Zašto hrvatskim vlastima smetaju branitelji?

Tomislav Vuković

Razgovor: mr. Stanislav Šota, povjerenik za pastoral branitelja u Đakovačkoj biskupiji

Zašto hrvatskim vlastima smetaju branitelji?

Novija je hrvatska povijest neodvojiva i nepojmljiva bez hrvatskih branitelja. Oni su je stvarali, ugradili su sebe i svoje živote u nju i bez njih bi ona bila potpuno drukčija. Zato je tema o hrvatskim braniteljima uvijek aktualna a njihovi se problemi nikada ne bi smjeli staviti na stranu poradi »važnijih«. Stoga smo i zamolili za razgovor mr. Stanislava Šotu, biskupijskog povjerenika za pastoral branitelja i stradalnika Domovinskog rata i članova njihovih obitelji u Đakovačkoj i srijemskoj biskupiji.

»Noćas sam se pokušao ubiti!«

Kako je i kada započeo Vaš rad s braniteljima?

MR. ŠOTA: Premda sam i sâm, kao i moja cijela obitelj, prošao progonstvo i zarobljavanja, kao kapelan u Valpovu vrlo brzo sam se susreo s posljedicama Domovinskog rata. Tijekom 1994/95. godine u više navrata mladići koji su bili u ratu, posebice oni koji su bili u zarobljeništvu, dolazili su i iznosili osobne poteškoće koje je trebalo riješiti, pomoći. U prvom navratu mladiće s psihičkim poteškoćama slao sam tada šefu neurologije u Osijeku, neuropsihijatru mr. Josipu Paliću. Nakon što mi je jednog dana došao mladić koji je bio zarobljen od strane srpske vojske i bestijalno silovan, otišao sam kod tadašnje ravnateljice doma zdravlja u Valpovu mr. Kardum i rekao: »Moramo nešto učiniti za naše. Ona je tada okupila nekoliko vrhunskih stručnjaka koji su redovito dolazili i jednom u tjednu radili s braniteljima. Vrlo brzo, kao supervizor i voditelj cjelokupnog programa, tako i edukacije onih koji su oko toga vrlo malo znali, došao je u klub za pomoć braniteljima prof. dr. Vladimir Gruden. Njemu sam zahvalan na dvogodišnjoj edukaciji i velikom znanju i iskustvu koje je nastojao prenijeti i nesebično podijeliti.

Vrlo brzo smo iskusili kako je uistinu težak i zahtjevan rad s našim braniteljima, napose s onima koji su nakon rata oboljeli. Posebno su bile teške i zahtjevne tzv. grupne terapije. Jednom zgodom nakon što sam započeo razgovor s njih 18 u grupi, jedan branitelj pred svima je rekao: »Noćas sam se treći put pokušao ubiti - vješanjem, ali me spasila supruga«, nakon nekoliko trenutaka dolazi sav raščupan u prostoriju još jedan stradalnik i veli: »Noćas sam se pokušao šesti put objesiti, a opet me spasio moj brat.« Takvim ljudima je trebalo znati i imati snage pomoći. Ovdje je potrebno naglasiti dok je taj klub za branitelje radio, iz toga se kraja nitko nije ubio. Žao mi je jedino što sam nakon mirne reintegracije zbog mnoštva obveza u župi koja je bila i materijalno i duhovno opustjela, u koju me biskup poslao, morao klub za pomoć braniteljima u Valpovu napustiti i posvetiti se drugim obvezama.

»U nas je politika interes«

Jedno »političko« pitanje: Slažete li se s ocjenom ili dojmom da su hrvatski branitelji stalno »na tapeti« skoro svim hrvatskim vladama, tu mislim podjednako i na sadašnju i prošlu? Naime, čini se - usprkos svim deklarativnim istupima pojedinih ministara i političara, njihovim protokolarnim gestama, pa, potrebno je istaknuti, i stvarnoj skrbi u njihovu zbrinjavanju i njihovih obitelji - kao da postoji stalna napetost na relaciji branitelji-hrvatska vlast.

