Making a Nation, Breaking a Nation – Literature and Cultural Politics in Yugoslavia (recenzja) |
KENOTAF ZA JUGOSLAVIJU
Mustafa IMAMOVIĆ
UVEĆ BROJNOJ LITERATURI o raspadu Jugoslavije pojavila se krajem 2001, u izdanju “Stubova kulture” i prijevodu Ivana Radosavljevića, jedna nova knjiga čiji je autor Andrew Baruch Wachtel, profesor slavenskih jezika i književnosti na Northwestern univerzitetu u Evanstoneu (Illinois, SAD). Ova knjiga, koja je u engleskom originalu (Making a Nation, Breaking a Nation – Literature and Cultural Politics in Yugoslavia) objavljena 1998, nastala je iz želje autora da pročita jednu sažetu studiju o ulozi kulture, na prvom mjestu književnosti, u izgradnji i razgradnji jugoslavenske zajedničke države. Pošto do takvog štiva, kako je rekao na beogradskoj promociji svoje knjige (NIN, 22. XI 2001), nije mogao doći, to se odlučio da sam napiše jedno djelo kojim će obuhvatiti međujugoslavensko približavanje i otuđivanje u širokom vremenskom rasponu od dva stoljeća.
Autor je u tom smislu postavio sebi dva istraživačka zadatka. Prvim je želio pokazati da je u Jugoslaviji “zaista imalo šta da se uništi”. Drugim zadatkom htio je napisati “kulturnu historiju” jugoslavenske ideje, odnosno opisati njen razvitak od tridesetih godina XIX. do osamdesetih godina XX. stoljeća. To je bilo neophodno jer se pokazalo da se ne može razumjeti zašto se Jugoslavija raspala ako se prethodno ne zna zašto je uopće nastala. Profesor Wachtel je na vlastito zaprepašćenje utvrdio da se nastankom i razvitkom jugoslavenske ideje niko nije sustavno bavio. Nasuprot tome, uzrocima propasti jugoslavenske ideje i raspada Jugoslavije, kao najvećeg preokreta u novijoj historiji njenih naroda, bavili su se brojni i različiti pisci i autori.
U literaturi su navođeni razni razlozi za raspad Jugoslavije, ali su oni u velikoj mjeri pogrešno shvaćeni. Sve te razloge Wachtel svrstava u jednu od dvije kategorije, koje se grubo mogu označiti kao “determinističko-historijska” i “zlokobno-politička”. Autori koji spadaju u prvu kategoriju “uglavnom ljudi iz medija”, obično ukazuju na “prastare” balkanske plemenske razdore, religijske mržnje i suparništva. Zagovornici drugog načina mišljenja, “u koje spadaju skoro svi koji su ozbiljnije izučavali ovaj region”, smatraju da uzroke sloma Jugoslavije treba tražiti u nedavnoj političkoj prošlosti, u djelima nekih pojedinaca ili neke grupe ljudi i određenih država: Tita, komunista i njihove ekonomske politike, Vatikana, Njemačke, Slobodana Miloševića i političke krize u Srbiji, ili militantnih islamističkih vođa, itd.
Oba ova načina tumačenja uzroka sadašnje katastrofalne situacije u bivšoj Jugoslaviji sadrže neke elemente istine, ali su u osnovi manjkavi i nedovoljni, jer se ne obaziru “na kulturološki temelj ovog problema”. U skladu s tim, Wachtel postavlja osnovnu tezu da se Jugoslavija, bez obzira na dubinu privredne i političke krize osamdesetih godina, ne bi raspala da je u oblasti kulture postojala jedna snažna vizija jugoslavenske nacije. Da svojevremeno nije bilo takve vizije, Jugoslavija ne bi 1918. ni nastala niti bi se u Drugom svjetskom ratu mogla obnoviti. Domaće kulturne i političke elite su, nažalost, sredinom šezdesetih godina odustale od dalje izgradnje jedinstvene nacije u kulturi, mada je u to vrijeme veliki broj građana osjećao privrženost jugoslavenskoj ideji.
Sljedstveno tome, predmet Wachtelovih istraživanja i izlaganja nije izgradnja i razgradnja jugoslavenske države, nego stvaranje i razaranje jugoslavenske nacije kao produkta određene kulture. Pri rekonstrukciji tog procesa autor je žarište stavio na četiri najvažnija načina na koja su zagovornici i pristalice jugoslavenske misli nastojale i pokušavale ostvariti svoju ideju o nacionalnom jedinstvu: (1) na jezičku politiku, čiji je cilj bio stvaranje zajedničkog nacionalnog jezika ili, kad se to pokazalo nemogućim, onda formira-nje u najmanju ruku jedinstvenog srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika; (2) na nametanje jugoslavenskog književnog i umjetničkog kanona, koji je bio zamišljen kao otjelovljenje svih poželjnih osobenosti nacionalnog jedinstva; (3) na politiku obrazovanja, posebno na nastavu književnosti i historije; i (4) na stvaranje novih književnih i umjetničkih djela kroz koja se izražavala jugoslavenska ideologija, određena na jedan ili drugi način. Autor ove teme razmatra slijedeći ključne rasprave i ličnosti u oblasti obrazovanja, kulturne kanonizacije i književnog stvaranja. Izlaganja su hronološki organizirana u četiri poglavlja.
