Nerzuk Ćurak "Geopolitika" (recenzja)

BOSNA KAO SLUČAJ
Ugo VLAISAVLJEVIĆ

Nakon čitanja Geopolitike kao sudbine čitalac se može zapitati kakav je to tekst pročitao. Prvi odgovor bi mogao biti da je riječ o političkom ogledu, jer se tu postavljaju politička pitanja i ukazuje na političke dileme, na koje se nude uglavnom jasni i gorljivi odgovori koji u svom argumentativnom nizu iskazuju neskriveno političko opredjeljenje. Zato ova knjiga od prve stranice traži odziv čitaoca, ne samo njegovo izjašnjavanje i opredjeljivanje, nego njegov pristanak. Taj očekivani pristanak je politički, zato što je prije svega afektivni, a ne intelektualni: pouzdan znak o tome nam pruža autorov politički stav da o najvažnijim ulozima svoje političke rasprave ne raspravlja. Stav za Bosnu, makar ona danas bila "postemocionalna konstrukcija", nije predmet uvjeravanja i politički je dovoljno jasan. Ustvari, isuviše je jasan, jer je u očima autora postao "pitanjem ljudskosti" i u tom smislu je predpolitičan. Političko pitanje Bosne, u svom osnovnom konstitucionalnom sadržaju, onda je već unaprijed riješeno i autor ne traži od svog čitaoca nego njegov intelektualni pristanak koji više nije njegova politička reakcija, nego dolazi nakon nje (iako se ova prva sa svakim argumentom iznova pobuđuje). Za ovu knjigu se zato može reći da pruža intelektualna sredstva, izvjesna teorijsko-analitička sredstva onima koji su se već politički opredijelili o najvažnijim političkim stvarima na način dostojan čovjeka. Drugi ili drukčiji odgovor na pitanje o kakvom tekstu se radi nije, dakle, ništa manje prihvatljiv: riječ je o uvodu u geopolitiku, u disciplinu koja se ne njeguje u našoj akademskoj sredini i gotovo je potpuno nepoznata široj čitalačkoj publici. Od tog nedostatka svijesti o specifičnoj problematici i karakterističnom diskursu upravo pati bosanskohercegovačka politika. U času kada se geopolitika kao diskurs i kao stvarnost ponovo vratila na svjetsku pozornicu, ustvari kada je izgubljena granica vanjske i unutrašnje politike, riječju: kada je sva politika postala geopolitika, to više nije mali nedostatak, nego ukazuju na suštinsku nemoć domaće politike.

Nerzuk Ćurak nije imao laku zadaću: zašto bi ponovno uvođenje u javni i akademski prostor jedne sumnjive discipline, koja je svoje rođenje i nagli procvat doživjela u okrilju nacionalsocijalizma, a svoju obnovu u času kada su SAD, nakon propasti komunističkog bloka, postale "hipersila", bilo toliko važno, pa čak i sudbonosno za Bosnu i Hercegovinu? Čitava knjiga nastoji pružiti odgovor na ovo vodeće pitanje, ali je ono skicirano već na njenim uvodnim stranicama, ukazivanjem na sudbonosnu grešku stranke koja se na početku rata protiv Bosne smatrala jedinom probosanskom. Autor ukazuje da politički subjekt koji nije u stanju shvatiti prostor kao "povlašteni ulog u borbi među narodima," koji propusti da teritorij "kodira kao prethodni ultimativni minimum svoje strategije,"(10) zasigurno ne može uspješno odbraniti svoju zemlju u doba kada neprijatelji igraju svoju političku igru u dosluhu sa novim geopolitičkim pravilima. Upravo je geopolitički i geostrateški redukcionizam, sljepilo za geopolitičku dimenziju politike, vodilo istinskom političkom krahu: "nacionaliziranju bosanskohercegovačke geografije," (11) sankcioniranom u Dejtonskom sporazumu.

Geopolitički nadahnuta analiza može ponuditi zanimljive odgovore ne samo na uzroke ratnih dešavanja, na "monoetničko teritorijaliziranje bosanskohercegovačkog Prostora" nego, jednako ubjedljivo, objasniti postojeće stanje političke zajednice zasnovane na silom nametnutom mirovnom ugovoru koji je pretvoren u mirovni proces bez dokučivog kraja. Naime, ne mogu se razumjeti protivrječne implikacije Dejtonskog sporazuma (elementi "obrasca tipične antibosanske geopolitike", s jedne strane, i "fluidna demonstracija probosanske geopolitike", s druge strane), te čudna i zagonetna, "postmoderna stvarnost" današnje Bosne, bez osvrtanja na vladajuću svjetsku politiku u kojoj se Prostor ponovo pojavljuje kao najviši rodni pojam. Međunarodna zajednica, iza koje se krije američki geopolitički subjektivitet, pružila je ono najviše što geopolitika u svom najtvrđem obliku može da pruži: očuvanje bosanskohercegovačke državnosti, koje se ponajprije sastoji u osiguranju njenog vlastitog prostora. Najveća mana Dejtonskog sporazuma nisu ustupci "monoetničkom teritorijaliziranju," nego zaustavljanje i ukidanje povijesnog toka: stvarni politički rezultat mirovnog procesa je "nehistorijska državna zajednica koja je, takva kakva je, mogla nastati i bez veličanstvene povijesne drame BiH, u vakumskom prostoru, kao svojevrsna politička instalacija, kao ad hoc odgovor na izazove vremena." (34) Nametnuti ustav je upravo geopolitičko rješenje, nasilni upad u Prostor Drugog, ili, drugim riječima, on je po svojoj osnovnoj formi američki, po tome što je u povijesnom smislu prazan. Ne može se reći da je nestvaran, jer je bio pravno-političko sredstvo koje je poslužilo da se zaustavi rat, ne samo jučer u Bosni nego i danas na Kosovu i Makedoniji. No njegova stvarnost je upravo geopolitička ili u bitnom smislu prostorna, jer ono što je zaustavilo rat, zaustavilo je i vrijeme, pa se može prenositi, kako primjećuje autor, diljem regije poput apstraktnog modela ili makete.

