Interkulturna komunikacija: “Njihove” i “naše” predrasude |
KULTURA 03.02.2007 / 23:10
Natsanda Tadić 16.05.2006.
Interkulturna komunikacija: “Njihove” i “naše” predrasude
:: komentari (5) :: štampanje ::
Jedan moj prijatelj, porijeklom Makedonac, prije nekoliko godina pohađao je kurs njemačkog jezika u Berlinu i za vrijeme svog boravka živio u njemačkoj porodici u kojoj niko gotovo ništa o makedonskoj (i uopšte balkanskoj) kulturi, načinu života ili ljudima nije znao. Njegova domaćica, radoznala po prirodi, u međuvremenu postaje sve više zainteresovana za kulturu iz koje dolazi njen gost i jednoga dana iznajmljuje dokumentarni film o Makedoniji, te ga zajedno s mladićem gleda. Film pokazuje najgoru moguću stranu makedonskog društva, siromaštinu, bijedu, katastrofu ekonomije, kriminal, prostituciju...Ukratko, jednu sliku od koje žena ostaje šokirana. Iako, prije gledanja filma, o Balkanu nije znala ništa, nakon što je sve to vidjela, postaje bogatija za jedan stereotip: ljudi u Makedoniji su siromašni. Mladić, s druge strane, iako svjestan da je film pokazao samo stvarnost, ostaje izuzetno postiđen slikom svoje zemlje.
Idućeg dana, domaćica nudi mom prijatelju 20 evra kao “znak pažnje”. On, osim postiđeno, počinje da se osjeća i poniženo. U Njemačku je došao s već duboko ukorijenjenom predrasudom da je to jedno individualističko društvo sa cvijećem bez mirisa, hranom bez ukusa i ljudima bez osjećanja. Iz tog razloga nije ni pokušao da se postavi u domaćičinu poziciju (a zaista nema ničeg neobičnog i lošeg u ponudi pomoći ljudima kojima je ona potrebna). Ali ovdje se problem još i ne pojavljuje. Stereotip je uobičajena funkcija ljudskog mišljenja i sam po sebi moralno je neutralan. Problem se pojavljuje tek onda kad je žena, nesvjesna svog etnocentrizma ponudila materijalnu pomoć mladiću, a kad je on, zaslijepljen svojim osjećanjem inferiornosti, odbio novac. Radi se o komunikacijskom nesporazumu. Žena šalje poruku, poruka je primljena ali ne na očekivani način. Niko ne može da opovrgne činjenicu da je Makedonija siromašna zemlja. Ali ako su siromašni ne znači da nemaju ponosa. A na ponos dama nije računala. Posljedica čitave situacije je jedno negativno interkulturno iskustvo, prozrokovano komunikacijskim modelom kori[‘enim od dvije strane.
Na interkulturnu komunikaciju može da utiče čitav niz faktora, daleko veći nego kad je u pitanju komunikacija u okviru jedne kulture. Jedan od takvih faktora je i stereotip, kao najčešća prepreka uspješnoj interkulturnoj komunikaciji.
Upravo tako je bilo i u ovom slučaju.
Svakodnevno smo u mogućnosti da se susretnemo s konceptima koji svijet razdvajaju na dvije međusobno suprotstavljene polovine. S jedne strane tu su: “razvijene zemlje", "Zapad", "racionalni", "bogati" i sve tako redom (u suštini jedna šestina sveukupnog čovječanstva), a s druge strane po-stoji preostalih pet šestina okarakterisanih kao “nerazvijeni”, “siromašni” i “neracionalni”, kraće rečeno -- “ostali”.