U prvom poglavlju, Uspon jugoslovenske nacionalne ideje, autor je obradio razvitak jugoslavenske misli od pojave ilirizma, kao rane jugoslavenske integrativne ideologije, tridesetih godina XIX. stoljeća do stvaranja zajedničke jugoslavenske države 1918. godine. Jugoslavenska ideja je u tom razdoblju prošla kroz tri faze. U prvoj fazi nosioci jugoslavenske misli su pod uticajem njemačke romantičarske ideologije, da je “jezik istinska domovina” (A. v. Humboldt), postizanje jezičkog jedinstva smatrali neophodnim uvjetom stvaranja zajedničke nacije. Ovo rano jugoslavenstvo je, pod uticajem Vukovih jezičkih reformi i nešto modernizirane Njegoševe i Mažuranićeve deseteračke poezije, bilo “izrazito srpski opredeljeno”. Odatle cijelu ovu fazu u razvitku jugoslavenske ideje, Wachtel definira kao “romantičarsku unitarističku sintezu”.
U drugoj fazi, od šezdesetih godina XIX. do početka XX. stoljeća, dolazi do velikog pada svake vizije jugoslavenske saradnje i sinteze, uprkos neprekidnim naporima biskupa Strossmayera i njegove Jugoslavenske akademije. Autor to dijelom pripisuje “kulturnoj iscrpljenosti poslije velike romantičarske navale”, ali u prvom redu pojavi realizma kao novog, dominantnog književnog i umjetničkog pravca. Zahtjevi i nastojanja da se život prikaže “onakvim kakav jeste”, što su tražile uticajne ličnosti poput Svetozara Markovića u Srbiji i Augusta Šenoe u Hrvatskoj, vodili su naglašavanju posebnosti i zanemarivanja kulturnih sličnosti “kojima su se priklanjali romantičari”.
Početkom XX. stoljeća, od 1903. do 1918, dolazi do snažnog oživljavanja jugoslavenske ideje u znaku stvaranja i kanoniziranja jugoslavenske kulture. Među Srbima, Hrvatima i Slovencima javlja se “novo jugoslovenstvo”, koje se, za razliku od prethodnog, daleko više bavilo pitanjima multikulturalne sinteze nego posrbljavanjem. Postojala je opća saglasnost da se Srbiji prepusti uloga političkog Pijementa, ali ne i u oblasti kulture i umjetnosti. Taj svježi duh realizma i tolerancije posebno je podržavao Jovan Skerlić, kao “najistaknutiji srpski zagovornik novog tipa jugoslovenstva”. On je smatrao da su religijske i nacionalne podjele na slavenskom jugu završene, te da više ni vjerski ni nacionalni prozelitizam, niti kulturna ili politička hegemonija nisu mogući. Na toj su se liniji među književnicima i umjetnicima vodile rasprave oko načina izgradnje jedinstvene jugoslavenske kulture, što Wachtel detaljno opisuje. On pri tome konstatira da daleko najznačajnija ličnost jugoslavenskog usmjerenja nije bio neki pisac, nego hrvatski kipar Ivan Meštrović. Svoju viziju jugoslavenske sinteze Meštrović je ostvarivao uzimanjem motiva i likova iz srpske epske mitologije, kojima je klesanjem u kamenu davao klasičnu evropsku, tj. hrvatsku kiparsku formu. Prije toga, skulptura je u tradicionalnoj srpskoj kulturi praktično bila nepoznata, pošto pravoslavna crkva osim slikanja ikona i fresaka nije dozvoljavala nikakvo vajanje trodimenzionalnih kipova. Pokazalo se, međutim, da je skulptura idealna forma za izražavanje nove jugoslavenske sinteze, posebno za njeno propagira-nje u inostranstvu, pošto joj za razliku od literature nije potrebno nikakvo prevođenje.
U drugom poglavlju, Stvara-nje sintetičke jugoslovenske kulture, autor se bavi kontroverznim konceptima i pokušajima stvara-nja zajedničke kulture u Jugoslaviji između dva svjetska rata. Wachtel na prvom mjestu konstatira da tadašnja vladajuća srpska politička elita nije iskazivala nikakvo zanimanje za stvaranje nadnacionalne kulture kao faktora jugoslavenske integracije. Njeni glavni predstavnici, posebno vođe Radikalne stranke, smatrali su da je za takvu integraciju dovoljna izgradnja odgovarajućih institucija vlasti putem kojih će se, na unitarističkim osnovama, ostvarivati srpska dominacija u novoj državi.
Upravo tom cilju trebalo je poslužiti nametanje Njegoša i Gorskog vijenca kao egzamplara jugoslavenske kulture. Zvanični napori da se Njegoš kanonizira dostigli su vrhunac 1925, kada su njegovi posmrtni ostaci prenijeti sa Ceti-
nja na Lovćen. U toj trodnevnoj ceremoniji lično je učestvovao kralj Aleksandar koji je Njegoša nazvao “besmrtnim apostolom i vesnikom jedinstva našeg naroda”. Čitav taj postupak Njegoševe kanonizacije, kao neukusan i pogrešan čin, naišao je na kritiku od strane liberalnih i lijevo orijentiranih ideologa multikulturalnog jugoslavenstva, kao što su bili Vladimir Dvorniković, Milan Bogdanović i dr. Sam Wachtel drži da su se tadašnje jugoslavenske vlasti tim činom opredijelile za “romantičarski model” kulturne unifikacije na bazi srpske tradicije. Bez obzira na to, on smatra da su “multikulturalni model”, kao kombinacija postojećih “plemenskih” tradicija, ali i “nadnacionalni model”, zasnovan na njihovom potpunom zanemarivanju, dominirali jugoslavenskom književnom i umjetničkom scenom između dva rata.
