KATOLICIZAM I VJERSKA TOLERANCIJA
KATOLICIZAM I VJERSKA TOLERANCIJA

Uvod

Pretpostavljam da ću u ovom predavanju iznijeti mnoge poznate stvari. To činim namjerno da bi odgovor na temu bio što cjelovitiji. Donosim i dokumente i izvore, da se cijenjeni sudionici mogu koristiti literaturom. Isključivo se ograđujem na stav i nauk Katoličke crkve i to novijega datuma, jer mi se čini neumjesno iskapati prošlost koju je i sama Katolička crkva u novijim dokumentima imala u vidu. Neke pojmove ću tumačiti iz opće poznatih izvora.
Po tumačenju leksikona religijska tolerancija je snošljiv stav pripadnika jedne religije prema pripadnicima druge religije i nji­hovim vjerovanjima. Opreka joj je religijska netolerancija ili nesnošljivost. Religijska tolerancija ovisi o stupnju univerzalnosti u učenju neke religije te o stupnju njezine povezanosti s društvom, kulturom ili državom. Što je neko religijsko učenje univerzalnije, to je veća i njegova tolerantnost. Što je manje isprepleteno s nekim društvom, kulturom ili državom, to su i veće šanse za njegovu toleranciju prema drukči­jim učenjima. U arhaičnim religijama postoji duboka povezanost između društva i religije, koja ima inte­gracijsku funkciju. Stoga prodor stranoga religijskog učenja u arhaično društvo izaziva otpor i netoleranci­ju. U velikim svjetskim religijama sadržano je uni­verzalno etičko učenje o čovjeku pa one načelno sadrže osnovu za religijsku toleranciju (židovstvo, kršćanstvo, islam, hinduizam, budizam, konfuci­janizam). Ostvarenje toga univerzalnog načela u povijesnoj i društvenoj praksi ograničava stupanj povezanosti tih religija s državom. Religijska tolerancija sama po sebi ne mora pretpostavljati moralni i metafizički skepti­cizam i gubitak konfesionalnog uvjerenja. Dovoljan je snošljiv stav prema razlikama i poštovanje drugoga. U starohebrejskoj zajednici društveno i religiozno duboko se prožimaju pa je, unatoč univerzalističkom učenju o Bogu i čovjeku, u toj zajednici postojala znatna religijska nesnošljivost. U židovstvu se u dvoipoltisućljetnoj dijaspori i suživotu s drugim narodima i religijama razvio istančan osjećaj za religijsku toleranciju. U izvornom islamu vjerska zajednica i država duboko se prožimaju pa je islam često i državna religija. Druge se religije, poglavito monoteističke (Židovi i kršćani), toleriraju s određenom vjerskom autonomijom. U kršćanstvu su reli­giozno i političko područje načelno jasno razgra­ničeni, a religijska tolerancija zasniva se na slobodi savjesti te na stavu da se religijsko uvjerenje ne smije nametati silom. U povijesti kršćanskih crkava ta su se načela kršila gdje god je dolazilo do sprege između Crkve i države. Kad god je država pokušala od kršćanstva ili neke njegove konfesije napraviti državnu ideologiju koja služi inte­graciji države i društva, posezala je za silom i dovodila do religijske nesnošljivosti (inkvizicija, gonjenje heretika, vjerski ratovi, diskriminacija pripadnika nedržavne konfesije). Danas kršćanske crkve u europskim društvima prihvaćaju načelo slobode savjesti, religijske tolerancije, odvajanje Crkve i države, ali ne i isključenje vjernika iz društva.


http://veraznanjemir.bos.org.yu/tolerancija/tema4/