BOŠNJACI I MRTVI MUSLIMANI |
BOŠNJACI I MRTVI MUSLIMANI
priredio: Ismet Hadžiahmetović
95. br., JULI 2007
e-mail servis
pitanje sedmice
Najinteresantniji sadržaj Novih horizonata je rubrika:
aktuelno
akaid
hadis
fikh
fetve i savjeti
sve pomalo
ništa nije interesantno
Vidi rezultat
partneri
linkovi
sehara.com
islamski webportal
medinabosna.org
islamski webportal
islambosna.com
islamski webportal
rijaset.ba
islamska zajednica u BiH
U ZIVO
Logo Design Service - Company Logo Design - Our
Krivogledište
U Bosni i Hercegovini je, uglavnom, jasna odrednica vjerske i nacionalne pripadnosti te se većina Hrvata veže za katoličanstvo, Srba za pravoslavlje a Bošnjaka za islam. Takvu podjelu niko ne spori, čak je se mnogi prilično dobro drže s tim što jedino Bošnjaci imaju sklonost da se sa svojom vjerskom odrednicom poigravaju, minimiziraju je, svode na običaj, ponekad modu a počesto je se i odriču.
Živimo u vremenu obnovljene i zaoštrene borbe cjelokupne zapadne (kršćansko-jevrejske) civilizacije protiv islamskog svijeta u kojoj se ne biraju sredstva i načini za postizanje `eljenih ciljeva. U takvoj situaciji jasno je da je itekako nu`na unutrašnja povezanost islamskog ummeta na svim poljima djelovanja, života i rada. Ono što naprosto iznenađuje jeste upravo odsustvo te unutrašnje povezanosti na nivou svijesti o sebi i svijesti o drugima, osjećaja potrebe da se bude uvezan i jedinstven i to ne više stoga da bi se drugima suprotstavilo, koliko da bi se sebi predstavilo sebe u svjetlu vlastite vrijednosti. No, kada se počne o vlastitim vrijednostima onda se nailazi na nevjerovatnu sklonost muslimana da sebi, a i drugima, o sebi kazuju ono što je najgore i najružnije, a počesto i djeluju u korist vlastite štete. Bošnjaci su u tome istinski virtuozi i kreativci bez premca. Kada bi energiju negativno usmjerenu protiv vlastitog bića usmjerili u pozitivnom smjeru, pitanje je gdje bi nam bio kraj. Ovako, sami sebe gađamo kamenjem.
Kompleksi ili nedoraslost historijskom trenutku
U Bosni i Hercegovini je, uglavnom, jasna odrednica vjerske i nacionalne pripadnosti te se većina Hrvata veže za katoličanstvo, Srba za pravoslavlje a Bošnjaka za islam. Takvu podjelu niko ne spori, čak je se mnogi prilično dobro drže s tim što jedino Bošnjaci imaju sklonost da se sa svojom vjerskom odrednicom poigravaju, minimiziraju je, svode na običaj, ponekad modu a počesto je se i odriču. Teško da ćete naći Hrvata koji će se javno odreći svoga katoličkog, ili Srbina koji će se odreći svoga pravoslavnog vjerozakona i svjetonazora, no zato ćete sresti masu Bošnjaka koji se olahko i utrkujući se, odriču svoga islamskog svjetonazora. Ne čine to tako često ni muslimani drugih nacija u Bosni koliko Bošnjaci, ali za ovo pisanje nije bitno šta čine drugi nego ono šta činimo mi.
Nije vjerovatno da će se protiv glasnosti ezana sa naših munara javno očitovati Srbin ili Hrvat, ali zato hoće Bošnjak. Bošnjaku smeta što ga ezan ''nesnosnom količinom decibela'' budi na rani sabah. Bošnjaku smeta ako njegov sunarodnik ne pije alkohol, ako tokom ramazana ne jede i ne troši duhan. Takvom Bošnjaku ne pada na pamet da je trajno odricanje od poroka, kakav je alkohol, ljudsko pravo i sloboda. Ne, takvo ponašanje je atak na njegovo pravo i slobodu. Njemu ne pada na pamet da ne pije alkohol pred svojim sunarodnikom koji je privržen vjeri. Naprotiv, on smatra da je njegovo pravo odavanja poroku jače od prava muslimana da mu se odupre.
Naravno, sve je to u vezi s islamom. Sjetimo se samo igranki i disko-klubova u komunističkom režimu u kojima je strogo bilo zabranjeno točenje alkohola. Niko se protiv toga nije bunio. Danas, kada načelnik Općine Visoko od grupe ''Skroz'' traži da na koncertu ne toče alkohol, onda je to atak na ljudske slobode i prava. Još, kad je traženo da se termin ne poklopi sa vjerskim praznikom muslimana, onda nastaje pravi haos.
Iz nejasnih poriva koji su ili posljedica kompleksa niže vrijednosti ili nedoraslosti historijskom trenutku i vlastitoj ulozi u društvu, upravo bošnjački članovi benda ističu svoju nacionalnu i upitnu vjersku pripadnost, čudeći se šta ima loše u tome što će držati koncert na vjerski praznik i što će piti alkohol. Uostalom, ako se od njih traži da to ne učine, oni se plaše - kako to reče njihov predstavnik Nedim Lipa - da im se ubuduće ''zabrani i prolazak kroz grad''. Dakle, ponovo standard; biti musliman znači ugrožavati prava drugih a ugrožavati prava muslimana je ljudsko pravo i sloboda u najelementarnijem obliku. Držati koncert na islamski praznik u većinskoj bošnjačkoj sredini i na njemu potocima točiti pivo - to je ljudsko pravo. Ne složiti se s tim - znači ugroziti ljudska prava i slobode. Muslimani, po formalnoj logici, izgleda i nisu ljudi a prava svakako nemaju.