Nije li ipak iluzorno misliti da u srcu Balkana, u tom geo-političkom prostoru u kojem ima previše historije, odjednom pojavila neobična oskudica? Nerzuk Ćurak će skicirati zanimljivu dijalektiku unutrašnje i spoljašnje dimenzije izdijeljenog i nepovezanog bosanskohercegovačkog političkog polja, polazeći od uvjerenja da politika kojoj nedostaje jasna geopolitička dimenzija nužno ostaje zatvorena u samu sebe. To je politika koja se prepušta fascinaciji Vremenom ili Historijom, nakon što je izgubila svoj dodir s Prostorom. Toj politici se njena vanjska politika pojavljuje kao tuđa, tj. kao geopolitika utjecajnih stranih faktora. U nemogućnosti da prisvoji svoju Drugost, i sama unutrašnja politika se pretvara u "vanjsku." U postdejtonskom periodu među ljudima raste osjećenje tuđosti spram svake politike uopšte: u dnu pozornice svake domaće politike se naziru skriveni strani političari.

Autorov je zaključak da se u aktuelnom političkom kontekstu važnost geopolitike ne može prenaglasiti, jer je se pod tim imenom ukazuje na put obnove cjelokupnog političkog života: na reaproprijaciju politike od samog političkog subjekta. Glavnu premisu takvog zaključka pruža saznanje da "vanjska" dimenzija politike, ili vanjska politika tout court, nije izvedena i naknadna spram "unutrašnje" politike, pa se kao takva ne može prepustiti Drugima, osim uz rizik iskušavanja samog kraja politike. Međutim, taj uvid nije lako steći, niti ga je lako širiti: prvo zahtijeva analitički rad eksperata, a drugo prilično visoku političku kulturu. Zato je i napisana ova knjiga i zato ona otvoreno računa na značajan politički odjek, s priličnom nesigurnošću.
U času kada politika izlazi iz prosvjetiteljske dijalektike modernosti i ulazi u postmoderne metamorfoze i fuzije (u kojima se ludistički brišu i reproduciraju sve temeljne razlike: unutrašnje/spoljašnje, stvarno/zamišljeno, znanje/djelovanje, moć/podvrgavanje, prostor/vrijeme, itd.) teško je računati na odlučan utjecaj eksperata na političku kulturu izraslu iz populističke tradicije, iako se na taj utjecaj mora položiti sva nada.

U iščekivanju "postmoderni-stičke" interpretacije političkog stanja koje živimo, u nedostatku sposobnosti prepoznavanja i odgonetanja dubokog preobražaja kojem su podlegli svi "klasični geopolitički znakovi i značenja" (72), sama stvarnost nam se pojavljuje kao najveća zagonetka. Ova zagonetka je u suštini geopolitička i ponajprije se može izraziti u geopolitičkom diskursu, otprilike na slijedeći način: otkud Bosni i Hercegovini toliki geopolitički značaj kada je ona samo "geopolitički objekt" čiji geopolitički položaj, ako već nije beznačajan, nipošto ne odgovara tom značaju? Jedini ispravan odgovor upućuje na karakterističnu "postmodernu" proizvodnju stvarnosti simboličkim sredstvima. Ova se stvarnost više ne razlikuje od simulakruma u Baudrillardovom smislu riječi, pa stoga politika, a danas je najprije prepoznajemo u liku politike mas-medija, ima neposredne geopolitičke učinke. Novu geopolitiku od stare dijeli duboki "epistemološki rez," jer geopolitika u doba dubokih preobražaja društva i društvene znanosti, koje danas najčešće imenujemo riječima globalizacija i postmodernost, ostaje realpolitika samo pod uvjetom da prihvatimo novo stanje stvari u kojem se svaka geopolitička stvarnost proizvodi isključivo političkim sredstvima, uvijek pomalo iluzornim i fiktivnim. Kako ističe autor, simbolička ovisnost geopolitike o politici tjera novu disciplinu da se primarno oblikuje kao geopolitikologija.

