Kulturna scena Crne Gore |
Kulturna scena Crne Gore
Prosrpska, procrnogorska i alternativna struja u kulturi Crne Gore
U Crnoj Gori, danas, postoje u kulturi tri struje: prosrpska (velikosrpska i dobrim dijelom klerofašistička: srpski šovinizam), procrnogorska (socijalrealistička i neoromantičarska: neokomunistički etatizam) i alternativna (proevropska, mediteranska i postmodernistička: neoliberalizam).
Prosrpski model je doskora bio dominantan kulturni model u Crnoj Gori. Nastao na matrici sociopolitičke ovisnosti Crne Gore o Srbiji, a sve vrijeme inkorporiran u državne institucije kulture, dakle: protežiran od nje, do danas je ostao imela na tkivu crnogorskog stabla kulture, bivajući često i njen zvanični pokaz. Ruralan, epski, činovnički krut, krajnje destruktivan, anahron i nekad degutantan, on crpi svoju snagu iz subkulture Crne Gore i njene tradicije. Nastao, zatim, kao kolaboracionistička struja crnogorska na temeljima srpskog asimilatorskog projekta, dobrano branjen kompleksom Crnogoraca da ih Srbija hrani, odijeva i uči, pomognut neokomunističkom beogradskom enklavom tzv. terazijskih Crnogoraca, ovaj kulturni model živi svoje posljednje dane. Zlokoban po biće crnogorske kulture, ali postaje, na sreću, periferijska pojava. Van populističkih atentata njihovih predstavnika na kulturu, na ljudsku pamet, na univerzalni moral, on postaje sve slabiji i neće imati osobitog uticaja na bitnost crnogorske kulture u bliskoj budućnosti.
Procrnogorski model u kulturi čine danas, većinom, oni Crnogorci koji su u bliskoj prošlosti, ne zna se da li zdušnije ili servilnije dijelili kulturnu politiku Crne Gore sa predstavnicima prosrpskog modela. Gubljenje pozicija, do kojih im je osobito bilo stalo, glavni je razlog njihovog današnjeg brecanja na nosioce prosrpskog modela, i u Crnoj Gori i u Srbiji. Iako im ne valja sporiti ljubav prema Crnoj Gori, njihov duhovni uzrast je zakržljao i opterećen povelikim bremenom jalovih maštarija. Nostalgija zbog izgubljenih institucija u kojima su carevali, i gdje se najsnažnije osjećao miomiris njihovih taština, ispoljava se kao otpor gnjevnih patriota, no njih se ni danas ne može izvesti iz nacionalkomunističkog vagona, a evropske kulturne zbilje se temeljito pribojavaju, jer je, većinom, ne razumiju. Vole više pero u džepiću kaputa nego ekran kompjutora, svoje izumrle kabinete sanjaju kao djeca igračku. Mediteran im je daleka egzotična lokacija, možda poželjna no tuđa. I dalje su raspjevani rapsodi herojske Crne Gore, mrtve pod teškom pločom novih vremena, koja ih ne prepoznaju. Amateri koji svoj umor ne mogu dići do nemilosrdnog profesionalizma kulturnih poslenika kakve jedine treba buduća nezavisna demokratska Crna Gora.
Takvu Crnu Goru i takvu njenu kulturu nastaniće predstavnici alternativne kulture, korpus novih snaga. To su danas slobodni intelektualci, poliglote i duhovni čistunci, članovi redakcija nezavisnih medija, glumci i reditelji, nadareni pisci, akademska mašina trkača pred start, agilni predstavnici nevladinog sektora, nekonformistička, autoritativna vojska novog doba kulture Crne Gore. Ona će ideologije nadrasti znanjem i maštovitošću, a primitivizam kušati da liječi umjerenim tradicionalizmom i inventivnošću. Ovoj kulturi pripada i grupa pisaca, uslovno nazvana "crnogorski postmodernisti". Balša Brković, Andrej Nikolaidis, Aleksandar Bečanović, Ognjen Spahić, Pavle Goranović i Dragan Radulović najelitniji su predstavnici kulture pozitivnog diskontinuiteta, koja plavi Crnu Goru novim vrijednostima. To su pisci koji su unazad deceniju na svim prostorima bivše domovine časno i hrabro dizali crnogorsku zastavu duha. Što pomenuti u Crnoj Gori i dalje pripadaju alternativi koja obećava, što je Crna Gora nehajna prema svojoj najboljoj djeci, što se njihov talenat i njihova vizija ne uzimaju dovoljno ozbiljno, jedan je od najrječitijih podataka o toj rastrzanoj, nokautiranoj teritoriji koju zovu egzotičnim imenom - Montenegro, i njenoj neuspostavljenoj kulturnoj politici.
