BOGOMILSTvo KAO SOCIJALNI I POLITIČKI PROBLEM
BOGOMILSTVO
KAO SOCIJALNI I POLITIČKI PROBLEM
(10. ožujka 1927.)


Historija ima čudnu tendenciju da se ponavlja. God. 1867. objedinio je u Zadru dr. Božidar Petranović knjigu pod naslovom: "Bogomili, crkva bosanska i krstjani". Djelo je bilo nagrađeno s 50 zlatnih dukata po srpskom učenom društvu u Beogradu, a imalo je tendenciju da dokaže da je crkva bosanska ili bogomilska bila prava crkva pravoslavna, ali koja je heretički malo zabludila, pak se onda vratila u krilo sv. matere crkve srpsko-pravoslavne.

Protiv toga ustao je hrvatski historičar dr. Franjo Rački svojim čuvenim djelom: "Bogomili i Patareni", objelodanjenom dvije godine kasnije u br. 7, 8 i 10 Rada jugoslavenske Akademije, u kome je, i ne upuštajući se u direktnu polemiku, tvrdnju dr. Petranovića opovrgao.

Ova borba misli učinila je bogomilstvo prije 60 godina aktuelnim. Sada se ova ista pripovijest iza nekoliko decenija ponavlja.

Godine 1924. objelodanio je prof. Vaso Glušac, direktor gimnazije u Tuzli u Srpskoj kr. akademiji studiju "srednjevjekovna bosanska crkva bila je pravoslavna". Ta studija je bila nagrađena iz zadužbine arhimandrita Nićifora Dučića, te ponavlja u cijelom tezu Božidara Petranovića, te kuša oboriti Račkijevo stanovište.

Protiv prof. Glušca ustao je oštro starina prof. Vjekoslav Klaić sa dva oveća članka u Hrvata, koji su isti tako kao nekad Račkijeva rasprava urodili čitavim nizom daljnjih članaka i učinili pitanje bogomilstva u naše dane ponovno aktuelnim.

Ja doduše nisam stupio u arenu da polemiziram protiv prof. Glušca, zato toga nisam ni spominjao u prvom predavanju. Ali ako hoću iole da dublje prikažem stvar, nisam mogao ni to pitanje sasvim obići. Zato ću se time kratko pozabaviti tek u daljnjem toku ovoga predavanja. Ja sam nastupio svojim predavanjem samo zato, jer držim, da je pitanje vrlo aktuelno, te cijenim da sam se toliko bavio tim pitanjem, da mogu i ja nešto o njemu da kažem. A sada, da pređemo na samu stvar.

Svojim predavanjem što sam ga održao na 10. veljače o.g. sa ovoga mjesta imao sam čast prikazati Vam bogomilstvo na Balkanu kao religiozni problem.

Mogli ste iz moga predavanja razabrati frapantnu činjenicu, da glavna i osnovna dogmatska ideja tog religioznog pokreta, njegov dualizam, vuče lozu izravno od velikoga religioznoga pokreta iranskoga, koji je usko vezan sa ličnošću Zaratustre ili Zoroastra, velikoga perzijskoga proroka i reformatora.

Vidjeli ste nadalje, da ovaj dualizam nije k nama došao u svome prvobitnom i čistom obliku, nego u onom, kako ga je preoblikovao Mani ili manihej, perzijsko-mezopotamijski reformator, koji je taj dualizam razvodnio i začinio budističkim, gnostičkim i kaldejsko-babilonskim elementima. Time je vedri dualizam iranski dobio crtu duboko pesimističku, dobio je nove fantastičke, kozmogonijske ideje gnostičke i kaldejsko-babilonske i od više vedre i aktivističke religije prirodnih sila i sunca postao apstraktnom i kontemplativnom religijom svjetla.

Ali i u ovom obliku nije izvorno k nama došao ovaj dualizam, nego opet dalje sinkretiziran i razvodnjen kršćanstvom u sekti paulikijanskoj, massalianskoj i euhitskoj. U paulikijanstvu armenskoga porijekla bila je sadržana napose jedna tendencija ogorčene opozicijske borbe protiv presizanju moćne državne crkve bizantijsko-grčke, koja je htjela silom da uništi narodnu crkvu armensku, svoga takmaca tamo u sjevernim dijelovima prednje Azije. I ova je crta antibizantinska bila tako jaka, da su ti Pavlikijani, presađeni na bugarsko tlo bili najrevniji sudionici kod svih buna i podviga bugarskih protiv oficijelne crkve i politike grčko-bizantijske, i od same opozicije proti Bizantu na koncu postali katolici, kakovima nalazimo još danas negdašnje bugarske Pavlikijane. Iz ovih vrela pavlikijansko-euhitskih crpilo je bogomilstvo onu svoju glavnu značajku, značajku opozicije protiv dvaju glavnih velikih crkava, bizantijsko-pravoslavne i rimsko-katoličke. I Pavlikijani i Massalijani-Euhite su tvrdili da su oni prvobitna, čista i nepokvarena tj., prava crkva Kristova, i ne može se poreći da nisu vodili mnogo strožiji život nego članovi ovih dviju velikih oficijelnih crkava. Iz ove karakteristike, koju je u punoj mjeri preuzelo i bogomilstvo, dobiva ono i izraženu značajku jedne reformacije, jedne opozicije, borbe i pobijanja svjetovnosti i težnje za posjedom svjetskih dobara i vlasti, koji su se uvukli koliko u bizantsku toliko u rimsku crkvu onoga časa, kad su one postale državne crkve i uzele na sebe teret i odium koji donose političke funkcije i obziri svake državne crkve.

Ovdje nam je u prvom redu istaknuti, da je bogomilstvo jedna reformacija. Tu važnu značajku pridaje bogomilstvu sam neumrli Franjo Rački, koji u svojoj velikoj prije spomenutoj studiji, koja je još i danas Standard-Work o tome pitanju to izričito potvrđuje. U svesku 10 str. 260 on izričito govori o "Reformaciji popa Bogomila". Ovo svjedočanstvo jednoga odličnoga svećenika i stručnjaka u tim pitanjima za nas je vrlo važno, jer nam daje potpunu slobodu, da i mi o bogomilstvu govorimo kao o jednoj reformaciji.

