RAZGOVOR: GRKOKATOLIČKI TEOLOG BIBLIČAR MR. TARASOM BARŠČEVSKI
Razgovarao: Hrvoje Marinov Matejić



RAZGOVOR: GRKOKATOLIČKI TEOLOG BIBLIČAR MR. TARASOM BARŠČEVSKI



Bog je postao čovjekom da čovjeka pobožanstveni!





Mediji su i ove godine prilično prostora posvetili slavljenju Božića vjernika i zapadnoga i istočnoga obreda, ali je ponovno u brojnim novinskim člancima, radijskim i televizijskim emisijama bilo, nažalost, netočnosti i površnosti. Stoga smo, želeći još jednom istaknuti ono najvažnije, i razlučiti bitno od nebitnog u slavljenju toga velikog kršćanskog blagdana, zamolili za razgovor mr. Tarasa Barščevskoga, 35-godišnjega grkokatoličkog svećenika rođenog u Banjoj Luci, profesora Svetoga pisma na Ukrajinskom katoličkom sveučilištu u Lavovu.

Razdaljina u kilometrima ili satima?

GK: Razmišljajući o temeljnoj poruci božićnog otajstva u kojoj je Bog postao čovjekom, i koja je potpuno istovjetna u teološkoj misli kršćanskoga Istoka i Zapada, spontano se nameće pitanje o »razlikama«, koje su se nekako »udomaćile« u svijesti prosječnih vjernika. Je li takvo poimanje opravdano i prihvatljivo ili je, možda, ipak primjerenije govoriti o naglascima, a ne o razlikama u slavljenju istoga otajstva u Crkvama istočnoga i zapadnoga obreda?

Mr. Barščevski: Mislim da bi se većina odgovora, ako upitate »prosječnog« vjernika o razlikama između istočne i zapadne teologije svetkovanja božićnog otajstva, mogla svesti ili na iskreno: »Ne znam toliko dobro teologiju svoje Crkve, da bih mogao govoriti o drugima« ili na razlike u božićnim običajima: jelovnik, božićne pjesme, posjet crkvi, pokloni; jednom riječju, više narodni običaji nego teološke razlike. S druge strane, ne radi se ni o naglascima - sami po sebi oni bi govorili o bar nekoj svijesti o postojanju drugih naglasaka i slobodnom izboru svojeg naglaska. Rekao bih da je više riječ o sasvim drugom pogledu ili shvaćanju jedne te iste stvarnosti. Netko je skloniji primijetiti u prirodi oblike, a netko, recimo, boje. Netko će pokušati ocijeniti pogledom veličinu predmeta koji promatra, a netko - utjecaj toga istog predmeta na vlastite osjećaje ili čak život. Jedan običan primjer: na Zapadu su naučeni mjeriti udaljenost u kilometrima, što nam se čini veoma objektivno i točno, dok npr. ovdje u Ukrajini ako upitate nekoga koliko ima od Lavova do Kijeva, odgovor ćete dobiti u satima: »Od 10 do 11 sati.« Slično je i s teologijom. Zapad je pokušavao i dalje pokušava sistematizirati svoje shvaćanje Boga, čovjeka i svijeta i sve to predstaviti logički. On je nazvao Božje epitete, putove koji vode k Bogu, opisao čovjeka, »otkrio« točan trenutak kad počinje život te kad isti završava, postavio čovjeka u središte, rekao bih, i Boga i svijeta, s tim da je čovjek postao »mjerilom« i jednog i drugog. Istok je odbacio taj antropocentrizam i pokušao postaviti u središte samoga Boga u njegovu Trojstvu, s tom »posljedicom« da je takvo poimanje Boga, čovjeka i svijeta lakše »osjetiti« nego razumjeti. Znači, ako već govorimo o razlikama, njih treba shvatiti na razini ne toliko teološkog tumačenja ili različitosti objekta, već u mentalitetu, u poimanju i shvaćanju Boga i čovjeka. Ako Zapad vidi u novorođenom Djetetu Boga koji je postao čovjekom, Istok u tom istom Djetetu vidi mogućnost čovjeka da postane Bogom. Ja u toj razlici pogleda ne vidim nepremostivu zapreku, već radije mogućnost uzajamnog obogaćenja.

GK: Teološki i povijesno je poznato zašto je kršćanski Zapad već od druge polovice 4. stoljeća Kristovo rođenje slavio baš 25. prosinca. Naime, na taj se dan u Rimskome Carstvu slavio blagdan »nepobjedivom Suncu«, pa se tim datumom željelo potisnuti slavljenje poganskih bogova i uvesti svetkovanje rođenja Krista, koji je »mlado sunce s visine« i izvor novoga života. Pojasnite nam koji su razlozi i motivi bili u kršćanskom Istoku da se isto otajstvo slavi 6. siječnja?