Crnogorska nacionalna kultura
Nacionalna kultura Crne Gore ne postoji. Ovu paradoksalnu činjenicu potvrdili su razbijanje jedne države, antibirokratska revolucija koja nije bila ni antibirokratska ni revolucija, ratovi u okruženju, despotska vlast i apsolutna podijeljenost crnogorskog društva. Sve to priječi da se konstituišu okviri nacionalne kulture.
Nema crnogorske nacije, a ne znamo kad će je biti, nema države Crne Gore jer je do juče 90% pravoslavaca bilo protiv nje, nema ni njene nacionalne kulture, jer kultura se ne stvara na o-ruk, nego hoće samozatajan rad i strpljenje, koje je najrjeđa od svih biljki u crnogorskoj flori. Kulturna zbivanja, pak, kojih dakako ima, plutaju
između populističkih socijalrealističkih, sa dominantno epskim sadržajem koji povlađuje nacionalromantičarskoj prirodi crnogorskog mentaliteta, i dekadentnih, navodno evropejski recentnih performansa, narodu najčešće nerazumljivih i komičnih. Brzometna kvazielita se zabavlja a narod se ruga svoj toj šaradi boja, neartikulisanih glasova i kakofoničnih zvukova. Postoje, doduše, institucije kulture, teatri, zavodi i centri, ali njihov prag nikada ne prekoračuju konzistentni programi "na polzu narodu" - u njima se daje jedan skorojevićki igrokaz, herojska patetika, legura parade i duhovne konfuzije. Nacionalna kulturna dobra propadaju, televizije su detonatori nemorala, neukusa i blazirane edukacije, devastira se spomenički materijal i arhitektura, pod uplivom međunarodnih institucija simulira se obnova multikulturnog bogatstva, ali su sva stremljenja reformama, recimo Ministarstva kulture, tek puko udovoljavanje briselskom konzilijumu za obnovu i razvoj famoznog Zapadnog Balkana, te njegovu navodnu integraciju u evroatlantsku idilu.
At the Opera Ball
Henri de Toulouse Lautrec, At the Opera Ball, 1893.
Miješaju se, da parafraziram rečenicu Andrea Žida, šeme kulturne politike: čovjek je važniji od naroda, narod je važniji od čovjeka, dok, zapravo, niti se Novi čovjek rađa, niti se Nacija konstituiše. Zadocnjelom narodu u glavi se vrti od epike i slobodarstva dok donatori, tvorci i učesnici instalacija i bijenala svode svoje poruke na apstraktnu domoljubnost oslonjenu na vrlo sumnjivi aktualitet.
No, budući da je Crna Gora tek počela izgrađivati svoju nacionalnu supstancu - posao kojeg se latila, bez sumnje, na vrijeme - to se i njena politika kulture mora razvijati na načelima zajedničkih vrijednosti, na onome što bi brojne raznorodne elemente trebalo da ujedinjuje i spaja. One razlike, od kojih se lako zidaju bedemi, treba prevazilaziti a sličnosti oplemenjivati, s najvećom mogućom mjerom tolerancije kakvu inače, barem tako se priča, imaju otvorena društva. Slobodan građanin je ujedno najbolji konzument otvorene liberalne kulture, dovoljno fleksibilne da ne ignoriše tradicionalno ali i da, ako nema druge, nametne moderno.
