je veći borac bio samo Stipe Šuvar, a manji u toj trijadi perjanica, njegov konkurent na istom pravcu djelovanja, Nino Pavić, današnji vlasnik »nezavisnih« listova u kojima se, s istim žarom kao što je to nekad sam Pavić radio, napadaju nacionalisti kojima je u međuvremenu ime promijenjeno u državotvorce, jer su stvorili demokratsku državu u kojoj »nezavisni« tisak o njima može govoriti što hoće, najčešće i ono što ne stoji. S tom se mogućnošću pravi nacionalisti, sad nazvani državotvorci, s pravom, ponose! Jer mogućnost da se govori što se misli, perjanice progona »nacionalizma svih boja«, u vrijeme kad su vladali, nisu dali. Ako pratite sudbine – Šuvar je, kao i drugi slični njemu, ostao nepromijenjen, s vjerom u dva jedinstva, jedinstva klasnog i nacionalnog i bratstva i jedinstva, i s velikom nadom da će vratiti natrag izgubljeno vrijeme. Babić je postao stranac nacionalnoj zajednici kojoj biološki pripada. Najviše je introšovinista išlo Pavićevim putem. To je, valja priznati, u vrijeme kad se s komunizmom rušila i Jugoslavija, a uspostavljala demokracija, bio najmudrije odabrani put. Od introšovinista postajali su oporbenjaci nacionalnom pokretu koji je bio bitku za opstanak hrvatske države, ne otkrivajući u tom opozicionarstvu, ni na početku ni danas, posvema jasno svoje namjere, ali čvrsto vjerujući da će ih strpljivo oporbenjaštvo protiv državotvoraca, kako su nazvali nekadašnje nacionaliste, koje vladanje troši, uz primjenu socijalnog mađioničarstva naučena u kumrovečkoj školi, kad karizme iz Domovinskog rata počnu blijediti, uz pomoć nezadovoljnika i otpadnika iz nacionalnog pokreta, ponovo posaditi u sedlo vlasti. Pred svake izbore imaju snažne vizije: socijalne su prilike teške, mnoge je državotvorce vlast iskvarila, mnogi su iz nacionalnog pokreta razočarani što nisu mogli biti predsjednici države koju su stvorili. Čini se da je cilj na dohvat ruke! Mislim da će se i ovaj put razočarati i progledati... Kaže mi jedan svećenik: »Ne plašite se ove halabuke, vjernici će opet glasati za vas. Ali se pred njima morate na koljena spustiti i znati nauk: nema oproštenja bez priznanja pogreške; nema priznanje grijeha bez kajanja. Za ono što ste i nehotice pogriješili, pokajte se; ono što ste dobro učinili, priznat će vam se. I ponovo ćete biti podržani.« »Kako vi to znate?«, pitam ga. »Ispovijedam li ja ljude ili ne ispovijedam? Jedna mi je žena ispovjedila da je psovala vlast i da se kaje za to. Kaže, morala je psovati, teško joj je, a opet se kaje, naši su, mi smo ih izabrali, i ne mogu sve odjednom.« Ali, što god bilo, makar izabrali i nekadašnje introšoviniste, neka se poštuje i neka se ne zloupotrijebi volja hrvatskog naroda!
• Zašto su vaši najžešći kritičari neki hrvatski pisci iz BiH? Jeste li pisanjem o Bosni »uletili u njihov zabran« i time oskrnavili njihov ekskluzivitet predstavljanja Bosne? Stječe se dojam da se Bosnom ne smije baviti izvan Bosne, jer, kao po nekom automatizmu, taj »želi dijeliti Bosnu«!
– Ah, to je deset godina stara priča! O tomu sam dosta pisao i sve što sam kroz šest godina napisao stavio među korice knjige »Što sam rekao o Bosni«. To je za mene apsolvirana tema, kao što će biti apsolvirane i sve ostale teme iz politike kojima sam se bavio zadnjih devet godina, kad do koji mjesec iziđe iz tiska knjiga ogleda i zapisa pod znakovitim naslovom »I tu je kraj«.
No, makar i nevoljko, na vaše ću pitanje pokušati odgovoriti.