Mr. Barščevski: Tijekom prva tri stoljeća kršćani nisu imali blagdana Kristova rođenja. Slavili su ga zajedno sa Bogojavljenjem, 6. siječnja, kao što još i danas slavi Armenska Crkva. Taj blagdan ujedinjavao je u sebi i Rođenje Krista i njegovo krštenje u rijeci Jordan. Grčka riječ »Epifanija« ili »Teofanija«, što znači »Objavljenje« ili «Bogojavljenje», u prvim stoljećima kršćanstva označavala je ne samo očitovanje Isusa Krista u njegovom krštenju, nego i njegovu pojavu na zemlji, to jest rođenje. Ako možemo smatrati da je svetkovanje Božića 25. prosinca u rimskoj Crkvi uveo u praksu papa Julije I (337-352), već nekoliko desetljeća kasnije isti datum nalazimo i na istoku, prvo u Kapadociji (između 371. i 374. godine) za vrijeme sv. Bazilija Velikoga, a onda u Konstantinopolu (379) za sv. Gregorija Bogoslova i u Antiohiji (386. ili 388. godine) za sv. Ivana Zlatoustoga.

Zapravo i danas kršćanski Istok slavi Božić 25. prosinca, kao već i na kraju 4. st. I slavio ga je zajedno sa Zapadom istog datuma i istog dana sve do reforme kalendara pape Grgura. Zbog toga što reforma kalendara nije bila prihvaćena na Istoku, rekao bih više zbog političkih nego religioznih razloga, stvorila se razlika među datumima od desetak dana, koja se otprilike svakih sto godina povećava na jedan dan. Danas ta razlika iznosi 13 dana. Znači, ako dodamo 25. prosincu 13 dana razlike između julijanskog i gregorijanskog kalendara, dobit ćemo 7. siječnja, koji uopće nije povezan sa slavljenjem Kristova rođenja zajedno s Bogojavljenjem 6. siječnja u prvim stoljećima kršćanstva.

»Ako već govorimo o razlikama, njih treba shvatiti na razini ne toliko teološkog tumačenja ili različitosti objekta, već u mentalitetu, u poimanju i shvaćanju Boga i čovjeka. Ako Zapad vidi u novorođenom Djetetu Boga koji je postao čovjekom, Istok u tom istom Djetetu vidi mogućnost čovjeka da postane Bogom.«

»Zapravo i danas kršćanski Istok slavi Božić 25. prosinca, kao već i na kraju 4. st., i slavio ga je zajedno sa Zapadom istog datuma i istog dana sve do reforme kalendara pape Grgura. Zbog toga što reforma kalendara nije bila prihvaćena na Istoku, rekao bih više zbog političkih, nego religioznih razloga, stvorila se razlika među datumima od desetak dana, koja se otprilike svakih sto godina povećava na jedan dan. Danas ta razlika iznosi 13 dana.«

»Hrvatski narod je veoma rano u svojoj povijesti primio kršćanstvo. Iako je ono došlo sa Zapada, hrvatski narod ga je primio na njemu razumljivom jeziku, jednako tako kao i oni slavenski narodi koji su kršćanstvo nekoliko stoljeća kasnije primili s Istoka. Vrijeme i jezik dali su mu mogućnost integrirati kršćanstvo u svoju kulturu, koje je postalo njezinim sastavnim dijelom. Jezik je, možda, jedan od važnijih čimbenika koji su formirali kršćansku kulturu Istoka, zato što je on pridonio otkrivanju kršćanskih istina u već postojećoj pretkršćanskoj kulturi, a i njenom razvitku u svjetlu Božje objave.«
Ne postoji jedna istočna teologija

GK: »Zapadnjake« zadivljuje naglašena trinitarnost, Božje Trojstvo, liturgijsko-molitvenih tekstova istočnih Crkava, koja je prisutna i u Božiću. Pojasnite nam malo razloge takvog pristupa.

Mr. Barščevski: Zaista dosta često možemo čuti, kako je Istok otkrio Zapadu trinitarnu teologiju i praktički od Drugoga vatikanskog koncila skoro se sva istočna teologija pokušava na Zapadu razumjeti po tom ključu. Takav pristup je često postao, moglo bi se reći, čak nekakvim opravdanjem da se još dublje pronikne u razumijevanje »istočnih teologija«. Zapravo ne postoji jedna »istočna teologija«, čak ni ona trinitarna, a zajedno s tim ne postoji jedan jedini obrazac liturgijsko-molitvenih tekstova za sve istočne Crkve.