Za nas je nadalje vrlo važno da ustanovimo da je bogomilstvo prva reformacija u Evropi i da nama Hrvatima i Bugarima pada u dio čast da smo smogli toliko idealizma i snage, te pokušali prvu reformaciju kršćanstva u Evropi, da smo pokušali ono isto, što su kasnije sa više uspjeha pokušali Englezi u Anglikanskoj crkvi.

Ali ne samo to. Ova prva reformacija je ne samo puki vremenski predtečaj velike poznije reformacije, koja je preobrazila Evropu, nego danas mi otkrivamo sve više niti koje se pletu od bosanskih i bugarskih Bogomila do Petra Chelčickoga Česke braće i Jana Husa, i od južnofrancuskih Katara i Albigenza, koji, kako je historički nedvojbeno dokazano, vuku svoje prve poticaje od bugarskih Bogomila, do britanskoga Johna Wycliffa.

Prema tome smijemo mirno kazati da je bogomilstvo ne samo prva reformacija u Evropi, nego i idejni preteča i inicijator svih preostalih reformacija u Evropi.

Nažalost nije kod nas još došlo u svijest široke naše javnosti, kako je tragične posljedice imalo za naš povijesni razvitak, da je ta prva reformacija doživjela potpuni slom, i to ne samo izvanjski slom, uslijed djelovanja izvanjskih neprijateljskih sila, nego i slom nutarnji, uslijed nutarnje idejne nedostatnosti, nemogućnosti i konflikta sa osnovnim zakonima života, uslijed one životomrzosti i principijelnoga neprijateljstva naspram životu i njegovim vječnim zakonima, koje je bogomilstvo preko manihejstva preuzelo od budizma.

Nije prešlo u svijest naših širokih slojeva, da su Srbi danas tako jaki na Balkanu samo zato, što nisu sudjelovali u strahovitom slomu bogomilstva, koji je uslijedio u 15. vijeku, nego su naprotiv vođeni sv. Svom, po građanskom imenu Rastkom Nemanjićem, izgradili rijetkom spretnošću svoju narodnu i državnu crkvu srpsko-pravoslavnu, kojoj zahvaljuju glavni dio svoga podignuća kano i činjenicu, da su nakon sloma bogomilstva mogli Bugarima i Hrvatima oteti znatne dijelove naroda i teritorija, prevedavši ih u srpsko-pravoslavnu crkvu, a time i u okvir srpstva. I s time imamo ogromno političko znamenovanje bogomilstva u svoj njegovoj veličini pred očima.

Da možemo taj zapleteni problem razumjeti, moramo si predočiti političku pozadinu bogomilstva.

U zadnjem predavanju sam već istakao, da je bogomilstvo nastalo u Bugarskoj. Tu su već kod postanka njegovoga igrali ulogu politički momenti. Bizantijska je vlast ne samo iz religioznih nego i iz političkih razloga naseljavala Pavlikijanske sektaše uz bugarsku granicu. Prirodni je da ovi sektaši nisu bili skloni niti bizantijskoj državi niti crkvi, jer su sa dosta dobrih razloga u njima gledali uzročnike svoga prisilnoga preseljenja iz kultivirane za onda prednje Azije na granice nemirnih i ratobornih Bugara, gdje zveka mačeva nije nikada prestajala.

Ovo nasilje nisu prije spomenuti sektaši oprostili bizantijskoj državnoj i crkvenoj vlasti nego su joj to vratili na način, da su se priključili Bugarima i njihovoj borbi protiv Bizanta, koju su moralno, materijalno i fizički svojski podupirali. To je pak bilo tim važnije, što su doduše manje Euhite, ali tim više Pavlikijani bili vrlo ratoborni i dobri vojnici, te su tim uspješnije mogli podupirati Bugare.

Tako je glavna tendencija bogomilstva bila opozicija bizantijskoj državnoj i crkvenoj vlasti. Ova politička tendencija je sigurno potpomogla da se je bogomilstvo moglo tako raširiti na jugoistočnom Balkanu, jer je odgovarala glavnoj tendenciji bugarske narodne politike. Glavna crta te politike od njezinih početaka pak do propasti bizantijske države, bila je ogorčena borba protiv Bizanta. Prema tome je u Bugarskoj našlo sve otvorena vrata i prijazni prijem, što god je bilo neprijateljsko Bizantu.

Tako već u počecima bogomilskoga pokreta vidimo jake političke elemente, vidimo jasne političke tendencije, koliko crkveno-političke, toliko narodno i državno-političke tendencije.

Mi bismo iz temelja pogriješili kad ne bismo slične tendencije tražili i na sjevero-zapadnoj polovini Balkana, gdje se je bogomilstvo od 12. vijeka dalje ne samo rapidno širilo, nego povremeno postalo pače državnom religijom, što mu inače u toj mjeri nigdje u svijetu nije uspjelo.

Međutim ovdje stvar ne leži tako jasno i vidljivo kao u Bugarskoj, ali suvremena politička historija i tu je napredovala, da možemo stvar razjasniti.

Po mome mnijenju ovo je pitanje istini najbliže riješio prof. Milobar u svojoj studiji: "ban Kulin i njegovo doba", koja je izašla u Glasniku zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu od god. 1903. gdje on istražuje političke razloge bogomilske hereze u Bosni.

Dr. Milobar ustanovljuje da je Bosna i Hercegovina, koja je u ono doba bila dio hrvatske države spadala pod nadbiskupiju splitsku. Iza toga dospjela je pod jurisdikciju barskoga nadbiskupa, da onda dospije pod jurisdikciju dubrovačkoga i konačno opet pod jurisdikciju splitskoga nadbiskupa, dok konačno nije pala pod jurisdikciju kaločkoga biskupa. No sve ove jurisdikcije bile su više nominalne, jer su latinski biskupi uslijed nepoznavanja slavenskoga jezika i manjkave organizacije bili u svojoj vlasti ograničeni na latinske gradove u Primorju, dočim je efektivnu crkvenu vlast u Bosni vršio ninski biskup, koji je bio glava narodne crkve i pobornik hrvatskoga narodnog jezika u crkvi.

