ŽENSKO PJESNIŠTVO TALIJANSKE ISTRE i RIJEKE

ŽENSKO PJESNIŠTVO TALIJANSKE ISTRE i RIJEKE



Vanesa BEGIĆ
ŽENSKO PJESNIŠTVO TALIJANSKE NACIONALNE ZAJEDNICE ISTRE i RIJEKE POSLJEDNJIH 50 GODINA
Autobiography as Genre Preference of Female Voice

Kruh i ruže br. 21
2004.




Mitovi, ognjište i introspekcija

Da je «žensko» u svojoj terminološkoj osnovi u teoriji književnosti akcidentalno polazište, poznata je stvar. Takva specifikacija književnosti nailazi na oduševljene prihvate, kao i na polemičke replike. Premda žensko pjesništvo/književnost postoje oduvijek, tek se u posljednjih pedeset godina, zahvaljujući suvremenim književnim teorijama, počelo raspravljati o tom fenomenu kao o vrlo važnom dijelu književnosti.

Sintagmom žensko pjesništvo talijanske nacionalne zajednice određuje se pjesništvo na talijanskom jeziku ili na nekom od njegovih dijalekata u Istri, Primorju, Dalmaciji i Sloveniji. Svojom knjigom Quelle dei versi (Mara, Pula, 2002.), čiji bi doslovni prijevod glasio One od stihova, a što predstavlja publicističku oblikovanu inačicu moga magistarskoga rada, obuhvatila sam trinaest pjesnikinja talijanske nacionalne zajednice, koje su posljednjih 50 godina djelovale, odnosno djeluju, u Istri i Rijeci.

U istarsko-kvarnerskom području djeluje čitav niz autorica što stvaraju na talijanskom jeziku te na istromletačkom i istriotskom dijalektu. Autorice koje pišu talijanskim književnim jezikom, u globalu poznatije su u sjevernoj Italiji nego u nas, budući da su mnoge od njih upravo tamo objavile svoje zbirke i uvrštene su u njihovim pjesničkim antologijama. Tako, mnoge od njih, unatoč vrlo dobrim kritikama što ih dobivaju u inozemstvu, u nas nisu tolike poznate.

Dakako, najučestalije su tematske odrednice ljubav u širem i u užem smislu, prisutne kod svih trinaest obrađenih autorica. Od ljubavi prema rodnome kraju, sugestivnih opisa prirode, koje svaka autorica obrađuje na poseban način, učestalo su njihovi stihovi prožeti iznimno dubokim lirskim osjećajima i ugođajem.

Konkretno, od autorica istarsko-kvarnerske regije što stvaraju na talijanskom jeziku/dijalektu, najpoznatije su Loredana Bogliun Debeljuh i Laura Marchig. Premda je Bogliun Debeljuh poznata širem čitateljstvu jer je obnašala funkciju dožupanice istarske, a Laura Marchig zbog čelnih pozicija u Talijanskoj uniji, one nisu poznate samo zbog socijalnog angažmana unutar matične zajednice, već i po broju objavljenih zbirki.

(V)lada Acquavita (1947.) široj je javnosti poznata od 1998. godine, kada je objavila svoju za sada jedinu pjesničku zbirku naslovljenu La rosa selvaggia e altri canti eleusini (Divlja ruža i druge eleuzinske pjesme). Tu autorica uvodi čitatelje u jedan neobičan svijet u znaku mitova. Naspram svakodnevici, ona preferira klasičan antički svijet, smatrajući da taj udaljeni tematski spektar daje snažna tematska nadahnuća, i što je drevniji, to je zanimljiviji i egzotičniji.

Autorica pjeva o velikoj ljubavi Abelarda i Eloize, ponirući u mistične svjetove s prikazom drevnih, mitoloških životinja. Mnogi su kritičari naglasili kako Acquavita piše stilom koji podsjeća na velike pjesnike poput Foscola i Leopardija, a ona je sama više puta rekla da su njezini književni uzori bili Ivanov, Pessoa, Unamuno i Luzzi. U stihovima autorica se «igra» mitovima, metaforama, pokazujući veliki dio svoga klasičnoga obrazovanja, izvrsno poznavanje mitskih svjetova, a izbjegavajući pri tome spomen na probleme svakodnevnoga života.

Ona ulazi u sfere mitskoga u poeziji te bez oklijevanja stremi u srž nepoznate stvari, pokazujući na taj način svoju vrlo razrađenu verbalnu bravuroznost te semantičku raznolikost.