Koncept o kojem govorim zapravo je načinjen od strane Zapada, viđen iz njihove ekomske pozicije i fundamentalno je razlicit od koncepta prisutnog u “onih drugih”. Svjetski jezik masovnih medija i jezik “gubitnika” duboko se razlikuju. Ključno pitanje danas leži u činjenici da su nerazvijene zemlje i zemlje u razvoju pod uticajem procesa takozvane globalizacije (ili amerikanizacije) dovedeni u situaciju u kojoj njihova vlastita kultur-al-na tradicija počinje da blijedi i da se gubi. Dakle, radi se o stanju u kome postoje dobitnici, smješteni u sistem, istoriju i nauku. I postoje gubitnici, lijepe duše, nematerijalni, egzotični i izvan sistema. I tu su se, u nekom međuprostoru, našli i naši makedonski učenik i njemačka domaćica. Bio je to, kako imamo običaj da kažemo: susret “Istoka” i “Zapada”. Ali šta mi to zapravo mislimo, kad kažemo "Istok" ili "Zapad"? Geografski, nije li Latinska Amerika zapadnije od Japana? A da li Japan pripada “ostalima”? I u šta uopšte svrstavamo Latinsku Ameriku? Tako je mnogo paralela povučeno, a da nikad nikad ništa stvarno nije zaključeno.
U ovom tekstu, ostavićemo sve te paralele po strani i pokušati da bar do neke mjere, ništa više nego predstavimo, dvije različite “kulture” smještene zapravo u jednu jedinstvenu – evropsku kulturu. Da, zaista, nije baš najpotpunije tačno kazati: “njemačka” ili pak “makedonska” kultura. Ako ne želimo pogriješiti, vjerovatno je preporučljivije okaraterisati ih kao makedonska ili njemačka nacionalna kultura. No, i to je jedno sasvim odvojeno pitanje, a ovaj tekst svakako nije mjesto na kome ga valja rješavati. Cilj ovoga teksta je tek pokušaj predstavljanja nekoliko osnovnih stereotipa karakterističnih za njemačku (nacionalnu) kulturu, te svekupnu balkansku kulturu.
Kaže se da je Njemačka istovremeno zemlja pjesnika i mislilaca, piva i kobasica.
I to je uveliko, mada ne potpuno, istina. Njemačka jeste zemlja Getea, Šilera, Hajnea, Grasa, Hesea, Brehta, Lajbnica, Kanta, Hegela, Marksa, Šopenhauera i Ničea. I premda nisu svi Germanci tako brilijantni umovi, oni koji se prime posla filosofa sasvim će ga sigurno obavljati onako kako filosofu to i dolikuje. “Pravi Nijemci” jednostavno su zaljubljeni u svoj posao. Nijemac bez priznate profesije je ono što se u nas zove “niko i ništa”.
Ali upravo jednako kako je to zemlja mislilaca, potpuna je istina da Njemačka zaista JESTE zemlja piva. Pivo je jednostavno neodvojiv dio njihove kulture. Danas u toj zemlji postoji preko 1300 pivara, a poslije Čeha, Nijemci su glavni konzumenti narečenog pića. Mada, ne baš onako kako mi to obično zamišljamo: žderu kobasičetine, zalijevaju se pivom, bestidno podriguju i prde. Naprotiv, kobasice, iako dio njemačke kuhinje, definitivno ne igraju tako veliku ulogu, kako to stranci imaju običaj da pretpostavljaju. Ideja da Nijemci svakodnevno jedu kobasice potpuno je pogrešna. Učestalost konzumiranja Bratwurst-a ne može ni da se poredi s, recimo, konzumiranjem dobro znanog Döner Kebab-a. Kebab je njemačka omiljena brza hrana, prodavana dva puta vise od svih proizvoda vodećih burger- lanaca zajedno.
No, dosta s hranom i pićem. Jeli Nijemci kobasice ili ne, postavlja se pitanje: Kakav je to zapravo narod?
Prvi odgovor koji mi pada na pamet je -- ratna nacija. Zbog svega što se dogodilo u II svjetskom ratu, taj narod je dobio etiketu predisciplinovanog, okrutnog, militarističkog i genocidnog naroda. Iako je to moj prvi odgovor, iskreno rečeno, ne radi se baš o jako poštenoj predstavi. Daleko su oni danas od genocida. I ne samo danas. Odmah po završetku rata, Nijemci su počeli da grade jedan potpuno novi identitet – onaj evropski. Postali su opsjednuti sa “biti Evropejac” i, kako-tako, u proteklih pedesetak godina, uspjeli da navedu vodu na svoj mlin.