Opterećena je duša naših domoljuba, naših junaka, naših hrabrih sinova koji su preko noći postali ratnici i koji su zahvaljujući vjeri u Boga i ljubavi prema domovini Hrvatskoj, vlastitom domu i obitelji bili spremni dati i svoj život. Opterećena im je duša različitim manipulacijama, a posebno lažima pojedinih institucija. Naime, očito nekim silama u Hrvatskoj i svijetu smeta to što se Hrvatska obranila i što nije poražena.

Čini se da su branitelji i braniteljska populacija strankama i pojedincima poželjni u većini slučajeva samo u predizbornim kampanjama. Ponekad čovjek uistinu ima osjećaj da su u pravu oni branitelji koji zbog cjelokupne situacije oko njih znaju reći: »Pa bolje da sam i ja otišao za vrijeme rata u Njemačku, Austriju ili Mađarsku. Danas ne bih imao nikakvih problema.«
MR. ŠOTA: Prije nego što kažem svoje razmišljanje, moram se prvotno ograditi. Premda se mi svećenici aktivno ne smijemo uključiti u politiku i nije dobro ako se netko uključi. Smatram da kao građaninu domovine Hrvatske, domovine koju volim i u kojoj živim, imam pravo reći svoje razmišljanje i vlastiti sud. Danas politika nije samo umijeće mogućeg, nego prvotno i samo interes. Govor kako je politika služenje drugima možemo na našim prostorima pronaći samo u crkvenim dokumentima i izjavama naših biskupa te vrlo malom broju uglavnom lokalnih političara koji su katoličke orijentacije i koje »lokalni gospodari kaosa« nastoje što je prije moguće srušiti. Ako je u nas politika interes (a jest!), bilo na međunarodnoj ili domaćoj razini, onda po naravi stvari branitelji i stradalnici - koji danas nemaju što dati nego od kojih se može samo uzeti - samo smetaju državnoj vlasti bilo koje provenijencije. Dovoljno se sjetiti revizija braniteljskih mirovina za vrijeme Račanove vlade i bivšeg ministra Pančića, kada su branitelji bez noge proglašavani lažnim invalidima, ili kako je moguće da jedna ozbiljna pravna država prihvati i omogući suđenje na principu zapovjedne odgovornosti vlastitim generalima, našim najvećim vitezovima. To je toliko rastezljiv pravni termin da u šali znam reći da bi onda svaki biskup trebao biti odgovoran za svaku pogrešku svoga svećenika. Još je veća ironija što smo se »radovali i hvalili« kada je naše pravosuđe dobilo primjerice suđenje »slučaj Ademi-Norac«. Zar ne znamo čitati između redaka? Osobno doživljavam to ovako: »Vi zločinci, sudite svoje...« Branitelji i braniteljska populacija strankama i pojedincima poželjna je u većini slučajeva samo u predizbornim kampanjama. Ponekad čovjek uistinu ima osjećaj da su u pravu oni branitelji koji zbog cjelokupne situacije oko njih znaju reći: »Pa bolje da sam i ja otišao za vrijeme rata u Njemačku, Austriju ili Mađarsku. Danas ne bih imao nikakvih problema.« Postavljam si isto tako pitanje zašto već tjednima započinju vijesti na TV-u s Branimirom Glavašem; ako je kriv, neka odgovara i gotovo. Pa ne mora se o tome valjda stalno govoriti, i kada sam očekivao da će s tim vijestima prestati i smiriti, onda je na red došao Tomislav Merčep. Dakako da to nije slučajno. Smatram da takav duh dolazi od onih kojima smeta duhovna razina onoga što kao narod trebamo dati zbog interesa kako bismo ušli u »neke asocijacije«. Vidite, većinu smo našega materijalnog bogatstva zbog interesa prodali strancima. Što nam je ostalo? Ostala nam je duhovna razina onoga što jesmo: hrvatski identitet, domoljublje, katolištvo, kultura, tradicionalne kršćanske i obiteljske vrijednosti. Osjećaj je da se i to želi relativizirati i obezvrijediti. Nažalost, isto je tako osjećaj da neki od političara to ne vide ili ne žele vidjeti. U tome kontekstu u potpunosti stoji vaša konstatacija u pitanju da su branitelji »na tapeti«.