I još jedna zanimljivost vezena za ovu autoricu, odnosno njezino ime. Premda rođena kao Vlada, imena kojega upotrebljava izvan pjesništva, autorica smatra da je ime Lada puno prikladnije za «poniranje u antičke svjetove u znaku mitova».

Najmlađa pjesnikinja talijanske nacionalne zajednice jest Marianna Jelicich, (1976.) čiji su radovi poznatiji u Italiji nego u nas. Jelicheva piše također na neki način mitsku poeziju, no, njezina je poezija, za razliku od poezije Lade Acquavite, puno bliža problemima svakodnevice. Prije nekoliko godina objavljena joj je zbirka Eterea, koja ustvari zaokružuje na neki način dosadašnju produkciju ove mlade autorice. Ona voli eksperimentirati, a u njezinim je stihovima vidljiva stanovita doza pjesničkog pesimizma, kao i elementi profinjene erotike. U Italiji je Marianna Jelicich dobila značajna priznanja te je uvrštena u nekoliko relevantnih pjesničkih antologija. Težeći stalnoj igri i razotkrivanju novih izražajnih mogućnosti, ona stvara zanimljive metafore.

Laura Marchig (1962.) piše mitsku poeziju u kojoj veliča ženski lik i žensku figuru. Kod nje su mitovi žene, pa i na taj se način odvija njezina pjesnička avantura. Autorica nije podložna konformizmu, ona želi iznenaditi, a ponekad i šokirati čitatelje. Od socijalnih problema, žrtava rata, problema palestinskih žena, zlostavljanja, sve u njezinim stihovima poprima poseban oblik, sve postaje poetska cjelina u kojoj je sve moguće i gdje ne postoje granice.

Budući da su pjesme njezine najpoznatije zbirke Dall'oro allo zolfo (Od zlata do sumpora) nastale u raznim životnim fazama, one daju dosta preciznu sliku autorice i njezinih svjetonazora. Tako, iz stihova otkrivamo njezin veliki angažman u brojnim socijalnim pitanjima te posebnu pažnju usmjerenu k ženama i njihovim problemima. Objavila je i zbirku na fjumanskom (riječkom) dijalektu Lilith, gdje se na poseban način usredotočuje na figuru ženskoga mita. Treba napomenuti kako njezin fjumanski nije poput onoga što su ga upotrebljavali poznati riječki pisci pedesetih i šezdesetih godina, već se ovdje radi o nešto modernijoj inačici toga dijalekta, u kojemu je vidljiv utjecaj nove, moderne «rock» generacije.

«Pjesnički kvartet iz Vodnjana», iliti Loredana Bogliun Debeljuh, Lidia Belci Delton, Anita Forlani i Adelia Biasiol sklone su pisanju o temama ognjišta, doma i rodne grude.

Adelia Biasiol (1950.-2000.) bila je jedna od najuspješnijih i najpoznatijih pjesnikinja na talijanskom jeziku istarskog područja. Počela je pisati vrlo mlada, pokazujući izniman talent i iznimno veliku zrelost. U svojim je pjesmama obuhvatila šaroliki tematski spektar. Nakon što se udala, otišla je iz Vodnjana, a obiteljske obveze te radno mjesto u piranskoj talijanskoj osnovnoj školi, nisu joj ostavljali puno vremena za poeziju. Krajem 1999. počela je ponovno objavljivati, no, iznenadna smrt na Božić 2000. prekinula je pjesničke snove ove iznimno darovite pjesnikinje zaljubljene u život.

Pišući o jednostavnim svakidašnjim sitnicama, Biasiol je uvodila čitatelje u čarobne svjetove, obilježene osmozom sna i jave, stvarnosti i bajkovitog svijeta snova.

Loredana Bogliun Debeljuh (1955.) veliča Vodnjan, svoje rodno mjesto u svim aspektima. Premda je započela svoju pjesničku karijeru stvarajući na talijanskom književnom jeziku, kasnije se opredijelila za dijalekt. Međutim, nije to bio istromletački dijalekt, već istriotski, tipičan za Vodnjanštinu. Iako je to drevni dijalekt, Bogliun Debeljuh ga je modernizirala, težeći maksimalnoj pjesničkoj elaboraciji tih stihova. Inozemni čitatelji, kao i hrvatski čitatelji lirika ove vodnjanske autorice, prolaze kroz dvostruki «filtar», jer čitaju uglavnom prijevode na talijanski književni jezik njezinih pjesama, budući da je dijalekt kojime se ona služi, malo poznat i u krugovima talijanske nacionalne zajednice. Najpoznatije su joj zbirke Poesie (Pjesme), Mazere/Gromače, La Peicia i druge.