Poznato je međutim kako je prvim splitskim saborom 928. godine, započet u hrvatskoj državi otvoreni boj protiv narodnog jezika, koji je doduše u kralju Tomislavu našao faktičkoga zaštitnika. Međutim, latinski je kler tu borbu žilavo nastavio, te je inače snažni vladar Petar Krešimir romanskoj navali i popustio te hrvatski jezik u crkvi zabranio.

Time se razvija u hrvatskoj u XI. vijeku borba za narodni jezik u crkvi, za hrvatsku državnu i narodnu crkvu.

Tu je postojala potpuna opreka između Primorja, gdje je romansko svećenstvo i romanski element imao znatan upliv, i unutrašnjosti gdje latini nisu imali nikakva utjecaja. Ovaj pak u unutrašnjosti, to je otprilike onaj teritorij koji odgovara današnjoj Bosni i Hercegovini.

Kad su se propašću narodne države, narodni jezik i tendencije za crkvenu neovisnost od Rima izgubile svoju političku potporu, povukli su se njezini reprezentanti, tj., narodni popovi glagoljaši u unutrašnjost zemlje, tj. u Bosnu i Hercegovinu i tu je ova tendencija otpora Rimu i njegovim latinskim tendencijama ostala latentna i živjela po principu ustrajnosti, dok nije našla izraz u bogomilstvu.

Bogomilstvo, dolazeći iz Bugarske preko Srbije, donijelo je sa sobom narodni jezik, samostalnu crkvu i opozicionalno i otporno stanovište prema Bizantu i Rimu, dakle sve što su tadašnje prilike, raspoloženje pučanstva u Bosni zahtijevali.

Ja držim da je ovaj slijed misli ispravan i da je ovo crkveno nezadovoljstvo skopčano sa lošom organizacijom i administracijom, sa manjkom domaćega i hrvatskom jeziku vještoga svećenstva i nepovoljnim općim crkvenim prilikama bio onaj podesni milieu, u kojem se je moglo ukorijeniti i razviti bogomilstvo u Bosni.

Kratko rečeno hrvatski pokret za narodni jezik i crkvu koji je izgubio bitku protiv latinskog klera, podupiranog od pape, Mletaka i Mađara, dapače od vlastitih hrvatskih narodnih vladara, prihvatio je bogomilstvo kao izraz svoga protesta i opozicije protiv Rima.

No, ja držim da ovaj čisto crkveno-politički moment ne iscrpljuje niz momenata koji su potpomogli bogumilstvu do velikog uspjeha u Bosni. Polazim sa stanovišta da takav omašan događaj, kao što je bila propast hrvatskoga kraljevstva koncem XI. vijeka, nije mogao proći bez da politički i socijalno uzgiba velike valove.

Tu držim da se ne smije pustiti s vida da su od konca X. stoljeća igrale veliku ulogu u hrvatskoj dvije stranke: narodna i klerikalna. Klaić u svojoj povijesti hrvatskoj izričito piše o dvije stranke u Hrvatskoj (str. 123). Međutim stranka klerikalno-katolička je imala drugačiji značaj u Primorju, a drugačiji u posavskoj Hrvatskoj. U Primorju, kamo računam i današnju Dalmaciju, bila je ova stranka romanofilska i stajala pod vodstvom romanskoga klera dalmatinskoga i primorskoga, dočim je u posavskoj Hrvatskoj bila mađarofilska i stajala u vezi s crkvenom mađarskom hijerarhijom. Ne smijemo zaboraviti da je zagrebačka biskupija osnovana 1093. godine po Mađarima.

Ogorčenu borbu ovih dvaju stranaka možemo jasno razabrati u hrvatskoj povijesti u XI. vijeku. Veliki kralj Petar Krešimir je, za volju svome naslovu: Rex Dalmatiae, toliko popustio utjecaju moćnog romanskog klera, da je ovome za volju u crkvi zabranio hrvatski narodni jezik. Ali ovo je podiglo narodnu stranku, te mi vidimo da iza njegove smrti ne dolazi na prijestol njegov sinovac i zakoniti nasljednik Stjepan, čije klerikalno raspoloženje se vidi po tome što je kasnije otišao u samostan, nego na prijestol dolazi župan Savić iz plemena Svačića. Klerikalna ga stranka ne htjede priznati i on nestade na zagonetan način iz države - zarobiše i odvedoše ga Normani, u ono doba papinski kletvenici. Interesantno je da se to zbilo istodobno s trećim splitskim crkvenim saborom. Izgleda da je Savić nastradao po jednoj spletci klerikalno-romanske stranke, koja ga je krišom zarobila i iz zemlje izvela.

Iza ovoga malo časnoga poraza narodne stranke dolazi na hrvatski prijestol Dmitar Zvonimir, papinski čovjek. Iz početka je vodio opreznu politiku i njegovo se doba zove sretnim za hrvatsku državu. Ali kad ovaj kralj htjede po papinskom nalogu voditi križarsku vojnu, ubiše ga na hrvatsko Kosovom polju kod Knina. Mi ćemo jedva promašiti ako ustvrdimo da su ubojstvo zadnjega svehrvatskog kralja izveli baš ogorčeni pristaše narodne stranke.

Smrt kralja Zvonimira bio je očevidan poraz klerikalne stranke i nakon neuspjelog pokušaja izvođenja Krešimirovog sinovca Stjepana iz samostana i posađivanja na prijestol, pojavljuje se kao zadnji pretendent na hrvatsko prijestolje ban Petar Svačić, iz istoga plemena kao i nesretni kralj Slavić, iz čega možemo zaključiti da je on bio pristaša narodne stranke.

Tu jasno vidimo ovu zamjeničnu izmjenu upliva ovih dvaju stranaka na hrvatsku državnu politiku, od kojih nijedna nije vlastitim silama mogla potpuno izlučiti drugu.

Tu su međutim odlučnu ulogu zaigrali ugarski kraljevi, koji su jedan veliki dio Hrvata, umorenih od bratoubilačke borbe, sjedinili u jednu mađarofilsku stranku, sklopili 1102. godine pacta conventa u Križevcima i tako prisajedinili kraljevinu Hrvatsku kraljevini Ugarskoj.

