Gdje god nađeš zgodno mjesto fakultet posadi
Gdje god nađeš zgodno mjesto fakultet posadi

Ni kupus preko noći ne može da izraste a kamoli univerzitet i fakultet

Novokomponovani privatni fakulteti sve više podsjećaju na svojevremenu TV školu Kike Bibić. Niču na svakom mjestu. Osnivaju ih i mjesne zajednice, i grupe građana i pojedinci. Najvažnije je da si negdje zgrnuo novac i da nađeš bilo kakvu prostoriju, istakneš tablu i eto novog fakulteta, pa i univerziteta. Na nesreću, svi se pozivaju na Bolonjsku deklaraciju.
U Bijeljini, sa nekih 80 000 stanovnika, otvorena su već dva privatna univerziteta, a opština je započela izgradnju Centra visokih škola! Tako će Bijeljina, praktično, imati tri univerziteta, dok Tokio sa dvadeset miliona stanovnika, i stalnim suficitom u budžetu, ima četiri univerziteta pa smatra da ih je mnogo.

Bez kriterija

Na tavanu bijeljinske osnovne škole radi linija (čuj: linija) Pravnog fakulteta sa Pala, a u jednoj učionici iste škole Ekonomski fakultet sa Pala je otvorio Odjeljenje. U istoj školi je, na silu, 1993. godine, otvoren Učiteljski/Pedagoški fakultet u jednom paviljonu i podrumu, dok u dva paviljona radi osnovna škola sa preko 1400 učenika. Na početku ove školske godine, preko noći, nikao je Novi univerzitet i to u zgradi propalog stolarskog preduzeća "Stolar", a zove se Univerzitet Sinergija sa Poslovnim i Pravnim fakultetom. Ništa manje čudno nije i otvaranje Fakulteta poslovne ekonomije na spratu privatne kuće, u četvorosobnom stanu. Biće to krevet-nauka. Dok je Univerzitet P u selu Popovi u jednoj običnoj zgradi i privatnog je tipa. Većini je zajednička crta da ni za kakav kvalitet nastave postignu kvantitet i zgrnu novac. Prolaznost osigurana. Padanja nema, a ni ponavljanja godine. Siromašni duhom, a bogati otetim sad kupuju zvanja bez znanja. Navali narode, evo hljeba bez motike. Tako siromašni srpski entitet, sa nekih milion stanovnika, ima pet univerziteta sa preko trideset fakulteta. Šta je Tokio prema Republici Srpskoj!

Profesori torbari

O poplavi univerziteta i fakulteta na tako malom prostoru sa minornim brojem stanovnika možda će pisati i Ripli u Vjerovali ili ne, ali ko će to sve platiti kad smo na ekonomskom dnu i kome treba toliko, tih i takvih, visokoškolaca. Pošto ministri prosvjete stalno vrše reforme moguće je da će sljedeći ukinuti osnovno i srednje obrazovanje (vaspitanja već petnaest godina nema) i djeca će se odmah upisivati na fakultet. Sve je to zbunjujuće i haotično, od prostora, opreme, studenata i profesora. Da bi se stiglo do profesora univerziteta potrebne su decenije. Ovi i ovakvi fakulteti, u ovom vremenu i na ovom prostoru, proizvode profesore torbare. Torbu na rame pa od mjesta do mjesta, od fakulteta do fakulteta i održavaj časove u hodu. Za to je najbolji primjer akademik i rektor Mirjanić koji drži časove na nekih petnaest fakulteta. Zakon je profesoru fakulteta dao malo časova u nastavi da bi proučavajući struku i nauku držao kvalitetne časove a ne tezgario.

Poplava visokoškolaca

Još je slavni Arčibald Rajs upozoravao Srbe (čuveni testament-knjiga Čujte Srbi) prije osamdeset godina da imaju puno činovničkih fakulteta a malo onih stručnih koji odgovaraju bogatstvu zemlje: rudarstvo, voćarstvo, poljoprivreda, stočarstvo, turizam, šumarstvo. Ali, avaj, ništa od toga. Gdje će raditi i ko će primiti tu poplavu "pisara" u poplavi sirotinje?
Ovakvo visoko školstvo sve više brine brigu o najgorima, a najbolji prolaze mimo nas. I materijalni, i stručni, i naučni i opšti uslovi su ispod svakog kriterija. Ni kupus preko noći ne može da izraste a kamoli univerzitet i fakultet. Univerziteti moraju da ispunjavaju norme koje su odavno standardizovane u zemljama sa visokorazvijenom naukom. Neuslovni fakulteti degradiraju nastavni proces, a ovaj daje nestručne ličnosti. O duhovnom kriminalu da se i ne govori. Uz sve to, nastupilo je vrijeme obezvrijeđenih magistara i doktorata. Novokomponovani bogataši već su se okitili zvanjima doktora i akademika, a put do toga je poznat. Niti imaju naučne radove, objavljene u međunarodno priznatim časopisima, niti znaju strane jezike, a stekli titule naučnog ranga. Jadna je ta titula, a poplava takvih obezvređuje mjesto i ulogu vrhunskih naučnika i doktora nauka. U zemlji haosa ko će tome stati na put. Svi se pozivaju na Bolonjsku deklaraciju, a ko kontroliše njen kvalitet u praksi u zemljama koje hrle ili žude za članstvom u Evropskoj uniji?
Lazar Manojlović

http://www.republika.co.yu/374-375/11.html