Dobro, da ne budemo jednostrani, što mislite o ne malom broju naših braniteljskih udruga u kojemu se prosječan čovjek teško snalazi? Provokativnije rečeno: Komu je u interesu da su branitelji razdrobljeni u brojne udruge, i ne bi li oni lakše ostvarivali svoje zahtjeve i prava da su okupljeni »na jednome mjestu«?

MR. ŠOTA: Puno puta dosad izjavljivao sam kako to nije dobro. Naši stradalnici i branitelji, no isto tako i naše vlasti trebali su upravo od pobjednika u Drugome svjetskom ratu naučiti kako se nije dobro dijeliti. Pobjednici u Drugome svjetskom ratu bili su vrlo dobro organizirani jer se nisu previše dijelili. Imali su tzv. prvoborce i borce. Nastojim razumjeti malog čovjeka koji želi biti predsjednik, tajnik..., no ne razumijem državne strukture koje toga nisu bile svjesne ili toga nisu željele biti svjesne. Uistinu sam žalostan kada mi prilaze ljudi s posjetnicom njihove novoosnovane udruge. Razjedinjenost se najviše se očituje u pokušaju organiziranja određenih susreta za sve udruge i pri rješavanju njihovih prava, poteškoća, povlastica, itd. U Đakovu dva do tri puta godišnje imamo takve susrete i tu čovjek vrlo lako može uvidjeti posljedice razjedinjenosti. Nadalje slobodan sam izjaviti kako razmišljam i držim da su i u razjedinjenosti naših branitelja imali veliku ulogu »gospodari kaosa izvana i u nas« kako bi mogli stvoriti još veći kaos te relativizirati najsjajnije trenutke povijesti u Hrvata. Na kraju ovoga odgovora postavljam pitanje: Zašto se, primjerice, povlastice našim braniteljima nisu postavile na principu godine uključenja u Domovinski rat a sve ostalo (invalidnost, traume, psihičke poteškoće itd.) kao »dodatak« tome? Tako nastali kaos s povlasticama i mirovinama očito je »nekome« bio cilj.

Branitelj koji je dotaknuo Krista na križu

Vi ste u prvome redu svećenik, pa da prijeđemo na duhovno područje: Što savjetujete i kako pomažete branitelju da oprosti onomu koji mu je u ratu ubio stare roditelje, opljačkao sve vrijednosti, zapalio rodnu kuću...?

MR. ŠOTA: Moramo biti svjesni da je oproštenje dugotrajni proces. Oprostiti nekome zlo, posebno onome koji je toliko drzak da se nije ni ispričao i pri tome još se podruguje nakon što je aboliran, može samo čovjek osobne i zrele vjere koja ne nastaje preko noći. U susretu s čovjekom kojemu je nanošeno zlo prvotno nastojim čovjeka u potpunosti strpljivo slušati, čuti te razumjeti. Naime, opasno je o drugima apriori donositi sudove i savjete. Čovjek mora biti svjestan da je pred njim duhovno izranjeni i opterećeni čovjek. Čovjek koji je opterećen i nesretan vlastitom nesrećom. Nakon toga nastojim probuditi sve ono pozitivno u čovjeku te u razgovoru stavljam naglasak na njegovu ljubav prema domovini, obitelji, čovjeku, Bogu. Govorim kako ljubiti drugoga može samo onaj tko sebe ljubi, isto tako mrziti može samo onaj tko sebe mrzi, te kako zapravo mnogi naši ljudi i ne mrze onoliko koliko drugi misle da oni mrze ili bi oni trebali mrziti, nego upravo da su više razočarani i očajni što zločinci nesmetano hodaju zemljom koju su oni natapali svojom krvlju. Kada netko dođe do stava da moli za one koji su mu nanosili zlo, jer su upravo oni najnesretniji, tada znam podijeliti i s tim čovjekom i suzu radosnicu jer je susreo, doživio, dotaknuo samog Krista na križu koji reče: »Oprosti im jer ne znaju što čine.« S onima koji žele dublje uči u problematiku oproštenja znam razgovarati o razinama oproštenja: ničeovskom (koja se može sažeti u pitanju »tko si ti da se ja uopće s tobom opterećujem?«), egzistencijalno-kršćanskom (oprostit ću ti kada zatražiš oproštenje) i kristovskom (opraštam u nadi da ćeš se popraviti).