Međutim pristaše narodne stranke vođeni po Petru Svačiću pokušaše otpor, ali taj bi od Mađara i mađarofilskih klerikalnih Hrvata u Petrovom Gvozdu kod Petrinje slomljen, te Petar Svačić pade kao zadnji kralj hrvatske narodne krvi.

Ali mi bismo sasvim krivo prosuđivali stanje stvari, kad bismo pretpostavili, da je Hrvatska narodna stranka, koja je reprezentirala kroz više od stotinu godina otpor čitavoga jednog naroda jednostavno nestala.

Šta se je dogodilo, šta se je moglo dogoditi iza sloma narodne stranke na Petrovom Gvozdu? Slabiji i neznatniji članovi te stranke morali su se pokoriti klerikalno-mađarofilskoj stranci; a u Dalmaciji klerikalno-romanofilskoj stranci, a jači istaknutiji su pobjegli. Kamo su pobjegli? Po političkoj prirodi ondašnje Hrvatske samo u Bosnu. Bosna, kao gorovita i u cijelom teško pristupačna zemlja, bila je sigurna od mađarskih konjaničkih napada, a i primorski Romani ondje nisu imali pristupa ni utjecaja.

Tamo su dakle mogli naći zaštite poraženi pristaše narodne stranke. Do toga pak zaključka moramo doći kad uvažimo činjenicu da je toga cijeloga narodnoga pokreta u Hrvatskoj nestalo. Mi mu u toj formi u daljnjem razvitku ne nalazimo traga, nego se najedared 50 ili 60 godina iza toga sloma u Bosni razbukti bogomilski pokret.

Zakon o nepropadljivosti energije postoji i u socijalnom i političkom životu. Po ovom zakonu hrvatski narodni pokret, koji je bio protumađarski, protukatolički i proturomanski, promijenio je samo svoju formu, on se je stopio sa vjersko-socijalnim pokretom hrvatskih popova glagoljaša, te je zadržao obostrane prvobitne značajke, jer je i bogomilstvo, kako smo već utvrdili, bilo izrazito protukatoličko, a bilo je i protumađarsko i proturomansko. Upravo su Bogomili bili najžešća opozicija mažarskim aspiracijama na Bosnu, te se mađarski historičar Komlossy ogorčeno na njih tuži.

Zato ja zastupam stanovište da je bogomilstvo bio jedan, u svojoj srži, hrvatski pokret, koji je izrastao iz velikih dogodovština hrvatske povijesti, od X.-XII. vijeka, i da je baš zato imao najteže posljedice baš za Hrvate i njihov narodni razvitak. To podupire već istaknuto stanovište da bogomilstvo nije igralo nikada veće uloge kod Srba, jer su oni stavivši se sa sv. Savom na stanovište pravoslavlja i srpske narodne i državne crkve, odlučno otklanjali bogomilstvo, tako da se u državi Nemanjića, kolijevci današnjega srpstva, nije moglo ni uzdržati ni raširiti.

Protiv ovoga moga stanovišta govorila bi samo jedna činjenica. Bogomilstvo je, kako ćemo još dalje razabrati, bilo izrazitim nosiocem bosanskoga separatizma, njihova crkva se zvala "bosanska crkva", njihovi savršeni zvali su se "dobri Bošnjani", a ja ću se sam kasnije još opširnije baviti pitanjem kako je baš bogomilstvo upravo oblikovalo posebnu bosansku državu i time stavilo temelje bosanskoga separatizma, koji još i danas toliko živo osjećamo.

Međutim, ovo protuslovlje samo je prividno, i mi ćemo vidjeti, da je to prividno protuslovlje samo posljedica historijske logike.

Hrvatski katolici išli su sa Mađarima. Vidimo da su oni sudjelovali i kod bitke na Petrovoj gori, gdje su udruženi Mađari i hrvatski katolici potukli Petra Svačića, zadnjega kralja hrvatske krvi, koji je bio vođa tako zvane narodne stranke. To je već moralo ostaviti žalac u srcima hrvatskih emigranata u Bosni. Pogotovo se je stvar pogoršala, kad su Mađari svoja stečena prava na hrvatsku krunu upotrebljavali kao titulaš na posjede Bosne, a svoj utjecaj na Bosnu upotrebljavali da progone Bogomile, da ih silom katoliče i da vode križarske vojne protiv njih. Bosanska povijest poznaje više takvih križarskih vojni Mađara i Hrvata na Bogomile. Godine 1198. navali hrvatski herceg Andrija, brat Arpadovića kralja Emericha po nalogu pape Inocenta III. na Zahumlje, da ondje zatare Bogomile.

Godine 1234.-1239., dakle kroz pet godina vođaše hrvatski vojvoda Koloman opet po nalogu pape Grgura IX. vojnu na Bosnu i Zahumlje, da trijebi Bogomile.

Takovih je križarskih vojni bilo i više, samo ih kasnije nisu više vodili hrvatski hercezi, nego mađarski biskupi i vladari, zato ih nećemo spominjati. Hrvatstvo je po ovim križarskim vojnama postalo sinonim za katolicizam, hrvatski legitimizam je značio za Bogomile ratne pohode, najteže progone i otimanje njihove očevine. Jasno je dakle da Bogomili nisu mogli voljeti takvo hrvatstvo, pa je samo to ime postalo nesimpatično, tako da su ga odbacili i primili ime svoje pokrajine, koja ih je svojim gorama zaštićivala, svoje bosanske crkve i one bosanske države, koju su Bogomili izgradili kao zaštitu mađarsko-hrvatskom katoličkom s jedne, a bizantskom i srpsko-pravoslavnom nadiranju u Bosnu s druge strane.