Za razliku od državne organizacije, koja je bila ustrojena strogo centralistički i unitaristički, oblast kulture je u prvo vrijeme prepuštena slobodnoj igri različitih intelektualnih snaga. Intelektualne i umjetničke jugoslavenske elite su tokom dvadesetih godina prošlog stoljeća preferirale međusobnu saradnju nasuprot unitarizaciji kulture. Mnogi su smatrali da je tu unitarizaciju, odnosno nadnacionalnu kulturu, nemoguće ostvariti bez jedintvenog književnog jezika. Ključno pitanje bio je odnos srpskohrvatskog i slovenačkog jezika. Nakon mnogih rasprava, Slovenci su 1932. “konačno i neopozivo” odbili da se odreknu svog jezika. U knjizi Kulturni problem slovenstva Josip Vidmar je obrazložio da bi eventualno potiskivanje slovenačkog jezika iz književne i službene upotrebe onemogućilo istinsku kreativnost među Slovencima, čime bi Jugoslavija kao cjelina bila na gubitku.
Među ostalim, postavilo se i pitanje uključivanja (bosansko) muslimanskog naslijeđa u jugoslavensku sintezu. Pionirsku ulogu u pokretanju tog pitanja Wachtel daje Ivi Andriću i njegovoj prvoj objavljenoj pripovijetci Đerzelez u hanu, kao dijela triptiha Put Alije Đerzeleza. Bez obzira što Andrić svoje muslimanske junake prikazuje ironično, on njihovim stavlja-njem u središte svoje priče upućuje implicitni poziv da se percepcija nacije proširi tako da pored Srba, Hrvata i Slovenaca obuhvati i bosanske muslimane. Jedan broj pisaca u međuratnoj Jugoslaviji prihvatio je Andrićev poziv, pa su u svojim radovima muslimanske likove prikazivali sa velikim simpatijama. Kao ilustraciju tog trenda, Wachtel navodi pripovijetku Turčin Dinka Šimunovića, “hrvatskog pisca jugoslovenskog opredeljenja”. Pisac priča kako su dječak i njegova majka nakon razgovora sa jednim starim muslimanom koji je došao u njihovo mjesto da prodaje lješnike, shvatili da svi ljudi, muslimani jednako kao i kršćani, zaslužuju Božji blagoslov i njegovu milost. Odatle ne čudi što je Vladimir Nazor u nekrologu povodom Šimunovićeve smrti 1933., nazvao ovog pisca “nacionalistom”. U kontekstu tadašnjeg šestojanuarskog režima to je moglo značiti samo jugoslavenskog nacionalistu, tj. jugointegralistu.
Ne treba sumnjati u iskrena nastojanja raznih jugointegralista, kulturnih kritičara, likovnih umjetnika i pisaca, da se u uslovima nacionalističkog mentalnog okruženja i političke nestabilnosti Jugoslavije pod Karađorđevićima, izgradi jedna nadnacionalna sinteza. U stvarnosti je između takvih ideala i svakodnevnog života u toj zemlji postojao veliki jaz. Tu je diskrepanciju vjerovatno najdublje izrazio August Cesarec, čije djelo obuhvata tadašnju stvarnost punu “nasilja, primitivizma, beznađa, žrtvovanja, ludila i zla”. Ali i u takvom predstavljanju “života kakav zaista jeste” uvijek su, kao “antiteza zla”, prisutni ljudi “dostojni svoje humanosti”, kao nosioci jedne “potencijalne revolucionarne budućnosti”.
Realizaciju te revolucionarne budućnosti u oblasti kulture, a posebno ulogu književnosti u tom procesu, autor razmatra u trećem poglavlju, Nacionalna jugoslovenska kultura: bratstvo i jedinstvo. Ovim poglavljem obuhvaćeno je razdoblje od 1945. do 1962. godine. To je vrijeme, prema Wachtelu, obilježeno uvjerenjem vladajuće Komunističke partije da je “stvaranje nove, nadnacionalne, univerzalne kulture” u punoj saglasnosti sa svestranim razvitkom “posebnih nacionalnih kultura”. Da bi se održala ta ravnoteža, vršena je u svim oblastima kulture, posebno u školskoj lektiri i nastavi književnosti, pažljiva ideološka selekcija.
Najpogodniji medij za izra-žavanje koncepta bratstva i jedinstva bila su književna djela sa temama iz Narodno-oslobodilačkog rata i partizanske borbe. Politika bratstva-jedinstva nije mogla za kratko vrijeme potisnuti sve nacionalističke zablude, predrasude i iracionalne mržnje prema drugima i drugačijima. Na to je pažnju skrenuo hrvatski pisac Antun Šoljan jednom od svojih ranih pripovijetki Bjeloglavi Pavlići. Šoljanov narator se sjeća svog djetinjstva u jednom zabačenom selu, čiji su seljani izgledali istovjetno, poput njihovih kuća i stabala. Njega je uznemiravala ta jednoličnost. Vremenom on počinje osjećati duhovnu privlačnost prema jedinim ljudima u tom kraju koji nisu ličili na ostale. To su bili otac i šestorica sinova Pavlića koji su živjeli malo podalje od sela. Mada nisu činili ništa čime bi privlačili posebnu pažnju, Pavliće je mrzilo cijelo selo. Sjećajući se tog vremena pripovjedač kaže: “Tada nisam znao zašto ih mrze, ali sada znam. Mrzili su ih jer su se razlikovali”. Pavlići su ubrzo pomrli jedan za drugim od neke tajanstvene bolesti. Pisac daje da se nasluti da su možda pomrli nasilnom smrću, tako što ime je neko trovao vodu. Narator žali što nije imao hrabrosti da im se približi i što je propustio šansu da upozna njihov svijet i tajnu njihovog života.
