SREDNJOEUROPSKI KULTURNI IDENTITET NIJE FIKCIJA

2.1.2004
STANKO ANDRIĆ - POVJESNIČAR I KNJIŽEVNIK U POVODU AUSTRIJSKOGA OBJAVLJIVANJA ROMANA SIMURG

Stanko Andrić rođen je 1967. u Strizivojni. Diplomirao je latinski i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao na Odsjeku za srednjovjekovne studije Srednjoeuropskog sveučilišta u Budimpešti. Objavio je knjige "Povijest Slavonije u sedam požara" (1992.), "Enciklopedija ništavila" (1995.), "Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske" (2000.), kao i znanstvene studije "Čudesa svetoga Ivana Kapistrana" (1999.) i "Potonuli svijet" (2001.). Zaposlen u slavonskobrodskoj podružnici Hrvatskog instituta za povijest. Živi u Osijeku...
* Možda bismo ovaj naš razgovor mogli započeti pitanjem - kako je došlo do dvojezičnoga, njemačko-hrvatskoga izdanja tvoje proze "Simurg" kod austrijskoga nakladnika Wieser Verlag?
- Wieser Verlag, nakladnik iz Klagenfurta, u ovom je slučaju samo izvršni nakladnik projekta koji vodi ustanova Kulturkontakt Austria iz Beča. Riječ je o izdavačkom projektu koji je započet 2002. godine, a sastoji se u tiskanju, svake godine, triju proznih ili pjesničkih knjiga autora neafirimiranih na njemačkom jezičnom prostoru. Knjige su dvojezične, s usporednim izvornikom i njemačkim prijevodom (otuda naziv niza "Edition Zwei"). Dosad su na takav način, osim moje, objavljene po jedna knjiga poljskog, češkog, mađarskog, slovačkog i slovenskog autora ili autorice. U zemljama koje su obuhvaćene projektom Kulturkontakt se oslanja na prijedloge uglednih nakladnika i urednika, a u mojem je slučaju to bio Nenad Popović, urednik izdavačke kuće Durieux, koja je 2000. objavila moj "Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske".
* "Simurg" u svome generalnome pripovjednome tijeku tematizira odrastanje u slavonskoj provinciji. I ovdje, kao i u svojoj istoimenoj knjizi znanstvenih rasprava, tematiziraš jedan, u biti nestali ili, kako izrijekom kažeš - "potonuli svijet". Što je tako fascinantno u tome "potonulome svijetu"?
- Drago mi je da si tako povezao moje književne preokupacije s onim "profesionalnim", historiografskim. I meni se, naime, čini da je jedan od pokretača pisanja teksta kakav je "Simurg" nekakva potreba ili čak nagon za dokumentiranjem, dakle stimulus srodan onome koji nadahnjuje, ili je u prošlosti nadahnjivao, historiografe i kroničare, te neizbježne koliko i nepouzdane izvore moderne povijesne "znanosti". Moja je stara ideja, samo napola šaljiva, da bi svatko trebao napisati jednu knjigu, i to dakako autobiografsku. Zamisli da na tavanu otkriješ bilježnicu u kojoj je takvu autobiografiju napisao tvoj djed, ili prabaka. Gotovo se dvoumim fascinira li me više takva mogućnost ili ona da u nekom arhivu otkrijem nepoznatu kroniku iz srednjovjekovne Slavonije.
U "SIMURGU" JE SVE AUTOBIOGRAFSKO
* Koliko je u "Simurgu" autobiografskoga?
- U "Simurgu" je sve autobiografsko, u smislu da valjda nijedan motiv, situacija ili anegdota nisu izmišljeni. Ali to ne znači da je sve bilo doslovce tako kako je ispripovijedano ili da je u stvarnosti imalo takvo značenje kakvo poprima u knjizi. U tekstu je u igri poprilična mjera "poetske stilizacije". Iz perspektive nekog drugog sudionika, sve bi to moglo biti raspoređeno, protumačeno i intonirano znatno drukčije. Zapravo, s "historiografskog" gledišta, tek kada bi postojalo i takvo drugo, o mojem neovisno svjedočanstvo, mogla bi započeti stvarno zanimljiva rekonstrukcija "istinske" biografije.