Ovdje bismo morali ustanoviti još jednu okolnost. Širenju Bogomila u Bosni pridonijelo je mnogo i činjenica da je baš u Bosni i Hercegovini ostalo još mnogo ostataka slavenskoga poganstva. U nekim krajevima, npr. u tzv. Zahumlju, koje se je dugo otimalo od kršćanstva te dapače zadržalo ime "Paganija". Ja neću ovdje na široko pretresati ovo pitanje, ali moram istaknuti da je predkršćanska vjera slavenskoga naroda bila izrazito dualistička. Pošto je i bogomilstvo bilo dualističko, to je ova dogmatska srodnost izvanredno olakšavala prelaz ostataka pogana k bogomilstvu. To spominje za naše krajeve izričito Rački i Natko Nodilo u svome velikom djelu: "Vjera starih Srba i Hrvata", a za Bugarsku potvrđuje postojanje dualizma bugarski stručnjak za bogomilsko pitanje prof. Jurij Ivanov. Tako je nedvojbeno, da je tek bogomilstvo potpuno apsorbiralo ostatke poganstva u našim zemljama, i time naš narod konačno privelo kristijanizaciji.

Moram ovdje istaknuti, da je baš neki dan gospodin inženjer Mustafa Čelić, također jedan stručnjak za bogomilstvo, u jednom predavanju iznio novu teoriju, da bosanska crkva nema veze sa bugarskim Bogomilima, nego da je nastala samoniklo u Bosni uslijed slijevanja glagoljaške crkvene opozicije i slavensko-paganskoga dualizma u Bosni.

Ovu tezu ne bih mogao primiti u cijelosti, nego samo u toliko u koliko priznajem da je bogomilstvo konačno likvidiralo ostatke poganstva u hrvatskim krajevima. Ali nijekati bugarski upliv bilo bi vrlo malo opravdano, kad je nepobitno dokazano da su bugarski bogomilsko-religiozni uplivi dosegli čak i u sjevernu Italiju i južnu Francusku i ondje stvorili vrlo slične hereze, kao što je bosansko bogomilstvo. Bilo je teško pretpostaviti da su bugarski uplivi mogli doseći u sjevernu Italiju i južnu Francusku, a da nisu imali udjela i u bosanskoj crkvi. Tu tzv. srpska barijera apsolutno nije bila neprobojna; naprotiv su progoni Bogomila u Srbiji prodiranju bogomilstva u Bosni pogodovali, jer su proganjani Bogomili morali bježati ili u susjednu Bugarsku natrag ili u susjednu Bosnu.

Isto tako moram otkloniti tezu prof. Glušca, meni inače lično poznatoga i vrlo cijenjenoga lica, koji ponavlja tezu Božidara Petranovića, da je bogomilstvo bilo samo jedan heretički ogranak pravoslavlja. Ta teza nema osnova u povijesti Bosne. Istina je samo toliko, da je najveći dio Bogomila prešao kasnije na pravoslavlje u Bugarskoj, a isto tako jedan veliki dio bosanskih Bogomila u Mačvi, Raši i Crnoj Gori, negdašnjoj Crvenoj Hrvatskoj, i istočnoj i južnoj Bosni.

Glušac se poziva na činjenicu, da se domaće bosanske isprave ne slažu sa onim heretičko dogmatskim ustanovama, koje Bogomilima podmeću venecijanski popis "herorum hereticarum", zatim rasprava kardinala Ivana Torquemade iz vatikanske biblioteke. On otklanja Račkijevo stanovište, da se je sekta tijekom vremena u mnogome udaljila od strogoga tumačenja svoje prvobitne nauke. Međutim Rački ima pravo, a Glušac krivo. Gospodin Glušac nije uvažio, što utvrđuje prof. Ivanov, da je bogomilstvu falilo svako nutarnje dogmatsko jedinstvo i da je propast bogomilstva uslijedilo na taj način, da se na istoku rasplinulo u pravoslavlje, na sjeveru i zapadu u katolicizmu, a samo jezgra i poglavito zemljoposjednici prešli su na islam. Međutim, sa istim pravom moglo bi se kazati da su Bogomili bili katolici, kada je poznato da su bogomilski izaslanici prisustvovali i saboru u Konstancu, gdje je spaljen Jan Hus, te što su bosanski Bogomili slali svoje izaslanike u Rim i tvrdili da su samo zato zabludili od prave vjere katoličke, što ih nema tko u pravom katolicizmu poučiti.

Da je prof. Glušac malo dublje prodro u dogmatsko-povijesnu prošlost bogomilske sekte, on bi znao da su Bogomili vazda vršili neki religiozni "mimikri", kako bi se sačuvali od progona. Oni su to svojstvo naslijedili od pavlikijana, za koje je već religiozna povijest utvrdila da se nastoje "progonima ukloniti dvosmislenim izjavama, kojima skrivaju svoje pravo vjerovanje". tako su i Bogomili, kad su ih pritiskali pravoslavni, približavali se katolicizmu, a kada su ih pritiskali katolici, približavali se pravoslavlju.

Konačno je taj "mimikri" kod Bogomila išao tako daleko, da su se iza sloma bosanske države, ukoliko nisu prešli na islam, jednostavno rasplinuli među pravoslavnima i katolicima.

Stanovište g. prof. Glušca može se konačno razumjeti, kao stanovita politička i religiozno politička tendencija, ali sa gledišta stručne religiozne povijesti ono nema opravdanja.

No da se vratimo na političko znamenovanje bogomilstva. Ne moram vam ponoviti da je socijalno djelovanje bogomilstva vrlo veliko i duboko. To političko znamenovanje prvi je zamijetio nitko manji nego glasoviti naš Vatroslav Jagić. Čini se da je njegov članak o bogomilstvu, objelodanjen u "historiji književnosti naroda hrvatskoga i srpskoga" od 1869. godine, bio također jedan od povoda da se je naš Rački dao na pisanje svoga djela o Bogomilima i Patarenima. U smislu Jagićeva rada napisao je prof. Dragutin Prohaska u svom djelu "Das kroatisch-serbische Schrifttum in B. und H." izvrsno poglavlje o bosanskim Bogomilima i o njihovoj literaturi, te mi je znatno pomogao doći do spoznaje o ogromnom socijalnom, kulturnom i političkom znamenovanju bogomilstva, koje je moje proučavanje toga pitanja na licu mjesta u Bosni još produbilo i proširilo.

Kao jedna reformacija, nastupilo je bogomilstvo sa izrazito etičkim ciljevima, tako karakterističnim za Slavene, te je iste još produbilo i ojačalo.