U vezi s tim pokušat ću odgovoriti na temelju liturgijskih tekstova, koji su danas u upotrebi u Ukrajinskoj Katoličkoj Crkvi bizantskog obreda. U božićnim liturgijskim tekstovima ne nalazimo previše često, kao što se misli, izravno obraćanje Božjem Trojstvu, nego puno češće u molitvama susrećemo se s hvalama Bogu Tvorcu, koji nam iz ljubavi prema ljudima, daruje samoga sebe u svom jedinorođenom Sinu. Zapravo liturgija ne toliko govori o utjelovljenju Druge božanske osobe, nego o utjelovljenju Boga koji postade čovjekom, o Bogu koji se rodio od Djevice. Tog Boga, rođenog od Djevice, mi znamo kao Isusa Krista, našeg Spasitelja, a u svom božanstvu on je »vječni lik Oca i odbljesak njegova bića«, »lik slave Oca«, »Sin jedinorođeni«. I ponovo se vraćamo nečemu što je lakše »osjetiti« nego razumjeti. Apostol Filip je pokušao razjasniti sebi tu tajnu zamolivši Isusa: »Pokaži nam Oca«, na što je i dobio odgovor: »Tko vidi mene, vidi i Oca« (Iv 14, 8-9). Možda baš u tome i jest razlog toga »trinitarnog mentaliteta« Istoka, koji vidi u »Rođenom od Djevice« ne samo nemoćno dijete koje ovisi od ljudske milosti ili nemilosti, već i svemogućeg i vječnog Boga, Tvorca i Spasitelja.

GK: Čitatelje će, vjerojatno, zanimati i pristup istočnih Crkava božićnom događanju u kojemu prevladava ambijent špilje, umjesto štale u zapadnom kršćanstvu.

Mr. Barščevski: Mislim da ambijent špilje u istočnom viđenju božićnog događanja ne bi smio biti promatran kao alternativa, zapadnoj štali. Naime, s povijesne točke gledišta ona je više dokumentirana, mislim na baziliku Kristova Rođenja u Betlehemu u kojoj se nalazi mjesto, špilja, gdje se rodio Isus. Prije svega radi se o ikoni koja nema cilj predstaviti različite »povijesne« detalje nekog događaja, već više pokazati, koristeći se simbolima, značenje toga povijenog događaja. U svakom slučaju simbol će uvijek prevladavati nad točnošću povijesnih detalja.

Ako promatramo s pozornošću ikonu Kristova rođenja, primijetit ćemo da se sam događaj odvija izvan, ili točnije, pred špiljom. Špilja ostaje u drugom planu, sva u crnom, bez ikakve mogućnosti da se pogledom pronikne u nju. Mislim da je isticanje tajanstvenosti ili misterija Kristova rođenja veoma očita. Rekao bih, ipak, da se značenje špilje na ovome ne iscrpljuje. Špilja je, moglo bi se reći, tajanstvena praznina u planini, koja je u Svetom pismu čest simbol veličine, moći i vječnosti samoga Boga. Bog se utjelovljuje u misteriji svoga božanstva, u svojoj veličini i moći, a ne u omeđenom i od čovjeka dopuštenom mu prostoru. Ne radi se toliko o »prodiranju« Boga u svijet čovjeka, koliko o mogućnosti, danoj nam Bogom, da se pronikne u Božji svijet. A na ulazu u špilju nalazi se Isus - »vrata« (Iv 10, 9), koji prima prve posjetitelje - pastire i tajanstvene kraljeve - da ih uvede u novi život čovjeka u Bogu. Ti isti liturgijski tekstovi, o kojima smo već govorili, izražavaju tu ideju proslavljajući Onoga koji je, »primivši naš izgled i pobožanstvenjujući ljudsko tijelo i prirodu, obnovio palog Adama«, i koji je »došao na zemlju da bi se čovjek mogao popeti na nebo«. Ako je Božić u prvom planu, tajna Božjeg utjelovljenja, on je i tajna ljudskoga pobožanstvenjenja, »theosis« - jedna od temeljnih ideja istočne teologije.

Od »kutje« do »koljade«

GK: Ti su se posebni teološki naglasci božićnog otajstva na kršćanskome Istoku odrazili tijekom povijesti i na svagdašnju crkvenu praksu, pa nam približite barem neke detalje iz bogate riznice božićnih običaja vjernika istočnih Crkava.

