Bolesni nismo, zdravi još manje |
Psiholozi, psihijatri, sociolozi i filozofi o mentalnom zdravlju i stanju svijesti bh. građana
Ratni vihor koji je pustošio prostore BiH i donio izbjeglištva i neimaštinu, tekuća tranzicija društvenog sistema, izvrnuti i nametnuti sistemi vrijednosti ostavili su neizbrisiv trag na mentalno zdravlje i svijest bh. građana. Osjećaj nemoći, bezizlaznosti, ravnodušnosti, straha od promjene sa lošeg na još gore teret je koji ljudi sa ovih prostora nose posljednju deceniju.
Stručnjaci se slažu da ratna dešavanja nisu prošla bez trajnih posljedica na ovaj, kao i na bilo koji drugi narod.
Ipak, ono što je prethodilo, ali i uslijedilo nakon građanskog rata u BiH, uticalo je da većina bh. građana ima zaista jedinstven osjećaj - osjećaj apatije.
KO JE KRIV?
Uzroke današnjem stanju svijesti, kaže Slavo Kukić, profesor sociologije na Sveučilištu u Mostaru, treba tražiti u stanju svijesti u drugoj polovini osamdesetih i devedesetim godinama. Sve što se tada dešavalo, kaže Kukić, pretpostavka je svemu što smo ovih godina morali proživjeli.
"To vrijeme je karakteriziralo duh nacionalne neiživljenosti i potreba za jačanjem te dimenzije identiteta. To je bilo vrijeme krize identiteta socijalizma, plodno tlo za nastup nacionalističkih, u principu, velikodržavnih ideja i ideologija", objašnjava Kukić.
Kada se čovjek zarobi jednom takvom iracionalnom idejom, dodaje on, pitanje njegovog zadržavanja je samo pitanje tehnologije. Podsjećanje na stalnu opasnost koja mu prijeti od "onih drugih" i onih koji misle drugačije, zadržavanje osjećaja nacionalne bezbjednosti, održivosti, zbijanja nacionalnih redova čini se na najrazličitije moguće načine.
Ipak, pitanje koje se u ovom slučaju nameće, kaže Kukić, je zašto bh. građani na sve to ne reaguju, zašto trpe i egzistiraju u stanju nekakve zarobljenosti, apatije.
"Rezultati posljednjih izbora, recimo, pokazuju kako ta kritična granica ljudi koji izlaze na izbore još nije savladana. Apatija je samo logična rezultanta stanja u kojem prosječni čovjek živi", ocijenio je Kukić i poručio da građani moraju da se trgnu iz tog stanja, izađu na izbore i glasaju za promjene, teme života, a protiv "velikonacionalističkih ideja".
NEMA IZLAZA
Ljudi prestaju da se bore, prepuštaju se sudbini, povlače se u sebe i životare, smatra Srđan Puhalo, psiholog iz Banje Luke.
U proteklih petnaestak godina malo je faktora, kaže on, koji se nisu negativno odrazili na mentalno zdravlje građana regiona.
"Ako tome dodamo i lošu situaciju u zdravstvu i nemogućnost države da se ozbiljno i sistematski pozabavi ovim problemom, slika postaje sumorna. Posljedice rata na mentalno zdravlje sada počinju da dolaze do izražaja. Kako je rekao naš poznati psihijatar, bolesni nismo, a zdravi još manje", rekao je Puhalo.
Problem je, kaže on, što je malo podataka i ozbiljnih studija koje se sistematski bave ovim problemom. Depresija, anksioznost, gubitak samopoštovanja, usamljenost i psihosomatska oboljenja (visok pritisak, kardiovaskularna oboljenja, dijabetes) postaju sve više problemi naših ljudi. Pored toga, alkoholizam, narkomanija i veliki broj samoubistava jasno dokazuju da je mentalno zdravlje bh. građana, kao i građana u regionu uopšte, ozbiljno ugroženo.