Prvo im je nastojanje bilo crkvu očistiti od političkih elemenata i od težnje za svjetskim dobrima, za vlašću, bogatstvom i tjelesnim uživanjima. To je ležalo već u općoj orijentaciji bogomilstva, i u njegovoj dogmatici, koja je odvraćala od života i svijeta. Nadalje je s time u vezi bio osnov bogomilske etike da svatko mora raditi i živjeti od svojih ruku, tako da je bilo zabranjeno davanje milostinje.

Daljnji osnov bogomilske etike bio je strogi i asketski način prehrane. Oni su bili strogi vegetarijanci, koji nisu smjeli jesti mesa, jaja, ni bijeloga smoka (mliječnih proizvoda), kao ni ičega od žive životinje. Iznimku je činila riba, koje je užitak bio dozvoljen, jer kako su oni držali, riba se ne množi prilegom. Posljedica ovoga načina prehrane bila je kultura suhoga voća u Bosni i zapadnoj Srbiji, koju poznamo naposeb po glasovitim bosanskim suhim šljivama. Ali osim šljive suši se u Bosni svaka voćka, jabuka, kruška, trešnja, breskva, oskoruša, itd. Ovo je sve nepreporno bogomilskoga podrijetla, jer Bogomili preko zime nisu imali druge hrane, nego suho voće i kruh.

No ne samo da su Bogomili postili cijeli život, nego u smjeru odgoja i uzdržavanja životne snage djelovala je i njihova seksualna čistoća i suzdržljivost. Njihovi 2svršitelji" morali su se dapače kroz cijeli život suzdržavati od svakog spolnoga općenja. U toj strogoj formi je to bilo svakako neprirodno i škodljivo, ali redovi običnih vjernika nisu bili na to vezani, nego je taj ideal čistoće bio znatno ublažen. Vina su također pili malo ili uopće ne, konačno u samoj Bosni vino i ne rodi.

Rezultat ovoga strogoga i umjerenoga života bio je da su Bogomili bili doduše vrlo mršavi, ali zdravi, ustrajni i dugovjeki, za rad vrlo sposobni, te vrlo otporni, žilavi i energični. To im izričito priznaje prof. Prohaska , koji u svom djelu ističe (str. 36) da se po djelovanju Bogomila i njihovih poislamljenih potomaka, bosanskih begova može razabrati, kako je energičan bio bogomilski živalj u Bosni.

Nadalje je kod Bogomila za svakoga vjernika bilo propisano čitanje sv. evanđelja. I krštenje nije se kod njih obavljalo vodom, nego time da mu se na glavu stavilo sv. Pismo, tzv. baptizam libri. To je simbolički značilo da svaki vjernik mora imati sv. Pismo u glavi. Praktičke su pak bile posljedice da je svaki Bogomil morao naučiti čitati i pisati. To je spadalo k vjerskoj naobrazbi i oni su se međusobno učili čitanju i pisanju.

Prema tome, konstatira prof. Prohaska, da su Bogomili bili neusporedivo pismeniji od njihovih savremenika katolika i pravoslavnih. Iz toga vidimo, da smo mi u srednjem vijeku u Bosni u pogledu pismenosti stajali mnogo bolje nego danas. Bogomilska stroga etika odbacivala je naposeb svaku laž. Pošto je svaki bio dužan govoriti istinu, bila je zabranjena svaka prisega. No ta se istinoljubivost po vremenu razvila u intenzivnu averziju prema trgovini. Bogomili su tvrdili da trgovina nužno zavodi na laž, prevaru i krivorotstvo.

Prema tome nije u Bosni bilo domaće trgovine, nego se baš uslijed svega toga sva trgovina koncentrirala u rukama katoličkih Dubrovčana. Napredak i bogatstvo Dubrovnika počivalo je dakle na tome da su građani toga grada svu trgovinu prostrane provincije Bosne i Hercegovine sakupili u svojim rukama. Tome raširenju Dubrovčana po Bosni zahvaljujemo da su nam se u dubrovačkim arhivima sačuvali brojni podaci o Bosni i glavni domaći dokumenti o bosanskim Bogomilima. Ovo je protutrgovačko stanovište Bogomila bilo tim sudbonosnije što su se bosanski franjevci prilagodili ovom shvaćanju, te također kasnije revnovali protiv trgovine. Posljedice ovih djelovanja, koja su trajala stoljećima, osjećaju se po mome uvjerenju još i danas, jer su jedna od komponenata ekonomske zaostalosti kod Hrvata a i kod Srba. Kod nas su trgovci do nedavno bili ili primorci ili stranci, a kod Srba Cincari. No dok su Srbi najprije crkveno a time i narodno asimilirali svoje Cincare i tako stvorili si na temelju te asimilacije jednu dobru trgovačku tradiciju, mi te tradicije i privredne ambicije nemamo do danas, nego je kod nas trgovina i privreda pretežno u tuđinskim rukama.

Prema ovome što smo ovdje naveli, bila bi slika socijalnog stanja u Bosni uslijed socijalnoga djelovanja Bogomila slijedeća: Vrlo marljivi i razmjerno naobraženi i uljuđeni široki slojevi, živući uslijed svoje marljivosti i civiliziranosti u stanovitom skromnom blagostanju, ali koje je bilo ipak skučeno, i nije se nigdje moglo dići do pravoga blagostanja i bogatstva, jer je falila trgovina, izmjena dobara i kapital, koji se je koncentrirao u rukama - za Bosnu i Hercegovinu politički i vjerski tuđih - Dubrovčana. Jedini način socijalnog dizanja bio je posjed zemlje, feudalizam, koji je zapravo značio izrabljivanje obrađivača zemlje, tj. kmetova.

Tako skupna slika bogomilske Bosne nije bila nepovoljna, kulturni nivo sigurno nije u ono doba bio niži nego npr. u zapadnoj Evropi, osim možda u ekonomskom pogledu, a na svaki način mnogo viši, nego što su današnje prilike u Bosni.

No ta povoljna slika uglavnom ima i svoju tamnu, vrlo tamnu stranu. Bogomilstvo je bilo u svom bivstvu životu neprijateljsko. To je proizlazilo iz bogomilske zasade, da je cijeli vidljivi svijet djelo vraga, a samo ljudski duh, da je djelo Božje.