U kontekstu raspada Jugoslavije, rata protiv BiH i genocida nad Bošnjacima, Bjeloglavi Pavlići se nameću kao prava metafora za bosanske muslimane i njihovu sudbinu u krilu jugoslavenske zajednice. Wachtel je to i sam osjetio i implicitno sugerirao, poređenjem Bjeloglavih Pavlića sa već spomenutom pripovjetkom Dinka Šimunovića Turčin. Bratstvo-jedinstvo jugoslavenskih naroda pokazalo se na kraju, kao u Šoljanovoj priči, neostvarenim snom jednog dječaka.
Posljednje, četvrto poglavlje, Vrtoglavi uspon i sunovrat multinacionalne Jugoslavije, obuhvata vrijeme od 1963. do kraja osamdesetih godina XX. stoljeća. To je razdoblje počelo u znaku “laganog napredovanja ka kulturnoj fisiji”, pa se preko “ratova u kulturi” završilo “građanskim ratovima” u bivšoj Jugoslaviji.
Wachtel smatra da su tri događaja u oblasti kulture označila prelazak “sa relativnog unitarizma pedesetih godina na separatističke trendove šezdesetih”. Prvi od njih bio je dodjela Nobelove nagrade za književnost Ivi Andriću 1961. godine. Taj bi se događaj mogao nazvati “posljednjim pokličom sna o jedinstvenoj jugoslavenskoj kulturi”. Drugi takav događaj bila je polemika između “srpskog pisca Dobrice Ćosića i slovenačkog kritičara Dušana Pirjeveca”. Treći je objavljivanje Krležinih Zastava koje su sukcesivno izlazile od 1962. do 1968. godine.
Andrićeva Nobelova nagrada shvaćena je u čitavoj zemlji kao trijumf cjelokupne jugoslavenske kulture. Sam je Andrić govorio da počast koja mu je ukazana “obuhvata čitavu Jugoslaviju”. Već prije dodjele ove nagrade, oktobra 1961, počela je u januaru iste godine polemika Ćosić-Pirjevec. Ćosić se u jednom članku objavljenom u zagrebačkom Telegramu obrušio na pojavu “vampirskih nacionalizama”, uz tvrdnju da je postojanje republika prepreka većem međunacionalnom miješanju unutar Jugoslavije. Pirjevec je odgovorio sarkastičnom optužbom da Ćosić primjećuje separatistički nacionalizam, a ne vidi pokušaje ponovnog nametanja unitarizma, koji nužno ima “srpski hegemonistički prizvuk”. Ovom polemikom otvorena je Pandorina kutija u koju su komunističke vlasti bile zatvorile raspravu o nacionalizmu. Kutija se nije više mogla zapečatiti, “uprkos veseloj jugoslovenskoj retorici koja je okruživala dodjeljivanje Nobelove nagrade Andriću”.
Treći događaj bile su Zastave Miroslava Krleže, koji se po svojim pogledima može smatrati Andrićevim antipodom u jugoslavenskoj kulturi. Wachtel smatra da njih dvojica ipak čine jedan “nerazdvojen i fascinantan par kao Dostojevski i Tolstoj u ruskoj književnosti”. Zastave se, kao neka vrsta bildungsromana, odlikuju širinom svog tematskog zahvata. Kroz sudbinu svog glavnog junaka Kamila Emeričkog Mlađeg, Krleža je literarno rekonstruirao historiju hrvatsko-srpskih odnosa i općenito jugoslavenske politike u prvim decenijama XX. stoljeća. Temom Zastava Krleža je uputio jedan jasan, mada nešto zaobilazan, izazov unitarističkoj jugoslavenskoj misli.
Šezdesetih se godina nastavilo propadanje nadnacionalnog jugoslavenstva u književnosti. Rječit primjer tog trenda, Wachtel nalazi “u izvanrednom romanu Derviš i smrt koji je napisao Meša Selimović, bosanski Musliman”. Radnja romana smještena je u osmansku Bosnu, ali je u njemu lahko prepoznati alegorijski opis političke situacije u Jugoslaviji odmah poslije rata, kada su svi aspekti života bili okruženi špijuniranjem i totalnom kontrolom, aurom straha i paternalističkim odnosom vlasti. Pored toga, ovaj roman implicitno odbacuje viziju multikulturne Bosne koja je tipična za književno djelo Ive Andrića. U svijetu Selimovićevog romana, “Bosanac je isto što i Musliman”. Tu se ne pojavljuje nijedna druga grupa, tako da nema mogućnosti nadnacionalne autorske sinteze koja se sreće kod Andrića. Bez obzira na Selimovićeve lične frustracije i opredjeljenja, on je romanom Derviš i smrt dao svoj doprinos osjećaju da Jugoslavija nije zemlja susreta i preplitanja različitih kultura, nego niz odvojenih enklava, od kojih je svaka potpuno zatvorena za sve spoljnje uticaje.