Nikako se ne može, dakako, izbjeći molitva u procesu duhovnog ozdravljenja branitelja, katoličkog vjernika. Možete li nam reći neko iskustvo ili primjer u vezi s tim?

MR. ŠOTA: Mnogobrojni su primjeri malo prije rečenog, dakle, oproštenja, isto tako i molitve. Slobodan sam ustvrditi da je molitva bila ključ stvaranja Hrvatske, te da je osobna molitva ključ i duhovnog oporavka domovine nakon rata. Ništa bez osobnog susreta s Bogom, ništa bez molitve. U molitvi čovjek stvara i doživljava u sebi vrednote neba i zemlje. Jedan primjer bračnog para, kad god ne može spavati poradi trauma i svega što su proživjeli, oni mole za sve one koji su ubijeni, za one koji su ubijali, za današnju djecu, roditelje itd. Susreti s takvim osobama prava je oaza Božje prisutnosti. Dakako da nastojim uvijek govoriti kako čovjek mora biti svjestan neprestane izgradnje, kao i potrebe nošenja svakodnevnog križa koji se zove bolest, »dobri susjed«, itd.

»Nije to država za koju smo se borili!«

Budući da se već dugo bavite problemima branitelja i svakodnevno ste u kontaktu s njima, hrvatskoj javnosti, sigurno, vjerodostojno možete prenijeti osjećaje većine hrvatskih branitelja u trenucima dok su slušali nedavnu vijest kako je netko od hrvatskih dužnosnika pozvao dr. Vasilija Krestića da službeno gostuje u Hrvatskoj?

MR. ŠOTA: U više navrata izjavljivao sam, možda je i patetično zvučalo, ali je istinito: Opterećena je duša naših domoljuba, naših junaka, naših hrabrih sinova koji su preko noći postali ratnici i koji su zahvaljujući vjeri u Boga i ljubavi prema domovini Hrvatskoj, vlastitom domu i obitelji bili spremni dati i svoj život. Opterećena im je duša različitim manipulacijama, a posebno lažima pojedinih institucija. Naime, očito nekim silama u Hrvatskoj i svijetu smeta to što se Hrvatska obranila i što nismo poraženi. Netko je jednom zgodno rekao da se Hrvatima nikada neće oprostiti od strane gospodara kaosa to što su stvorili i obranili Hrvatsku te što su ostali vjerni papi i Vatikanu. U tom pravcu ide i moj skromni sud. Nakon Domovinskog rata pokrenut je rat druge vrste: relativizirati sve što je hrvatsko i katoličko. Taj drugi rat vodi se uglavnom preko medija i novinara takve životne filozofije kojima je važno stvoriti kaos u kojemu rušitelji postaju najkvalitetniji graditelji. U tom kontekstu, kada ništa nije sveto, kada se vrednote i vrijednosti toliko relativiziraju, najčešći odgovor ili rečenica naših branitelja glasi: »Nije to država za koju smo se mi borili.« Sve to spominjem kako bih rekao ovo: Zar se potrebno čuditi što je u Hrvatskoj trebao držati predavanje čovjek za kojega smo mi genocidni narod kad znamo s kim je sve u stanju vlast i na državnoj i na lokalnoj razini koalirati? Braniteljima je jedino preostalo: riješiti materijalni status i zatvoriti se u sebe. Dakle, branitelji, istinski hrvatski domoljubi na sadašnju situaciju su razočarani, bijesni, ljuti i očajni.

