BiH: MITOLOGIZACIJA POLITIČKOG PROSTORA ILI POLITIČKA MITOLOGIZACIJA PROSTORA |
NACIONALNI MITOVI I OBRAZOVANJE
BiH, Federacija:
MITOLOGIZACIJA POLITIČKOG PROSTORA ILI POLITIČKA MITOLOGIZACIJA PROSTORA
Aktualna Bosna i Hercegovina, kao proizvod naslijeđenoga i po velikim silama zadanoga geopolitičkog prostora, nije nacionalna država nijednoga naroda (ovdje je zadani kut gledanja - vrijeme i okolnosti stvaranja nacionalnih država u Europi 19. stoljeća!). To se vidi i iz (ne)nacionalne atribucije BiH i po tome je se u europskom političkom prostoru ima smisla uspoređivati jedino sa Švicarskom. Ali samo i jedino po tome je BiH usporediva sa Švicarskom, i projektirano što Švicarska ima, u današnjem modernom značenju riječi, naciju, a što bi BiH tek imala zadatak izgrađivati.
Ovo bi, simplificirano, imale biti i polazišne realije, na kojima se baziraju svi političko-mitski slojevi bosanskoga društva od Berlinskoga kongresa 1878. kad ovaj prostor u modernoj geopolitičkoj strategiji postaje relevantan, do postdaytonskog doba koje još nije našlo ključ za rješenje bosanskog problema, koji se iživljava u praznim istodobno egzistentnim mitologenim floskulama o suživotu i toleranciji, te petom-šestom genocidu u posljednjih sto godina, a da nije jasno kako je to već i na planu verbalnoga moguće.
Jasno je, međutim, da gdje nema realnih političkih rješenja sazdanih na suglasnosti različitih interesa kao objedinjujućeg čimbenika, tu su i najbenignije početne razlike plodno tlo njihovoj (tih razlika!) apsolutizaciji do antagonizirajuće nepomirljivosti. A ona je u bosanskom minimalno trokompozitnom društvu prošla faze: austrougarske uprave, Prvoga svjetskog rata, Kraljevine Jugoslavije, Drugoga svjetskoga rata, komunističke Jugoslavije, unutarjugoslavenskih ratova i sad živi period postdaytonskoga mira. Minimalno sedam odjelitih i uvijek žestoko suprotstavljenih etapa u samo 120 godina, u manje, dakle, od dva kraća europska ljudska života ili u tek jedan kavkaski život!!! Tolike turbulencije u tako historijski kratko vrijeme, niti stabilniji geopolitički prostori od BiH ne bi izdržali na tako trusnom nacionalnom, religijskom, kulturološkom, civilizacijskom tlu.
Bogatstvo razlika za bogatstvo mitova
Temeljni politički mitovi konstituirani u BiH, oko nje i u povodu nje (!) svedivi su, po podrijetlu uvijek na etnokonfesionalni tip, a po izvedbi, na, uvjetno, unitarno-unitaristički, monohegemonistički i disolutivni model.
Prvome bi tipski pripadala strana intervencija (austrougarska) i ideološki internacionalizam komunističkoga perioda. Obje su izvedbe išle programatski na to da BiH jest ili mora biti cjelina pošto-poto, na nepriznavanje (dapače - gušenje!) partikularizama, dakle, uključivo i neriješeno a zatomljivano nacionalno pitanje. Ideološko bosanstvo kao ideja, intervent odozgo, kao prisilni poklon, diktat ili dekret tutora! Jednom kao dekret moćnog srednjeeuropskog hegemona, drugi put kao diktat komunističkoga internacionalizma; oba puta, međutim, kao fait accompli. Jednom je to bošnjaštvo (tj. bosanstvo) kallayevskoga tipa, drugi put bratsvojedinstvujušča sovjetska zjenica oka; dakle, bosanstvo koje je potiralo već dogođeno a nedovršeno buđenje nacionalnih svijesti, drugi put bratstvo i jedinstvo naroda koji se (još) nisu ni afirmirali, ni dokazali, a pogotovu iživjeli...