Posljedica toga je bilo neprijateljstvo ne samo protiv ljudskom tijelu, nego i braku. Jer u njemu se množe ljudska tjelesa, ta djela vražja, tamnice Božjeg duha. Zato se tzv. Savršitelji, perfecti, ne samo nisu smjeli ženiti, nego uopće nisu smjeli spolno općiti niti uopće djece imati. a ipak, u redovima Savršenih bili su najbolji, najsposobniji, najpožrtvovniji i najidealističniji elementi narodni. Ovi su bili osuđeni na izumiranje, jer nisu smjeli imati potomstva. Iz toga je slijedilo, da su najbolji elementi narodni bili osuđeni na smrt. Drugim riječima, bogomilstvo je vršilo jedan negativan probir (negative Auslese) na štetu nutarnje etničke vrijednosti naroda, jer se najdragocjenije ljudske sposobnosti karaktera i uma nisu prenosile od oca na sina. To znači, da je bogomilstvo djelovalo u smjeru zatiranja najboljih dijelova naše rase i vršilo jedan proces, kome domašaj možemo razumjeti ako npr. usporedimo naše današnje stanje sa onim engleskoga naroda. Sigurno Engleza nije 449. godine došlo više na britansko otočje nego nas 634. godine u ove pogranične krajeve Balkana. Ipak, danas su Englezi onaj narod od 120 milijuna, a mi smo mali narod od 4 milijuna! Valja razumjeti da je jedan od glavnih uzroka ove tužne pojave ležao u bogomilstvu i svim njegovim posljedicama.

Nadalje, ovo neprijateljstvo naspram životu nije moglo ostaviti netaknuto niti državu i njezine interese. Država ima stvarno da se brine u prvom redu za ovaj realni svijet i njegove interese. Kakova postaje situacija države, ako je po glavnoj zasadi vjerskoj cijeli taj svijet djelo nečastivoga i glavnog neprijatelja ljudskog? Sigurno postaje državna situacija nepovoljnom i ona gubi sav svoj sjaj i svoj autoritet kod svojih podanika, ako su ovi vjernici takove religije.

Onda, ako još uvažimo da su Bogomili bili principijelni pacifisti, koji su odbacivali rat, te im je bilo zabranjeno ne samo ratovanje, nego i sve ratne pripreme. Predstavite si kako je to moralo djelovati na sudbinu jedne države. koja se nalazila na tako izloženom mjestu, opkoljena s dvije države u kojima su vodile glavnu riječ dvije bogomilstvu nepomirljivo neprijateljske "ecclesiae militantes", kao što su bile Mađarska i Srbija?

Ja sam već istakao, a ovdje još posebno potcrtavam, da je po mome uvjerenju posebna bosanska država imala biti zaštitom bogomilstva nastala samo kao rezultat bosanskoga-religioznoga separatizma, oličenoga u ogorčenoj opoziciji Bogomila naspram militantnom katolicizmu s jedne a militantnom pravoslavlju s druge strane. Ali ta bosanska država nije svoje zadaće uslijed nutarnjih svojstava bogomilstva i njegovoga principijelnoga dogmatskoga stanovišta naspram životu i svijetu mogla vršiti. Bošnjaci nisu nikada vodili ratove u većem opsegu. kako bi to i radili, kad po vladajućoj dogmi nisu smjeli vršiti nikakvih ratnih priprema, pak nisu smjeli imati oružja, nego prije svakog ratovanja morali ići kupovati oružje u Mletke. Oružje su naravski dobili samo onda, ako je to Mlecima politički i diplomatski konveniralo.

Tako je uslijed svoje životomrzosti i pacifizma bosanska država postala nemoćna i pasivna. Ne samo da nije bila nikada ekspanzivna, nego nije svoje bogomilstvo mogla neuspješno da brani od pravoslavlja, a niti od u ono doba vrlo agresivnog katolicizma. Iz ove nemoći slijedilo je nužno slom, a sa svojim slomom ona je pokopala i bogomilstvo. Tvrdokornim bogomilskim opozicionarima, koji se nisu htjeli prikloniti ili pravoslavlju ili katolicizmu, nije preostalo drugo nego preći na islam.

Kod nas je običaj da se prelaz bogomila na Islam tumači kao jedan akt pretežno materijalističkoga znamenovanja. To nije ispravno i sadrži jednu nepravdu za Bogomile i njihove potomke, današnje bosanske Muslimane.

Treba uvažiti da su, koliko katolicizam, toliko i pravoslavlje stajali na stanovištu apsolutne nepomirljivosti naspram bogomilskom krivovjerju. Nije isto tako bilo sa islamom. Islam je manihejstvo stavljao u isti red sa kršćanstvom kao tzv. "kitabije" religije, koje su uživale stanovitu toleranciju u islamskim državama. Pošto su se naši Bogomili vazda smatrali jednom manihejskom sektom, ne samo kod kršćanskih vlasti, nego sigurno i kod Muslimana, to je islamsko gospodstvo značilo za bogomile oslobođenej od nesnosnih progona kršćanskih. I tako je veliki dio bogomila, u koliko nije prešao na katolicizam ili pravoslavlje listom na islam i tamo postao članom gospodareće klase u državi osmanskoj.

Da je ovo moje shvaćanje o izrazito protudržavnosti bogomilstva ispravno, citirat ću jedan citat iz djela bugarskoga prezbitera Kozme, koji je napisao: "Besjeda na novo pojavivši se jeres bogomilju". Kozma prezbiter veli: "bogomili uče da se ne valja suviše truditi za zemaljske stvari, te su stoga praznih ruku prolazili od kuće do kuće, da se ne treba pokoriti vlasteli, pak su hulili na bogataše, mrzili na cara, rugali se starješinama, psovali boljare, bogumrskima smatrali one, koji caru rabotaju i robovima zapovijedaju, ne služiti svojim gospodarima".

Ja mislim, da će svatko iz ovih redaka čuti jaku socijalnu notu bogomilstva i glasove, koji sjećaju u praktičnom pogledu na današnje socijalističke i marksističke, antikapitalističke tendencije.