Kultura pozitivnog diskontinuiteta
Stoga se model kulture pozitivnog diskontinuiteta čini vrlo primjerenim u novoj kulturi crnogorskoj. Nasljeđe, ma kakvo bilo (a ono je u književnosti najočitije) treba sistematizovati i nad njim provesti kritičku ne egzekuciju nego rekapitulaciju - mnoga mitraljeska gnijezda tradicije ne bi prošla ozbiljniju prosudbu kritike. Njegoš, paradigma crnogorske kulture, skeniran iskustvom evropskog poimanja kulture, doživio bi neizbježnu reviziju, lišenu spekulacija o Njemu i njegovom djelu kojima je fašistoidna svijest i račundžijska politika "prala" portike svojih nacionalističkih odaja. Njegoš jeste kruna crnogorskog duha, ali kruna nije i ne smije se koristiti kao šljem u kojem se naliježu, kao kokoši, mitomanija i primitivno divljanje predgrađanske svijesti. Takve je naš najveći pjesnik opsluživao onim dijelovima svog opusa u kojima nije doslutio, ON - vidovnjak, aksiom liberalne demokratije: poštovati Drugost.
Komparativna multikultura
Crnu Goru zapljuskuju raznorodni kulturni uticaji i naslijeđa. Pored srpskog, svetosavskog i kosovskog, u njenom biću traju i dukljanskocrnogorski, mediteranski, islamski, ilirski i miteleuropski elementi života i kulture. Svaki je svojom osebujnošću obogatio njeno kulturno naslijeđe. I svaki je jednako važan budućem modelu crnogorske nacionalne kulture. Ne uvažavati svakog od njih po mjeri dobrog ukusa i realne afirmacije znači ne doprinositi zdravlju crnogorske kulture. Komparativna multikultura najbolja je ulaznica za svaku prezentaciju crnogorskog budućeg državotvorstva, identiteta i nacionalnog duha u porodicu evropskih naroda. Prosvijećenih, tolerantnih građana otvorene zajednice. Komparativna kultura je, tačnije, trebalo bi da bude, suština kulturne politike države Crne Gore.
Kultura je dijete i roditelj svake države. Nju država čuva i njeguje, kao što se država njom podupire, ukrašava i s njom se poistovjećuje. Ne postoji ozbiljna državna politika koja ne podrazumijeva i krajnju brigu za svoja nacionalna kulturna dobra. Njima se svaka država resi i na njih se oslanja, u afirmaciji njene kulture počelo je i kraj je zdravlja jedne državne zajednice. To podrazumijeva i konstantno, ali dobro planirano, sponzorisanje kulture od strane državnih organa. Iskustva koja imaju neke evropske države indikativna su. Na primjerima, recimo, Njemačke, Švedske ili Italije, načinima kako se u njih podstiče umjetnost mladih, od lokalnih do regionalnih projekata, lobiranje ministarstava kulture pri prezentacijama najviših kulturnih vrijednosti, edukovanje ciljnih grupa, menadžerstvo, zdravi amaterizam, pokretanje i vođenje originalnih inicijativa, kontinuirano uspostavljanje dijaloga između umjetnosti i privrede ("umjetnost za privredu - privreda za umjetnost"), društveno unaprijeđivanje umjetnosti i kulture u svijesti građana, umjetnost i kultura kao komponente slobodnog vremena (kulturno aktivno stanovništvo), kultura stanovanja, kultura ponašanja, jačanje patriotizma kroz kulturne manifestacije, film kao nacionalni zadatak, etc. etc., putevi su kojima se može napraviti postojan most između kulture koja državu uzdiže i države koja kulturu njeguje. Svemu rečenome buduća politika crnogorska treba da dâ odgovarajuće mjesto i kudikamo veću pažnju. Haos u kojem danas živi narod Crne Gore ne ide u prilog ni kulturi tog naroda.