Wachtel smatra da je pobjedom kulturnog partikularizma obavljena “suštinska priprema zemljišta za kasniji raspad Jugoslavije”. Na toj liniji se kao “srpska kulturna reakcija” osamdesetih godina pojavilo nekoliko romana, kao što su Ćosićevo Vreme smrti, Knji-ga o Milutinu Danka Popovića, Nož Vuka Draškovića, Timor mortis Slobodana Selenića i dr. Opširnom analizom ovih romana Wachtel je došao do zaključka da se njima želi dokazati kako su Hrvati i Muslimani oduvijek mrzili Srbe. Takvim romanima utirao se put usponu i mahnitanju srpskog nacionalizma, što je sve bilo u funkciji predstojećeg rata u kojem je izgorjela jedna respektabilna država.
Wachtel na kraju poredi Jugoslaviju sa Italijom, gdje je došlo do nacionalne integracije, mada su italijanske oblasti i pokrajine sedamdesetih godina XIX. stoljeća bile podijeljene jezikom, ekonomijom, političkim iskustvom i kulturnim naslijeđem barem isto onoliko koliko i jugoslavenske 1918. godine. Jedan od istaknutih vođa italijanskog preporoda, Massimo D’Azeglio, rekao je u trenutku ujedinjenja: “Napravili smo Italiju, sada treba da napravimo Italijane.” Jugoslaveni su također “napravljeni” i to u velikom broju, ali je odsustvo političkih pretpostavki da se ostvari nacionalna integracija na nivou kulture dovela do katastrofalnog raspada. U zemlji je vremenom potpuno prevladala logika koju je Sigmund Freud nazivao “narcizmom malih razlika”. To je načelo opisao još početkom XVIII. stoljeća Jonathan Swift čuvenom parabolom o Liliputancima koji se dijele u dvije smrtno zavađene stranke isključivo po tome s koje strane, uže ili šire, razbijaju jaja.
Wachtel indirektno sugerira da i romantičarski pristup jugoslavenskoj integraciji može biti razlogom njenog neuspjeha. Romantičari općenito nisu imali razumijevanja ni sklonosti za slobodu pojedinca, odnosno za osobnu nezavisnost i slobodu od prisile i proizvoljne i arbitrarne vladavine. Takva shvatanja bila su osnovom za stvaranje kolektivističko-autoritarnih nacija u kojima se pojedinac bezuslovno podređuje kolektivnom autoritetu. Nasuprot tome, individualističko-liberalni model nacije, pojedinačne pripadnike nacije smatra suverenim i direktno vezanim za demokratiju. Svi lokalni, južnoslavenski nacionalizmi, uključujući i sam jugoslavenski nacionalizam bili su i ostali od početka do kraja, sa vrlo malim izuzecima, na pozicijama kolektivističko-autoritarnog modela.
U tom je pogledu Danilu Kišu “koji je s razlogom sebe nazivao poslednjim jugoslovenskim piscem”, bilo jasno još početkom sedamdesetih godina da na jugoslavenskom prostoru postoji direktna korelacija između kolektivističkog načina mišljenja i partikularističkog nacionalizma. Odatle je već tada osjećao da će se jednog dana pisati kenotaf Jugoslaviji: On u svojoj Grobnici za Borisa Davidoviča govori o jednom poštovanju dostojnom običaju starih Grka, da “onim koji su izgoreli, koje su progutali vulkanski krateri, koje je zatrpala lava, onima koje su rastrgle divlje zveri ili proždrali morski psi, onima koje su razneli lešinari u pustinji”, grade u njihovoj domovini prazne grobnice, zvane kenotafi. Smrt je 1989. spriječila Kiša da napiše konačni kenotaf jednoj ideji i jednoj zemlji, koja je izgledala bespovratno nestala, a “čije su tijelo u potpunosti proždrali grabljivi partikularistički nacionalizmi”.
U tom smislu Andrew Baruch Wachtel, svoju knjigu, u kojoj je nastojao pokazati kako se jugoslavenska ideja rodila, razvijala i umrla, shvata kao osobeni kenotaf, podignut u znak sjećanja na jedan izgubljeni ideal i na ljude koji su u njega vjerovali.
Rubrika: PRIKAZI
Autor: Fahira FEJZIĆ
Naslov: Kulturni sraz KAD MANJKA DOBRE VOLJE U PORETKU MORALNOGA UMA
Podnaslov: Dušan Đurić: "Novinarska enciklopedija“, BMG, Beograd, 1997. god.
OVU KNJIGU nisam uzela s prvobitnom namjerom ozbiljnijeg iščitavanja a naročito ne njena prikaziva-
nja; zatrebalo mi je tumačenje jedne novinarske konstrukcije, ali sam, nakon prelistavanja, ostala iznenađena (ako je uopće uputno iznenađivanje nad knjigama) količinom u njoj “fabriciranih istina”, bolje kazati, količinom “fabriciranih laži” i netačnih konstrukcija.
Prije toga, treba reći da je autor “Novinarske enciklopedije”, prve na prostorima bivše jugoslavenske države, Dušan Đurić, doajen beogradske novinarske škole, pripadnik “stare garde”, rođen 1929. god., dugogodišnji saradnik i urednik Radio-Beograda, više od dvadeset godina novinar “Večernjih novosti”, predavač na svim jugoslavenskim školama novinarstva, i nije naturščik u ovoj vrsti autorstva. On je autor knjiga Osnovi novinarstva, Smisao i tehnika novinarskog rada, Novinarska radionica, i konačno, ove ambiciozno naslovljene “knjižurine”, štampane na kvalitetnom papiru u crno-bijeloj tehnici sa hiljadu stranica (precizno – 936 stranica), sa hiljadu glavnih odrednica, sa hiljadu dvjesto ilustracija sa legendama i imenikom od 720 ličnosti iz politike, kulture, umjetnosti. Jednom riječju – riječ je, naizgled, o pravoj Novinarskoj enciklopediji “iskusnog autora”.