Lidia Belci Delton (1951.), također autorica vrlo kvalitetnih lirika, pridržava se istriotskog dijalekta u izvornom obliku, trudeći se na svaki način da taj dijalekt ne izumre, te da nove generacije mogu upoznati njegovu vrijednost. Belci Delton piše uglavnom samo na tom dijalektu, a tretira teme Vodnjanštine, gdje vodnjanske stare palače, uske ulice toga istarskog gradića, trgovi i oronule kuće, kao i zvonik, postaju dijelom književnoga stvaralaštva. Autorica je zbirke pjesama Sulo parole come testamenti (Samo riječi kao ostavština), gdje je objavila devedesetak pjesmama na vodnjanskom «bumbarskom» dijalektu.

Anita Forlani (1930.) je najstarije pjesnikinja te zajednice, a počela je pisati još u pedesetim godinama prošloga stoljeća. Premda je poznata po svome predanom didaktičkom radu, kao učiteljica i mentorica mnogih mladih pjesnikinja te po istraživanjima folklornih običaja i lingvistike, Forlanijeva je autorica vrlo zanimljivih lirika. U većini se pjesama dotiče socijalnih problema; od odrastanja djece, puste kuće pa do brojnih drugih, a u cijelom njezinom opusu vidljiva je važnost toposa domaće idile, gdje su dom, dvorište, ognjište i rodno selo viđeni kao središte nekih centripetalnih snaga iz kojih proizlazi cijeli opus.

Puljanka Gianna Dallemulle Ausenak (1938.), iznimno je plodna autorica, koja pobjeđuje već godinama na raznim književnim natječajima, kako poezijom tako i prozom. U njezinim su lirikama prisutni različiti motivi, od razmišljanja o općim kozmičkim temama, do introspekcije, poniranja u dno duše, do sličica iz putovanja, bila to prava ili imaginarna. Zanimljivo je napomenuti kako su pjesmama potaknutim događajima iz prošlosti, te onima protkanih finom ironijom, oduševljene i mlade generacije, koje pronalaze dio sebe (čak )i u prošlim vremenima.

Ester Sardoz Barlessi (1936.) piše u podjednakoj mjeri književnim jezikom i dijalektom, ovisno o tome kako se u određenome trenutku osjeća. Na taj način i bira lingvo-stilistički registar, navodeći (ne)obične aspekte najvećega istarskoga grada. I u njezinim je pjesmama vidljiva neka fina ironija, posebice kada tretira probleme socijalne naravi, poput birokracije, čekanja u redovima, te tehničko-praktičnih problema..

Romina Floris iz Bala (1972.), autorica mlađe generacije, piše istriotskim narječjem, ali, za razliku od Loredane Bogliun Debeljuh, ona rabi stari baljanski dijalekt. To je narječje – posebice u pisanom obliku – gotovo sasvim izvan uporabe. Premda po struci znanstvenica, diplomirani biolog, Floriseva traži brojna objašnjenja upravo u pjesničkom svijetu, jer je prilikom odabira svoga zvanja, htjela sačuvati jedan iznimno važan hobi/životni put, odnosno ideal – pjesništvo. U svojim pjesmama piše o ruralnim aspektima života u Balama, svome rodnome mjestu.

Mirella Malusà (1962.) iz Rovinja, kao da predstavlja čitateljima svoj intimistički dnevnik. Emocije, unutarnji svjetovi, solilokvij, osnovne su tematske odrednice pjesama ove iznimno senzibilne autorice. U njezinoj jedinoj za sada objavljenoj zbirci pjesama, Heliotropium, nalazimo kratke, vrlo melodiozne lirike, pune živopisnih figura i metafora. Lirike su joj uglavnom sanjarskoga tipa, a njezina su sanjarenja aluzivna ili pak metafizička.

Sličnim se temama, premda ne zastupa u tolikoj mjeri sanjarenje, bavi i druga rovinjska pjesnikinja, Sabrina Benussi (1962.). Iako ne piše više gotovo 20 godina, Benussijeva je ostavila trag u produkciji talijanskoga pjesništva, kreirajući vrlo senzibilne lirike gdje se propituje o svijetu, metaforama i brojnim drugim pitanjima opće, filozofske naravi.