Ako i ne trebamo gornje ustanove doslovno upotrijebiti na bosanske Bogomile, jer oni su u svakom pogledu jedna posebna i odvojena individualnost, ipak bismo sasvim krivo pošli, ako ne bismo slične tendencije i smjerove pretpostavljali i kod tzv. bosanske crkve.

Ali time smo se od socijalnoga znamenovanja bogomilstva vratili opet na političko polje. Glavna bi moja teza bila, da je rezultat moga proučavanja bogomilskoga pokreta u Bosni bio, da je bogomilska bosanska crkva bio jedan pokret, koji je u najužoj vezi sa propasti hrvatske državne samostalnosti, da je dakle bio jedan hrvatski pokret.

Najjači razlog nalazim ovoj temi u tvrdnji, što smo upravo mi Hrvati od sloma toga pokreta pretrpjeli najveće štete. Kako bi jedan narod mogao pretrpjeti štete od sloma, koji nije njegov i koji ga se ne tiče? To je logični i stvarni nonsens. A baš po tome slomu smo mi Hrvati došli u onu nepovoljnu političku situaciju, u kojoj se nalazimo kroz čitav XIX. vijek, a i danas, i od jedne veličine do XII. vijeka postali smo danas žalosni ostaci jednoga nekoć velikoga naroda.

Konkretno rečeno, bogomilski pokret ima za Hrvate slijedeće znamenovanje:

1. Hrvatski narod raspuknuo se je u XII. vijeku u dvije vidljive polovine, u katoličku i bogomilsku, koje su međusobno stupile u borbu i time se međusobno sve više otuđivale. To otuđivanje išlo je dotle, da se je bogomilski dio na koncu otuđio i narodnom imenu i uzeo ime bosansko, te iznio bosanski separatizam.

2. Bogomilski dio naroda, veći dio naroda dobrim je dijelom izumro uslijed životomrzne prirode bogomilstva. Ono što je ostalo prešlo je dijelom na islam, dijelom na pravoslavlje, a dijelom na katolicizam. Na katolicizam prešlo je najmanje, i to uslijed osobito žive mržnje između Bogomila i katolika u ono doba. Time su Hrvati izgubili ne samo jedan veliki dio svoga narodnoga življa nego i svoga teritorija, naposeb na jugu bivšu crvenu Hrvatsku, tj. Crnu Goru i banovinu Mačvu koje su prelazom na pravoslavlje pale u okvir srpske državne i narodne tvorbe.

Da me ne bi tko krivo razumio, ističem, da to spominjem bez ikakve političke tendencije. Samo kao jednu znanstvenu i historičku konstataciju.

3. Mržnja među bogomilima i katolicima prešla je i na potomke bosanskih bogomila, na Muslimane, te je bila povodom , da su se bos. Muslimani krvavo osvećivali u svojim vojnama i četovanjima od 1493. godine do 1698. katoličkim Hrvatima, tako da se može kazati, da su se ova dva istonarodna ali inovjerna dijela međusobno iskrvarila i zatrla, te etnički, kulturno i ekonomski upropastila.

4. Politički je bogomilski raskol bio od najvećeg utjecaja na hrvatsku povijest, jer prvo je stvorio bosansku posebnu državu i bosanski separatizam, a drugo je zaprečio obnovu Hrvatske samostalnosti, koju su Šubići u XIV. vijeku tako lijepo započeli, te je ovo zaprećenje našlo vidljiva izraza, kad su bos. Bogomili ubili Mladena II Šubića.

5. Imao je za posljedicu da Hrvati uslijed svoje religiozne pocijepanosti nisu mogli dati Osmanlijama nikakvi uspješni otpor, kao što su to npr. Srbi učinili na svome Kosovu, nego je katolički dio Hrvata morao 1527. godine tražiti zaštite kod katoličkih Habsburgovaca.

6. Imao za posljedicu postanak tzv. trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koja reprezentira teritorij tzv. katoličke Hrvatske. Ono navlastito izuzimanje bivših bogomilskih teritorija u formuli Regnum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniaeseu totius Croatiae odgovara stanovištu konfesionalno katoličkom i njegovoj dubokoj averziji prema svemu što je u vezi sa odurnom bogomilskom herezom.

7. Bogomilstvo je bitno utjecalo na narodni karakter, koliko Hrvata, toliko Srba. Svakako na karakter Hrvata više, zato jer je ono hrvatski pokret, a zatim i zato jer su Srbi umjeli proizvesti jednu nutarnju narodnu reakciju protiv bogomilstva i njegovim otrovima, a Hrvati nisu znali stvoriti nikakve individualne reakcije osim one katoličke. Tu idejnu reakciju dao je Srbin sv. Sava, srpski narodni svetitelj i najveći slavenski čovjek na Balkanu. Kao stvarne posljedice bogomilstva imaju se smatrati hrvatski negativizam, nesposobnost i manjkajući smisao za privrednu i praktičku politiku i manjak životne snage, kao što je to svojedobno konstatirao Fran Supilo. Nadalje, onaj buntovni i opozicijski karakter, koji naspram svakoj vlasti i autoritetu a priori stoji u nekoj opoziciji, sve je to uglavnom bogomilskoga porijekla. Velim uglavnom, jer bogomilstvo nije tome jedini izvor. Nije jedini ali po mome mišljenju svakako jedan od najbitnijih i najglavnijih. To su sve momenti, koji još danas u našoj sredini djeluju i određuju našu situaciju u svijetu i životu.

Mislim da su svi ovi pogledi dostatni, da baš kod Hrvata pobude najveći interes za pitanje bogomilstva. Ali ne samo kod Hrvata, nego kod svih južnih Slavena, jer nijedan južno-slavenski narod nije prošao bez ikakvog utjecaja od strane nauke popa Bogomila. I s time mislim, da sam dostatno označio znamenovanje bogomilstva kao socijalnoga i političkoga faktora.


Dr. Ivo Pilar (10. ožujka 1927. - Predavanje u Sociološkom društvu u Zagrebu)


http://www.geocities.com/athens/troy/9892/bhpilar2.html