Ropstvo

Nedavno je u Orašcu, gde je svečano obeleženo 200 godina moderne srpske države, Dragan Maršićanin, vršilac dužnosti predsednika republike i predsednik parlamenta Srbije, u svom govoru, pored ostalog, rekao da su "ustanici (...) posle 345 godina robovanja vaskrsli Srbiju, ovu Srbiju u kojoj mi danas živimo i održavamo je s velikim naporom".
Koji je ovo vek?!
U Istoriji Jugoslavije, objavljenoj davne 1973. godine, čitamo: "Jugoslovenski narodi našli su se od XV do XVIII veka pod vlašću dve velike monarhije: Osmanlijske i Habzburške".
Ni Bugari nisu više "pod turskim igom", a Grci taj period svoje istorije zovu turkokratija.
Pojava, nažalost, nije usamljena. Pa su tako u toku i nakon tragičnih ratova na području bivše nam domovine vaistinu vaskrsli i "izdajnik" Vuk Branković, i tursko ropstvo a, ako se ne varam, čak je i turski obračun sa srpskim ustanicima proglašavan, i to u naučnom časopisu, džihadom.
Ima, doduše, kad je to potrebno, i skromnih pokušaja retuširanja naše zajedničke prošlosti. Jer, kako se zna, rado ide naš čovek u Tursku - na letovanje. I vraća se otud obično oduševljen. Pa iz raskošnog prospekta ugledne turističke agencije Kon Tiki Travel (2002) saznajemo tako da "ova zemlja ima i veoma interesantnu modernu istoriju; posle pada Otomanske imperije mladi Mustafa Kemal, vojnik po zanimanju, ali vizionar po karakteru, pretvorio je poraz iz Prvog svetskog rata u pobedu proglasivši 1923. godine Tursku republikom, odvodeći zemlju u stabilnost, ekonomski rast i modernizaciju. Kult Mustafe Kemala Ataturka je i danas živ..." Pa dalje: "Turska je poznata i po svojoj kuhinji koja je po mnogo čemu slična našoj". A "drugim jezicima je - opet - podarila reči kao što su tirkiz, meandar, jogurt, angora". Inače, "čini se da prema našim ljudima imaju poseban odnos, jer delimo isti veseli južnjački temperament".
Ropstva tu, zaista, nema, ali...
Da pođemo od kraja. Turci su poreklom srednjoazijski nomadi (a ne južnjaci) koje krasi pre uzdržljivost i skromnost, kao i ne baš preterana govorljivost, još manje veselost. Mentalitet već delimo, ali zbog naše viševekovne zajedničke prošlosti (kakva je, da je) koja je, naravno, ostavila neizbrisive tragove u svim područjima života, pa i u kuhinji. Ona je, kako to mnoga imena jela svedoče, prosto preuzeta od Turaka. Od Turaka su preuzete i reči, tzv. turcizmi, a to znači reči turskog, persijskog, arapskog i inog porekla kojih je nekada bilo do deset hiljada, da bi se, u živom govoru, do danas sačuvalo oko tri hiljade; i među njima su one navedene u prospektu - osim jogurta - sasvim netipične.
Ovi podaci morali su da nađu svoje mesto u prospektu o Turskoj. A nisu. Zašto? Autor teksta je očigledno svesno izbegao da cenjene putnike suoči sa starijom prošlošću odnosno "našim robovanjem pod Turcima", pa je napravio rez. Tako Turska postaje novootkrivena prijatna zemlja s kojom (gle!) imamo ponešto i zajedničko.
I dok je za Nemce i ostale Evropljane Turska zaista jedna novootkrivena egzotična zemlja, za balkanske turiste ona to nikako nije. Oni su tamo, bezmalo, kod kuće ili, bar, kao u poseti familiji. Otuda i njihovo oduševljenje kao i "poseban odnos" Turaka prema našim ljudima. I to treba reći.

Olga Zirojević

http://www.republika.co.yu/329/17.html