Pa ipak, slika o Nijemcu kao “osobi bez osjećanja” izuzetno je česta u očima stranaca (Nijemac više voli svoj mercedes nego svoje dijete). Ne bih rekla da je to istina. Prije se možda radi o tome da taj narod prosto jasno govori ono što misli. A možda je razlog svemu ništa više nego onaj njihov jezik koji tako jako arogantno zvuči.
Svemu ovome, potrebno je dodati i izuzetno čestu, a nadasve pogrešnu, predstavu da Nijemci nemaju smisla za humor. Naprotiv, oni itekako imaju smisla za šalu, samo što je ta njihova šala nekako veoma teško prevodiva na druge jezike. Čak je i sama njemačka riječ za humor gotovo neprevodiva. Schadensfreude prevedena na srpski jezik bukvalno bi izgledala kao “radost tuđoj nesreći”. A opet, istina je da se sve u Njemačkoj čini nekako jako ozbiljnim. I jeste, istina je da je to jedna izuzetno «uređena» zemlja. Nijemci prosto uživaju u sitnim pravilima koja im organizuju dnevni zivot. Kao da je nemoguće biti Nijemac a ne pridržavati se seta pravila koja određuju kada je dozvoljeno praviti buku, kad je preporučljivo ostati miran, kada bacati smeće, a ne uznemiriti druge…I to je jednostavno tako. Ovdje moram dodati i uvriježeno mišljenje da je Njemačka, poslije Švajcarske, najčistija zemlja Evrope. Postoje čitave studije koje pokazuju njemačko liderstvo u godišnjoj proizvodnji sapuna, agencijama za čišćenje i sl. U skladu s tim, razumljiva je i očigledna čistoća njemačkih ulica, javnog saobraćaja, bolnica, škola…Sve je, kako kažu u reklamnom spotu, ne samo čisto, nego besprijekorno čisto. Ali da li je sve besprijekorno čisto zahvaljujući Nijemcima, to je već drugo pitanje. Ima i onih drugih statistika po kojima je broj Nijemaca u službi vršenja sekundarnih aktivnosti, daleko ispod onih drugih lidera: Turaka, Albanaca, Srba, Hrvata, Poljaka, Bugara i ostalih “ostalih”. Njemačka čistoća je samo jedan veliki mit. “Ostale” žene tamo iskazuju svoju ženstvenost po javnim ve-ce-ima i kuhinjama skupih restorana. Njemačke žene više su okupirane njihovim mnogobrojnim dnevnim brigama. Bezbrižno oni prosto kao da ne umiju da žive. Šta će biti na idućem svjetskom prvenstvu u fudbalu? Kako prihvatiti pobjedu Angele Merkel? Šta će biti s Rusima, koji izgleda više nikad neće nazad u Rusiju? Da li ću izgubiti moj posao ako uz evro sve ostane i dalje tako skupo? I naravno, da li će se moj avion srušiti kad budem putovala u Afriku na godišnji odmor? E, to je već mnogo važno pitanje.
Nijemci su svjetski poznati turisti. Na svakom mjestu iole vrijednom viđenja oni su definitivno prisutni. Taj narod prosto živi za godišnji odmor. I to ne bilo kakav. Ako nema baš nikakve šanse za kakvo popularno veranje po Himalajima, onda bar treba da se priušti ol-inkluziv hotel na Palma de Majorka, Ibica, Tenerifi…Nešto jako, jako udaljeno od naše male Budve, Herceg-Novog ili, za one malo više “kul”, Makarske i različitih Trogira (da ne govorimo o “najkul” iz Turske i Tunisa). Pitam se da li je to zato što ne možemo, ne znamo kako ili prosto zato što ne želimo…Ne želimo napolje iz naše male snježne kugle. Treba neko da nas vadi i vuče. A do toga nikome nije. Kakav interes mogao bi da ima jedan prosječan stanovnik SAD, Kanade ili Luksemburga za Bosnu i Bosance? I baš kako Bosanci (i Balkanci), usljed moći i veličine jedne Njemačke, imaju tako mnogo stereotipa o tamošnjem narodu (uglavnom da su hladni i glupi), e upravo tako, usljed bosanske (balkanske) manjkavosti i slabosti, oni tamo nemaju ama baš nikakvog pojma o Balkancima (osim možda da ratu nikad kraja nema).