"Svakako da ovo nije posljedica samo rata. Tu je i permanentni i stalni stres sa kojima se ' mali čovjek' svakodnevno susreće. Svijest da svojim radom i zalaganjem niste u mogućnosti da obezbijedite pristojan život loše utiče na samopouzdanje i sopstvenu sliku ljudi", objašnjava Puhalo.
Mnogo je ljudi, kaže on, koji se teško prilagođavaju promjenama koje prate društvo u tranziciji, kakvo je naše. Naročito je teško starijima od 50 godina, koji sebe smatraju nekompetentnima za obavljanje poslova, jer, dodaje, poznavanje jezika i rada na računaru je uslov za skoro svako radno mjesto. Ništa ne rade po tom pitanju, kaže Puhalo, ali ništa i ne očekuju.
Milan Stojaković, načelnik Klinike za psihijatriju u Banjoj Luci, kaže da prepuni kapaciteti ovih ustanova pokazuju da su posljedice ratnih dejstava i postratni sindrom uzeli danak.
"Problem postratnih trauma mora biti problem svih institucija jednog društva, ne samo psihijatara. Mnogi građani koji i danas osjećaju traume i posljedice rata ne žele da se obrate psihijatru, jer misle da nama dolaze samo 'mnogo' bolesni", upozorio je Stojaković. Mora se raditi na prevenciji, kaže on, da ono što je nekada bilo ratna trauma ne postane trajno oboljenje.
"To ljudi ne shvataju. Tako zbog stanja u društvu ili onoga što su preživjeli ne obraćaju se psihijatrima, nego se povlače u sebe, trpe, postaju zatvoreni, anksiozni, depresivni", rekao je Stojaković.
KO NOSI PROMJENE
Poznavaoci društvenih prilika kažu da zabrinjava činjenica da država nije svjesna ozbiljnosti ovog problema i ne čini mnogo da bi se stanje popravilo. Akteri bh. političke scene, s druge strane, svjesno zadržavaju status kvo stanje u kojem "nezainteresovani, apatični građanin" podupire svojim leđima njihove pozicije iz straha od odmazde onih koji upravljaju njihovim životima.
Petnaest godina razočarenja ekonomskom i političkom situacijom, ističe Vehid Šehić, predsjednik Foruma građana iz Tuzle, predug je period za običnog čovjeka.
"Vladajućim strukturama odgovara neorganizovanost, apatičnost građana, jer samo u takvom okruženju oni fukcionišu. Problem je što to građani prihvataju, mirno posmatrajući sve što se dešava, samo dublje povlačeći se u sebe", kaže Šehić navodeći i primjer prijeratne Jugoslavije kada su se građani u vrijeme galopirajućih inflacija vrlo brzo prilagođavali.
Opasno je, kaže Šehić, što građani pasivno očekuju da će međunarodna zajednica u BiH donijeti velike promjene i odluke koje se tiču njih samih. Građani su postali ovisnici o međunarodnoj zajednici i nemaju želju da se izliječe od apatije.
"Možda nam 2006. godina i izbori nose promjene. To je jedini način da se ljudi sa ovih prostora spasu iz duboke mentalne i moralne krize. Ali, ako se ponovi nezainteresovanost ili strah građana da odbiju poslušnost onima koji deceniju odlučuju za njih, agonija se produbljuje, a posljedice po čitav narod su nesagledive", kazao je Šehić.
LJUDI BEZ NADE
Sedam psihologa i psihijatara iz bivše SFRJ utvrdili su u svom nedavnom istraživanju da na hiljade ljudi na teritoriji bivše Jugoslavije pati od depresije i posttraumatskog stresa.
Studija je zasnovana na razgovorima sa 1.358 osoba, vođenim od marta 2000. godine. Autori su ispitali faktore koji doprinose hroničnoj depresiji među ljudima koji su izgubili voljene osobe i domove ili bili traumatizovani na neki drugi način. Studija je koncentrisana na stanovnike Beograda, Sarajeva, Rijeke i Banje Luke.
Na takvo stanje utiče i činjenica da se neki zločinci još nisu našli pred licem pravde.