* U pripremi ovoga razgovora rekao si mi kako, bez obzira na ovo austrijsko objavljivanje, rukopis "Simurga" ne držiš konačnim i kako još uvijek radiš na njemu?
- Ovo izdanje donosi zapravo samo prvih devet poglavlja, od planiranih trideset. Iz njih nije vidljivo ni što znači neobičan naslov, niti kakve veze on ima s tekstom romana. Unatoč tome, vjerujem da je zasad ukoričeni dio dovoljno cjelovit da funkcionira manje-više samostalno. Kada ću napisati i objaviti ostatak, to na žalost ne znam ni ja. Recimo da je "Simurg" moj "work in progress" ili, da uzmem drugu pomodnu riječ, "projekt". Srećom, za taj projekt nemam ni od koga zadane rokove dovršenja. Dva su mi pisca padala na pamet Danilo Kiš i Bruno Schulz. I jedan i drugi pripadaju vrhuncima srednjoeuropske i svjetske književnosti... Što za tebe znači srednjoeuropejstvo - mit, utopiju, fikciju, samoobmanu ili nešto doista kulturološki prepoznatljivo?
- Srednja Europa je, ne samo kao zemljopisna nego i kao povijesna i civilizacijska činjenica, vjerojatno neprijeporna. Radi se o kulturnim (u najširem smislu te riječi) osobitostima širokog prostora od Baltika do Jadrana na kojem se stoljećima dotiču i prepleću civilizacija europskog Zapada s civilizacijama europskog ili, točnije, euroazijskog Istoka. Zacijelo najvažnija i najzanimljivija sastavnica tog kulturnog kompleksa bila je stara "podunavska monarhija", sastavljena od zemalja koje su od kraja 17. do ranog 20. stoljeća bile okupljene pod vlašću bečkih Habsburgovaca. To je ta "austro-ugarska" civilizacija o kojoj na svoj način svjedoče i brojni umjetnici i njihova djela, a među njima, kronološki doduše naknadno, kad je ta civilizacija već bila "potonula", i pisci koje spominješ, Schulz i Kiš. Svijet galicijskog provincijskog grada koji Schulz prikazuje u svojim pripovijetkama posve nam je blizak; bez ikakvih teškoća moglo bi ga se premjestiti u Osijek iz prve polovine prošlog stoljeća, jedino što se Osijeku, na žalost, ni tada ni ikada prije ili poslije nije posrećio pisac Schulzova formata. Isto vrijedi za Suboticu iz Kiševa romana "Bašta, pepeo". Srednjoeuropski kulturni entitet nije, dakle, puka fikcija, što ne znači da on ne može biti istodobno i svojevrstan "mit" i "utopija", jer su to neizbježni proizvodi i posljedice činjenice da jedan društveni fenomen stječe svijest o sebi. To se u krajnoj liniji vjerojatno svodi na nimalo jednostavan problem (ne)fikcionalnosti identiteta. Međutim, u tvom pitanju osjećam i jeku izvjesne gorčine, onog razočaranja s kojim se, već podosta stereotipno, pitamo nije li ta priča o Mitteleuropi samo himera kojom se tješimo dok, zapravo, živimo u mnogo jadnijoj stvarnosti. To je naša stara dilema oko koje se vode beskrajne kavanske prepirke: jesmo li mi (srednja) Europa ili Balkan? A pritom je često uočljiv paradoks da sudionici te jalove prepirke, samim "stilom" svoje argumentacije i kompletnim intelektualnim "habitusom", zorno predočuju upravo ono što manje ili više gorljivo pokušavaju poreći. Stvar je u tome da spomenuta zemljopisno-civilizacijska opreka uopće ne postoji u tako nepomirljivom i jasnom obliku, moglo bi se reći da je više "dijalektička". Bez Balkana, naime, nezamisliva je i srednjoeuropska kultura kakvu poznajemo i u kojoj sudjelujemo, kao što je povijest Habsburške Monarhije nezamisliva bez njezinih "turskih stoljeća".

(Autor: Delimir REŠICKI)
http://www.glas-slavonije.hr
10 maja 2007