Arnalda Bulva (1956.) rođena u Rijeci, prestala je objavljivati pjesme prije 25 godina. Unatoč tome, njezine su pjesme i dan-danas ponekad proučavane u više ili manje opširnim studijama o pjesništvu. Bulva rabi kolokvijalni stil; u lirikama su prisutni i narativni elementi, a autorica ustvari pretače u stihove pojave koje bilježi oko sebe, u svojoj neposrednoj blizini.

Ako bismo željeli analizirati pjesništvo te manjine s geografskog aspekta, najveći broj pjesnikinja što objavljuju na talijanskom jeziku ili na nekom od dijalekata, dolazi iz Vodnjana, čak četiri (Biasiol, Bogliun Debeljuh, Belci Delton, Forlani), iz Rovinja su Sabrina Benussi i Mirella Malusà, Puljanke su Gianna Dallemulle Ausenak i Ester Sardoz Barlessi, Lada Acquavita je iz Buja, Marianna Jelicich iz Kaldanije pokraj Buja, a iz Rijeke dolaze Laura Marchig i Arnalda Bulva.

Gianna Dallemulle Ausenak i Ester Sardoz Barlessi pišu i prozu, na talijanskom jeziku i dijalektu, a od nedavno su se u pisanju proze okušale i Vlada Acquavita te Marianna Jelicich. Mirella Malusà autorica je vrsnih pripovijedaka za djecu.

U unutrašnjosti Istre, posebice na području Pazinštine i Barbanštine, gotovo i da nema pjesnikinja koje pišu talijanskim jezikom/dijalektima. Autorice iz tih područja pišu uglavnom čakavskim dijalektom, ili pak, rjeđe, hrvatskim književnim jezikom.

Pjesnikinje talijanske nacionalne zajednice uglavnom objavljuju u «Battani», tromjesečnom časopisu za književnost na talijanskom jeziku u izdanju riječkog EDIT-a, a većina ih je počela objavljivati u EDIT-ovom mjesečniku za djecu i mlade «Il Pioniere», sada «Arcobaleno». Te pjesnikinje objavljuju i u antologiji nagrađenih unutar natječaja «Istria Nobilissima», što sadrži većinu objavljenih radova autora talijanske nacionalne zajednice.

Prilikom analize radova ovih pjesnikinja, treba uzeti u obzir zbir njihovih različitosti, značaj što ga u interpretaciji i oblikovanju svog kulturnog miljea imaju, te činjenicu da su njihova ostvarenja u širem sociokulturnom arealu u nas slabije poznata.

Većina tih pjesnikinja nema objavljene zbirke, već su uglavnom objavljivale po časopisima.

Pored navedenih pjesnikinja, čije sam djelovanje obradila u knjizi Quelle dei versi, postoji još nekoliko autorica što stvaraju na talijanskom jeziku. Novinarka Carla Rotta (Pula) vrsna je autorica proze - pripovijedaka u znaku tipično ženske sintagme, Nives Beltrame Ferletta (Rijeka) u početku svoje karijere objavljivala je poeziju, sada se bavi prozom, a Isabella Flego, nastanjena u Kopru, u posljednje vrijeme dobiva priznanja za svoje poetske i prozne radove. Ne smijemo zaboraviti niti dr. Nelidu Milani Kruljac (1938.), autoricu sugestivnih pripovijedaka L'ovo slosso/Trulo jaje, te romana La valigia di cartone (Kartonska kutija) i La Bora (Bura), pisanu dvoručno s talijanskom novinarkom Annom Mariom Mori, također rodom iz Pule.

U Primorju te na dalmatinskom području, gotovo da i nema autorica što pišu talijanskim jezikom/dijalektima, unatoč tome što se i na tim područjima sve više revalorizira važnost toga jezika.

Imajući na umu da su istarski poluotok i grad Rijeka svojevrsne minigalaksije pisane riječi, posebice što se tiče produkcije na talijanskom jeziku, ta produkcija poprima drukčija obilježja, vrlo zanimljiva za analizu, posebice u odnosu na cjelokupan stvaralački rad unutar zemljopisne granice sjevernoga Jadrana.

Napomenimo samo da se proučavanjem ženskog pjesništva talijanske nacionalne zajednice u posljednje vrijeme bavi nekoliko autora. Dr. Ellis Deghenghi Olujić, docentica na pulskom Filozofskom fakultetu priprema zbornik o ženskom pismu (pjesništvu i prozi) na talijanskom jeziku i dijalektima u Istri, na čemu rade brojni suradnici.

http://www.zinfo.hr/hrvatski/stranice/izdavastvo/kruhiruze/kir21/21zenskopjesnistvo.htm