Timoti Vilijam Voters: Podela Kosova kao humanije resenje

Timoti Vilijam Voters: Podela Kosova kao humanije resenje
Marija Sajkas
11 April 2007

Pokušaju da se pronadje rešenje kosovske krize kojim bi sve zainteresovane strane ponešto dobile, nedavno se prikuljučio i Kolumbija Univerzitet iz Njujorka, koji je u okviru Hariman Instituta za izucavanje Rusije, Evroazije i Istocne Evrope ugostio profesora prava sa Univerziteta u Indijani Timoti Vilijam Votersa.

Timothy William Waters
Timothy William Waters
Voters je doktorirao pravo na Harvardu i magistrirao medjunarodne odnose na Kolumbija Univerzitetu. Voters ima i desetogodišnje iskustvo iz regiona, radeći izmedju ostalih za Human Rights Watch, OSCE i Medjunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju.

U razgovoru za Oneworld SEE, Profesor Voters priznaje da ne postoji rešenje koje bi za sve predstavljalo dobitnu kombinaciju, ali smatra da je podela Kosova model na koje bi mogli da pristanu pragmatični ljudi sa svih strana.

OneWorld: Na predavanju koje ste nedavno održali na »Hariman Institutu« Kolumbija Univerziteta u Njujorku rekli ste kako je podela Kosova »humanije rešenje« trenutne situacije u regionu. Možete li molim vas da nam objasnite šta ste pod ovim tačno mislili?

Voters: Podela bi smanjila potrebu za komplikovanom, nestabilnom i na kraju krajeva nepoželjnom strukturom u kojoj se preklapaju nadležnosti, a vladavina je decentralizovana, a takodje bi i uspeh diplomatskih pregovora bio izvesniji. Prvo, struktura vlasti i medjunarodni nadzor koje predvidja Ahtisarijev plan su gotovo u potpunosti dizajnirani da umire i zaštite Srbe kako bi oni ostali u okviru nezavisnog Kosova. Ali cena je visoka: radikalna decentralizacija, procedure okrenute protiv većine i kvazi-protektorat što sve povlači rizik da takva država bude disfunkcionalna. Ono što Ahtisarijev plan predvidja je »bosnizacija Kosova« i naravno da kosovski Albanci ne podržavaju ideju predavanja većinske vlasti, a da bi odobrovoljili manjinsko stanovništvo.

Ali kad bi obim te manjine bio bitno sužen, potreba za kompleksnim strukturama vlasti bi bila manje neophodna: manji broj rezervisanih mesta u parlamentu, manje potrebe za dvojezičnim uslugama i tako dalje. Ubedjen sam da postoji mnogo pragmatičnih Albanaca koji bi na to rekli »Mi imamo svoje razlike u odnosu na Srbe, ali dok god oni ne predstavljaju smetnju našoj stabilnosti i dok god ne ispoljavaju disproporcionalne zahteve, spremni smo da sa njima saradjujemo.« Medjutim, teritorija severno od Ibra je trn u oku buduće države. Veliki broj srpske manjine živi u Mitrovici i na severu, koncentrisani su oko granice sa Srbijom i oni se oštro protive ideji nezavisnog Kosova svesni da postoje šanse da se odupru vladavini Prištine – to su sve razlozi za pravljenje kompleksnog kompromisa koji ugrožava albanske interese. Nešto izmedju trećine i polovine kosovskih Srba živi na severu. Ukoliko bi se uklonio taj deo Kosova, odnosno - ukoliko bi bio ostavljen u sklopu Srbije, da se precizije izrazim, dramatično bi se smanjio broj srpske manjine i uzrokovalo bi se već navedeneo pojednostavljenje nalaženja mogućeg političkog rešenja.

OneWorld: Takodje ste rekli da bi podela pomogla da se brže dodje do diplomatskog dogovora?

Voters: U ovom trenutku je medju Srbima dominantni osećaj da oni ništa ne dobijaju, bar ništa izuzev onoga što je Medjunarodna zajednica ionako bila spremna da učini za srpsku manjinu, nezavisno od toga koliko je Srbija kooperativna. Dakle, zbog čega bi onda ona trebalo da pristane na dogovor? Lično mislim da su Srbi povukli par prilično loših poteza, ali iskreno govoreći nisu ni imali veliki manevarski prostor. Neki ljudi su skloni da misle da je podela bila tajni srpski plan od početka, ali čak i da je to tačno, da li postoje razlozi da se tome protivimo? Ukoliko je to i bio »tajni plan,« to samo govori dokle su Srbi spremni da idu u pregovorima. U Srbiji ima mnogo pragmatičnih ljudi spremnih da priznaju da je Kosovo definitivno izgubljeno, i koji bi bili spremni da to javno priznaju kad bi time mogli nešto da postignu. Podela kojom bi severni deo Kosova ostao u Srbiji, a koja bi prelomila predloženu granicu, dozvolila bi Srbima da kažu »Eto uspeli smo nešto i mi da dobijemo.« Kada bi bilo više volje sa srpske strane, Rusko suprostvaljanje bazirano na nacionalnim premisama bi bilo teže održivo.

OneWorld: Računate na pragmatizam kosovskih Abanaca i Republike Srbije. Šta je sa Srbima sa Kosova?