Mediji pod patronatom gospodara kaosa

Kako gledate na medijski tretman branitelja? Jer, koliko god monstruozno zvučalo, oni kao da su im najzanimljiviji tek kad netko od njih počini samoubojstvo, nekakvo zlodjelo ili zločin.

MR. ŠOTA: Mediji su posebna priča bili u ratu, no nažalost i nakon rata. Vjerujem da je svima jasno kako mediji često manipuliraju, lažu, iznose poluistine, no najtragičnije je što stvaraju pod patronatom gospodara kaosa sustav vrednota i način života koji čovjeka udaljava od njega samoga. Kao ilustraciju spomenut ću naš posljednji susret s udrugama proisteklim iz Domovinskog rata na području Đakovačke i srijemske biskupije. U izvještaju jedne lokalne TV-postaje novinar je u prvoj rečenici rekao tri laži. Mediji i njihovi vlasnici, kada bi htjeli, mogli bi pomoći jako puno u rješavanju i uklanjanju posljedica rata, i to preko emisija, reportaža, dokumentarnih filmova o braniteljima i stradalnicima Domovinskog rata. Nažalost, uz rijetke iznimke najčešće su prisutni samo kada se netko ubije ili pokuša ubiti.

Smatram da bi, primjerice, snimanjem filmova s tematikom iz Domovinskog rata jako puno pomogli našim stradalnicima. Ako su Amerikanci na taj način pomagali vijetnamskim borcima, partizani isto tako snimajući bitke u kojima su uglavnom i izgubili: Sutjesku, Drvar, Neretvu, Igmanski marš itd., zašto Ministarstvo kulture ili čak HTV ne financira snimanje, primjerice, oslobađajuće ratne operacije naše vojske: Bljesak, Oluju, Maslenicu, Vukovar, itd.! Više sam puta spomenuo da kao društvo ne želimo samo pomoći nego i uklanjati uzroke Domovinskog rata; lakše nam se baviti posljedicama, i posljedicama posljedica, nego uzrocima i sadržajima koji bi otklanjali i ublažavali posljedice.

Kakva Hrvatska treba Europi?

Kako u pastoralu branitelja nastojite ponovno izgraditi sustav vrijednosti koji je u Hrvatskoj u velikoj mjeri urušen i kod pojedinca, ali i u cijelome društvu?

Žalostan sam, i to često i s propovjedaonice govorim svojim vjernicima, što ne samo današnji čovjek, naši vjernici, nego i pojedine moje kolege ne pokušavaju prepoznati sustavno urušavanje vrednota koje su čovjekova jedina budućnost. Razlog leži ne samo u manipulaciji medija nego i u našem strahu od susreta s tajnama i dubina vlastite osobnosti, života, posebno Boga. Pokojni Papa je rekao da Europi treba Hrvatska. Kakva Hrvatska? Očito ne materijalizirano hedonističko nevjerničko prazna i isfrustrirana Hrvatska, nego Hrvatska u kojoj su prisutne vrednote čovjekoljublja, domoljublja i bogoljublja.

Kako preskočiti te »kineske zidove» podignute u mnogim područjima javnoga života koji kriju pravu istinu o Domovinskome ratu?

MR. ŠOTA: Iskreno se radujem osnivanju Katoličkog sveučilišta. Smatram da će iz njega stasati generacije željne istine te će nepristranim proučavanjem i Domovinskog rata pomoći u uklanjanju njegovih posljedica. Isto tako želja mi je da što prije dođe do hrabrog iskoraka Crkve u Hrvata osnivanjem katoličke televizijske kuće. Držim da bi nam naš narod željan istine i istinoljubivosti oprostio početničke pogreške dok ne dođemo do osposobljenih i školovanih ljudi na tom području. Naime, jedino kroz te dvije institucije vidim mogućnost snažnijeg utjecaja Crkve u Hrvata te na taj način i pomoći u otklanjanju posljedica velikosrpske agresije u Domovinskome ratu.

Glas Koncila, broj 5 (1702), 4.2.2007.