Pisanje ili uređivanje enciklopedije (bilo koje vrste) nije ni najmanje jednostavno, a naročito kad se enciklopedija tiče novinarstva1, koje u ova (post)modernistička vremena postaje sve bitnija kulturološka silnica, prema kojemu nisu ravnodušne ni intelektualne elite, niti prosječne mase dominantnog publicusa. Knjiga koja je pred nama, zapravo, nudi niz dokaza da kao “enciklopedija” nije “pregled teorijskih i profesionalnih znanja o novinarstvu”, niti “zbir komunikoloških, informatoloških ili masmedijskih podataka” kako bi primarna etimologija ove knjiške vrste to zahtijevala.
Autor “Novinarske enciklopedije” nastojao je u svakoj mogućoj prilici “satanizirati Bosnu” i “satanizirati muslimane Bosne” (u ovoj “enciklopediji” u potpunosti je izostavljeno njihovo ime Bošnjak), a naročito vremenski period agresije, od 1991. do 1995. godine. Metodološki je to najčešće činio upotrebom takozvane “izvrnute istine” (“contre-verite”), za koju Jacques Derrida2 s pravom smatra da to nije laž. Jer, po njemu, “laž nije pogreška. Laž nije ni nedostatak znanja, umijeća, ni pogreška”, jer ta vrsta laganja putem medija, ili, općeniti fenomen medijske laži prema Derridau uvijek predstavlja “pomanjkanje dobre volje u poretku moralnoga uma”, i za njega, upravo to medijsko multipliciranje laži kao nedostatka moralnoga uma ima neizbrisive učinke na duhovno-kulturnu povijest. “Dobri ciljevi se ne mogu postići zlim sredstvima”3, makar koliko da je svijet etički iracionalan, kako tvrdi Max Weber u “Politici i vlasti”. Štaviše, tada pogotovo ne. I u novinarstvu pogotovo ne. Čak i kada bježe od svoje imanentne ”moralne uloge”, novinari jesu ”učitelji javnosti”, savremeni prosvjetitelji, u onom smislu u kojemu ”artikuliraju politička uvjerenja i moralna stajališta kroz koje ljudi razumijevaju svjetske događaje”4. Kakvi mogu biti ovi ”učitelji javnosti” koji se budu educirali na Đurićevoj ”Novinarskoj enciklopediji”, kojoj više od svega ”manjka dobre volje u poretku moralnoga uma”.
U odjeljku o IZVJEŠTAJU5, za primjer “OBOJENOG IZVJEŠTAJA” autor navodi ”printani” izvještaj, posvećen bosanskom ratu iz 1994. god.; objavljen u beogradskoj “Politici”, o proslavi 50-godišnjice iskrcavanja saveznika u Normandiji, kojoj je prisustvovao tadašnji američki predsjednik Bill Clinton. Za Đurića, primjer “obojenog izvještaja” je upravo taj iz tih beogradskih novina zato što ima nadnaslov: “Avet Bosne nad proslavom u Normandiji” i naslov: “Podsjetnik na nezavršeni posao”, a u kojemu je autor (Đurić ga ne nominira) napisao: “Možemo li, mirne savesti, slaviti pobedu nad nacizmom, u trenutku kada u srcu Evrope besni novo varvarstvo? I kada se ponovo vrše zločini protiv čovečnosti? Čemu služe lekcije iz istorije?...Reč je, pogađate, o Bosni. Poput nekakve aveti, ona je proteklog vikenda pratila učesnike normandijskih svečanosti...”
Pored citirane tekstualne nedosljednosti za “obojeno novinarstvo”, autor je na strani uz ovaj tekst objavio fotografiju iz II. svjetskog rata na kojoj se vidi imam u ahmediji, ispred reda vojnika. Fotografiju je Dušan Đurić ovako potpisao: “Bosna u Normandiji? Da, ako to traži medijski rat. Sarajevo u II svetskom ratu – centar za regrutovanje muslimana u fašističke jedinice”.
Antimuslimanski diksurs ove enciklopedije nije ekskluzivno rezerviran samo za Bošnjake; ovakav diskurs autor zadržava kao intenciju svih “muslimanskih” oznaka simbola, denotativa. Tako je potpis ispod “nimalo muslimanske” fotografije na kojoj se vidi zapa-ljena rafinerija nafte nedopustivo konotativan: “Gori nafta oko Bakua: požar izbio u sukobu muslimana-Tatara i hrišćana-Jermena”6 . Sličan je potpis pod fotografiju koja prikazuje radnike u sobi na krevetu: “Turski radnici u nekomfornoj sobi u visokokomfornoj Evropi”7.