Voters: Iako može izgledati kao posledica a ne cilj ovog plana, imajući u vidu čitav tok medjunarodne diplomatije na Kosovu od 1999.godine, vredi se podsetiti da bi podela donela direktne koristi Srbima nastanjenim na severu Kosova. Oni ne žele da žive pod Prištinom, a istovremeno ne žele ni da napuste svoje domove. Podela bi dakle podržala obe ove njihove želje, a to sigurno nešto vredi. To je nešto što ne bismo smeli da olako žrtvujemo samo zbog nekog formalnog principa teritorijalnog integriteta, i to, uzgred budi rečeno u trenutku u kome mi sami sprovodimo jednu podelu – ukoliko za to ne postoji stvarno dobar razlog. A koji bi to tačno razlog bio?

I još jedna stvar: u okviru Medjunarodne zajednice, najuporniji protivnici podele po mom mišljenju tačno ističu da je nakon 1999. godine mnogo Srba ostalo u ruralnim delovima na jugu Kosova i da su proživljavali teške trenutke. Ukoliko bi potpuna nezavisnost praćena podelom tim Srbima obezbedila osnovnu zaštitu, zašto oni ne bi ostali na nezavisnom Kosovu? Da li mi stvarno verujemo da bi oni ostali ukoliko bi Mitrovica ostala deo Kosova, a da bi otišli ukoliko to ne bi bio slučaj?

OneWorld: Gde predvidjate da bi se mogla postaviti potencijalna granica?

Voters: Bazirao bih svoju odluku o tome gde postaviti granice u odnosu na praktičnu računicu rukovodeći se sledećim principima: suverinitet baziran na lokalnoj većini, održavanje teritorijalnog kontinuiteta, izbegavanje nepotrebnih povreda interesa kosovskih Albanca i bezbednosti njihove države, te primenom principa zaštite – to bi bile norme koje bi potvrdile da je naša intervencija tako osmišljena da štiti one koji su na neki način ugroženi, ali da ne pruža ništa dalje od toga.

Ja bih ovaj princip nazvao - pravilom prve kuće. Predlažemo da odvojimo Kosovo da bismo zaštitili ugroženo stanovništvo? Počnimo dakle od srpske granice sa Kosovom i pogledajmo ko živi u prvoj kući na koju nailazimo. Onda odemo do sledeće kuće i tako dalje dok ne dodjemo do nekog ko je stradao od etničkog čišćenja i represivnog režima orkestriranog iz Beograda 1999. I nastavimo dalje dok ne dodjemo do broja osoba kojima je potrebna zaštita a koji je toliko veliki da je to dovoljno da opravda intervenciju odvajanja tog dela teritorije od Srbije.

U konkretnom slučaju ovaj princip bi obezbedio nezavisnost albanskih teritorija, dok bi oblasti u kojima su Srbi u očiglednoj većini i koje se graniče sa Srbijom ostali u njenom sklopu, dok god se to ne kosi sa bezbednošću na Kosovu, jer stanovništvu tih teritorija nije potrebna nezavisnost da bi ih zaštitila od Beograda.

Konkretno, očekivao bih da opštine na severu ostanu u okviru Srbije, sa možda malom korekcijom granice oko Kamenice. Enklave poput Gračanice bi definitivno postale deo nove, nezavisne države. Prirodno, medjunarodno priznanje novih granica bi bilo bazirano na pretpostavljenoj obavezi obe države da će poštovati ljudska prava i kao i pravo na povratak raseljenih pojedinaca.

OneWorld: Kontra-argument bi mogao biti da bi podela Kosova destabilizovala neke od nedavno uspostavljenih država. Bosna i posebno Republika Srpska su medju prvima koje padaju na pamet. Kako biste odgovorili na ovu tvrdnju?

Voters:Mislim da je strah od destabilizacije u velikoj meri preuveličan, posebno sada kad je za nama dekada obeležena učvršćavanjem razloga protiv obnavljanja nasilja. Makedonija je mnogo stabilnija nego što je bila ranije. U Bosni, iako je kao država nefunkcionalna, niko ozbiljno ne razmišlja o povratku nasilja i tako dalje. Sasvim je izvesno da je naš interes miran i prosperitetan Balkan, a ne neke unapred utvrdjene granice. Ako otvaranje pitanja odredjenih granica povlači sa sobom rizik od izbijanja nasilja, onda je to razlog da se to pitanje ne postavlja. Ali ako neotvaranje pitanja granica povlači rizik od nasilja, onda bi to pitanje ipak trebalo postaviti. Na kraju krajeva to je ono što i predlažemo da se uradi u slučaju Srbije i Kosova.

Generalno posmatrano, nalazim da strah od destabilizacije regiona nije u skladu sa liberalnim i kosmopolitskim vrednostima koje ističu našu okrenutost ka multietničkim zajednicama. Ne možemo u isti mah da verujemo u mogućnost multietničke koegzistencije, i insistiramo na tom principu kad su u pitanju Kosovo i Bosna, i da istovremeno pomišljamo da bi uspostavljanje novih granica na Balkanu izazvalo opšte krvoproliće i poriv da se kolju komšije. Lično ne mislim da su stanovnici bivše Jugoslavije primitivni urodjenici vođeni plemenskom pripadnošću, ali mislim da postoje teritoraijalno-nacionalne konifguracije koje omogućavaju lakšu ili težu koegzistenciju, i ne znam zašto bismo insistirali na težem načinu, izuzev ako za to ne postoji neki stvarno dobar razlog. Etničko čišćenje od strane Srbije tokom 1999. godine opravdava uspostavljanje nezavisne države za žrtve, ali zašto bi provincijalne granice Kosova bile za to neosporno rešenje? Zašto da Priština vlada Srbima u Zubinom Potoku?

zrodlo:http://ssla.oneworldsee.org/article/view/148106/1/