U oba slučaja previđano je da se dječje bolesti moraju odbolovati kad-tad i da su posljedice teže što se kasnije i u starijoj dobi bolesti prebole... Tim je projektima zajedničko i to što su oba puta ta dva varijeteta izvana nametnutog državotvornog, nacionalnog bosanstva, bosanskoga integralizma, bila pod malo većim kišobranom: austrizma i jugoslavenstva, gdje je bosanstvo bilo corpus separatum u odnosu na pretendirajuće susjedstvo.
Hegemonistički politički mitovi izvedivi su iz tri jasna i do kraja odčitljiva ekskluzivna posezanja za BiH kao vlastitim nacionalno-konfesionalnim lenom. U prvom slučaju je to velikosrpska (karađorđevićevska) ideja o dijelu srpskih zemalja, koja će imati i svoju pijade-rankovićevsku podvarijantu, u drugom velikohrvatska ideja (starćevićanska u pavelićevskoj izvedbi) o hrvatskom nacionalnom prostoru, a u trećem slučaju je bošnjački (esdeaovski) hegemonizam kao bosanski recidiv islamskog naftnog i populacijskog booma. Svaki od tih političkih koncepata proizvodio je i proizvodi brojne svoje mitove upotrebljive za manipulaciju masama a koji se pojednostavljeno mogu svesti na danas čitljivu šifru: Srbi sva tri vjerozakona, Hrvatska do Drine, Hrvatska predziđe zapadnog kršćanstva i - budući je propala otomansko-teokratska vlast - Bosna je bogumilska a mi smo potomci bogumila... Evidentno je da su u sva tri slučaja u supstrat mita uključeni elementi konfesionalno-religijskog kao temeljne etnonacionalne bosanskohercegovačke dijelnice, koja je uvijek primarna kad izmakne vanjska prisila.
Srbi svojataju Bosnu i Hercegovinu, ali im tragovi svake Bosne ili otomanskoturske vladavine u njoj smetaju, pa ih ognjem i mačem brišu, zatiru (Foča ili Bosanski Brod moraju promijeniti ime), dok im usred čistog etničkog prostora, usred Beograda npr., to isto ne smeta (Kalemegdan ili Terazije); Hrvati svojataju Bosnu i Hercegovinu, akceptiraju hrvatstvo Bosne, ali ne mogu prihvatiti bosanstvo Hrvata čak ni u rangu posebnosti tipa dalmatinstva, slavonstva i sl.; Muslimani svojataju Bosnu i Hercegovinu toliko da su ime Bošnjaci uzeli samo za sebe, pozivaju se na bogumile i Kulina bana, a svoju identifikaciju, pa i kroz posljednji rat prepoznavali su u vojnim jedinicama tipa El Fatih, Mudžahid, a ne npr. Kulin ban ili Kralj Tvrtko...
Disolutivni koncepti su uvijek i kod svih strana tek rezervne varijante i oni još nisu porodili politički uporabive mitove već i zato što su i kontradiktorni i kontraindikativni. Jer, ako je BiH "moja", kako objasniti da sam zadovoljan i sa jednim njezinim dijelom.
Prvi put geopolitička disolucija BiH događa se za vrijeme Karađorđevića kad se BiH, kao uostalom i cijela Kraljevina Jugoslavija zarad održivosti velikodržavnog koncepta vlasti, dijeli na banovine i tako se BiH, kao cjelovit geopolitički prostor s Berlinskoga kongresa, potire. Drugi put to se događa za dogovora Cvetković - Maček i tzv. Banovine Hrvatske i treći put u ratu protiv BiH (1992.-1996.), u Daytonu i postdaytonskom periodu kad oživljavaju stare ideje i kad se prvi put aktivno u dijeljenje BiH uključuju i SDA-muslimani. Mitovi ovoga modela, rekosmo, najslabiji su, ali pošto ta faza traje, produktivna je, čak u tvorbi mitova visokoproduktivna, ima nade/bojazni da će sustići prethodne faze i tako dodatno opteretiti mogućnosti Bosne da stvori uistinu modernu političku naciju, kakva je, da je opet u pomoć prizovemo, švicarska politička nacija.