S tim u vezi, kaže Slavo Kukić, trebalo bi obratiti pažnju i na nedavnu izjavu prvog čovjeka RS Dragana Čavića.
"Podsjeća naciju kako joj je hapšenje Radovana Karadžića jedina solucija koja joj je ostala. Međutim, važan je onaj dio kad on kaže da to jeste bolno i mnogi Srbi smatraju da je to nepravedno i politički obojeno. On prema tome ne bi ni danas hapsio Karadžića jer je to nepravedno i politički obojeno, ali eto 'druge nam nema'", kaže je Kukić ocjenjujući da ako tako govori prvi čovjek entiteta, onda ranija priča o katarzi može još uvijek biti samo "san pusti".
Istraživanje je obuhvatilo i probleme izbjeglih lica i utvrđeno je da je veliki broj depresivnih i osoba sa psihozama u kolektivnim centrima.
Četvoročlanoj porodici Predraga Krstića iz Kalesije porušena je sva imovina i trenutno žive u privatnom smještaju u Bijeljini. Krstići putem suda traže da im se nadoknadi izgubljeno, ali njihova potraga za pravdom traje već 13 godina.
"Ako godinama obijam pragove sudova i kojekakvih ministarstava, ja ne mogu biti srećan građanin. Ako za mene nakon decenije nema pravde, kako da očekujem da će mojoj djeci nakon ovih ili onih izbora biti bolje", ogorčen je Predrag.
Evidentno razoreno društvo, kažu stručnjaci, najbolja je slika mentalnog stanja naroda. Strah od gladi, bolesti, strepnja za golu egzistenciju, postalo je osnovno osjećanje naroda. Osnovna ljudska prava koja su posljednju deceniju grubo kršena direktno su uticala na mentalno zdravlje ljudi. Kolone nezaposlenih, šačica bogatih nasuprot ljudi koji su gotovo na ivici gladi, kolektivni centri, bezakonje i katastrofalna socijalna karta obeshrabruju građanina da se uhvati u koštac sa decenijskim pošastima i krene u borbu za promjene.
Jedini način da se spase narušeno mentalno zdravlje i svijest bh. građana, kažu psiholozi, je da se čovjeku omogući pravo na rad, dom, bezbjednost, sve ono što se naziva "normalan život".
"Opozicija u BiH treba da parira temama života, jer ljudima sve intenzivnije krče stomaci. Treba im naprosto otvaranje perspektive, šanse za život. Trgnuće se iz apatije, preuzeće život u svoje ruke, sami će donositi odluke", upozorava Kukić.
Građanski rat stvorio žarište stresnih poremećaja
Istraživanje koje je sprovedeno na Institutu za psihijatriju u Kliničkom centru Srbije pokazalo je da je građanski, vjerski i nacionalni rat na tlu bivše SFR Jugoslavije nakon 1990. godine stvorio ogromno endemsko žarište posttraumatskog stresnog poremećaja ratne geneze.
Žrtve ovih poremećaja, pokazalo je istraživanje, u sve većem broju dospijevaju na psihijatrijska odjeljenja, a činiće to još dugo s obzirom na nepovoljno socioekonomsko okruženje, hronologiju bolesti. Obim i posljedice ove pojave, kažu u Institutu, tek se mogu naslućivati, kako u zdravstvenom tako i u širem socijalnom kontekstu.
Statistički podaci odavno ukazuju na visok rizik za obolijevanje od ovog poremećaja, koji dostiže vrijednosti 15 do 20 odsto u odrasloj populaciji, a do 80 odsto u dečjoj populaciji, izloženoj ekstremno jakim ili katastrofičnim životnim stresovima.
Evidentno je da je poremećaj teži, dugotrajniji i sa većom vjerovatnoćom pojavljivanja kada se javlja kao posljedica ljudske destruktivnosti, kao što je to slučaj sa posttraumatskim poremećajima ratne geneze
http://www.nezavisne.com/revija/tekst1-050807.php
|
|