Mr. Barščevski: Prije svega nije lako reći koji su narodni običaji nikli na osnovi teološkog razumijevanja božićnog otajstva, a koji su, došavši iz poganskih vremena, dobili novo lice i značenje u kršćanstvu. Možda je tako najviše »kršćanskim«, a i »istočnim« post koji traje 40 dana i počinje na dan spomena sv. Filipa, istoga onog koji upita Isusa: »Pokaži nam Oca«, koji, možda, i nije tako slučajan. Svojim trajanjem i strogošću taj post nalazi analogiju samo u korizmi, što bi nam moglo nešto reći i o sličnosti ta dva najveća kršćanska slavlja. Zanimljivo je i to da evanđeoski tekst Ivanova prologa, koji Zapadna Crkva čita u vezi s Božićem, Istočna Crkva čita na sam dan Uskrsa, kao da nam želi reći da se Božje utjelovljenje produžuje i u Uskrsu, a pobožanstvenjenje čovjeka nalazi svoj prototip u uskrslom Isusu.

Dan prije Božića, Badnjak, strogi je post i nemrs, kad je zabranjeno jesti sve što je životinjskog podrijetla. Na badnje se večer u ukrajinskoj tradiciji jede 12 posnih jela, od kojih je najpoznatija »kutja«, kuhana pšenica zaslađena medom s dodatkom oraha, maka i slično. Poslije večere, koja se jede u obiteljskom krugu, prisjećajući se i pokojnika, organizirane skupine uglavnom mladića i djevojaka obilaze domove pjevajući božićne pjesme - »koljade«, a često i sa cijelim skazanjem o Isusovu rođenju, te »vertep« s puno narodnih elemenata i dosta naglašenom aktualizacijom događaja, npr. današnjim političarima, policiji, predstavnicima vlade i drugima.

Od liturgijskih običaja vrijedi spomenuti službu Velikog povečerja, koja ima veoma puno zajedničkih elemenata s istom službom Bogojavljenja, što nam još jednom potvrđuje povezanost ta dva blagdana.

Hrvatska ima povlašteni položaj

GK: Budući da su Vam jako dobro poznate crkvenopovijesne prilike u Hrvatskoj, po čemu se može govoriti da je baština crkvenog Istoka i hrvatska baština?

Mr. Barščevski: Hrvatski narod je veoma rano u svojoj povijesti primio kršćanstvo. Iako je ono došlo sa Zapada, hrvatski narod ga je primio na njemu razumljivom jeziku, jednako tako kao i oni slavenski narodi koji su kršćanstvo nekoliko stoljeća kasnije primili s Istoka. Vrijeme i jezik dali su mu mogućnost integrirati kršćanstvo u svoju kulturu, koje je postalo njezinim sastavnim dijelom. Jezik je, možda, jedan od važnijih čimbenika koji su formirali kršćansku kulturu Istoka, zato što je on pridonio otkrivanju kršćanskih istina u već postojećoj pretkršćanskoj kulturi, a i njenom razvitku u svjetlu Božje objave. I tu je veliku ulogu imala liturgija, o čijoj ulozi i značenju u istočnim Crkvama svi dobro znamo, zato što je baš ona pomogla kršćanskom puku da pronađe u sebi tu Božju Riječ koja se obraća baš njemu i da uzmogne reći Bogu hvalu riječima koje se rađaju u njegovu vlastitom srcu.

Danas je sve teže povući liniju između Istoka i Zapada i reći gdje točno počinje Zapad a završava Istok. Vjernici Zapadne Katoličke Crkve prisutni su na svim područjima, koje se tradicionalno smatraju istočnokršćanskim, a jednako tako i u svim zapadnim europskim državama prisutni su vjernici različitih istočnih Crkava. S tom razlikom što Zapad nosi na Istok više homogenu teologiju Rimske Crkve, očišćenu od ideoloških, kulturnih i nacionalnih elemenata, a Istok baš sve to što ga razlikuje od Zapada: liturgiju, jezik, običaje, nacionalna odličja.

Hrvatska i u tome ima povlašten položaj među ostalim europskim narodima zbog toga što već četiri stoljeća u svom narodu njeguje i razvija istočnu baštinu Katoličke Crkve. Ne radi se o nekoj masovnoj prisutnosti hrvatskih grkokatolika u svim područjima religioznog ili političkog života Hrvatske, već više o tom urođenom osjećaju jedinstva vjere i naroda, bez obzira na sve moguće postojeće razlike, o čemu nam govori i božićno otajstvo u kome je Bog postavši čovjekom pomirio nepomirljivo.

Glas Koncila, broj 3 (1595), 16.1.2005.