Moderne političko-mitološke varijable
I ovaj put velike sile nemaju koncept, jer ne razumiju predmet, objekt kojim se bave. I tu, po prvi put, zarad nepothranjivanja bilo kakvih transparentnih zajedničkih interesa, kakve je, u ekonomskoj sferi npr., gajila Austro-Ugarska, a ideološki obje Jugoslavije, naročito socijalistički varijetet Jugoslavije, sukob različitih političkih pretenzija izveo je na javnu scenu i tu ozvaničio sukob barem šest sljedećih političko-mitoloških varijabli.
Bošnjačku: Hrvati imaju Hrvatsku, Srbi Srbiju, mi smo Bošnjaci, ergo - Bosna je naša! Hrvati i Srbi u Bosni su to postali u 19. stoljeću, Bošnjaci su to oduvijek. Kao da su Talijani oduvijek Talijani s tako imenovanom nacionalnom sviješću ili kao da je ime Bošnjaci značilo išta doli ime stanovnika jednoga prostora?! Ali Hrvati i Srbi to nisu i ne mogu biti u Bosni, ako već jesu u Dalmaciji ili Slavoniji, Šumadiji ili Vojvodini. A valja lučiti ime geografskog od imena nacionalnog prostora.
Hrvatsku: Pošto je Tito dao muslimanima naciju i veliki se broj muslimana danas ne želi priznati Hrvatima, pošto nam nije uspjela podjela BiH sa Srbima, pošto... mi hoćemo naš entitet, jer bez entiteta nema identiteta. Nećemo BiH s muslimansko-bošnjačkom većinom, nećemo da oni budu u BiH što su Srbi bili i htjeli biti u Jugoslaviji.
Srpsku: Imamo (Republiku) Srpsku, a to zvuči kao Hrvatska, Francuska, Njemačka. Kad tad to će biti kao dvije Njemačke, Koreje, Vijetnama koji se moraju ujediniti, jer kako mogu postojati dvije države jednoga naroda?! Mi samo hoćemo BiH bez muslimansko-bošnjačke hegemonije kojom nam populacijski prijete kao što su to uradili Albanci na Kosovu... Budući da smo izgubili Kosovo, a od Hrvatske nismo ugrabili ništa, uz pomoć Hrvata ćemo zauzdati Bošnjake, a jednom...
Ta tri nacionalna koncepta, s najmanje po dvije varijante, novi su u odnosu na već viđeno, pa i političko-mitsku sliku treba prema njima upriličiti. Stari mitologemi nisu izbrisani, samo su političko-manipulativno inovirani. Međunarodna zajednica ih ne vidi, ne razumije, ne raspolaže dekoderom za njih, jer na stvar gleda ili pragmatički, utilitarno, ili opet u okviru vlastitih političko-mitoloških shema. Velike su sile ovaj prostor prvo razumijevale kao postkomunističku pustinju, a onda su se vratile svojim slikama s početka dvadesetoga stoljeća prema kojima je Balkan naseljen nepomirljivim divljim plemenima i kao takav - bure baruta.
Danas bosansko društvo, upravo zbog takve situacije, priziva zlatna vremena rješenja diktatom, bilo austrougarske, bilo titovske provenijencije, pa čak i u lošijim južnoameričkim izvedbenim scenarijima, jer i totalitarni kosmos je bolji od demokratskoga kaosa. Nije pritom utjeha to što je Bosna i Hercegovina mala zemlja i što ničim nije usporediva s depresijom predhitlerovske Njemačke ili predstaljinskog SSSR-a, ne barem za njezine građane i narode.
Poseban mit na ovim prostorima, a i on je ambivalentan, gradi se na onome što se danas zove Svijet, Europa, međunarodna zajednica i njihovi (često konfliktni) interesi. No i to je u svoj svojoj ambivalentnosti množivo barem sa tri, tri optike koje imaju tri etno-konfesionalna entiteta reprezentirana trima nacionalno-političkim nomenklaturama.
Željko Ivanković (AIM Sarajevo)
zrodlo: http://www.aimpress.ch/dyn/dos/archive/data/2001/11007-doss-01-04.htm |
|