Tu sam trojicu, već na samom početku sporenja, nazvao iz nužde »hrvatskim Bosancima«, što će se uskoro, a pogotovo danas, pokazati kao dobar naziv.
Moguće je da su njihovi napadi na mene, uz svaki tekst, pa i uz knjigu »Pisac i njegov urednik«, psihološki motivirani. Htjeli bi se, jer su vulgarno agresivni, nametnuti hrvatskoj javnosti i, pošto misle da sam ih ja prokazao kao »hrvatske Bosance«, jednu vrstu introšovinista.
Sva trojica su se u bosansko-hercegovačkim gabaritima afirmirala na valu Mikulićeve, po Titovu mišljenju, uzorne realizacije politike bratstva i jedinstva. Kad je koncept bratstva i jedinstva – koji je dopuštao participaciju nacija samo u mjeri u kojoj su nacije dokidale same sebe i stvarale jugoslavensku naciju – raspadom komunizma i Jugoslavije propao, bosanski su praktičari introšovinizma mutirali u »hrvatske Bosance«. Pretvarajući se u »hrvatske Bosance« iz nužde, jer je jugoslavenstvo propalo, oni ni od jugoslavenstva nisu odustajali. Vidjeli su njegovo oživljavanje u savezu sa svim introšovinistima kojima će bosanstvo biti središte okupljanja, a Bosna novi Pijemont oko kojeg će se ponovo okupiti svi od »raznih nacionalizama« otkinuti dijelovi.
Kako sam ja to rano otkrio i opisao, dok se u Hrvatskoj o fenomenu »hrvatskih Bosanaca« nije ništa znalo, oni me drže onim koji je prokazao njih i njihovu politiku i onim koji je projektirao hrvatsku politiku u Bosni, pa čak i u Bosnu i Hercegovinu kakva je izišla iz rata i dva mirovna ugovora. Dakako, pretjeruju i u jednom i u drugom! Ono što stoji i što potpisujem nalazi se u knjizi »Što sam rekao o Bosni«: Bosna je nedjeljiva država, muslimani su nacija koja će se zvati Bošnjacima, Bosnu treba artikulirati a ne dijeliti, svaka će nacija postojati u Bosni kao nacija sa svim pravima koja u suvremenom svijetu imaju nacije, Bosna čitava može postojati samo kao protektorat velikih sila jer drugo nikad nije bila kad je bila. I to je to, a što će s njom dalje biti, to će odlučiti protektori.
• Kažete da ste s knjigom »Što sam rekao o Bosni« kolokvirali temu »hrvatskih Bosanaca« kao introšovinista i da se s tim više ne bavite i ne želite baviti, a nije tomu davno da ste u seriji napisa o Gojku Šušku tu grupicu nazvali »političkom fukarom«. To bi mogao biti znak da se s njima i dalje bavite?
– Da, ali ne u teoretskom, političkom smislu! Oni mene sada zanimaju isključivo kao literarna građa za roman kojemu je radni naslov »Fukara«. U smislu duhovni siromah, mrzitelj, s razlogom i bez razloga, zajednice iz koje je potekao.
• Pročitat ću nešto iz jednog vašeg pisma Crnkoviću: »Što kad nestanu zanosi, oduševljenja, lažne nade i iluminacija sutrašnjice?« Kakav bi danas pružili odgovor na ovo pitanje koje ste sami sebi postavili prije petnaest godina?
– Jedna od mojih baka, kad bi je netko pri susretu upitao kako je, odgovarala bi: »Ah, trpež, krpež, moj...« i navela bi ime onoga tko ju je upitao. Uza sve iluminacije koje je donijela sutrašnjica pretvorena u današnjicu, uz sve časti i svu slavu, uz sve sporove i prijepore, pa i uz ove u knjizi »Pisac i njegov urednik« i ove spomenute u našem razgovoru, na kraju je uvijek isti zaključak, da je život trpež i krpež, moj gospodine. Utjeha je u tomu što si pri toj spoznaji i najmirniji i najizdržljiviji.

http://www.vjesnik.hr/html/1999/02/21/nkul.htm