U pojašnjenju termina DISTANCA8, autor veli: ”…rat u bivšoj jugoslovenskoj republici Bosni i Hercegovini počeo je u znaku jednodušne ocene ”celog sveta” da je reč o srpskoj agresiji, a trebalo je da prođu dve godine samo da se prizna da je reč o građanskom ratu. Zapadna štampa je izveštavala jednostrano, ne samo po tome što je dopisnike slala samo u Zagreb i Sarajevo, nego i u svim prećutnim objašnjenjima i prećutkivanjima”…
Tumačeći termin PRISTRASNOST9 autor navodi postojanje i funkcioniranje Haškoga tribunala za zločine počinjene na prostorima bivše Jugoslavije. Đurić piše: ”Rad Haškog suda devedesetih godina, pod pritiskom SAD-a pre svih, negira modernu pravnu doktrinu da je svako nevin dok se ne dokaže da je kriv. Podizanje optužnice na osnovu konstruiranih, montiranih izjava krajnje nesigurnih svedoka. U takvom sudu – sudi ko sluša moćnika, a zanemaruje pravo”. I to u vrijeme kada je najveći dio beogradskog političkog, vojno i policijskog vrha na optuženičkim klupama u Den Haagu.
Govoreći o ČLANKU10, i u okviru toga o potcjenjivanju i precjenjivanju, autor govori o foto-informaciji. Za primjer uzima nevjerovatan, apsolutno amoralan primjer - fotografski zabilježen masakr na Markalama, ratne 1995. god., koji se dogodio 28. augusta. Na fotogorafiji je izmasakrirano muško tijelo prevješeno preko ograde gradske pijace na sarajevskim Markalama. Tekst ispod fotografije glasi: ”Njusvik objavljuje ovu fotografiju Rojterovog reportera 11. septembra 1995. god. Legenda tačno opisuje pokolj civila, ali tvrdi da je reč o srpskoj granati u minobacačkom napadu na centralnu sarajevsku pijacu… 1. septembra UN okrivljuje Srbe, ali kao najveću tajnu krije izveštaj odakle je doletela granata. 2. septembra načelnik Štaba UNPROFOR-a u Sarajevu, ruski pukovnik Demurenko, izjavljuje da su rezultati istrage UN-a o tragediji na pijaci falsifikat…
7. septembra ITAR-TASS prenosi izjavu ruskih obaveštajaca da su zapadne tajne službe već februara 1995. g. sačinile plan za ovaj napad radi diskreditovanja Srba pred svetskim javnim mnenjem. Sprovele su ga snage muslimanskog generala Rasima Delića. Granata je ispaljena sa krova zgrade u susedstvu pijace”…
Inače, ovaj predugački montirani potpis zauzeo je (čak) 56 redaka.
Govoreći o “PROVERAVA-NJU” 11 za negativan primjer uzima tekst Jamesa Harfa koji je objavljen u New York Timesu, 1994. god., a koji je bio posvećen ”Logorima u srpskom delu Bosne, novi Aušvic”. U nastavku autor smjelo kontekstualizira ovu informaciju iz New York Timesa, u kako sam autor veli, najopasniji kontekst, kontekst jevrejskih medijskih lobija, prema kojima su ”Srbi u svesti Jevreja izjednačeni sa nacistima i uzimaju u zaštitu muslimane”… Očito, dobro upućen u moć jevrejskih lobističkih i naročito medijskih krugova, Dušan Đurić u nastavku odjeljka o “Proveravanju” konstatira kako je uz pomoć francuskog novinara Žaka Merlinoa isti urednik Harf, uskoro, na srpsko-francuski nagovor, ponudio demanti o srpskim logorima. “Jednim potezom uspeli smo da stvar pojednostavimo, da ponudimo priču u kojoj ima dobrih i loših momaka, znali smo da se stvar rešava na toj osnovi. I pobedili smo ciljajući dobro, ciljajući na jevrejsku publiku”. ”Prevarom stoleća” nazvana je priča, kako je ovaj autor denominira, o srpskim logorima za Bošnjake u Bosni. Novinarsko-zanatski, u ”Novinarskoj enciklopediji” Dušana Đurića pokazan je put kako se plasirala prethodna laž-demanti, i zahvaljujući čemu je “pobedila” prema slijedećoj paradigmi:
1. “Nizak prag obaveštenosti publike o složenim odnosima na Balkanu…
2. Nizak nivo etike medija koji su plaćenu laž ugradili u temelj uređivačke politike prema sukobima u bivšoj Jugoslaviji
3. Visok nivo spremnosti medijskih stručnjaka na bezobzirno falsifikovanje činjenica ako to odgovara onima što plaćaju
4. Visok prag osetljivosti jevrejskih organizacija na svakovrsne logoraške traume bez obzira ko je žrtva
5. Začuđujuća spremnost
jevrejskih intelektualaca da nekritički i sa agresivnom strašću prihvate sve verzije iz New York Timesa
6. Veliko citiranje dopisnika glasila iz Jugoslavije o tome šta se događa… izbegavanje vesti o stradanjima i nevinosti Srba
7. Prikrivanje svega što su počinili Hrvati i muslimani u bivšoj BiH
8. Ideološka isključivost novinara tzv. liberalne zapadne štampe…”
U nastavku tumačenja “Proveravanja”, autor Đurić ne libi se konstatirati čak i, sad posve izopačenu i smiješnu konstataciju, o ”medijskom ratu čitave planete protiv jednog naroda”, te da je u pitanju ”spadanje maski sa objektivnosti, demokratije, nezavisnosti, slobode i odgovornosti čak i glasila koja su pre toga uživala glas poštenih”…
Nije naodmet kazati, nakon prethodnih, vrlo zornih primjera, kako je paranoja islamofobije, koja je netom na djelu u “svjetskom selu”, dodatno otežavajući diskurs mogućeg iščitavanja Đurićevih “enciklopedijskih” jadnih sadržaja. Pogotovo što, treba li se to uopće konstatirati, vrijeme neumitno odmiče i odnosi i najsvježija sjećanja na realnost a njeno mjesto zauzima “virtualnost”, i to medijski posredovana “virtualnost”, fenomen kojim smo neumoljivo okruženi kao kisikom, i, zahvaljujući kojoj, realnost postaje drugostepena, posredna datost. Za mlađe studente novinarstva i mlade novinare također, kojima u samoj BiH nedostaje povijesna edukativna vertikala, bit će moguće “učiti iz novinarske enciklopedije” da su “muslimanske snage Rasima Delića masakrirale civile na Markalama 1995. god. ”Samo” ova “porazna laž” već je dovoljna da se “enciklopedijski cinizam” zaustavi.