Eto zašto je Clintonova administracija, u jednom trenutku preusmjeravanja vlastite spoljnopolitičke strategije, mogla Bosni pridati "neviđen geopolitički status." (115) Ovaj status ne samo da nije pružio krila bosanskohercegovačkoj politici nego ju je blokirao i zatvorio u samu sebe. Prema autorovom mišljenju, ovaj politički autizam samo dokazuje da je "zapadna geopolitička logika kolonijalna i kolonizirajuća" (72) čak i kada je sasvim naklonjena prema nekoj zemlji. Međutim, to nipošto ne znači da bi domaća politika trebala pasivno prihvatiti svoju kolonijalnu ili kvazikolonijalnu ovisnost, što po svemu sudeći čini. Nasuprot tome, autor nazire veliku povijesnu priliku da se Bosna kao povlašteni "geopolitički objekt" preokrene u utjecajan "geopolitički subjekt" – i to upravo na osnovu postmodernističkog uvida da joj za takav preobražaj ne treba neka uvjerljiva stvarna prednost (zavidan geostrateški položaj, ako već nema vojnu moć), nego imaginacija, kreativnost i odvažnost njenih političara koji bi znali iskoristiti "izvana" pripisani geopolitički status.

Upravo smo opisali glavni politički motiv knjige koji je neodvojiv od njene znanstvene ambicije: vratiti dignitet geopolitici kao znanstvenoj disciplini, onako kako to u novije vrijeme čine predstavnici kritičke i postmodernističke geopolitike.

Rješenje bosanskohercegovačke zagonetke – pri čemu autor prije svega misli na ispravno tumačenje "eksperimentiranja" na novim oblicima društvene i državne re-integracije, na proziranje "etničkog simulakruma," na političku zajednicu koja se "permanentno raspada i skuplja" (31), na rat koji ne prastaje u miru i mir koji ne počinje nakon rata, itd. - podrazumijeva kako politički tako i znanstveni angažman. Da bi Bosna i Hercegovina uistinu postala geopolitički subjekt, a to je jedini oblik rješavanja zagonetke, potrebno je izvršiti rekonstituciju dviju "odsutnih" geopolitičkih subjektivnosti: a) intelektualnu ili analitičku rekonstituciju subjektivnosti onog geopolitičkog faktora kojeg najčešće nazivamo "međunarodnom zajednicom" i b) djelatnu ili političku rekonstituciju subjektivnosti bosanskohercegovačke (pogotovu "vanjske") politike. Samo nakon što se omogući susret ovih dviju subjektivnosti – u jasnom svjetlu geopolitičke analize i nedvosmislenoj orijentaciji geopolitičkog djelovanja – moguće je, prema autorovom dubokom vjerovanju, gajiti nadu u uspjeh domaće politike i obnovi "višestoljetne kulturne harmonije Bosne i Hercegovine." (90) Pretpostavka političkog uspjeha, u doba kada je politika postala politika znanja, leži u geopolitologiji koja bi bila u stanju prozrijeti značajna kretanja, promjene i pojave u svjetskom globalnom poretku zasnovanom na subjektivnosti američke geopolitike (ili, drugim riječima, na premisama kosmopolitske amerikanologije).
* * *

Nadamo se da smo u pokušaju da ocrtamo čvorišne tačke složene, suptilne i ponekad vrtoglave argumentacije autora knjige Geopolitika kao sudbina uspjeli dovoljno ubjedljivo pokazati da se radi o izvanrednom djelu koje će kod svog čitaoca pomjeriti granice razumijevanja važnih političkih fenomena današnjice i neobičnog lokalnog političkog pejzaža. Uvjereni smo da će ova knjiga naići na zapažen odjek kod široke čitalačke publike, ali također i kod uskih univerzitetskih krugova. Jedni će je moći čitati kao udžbenik, kao vrijedan analitički materijal, a drugi kao prvoklasan primjerak angažirane literature. Posebnu vrijednost knjizi upravo daju dvostruki, ponekad višestruki registri u kojima je pisana. Pisana je sa strašću i hladnom uzdržanošću, u širokim potezima i suptilnim osjenčenjima, sa tvrdim laičkim uvjerenjem i oklijevanjem posvećenog, sa beskrajnim strpljenjem i profetskom impulsivnošću... Kao da ju je pisao političar i znanstvenik, učitelj i učenik, vođa i sljedbenik, pisac i čitalac, reformator i pristalica... Vezivnu tačku svih ulančavanja i ukrštanja, mjesto gdje se smiruje ili odakle izvire hermeneutički i pragmatički pluralizam ovog poticajnog djela je dobro osigurano. To je topos Bosne, to je osnovni zglob artikulacije znanstvenog i političkog pisma, to je vezivanje svih saznanja i uvida širokog domašaja i dalekih konsekvenci uz ono što je naznačeno u podnaslovu knjige: uz studiju slučaja Bosne.

http://www.odjek.ba/index.php?broj=01&id=39