A zašto je to tako? Zašto nas vazda povezuju s nasiljem prouzrokovanim glupošću? Jer, da, najpoznatiji derivati Balkana jesu "balkanizacija» i "balkanizam» koji se nadasve odnose na varvarizam, primitivizam, plemenske veze, konflikte, ratove i tako unedogled. Zapadna Evropa je u toj priči progresivna, civilizovana, racionalna, tolerantna, demokratična, sve u svemu, potpuno suprotstavljena nazadnom, varvarskom, iracionalnom i primitivnom Balkanu.
Sviđalo se to nama ili ne, takav sterotip na Zapadu važi za «ostale Evropljane», to jest nas.
U skladu s tumačenjem bugarske autorke Marije Todorove, formacija balkanskog sereotipa je jedan dvovijekovni proces, započet u 18. vijeku, prvim kontaktima zapadnih putnika s Balkanom, nakon čega su Srbi i Bugari, recimo okarakterisani kao “skloni krađi i piću”. Negativna slika kristalizuje se s novim varvarstvima iz vremena 1912/13 i Balkanskim ratovima, sprovedenim upravo u vrijeme snažnog početka institutionalizovanja ostatka Evrope.
Kako tada, tako i dan-danas. Onda kad je Evropa odlučila da se ujedini, mi smo odlučili da se koljemo. Zahvaljujuci kontribuciji bivše Jugoslavije (Bosne, prije svega), realnost se kao nikada spojila s mračnim predrasudama. A mi i dalje oko onih naših međa, neprestano jako obuzeti pitanjem da li je Ivo Andrić “naš” i zašto je “sok od zove” najednom postao “sok od zohve”. Svako gradi neki svoj novi identitet (ili se vraća starome), ali je poenta ista: pokazati I dokazati taj nacionalni identitet kakav da je i čiji da je. Dopali smo u jedno stanje u kome sterotip sam od sebe niče I razvija se kao iz vode.
I iako nikom nismo naročito interesantni da bi o nama mislio i o nama gradio stereotipe, neumorno smo sami sebi interesantni. Moja je istorija veličanstvena, sadašnjost mi je teška ali mi je budućnost svijetla. Susjedova istorija je sumnjiva, upitna ili čak nepostojeća, danas mi je susjed samo prepreka na putu u svijetlu budućnost, ali pobijediću ja već njega, on svoju budućnost i nema. I tako su Hrvati uticajni lobisti, Bošnjaci prevrtljivi, Srbi agresivni, Albanci fanatični, Bugari “okreću leđa”, Rumuni cigani….
U suštini smo svi isti. I svi skupa osakaćeni.
A opet, makar i sakati, dio smo Evrope. A ta Evropa, za dlaku pa da primi Turke k sebi, tako je nezadovoljna Balkanom. Balkan, i Bosna u njemu, kako tako, makar i primitivno, ipak su geografski Evropa, i ipak su, na neki svoj način, pa makar i sa Gavrilom Principom, unijeli nešto u tu Evropsku kulturu. Istina, nema na Balkanu (od vremena onog zlatnog escajga) velikih dinastija, kristalnih čaša i srebrnih tanjira. Ali ima velikih kombinacija, grčko-bugarsko-srpsko-njemačko-tursko-ilirsko-.....uticaja što sve zajedno čini zaista osobenu splet kultura i ne razumijem čemu toliko nipodaštavanje Balkana, i od njih a i od strane nas samih. Valjda to tako ide, ako se sam osjećaš ništavno, onaj drugi to svakako osjeti, pa i on nema kud nego da te za takvog drži.
A mi se stidimo samih sebe. Više niko ne želi da bude Balkanac. Slovenci su odvajkada Evropa, Hrvati o sebi misle isto to, Srbima ne smeta šoping u Bugarskoj ali su Balkan prepustili Bugarima, a Bugari jadni, valjda ne mogu dalje da ga izmjeste…
Preko planine pa u Rusiju?!
6YKA.COM |
|