Vjerovatno Neetzcsheova najsubverzivnija misao, kazao bi Peter Sloterdijk, jest ona misao o vječnom vraćanju jednakog12, i ona je, da dodamo, kulturnokosmologijski jako plodna. Kod pojedinih srpskih autora, “izvrnutih enciklopedista” naročito. Takvi su, zapravo, čas pritajeni čas javni, čas prostituirajući čuvari srpskog ”vječnog vraćanja jednakog” koje je ne samo kulturno-komunikacijski neodrživo, već, podsjećamo na nedavnu prošlost, i egzistencijalno-dnevno čist haram. Jer, dok se u Beogradu izvade ”različite” olovke, dotle se ”s ovu stranu Drine”13 vade kame i noževi praktično-primijenjene mitomanije. Jednako žustro i među novinarima i među nenovinarima, pokazala je to i ne tako davna prošlost agresije.
Cilj ovoga prikaza nije samo, ili nije prioritetno samo da se ovdje ponuđena printana forma prikaza stavi na uvid široj javnosti, i to što široj po mogućnosti, cilj prikazivanja intencionalnih, persuazivnih, posve lažnih, manipulativnih i iskrivljenih i netačnih informacija kojima obiluje najnovija beogradska ”Novinarska enciklopedija” jeste da se otvori posve principijelna, po mogućnosti razumna polemika, jesu li nam, kako i koliko potrebne ovakve edukativne ili ”edukativne” knjige pretencioznog naziva ”enciklopedija”, jer se mogu naći i u biblioteci Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, i u biblioteci Filozofskog fakulteta u Tuzli, na Komunikološkom fakultetu u Banjoj Luci, na žurnalističkim katedrama u Srbiji, Crnoj Gori i Mekodoniji. Za nas u Bosni i Hercegovini, posve principijelno pitanje je - jesu li nam ovakve enciklopedije potrebne, i kako se prema njima postaviti: šutnjom ili prešutkivanjem (kao do sada), tj, prešutnim odobravanjem…? Ili, njihovom daljnjom diseminacijom uz potpunu kritičku valorizaciju, ili pak prognati je? Ili, za šta se ja zalažem: ”baciti je u zapećak” timskim odgovorom koji bi se zvao Sarajevska novinarska enciklopedija, koja bi ubuduće, domaće žurnaliste, pa i beogradske - što da ne - enciklopedijski profesionalno obrazovala, poučila, ohrabrila objektivnim, nemanipulirajućim i relevantnim znanjima i saznanjima o istinski važnom, teškom zanatu i profesiji – o novinarstvu.
Bilješke:
1 Grčki encyklios znači opći, paideia znači naobrazba, naučno djelo koje je sistematski (po abecedi ili predmetima) pregled znanja (univerzalna enciklopedija) ili zbir podataka o nekoj grani nauke; izraz je prvi u svjetskoj literaturi upotrijebio hrvatski latinist Pavao Skalić, Zagrepčanin, 1534-1575.g. u naslovu svoga djela Encyclopediae sen orbis disciplinarum tam sacrarum quam prophanarum epistemon (Znanstveni priručnik enciklopedije ili kruga sakralnih i svjetskih struka)… Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1987.god. str. 375.
2 U svojoj raspravi o medijskom laganju i eseju «Povijest laži», francuski mislilac Jacques Derrida primjećuje i to da je suština medijskog laganja u prikrivenom, u pseudosu, u intenciji – ex animi sui – i da je to najopasnija forma laganja koja je poznata u povijesti uopće. Šire pogledati u Povijesti laži, Sarajevo 1996. god., Centar za mir, Dialogos, str. 52.
3 Martin Luther King, Božična propovijed o miru, prema Keithu Doubtu, Sociologija za Bosnu, Sarajevo, 2000. god.
4 Keith Doubt, Žurnalizam i moderna etika, rad u rukopisu Sociologija za Bosnu, Sarajevo, 2000. god.
5 Dušan Čurić, Novinarska enciklopedija, MIG, Beograd 1997. god., str. 296.
6 Ibidem, str. 301.
7 Ibidem, str. 386.
8 Ibidem, str. 153., 154.
9 Ibidem, str. 545. i 546.
10 Ibidem, str. 150. i 151.
11 Ibidem, str. 553. do 555.
12 Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma, Globus, Zagreb, 1983. g. str. 76.
13 U pitanju je asocijacija na svojevremenu diskusiju Rodoljuba Čolakoviča u Saveznoj skupštini iz 1950. god. kojom je on pravio aluziju na sva prekodrinska klanja po Bosni, koja se na ovaj ili onaj način pripremaju u Beogradu
http://www.odjek.ba/index.php?broj=02&id=37 |
|