Kako se boriti
Uvijek ostaje otvoreno pitanje šta musliman da radi i kako da ostvari svoje pravo. Odgovor je, ma kako to zvučalo prepotentno, vrlo jednostavan – treba biti čvrst i jasan u svojim stavovima i živjeti životom muslimana uvijek, a ne samo ponekad i ponegdje. Šta to znači? To znači da Bošnjak mora zastupati svoje stavove čvrsto, argumentovano i beskompromisno a ne, kao što su to nedavno činili naši ljudi u medijima, pravdati se za svaku izgovorenu ili napisanu riječ, čak i onda kada su je drugi pogrešno razumjeli. To znači boriti se za pravo da živimo u skladu sa islamom, ne namećući ista pravila ponašanja drugima.
Kada bošnjački poslanik u Parlamentu na vrlo nespretan način predlaže legalizaciju poligamije, onda mu treba pomoći i traženje usmjeriti na to da se muslimanima dozvoli primjena šerijatskih propisa u porodičnom i, eventualno, nasljednom pravu. Dakle, primjena samo za muslimane a ne za sve druge. U takvom slučaju ne bi ministrica pravde mogla pjeniti i upućivati nam neskrivenu poruku da se selimo u Saudijsku Arabiju, i ne bi se takav prijedlog mogao nazvati retrogradnim i anahronim jer bi on bio dio ostvarivanja ljudskih prava muslimana. U svakom slučaju, spomenuti poslanik ne bi ostao na cjedilu i ne bi imao potrebu da se ikome pravda.
Kad naš hafiz poriče kako je rekao da musliman ne treba trošiti koka-kolu jer dio para ide u Izrael za nabavku oružja kojim se ubijaju muslimani Palestine, i uz to tvrdi da je i sam pije jer nema domaćeg proizvoda - onda je to na granici nevjerovatnog. Nije bitno da li je to dotični hafiz rekao ili nije, nego je bitno da se istina o holokaustu koji Izrael vrši u Palestini ne smije spominjati ni na ovaj način. Suština je u tome da kad jedan musliman nešto dokuči kao istinu, onda to mora reći cijelom čovječanstvu a ne samo muslimanima i tu istinu mora zagovarati uvijek.
Obavezu zagovaranja imaju i oni koji su je čuli, ako je zaista istina. A to što Vegafruit ima takav izbor sokova da te glava zaboli, neka ostane za neku reklamno-propagandnu rubriku. Lično, smatram da neću bitno popraviti stanje niti pomoći djeci Palestine ako ne kupujem proizvode Koka-kole i sličnih firmi, ali hoću popraviti stanje muslimana ako kažem istinu o tome kuda ide profit takvih firmi. Kao musliman, ne smijem dozvoliti da se mojom markom finansira zločin nad bilo kim i bilo gdje.
Bošnjaci moraju bitno mijenjati svoj način djelovanja i društvenopolitičkog angažmana. Ako je bošnjački poslanik u Parlamentu i musliman, što najčešće jeste ili bar tvrdi da jeste, onda ne smije dozvoliti da se zakonom utvrdi da on i njegove kolege pojedinačno vrijede koliko deset drugih građana ove napaćene države. Takav Bošnjak ne smije dozvoliti da se homoseksualizam promovira kao vrlina i poželjan način življenja i javnog iskazivanja seksualnosti koja i inače jeste privatan čin.
On ne može dozvoliti da se legalizira prostitucija koja i u omraženom komunističkom jednoumlju nije bila ni na pragu legalizacije. U protivnom će mu sutra neko javno prozvati sina jer živi u nenormalnom braku sa ženskom osobom, možda će mu sutra kćerki biti ponuđeno da radi legalan posao prodavačice ljubavi, {to se ve} nalazi u nomenklaturi zanimanja.
Ne može se, dakle, biti musliman i držati islam u njedrima i skrivati ga pod pazuhom noseći ga kao relikviju od kuće do džamije i nazad. Takav islam nije ni sam sebi svrha a kamoli muslimanu koji ga skriva i djelimično konzumira. Ne može{ se čitav život odricati islamskih propisa i to odricanje stavljati na pijedestal ljudskih prava i sloboda, a govoriti kako jesi musliman. Ne može{, pak, ni tvrditi da nisi musliman, a tek kad ti umre bližnji trčati u džamiju, tražiti hodžu i moliti ga da ti ''pjeva'' tevhid, dženazu i mevlud. Tada si već otpjevao svoje kao onaj ko je svoj vjerozakon i svjetonazor odbacio, a niko drugi te, takvog, neće pod svoje okrilje. Kad to prihvatimo kao činjenicu nikome se više nećemo pravdati i ni od koga nećemo tražiti pravo da osnovno ljudsko pravo i slobodu - vjerovanja i činjenja dobrih djela ugradimo u svoje živote, pogotovo kada time ne ugrožavamo ničije pravo niti slobodu.
Naprotiv!
http://www.novihorizonti.com/test/tekst.asp?ArtikalID=1294
© Novi Horizonti |
|