Skup mogućih preporuka u konstituisanju i vođenju kulturne politike
Buduća vlast ima zadatak da ohrabri javno, individualno i kolektivno istraživanje kulture u svim formama i varijacijama, budući da kultura može biti važan doprinos privrednoj i svedruštvenoj dobrobiti zajednice. Uostalom, ona je u otvorenom društvu i specifična privredna grana. U svojoj srži humanistička, skladište nasljeđa i energija optimizma, ona otvara sliku prosperiteta države kojoj služi. I uvijek je više od zabave. Kulturom država uravnotežuje staro i novo, mladost i starost, posebnost i raznolikost; koristi prošlost da nahrani budućnost, činjenični materijal istorije preobrazuje u konkretnost sadašnjosti, a ovu vezuje za sigurnu budućnost - društvo stagnira bez dinamizma kulture, nema javnog života bez slobodnog kulturnog izražavanja. Osnovni cilj kulturne politike jeste da drži na okupu društvo kad je suočeno s iskušenjima i napetostima, a od aktuelne vlade je za očekivati da se tada povuče u stranu ostavljajući razvijenoj kulturnoj zajednici, i amaterskoj i profesionalnoj, da radi svoj posao emancipacije, humanizacije i pacifikacije. Vlada zna da nijedna društvena aktivnost ne evoluira i ne napreduje kao kultura. I da se kulturna dobra i naslijeđuju i osvajaju, uvijek iznova. Kultura nije pasivna razbibriga, već predstavlja odraz aktivnog interesa i angažmana, na službi usmjerenoj populaciji i naruku mudroj vlasti dobrih namjera. Dobra kulturna politika i otvorena demokratska vlast osigurava koheziju i prosperitet nacije. Za državu koja uživa plodove liberalnog društva i ima dinamičnu privredu, uz poštovanje svih ljudskih prava, neizbježno je da oblikuje, vodi i održava kulturnu politiku i kulturnu sigurnost unutar većinskih i manjinskih dijelova stanovništva.
Dakle:
* izboriti se za viši položaj ministarstva kulture u političkoj hijerarhiji;
* omogućiti kulturi da slobodno djeluje i povući se u stranu;
* kultura daje dodatnu vrijednost narodu, privredi, obrazovanju i politici;
* lokalne zajednice su najaktivniji izvor podrške kulturnoj politici države;
* donacije i sponzorstva kulturi potvrđuju opšte zdravlje zajednice;
* kulturne institucije se oslobađaju administrativnog uplitanja bilo kog političkog subjekta, ali državna vlast na svim nivoima kulturnog djelovanja ima stabilizirajući uticaj;
* kultura bi trebalo da bude sponzorisana, ali i da bude profitabilna. Kao što nema kulture koju ne treba podupirati finansijski, tako ne valja ni kultura koja se uvijek podupire. Svaki kulturni proizvod može imati ekonomsku i tržišnu vrijednost, posrednu ili neposrednu. Kulturni proizvod bi trebalo da nađe tržište. Ima nekomercijalnih kulturnih institucija, ali se iz njih izvlači drugačija korist za društvo. Uspješna kulturna politika uzima u obzir oboje;
* privatizovati kulturu u onoj mjeri u kojoj to javni i državni interesi dopuštaju;
* institucije kulture su u istoj ravni sa individualnim kreatorima kulture;
* svaka kultura unutar države jednako je uspješna i na međunarodnoj promociji, međunarodne programe finansira država;
* službenici u kulturi su visoko profesionalni subjekti, najbolji amaterizam je profesionalni amaterizam;
* osigurati da kultura bude korišćena u politici kao ujedinjujući a ne razjedinjujući potencijal;
* poštovati činjenicu da ljudi imaju višestruke afinitete i identitete. Ne nametati lažan identitet nikom, uprkos mogućem političkom imperativu. Takva se kulturna politika uvijek sveti svojim tvorcima;
* čuvati i unaprijeđivati fond jezika, ne samo onaj dominantne populacije, kao i književnosti vezane tim jezicima;
* pojedinac je početak i kraj svakog kulturnog potencijala, pojedinac afirmiše kolektiv, kolektiv omeđuje pojedinca;
* osposobljavati stanovništvo da uživa u rezultatima kulture;
* pristup kulturnom dobru svakom je neograničen;
* svi smo dio neke manjine, kultura poštuje sve ukuse i interese;
* očuvati starinsku kulturu jednako kao i moderne iskaze, autohtonu potrebu jednako kao i kosmopolitizam, nasljeđe je živi dio društva i ne smije umrijeti, uprkos potrebi da se kultura uvijek regeneriše, svjedočanstva prošlosti ostaju u svakom dokumentu budućnosti;
* nije potrebna zabrana izmjena, treba zabraniti devastaciju;
* demokratsko društvo ima slobodne medije, demokratsko društvo ima i svoje propagandne medije, oba su u otvorenoj konkurenciji;
* nacionalni, religijski, jezički, folklorni kulturni sadržaji nemaju državnu kontrolu, oni imaju samo samokontrolu unutar demokratske zajednice...
Jovan Nikolaidis
http://www.republika.co.yu/362-363/13.html
|
|