ZLOČIN SILOVANJA U BOSNI I HERCEGOVINI |
ZLOČIN SILOVANJA U BOSNI I HERCEGOVINI
Jasna BAKŠIĆ-MUFTIĆ
Postoje opšta mjesta koja se vezuju za rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995) sa snažnom simbolikom koja stavlja u sjenu ostale događaje iz ovog vremena. Tim mjestima pripada opsada Sarajeva kao simbol najduže opsade jednog grada, kao mjesto preklapanja života i smrti, nasilja i pobune, razaranja i otpora destrukciji. Opšte mjesto rata u Bosni i Hercegovini je i Srebrenica, simbol masovnog zločina i stratišta hiljada Bošnjaka. Opšte mjesto je i Mostar, simbol nasilja nad historijskim spomenicima, rušenje simboličnog premoštavanja vremena, simbol poništavanja dijaloga među kulturama i ljudima. Ovim simbolima i opštim mjestima rata u Bosni i Hercegovini pripada i fenomen masovnog silovanja žena i njihova upotreba kao ratnog oružja.
Već odavno teme vezane za opšta mjesta prestala su biti dio samo političkog diskursa i postala predmet historijske, pravne, politološke, kulturološke, psihološke analize. Pripadaju i krugu tema koje umjetnost tretira na nivou simbolike opšteljudskog i tragičnog iskustva sposobnog da komunicira u svim sredinama i u svim kulturama.
Masovna silovanja u Bosni i Hercegovini imaju svoju lokalnu, regionalnu i međunarodnu dimenziju. Svaka od ovih dimenzija je odgovor na dešavanja zgusnutog vremena između 1992. i 1995. koje se prelama u individualnom i kolektivnom iskustvu ili znanju. Po značaju, ovo iskustvo i znanje prevazilazi lokalne i regionalne granice i postaje relevantno za žensku historiju. Javno priznanje žena o silovanju, prisilnim trudnoćama i seksualnom nasilju kojem su bile izložene još za vrijeme trajanja rata postalo je dio lokalnog i međunarodnog javnog ženskog govora. Izlazeći iz okvira pojedinačnog stradanja, seksualni zločini postali su dio priče o zločinima u Bosni, zatim su nadrasli bosanske okvire i postali dio globalnog ženskog aktivizma koji se zalagao za zaštitu žena u ratnim sukobima i definiranja masovnog silovanja kao zločina protiv čovječnosti.
Govor žena u Bosni i Herecegovini o seksualnim zločinima kojima su žene izložene duboko je zasnovan na svijesti da je to bila moguća sudbina svake od njih koja je samo sticajem okolnosti izbjegnuta, a međunarodna podrška i razumijevanje naslanjale su se na kolektivnu žensku solidiranost i globalno iskustvo koje pokazuje da su žene uvijek bile žrtve rata i nasilja ali istovremeno ostajale na marginama interesa i zadovoljavanja pravde. Iskustvo Bosne je doprinijelo izmjeni postojeće situacije i u moralnom i u pravnom smislu.
LOKALNA DIMENZIJA SEKSUALNIH ZLOČINA U BOSNI I HERCEGOVINI
U okviru aktivnosti Foruma Bosna nedavno je bila održano predavanje i razgovor na temu posttraumatskog stresa u Bosni i Hercegovini. Dr. Alma Džubur-Kulenović iznijela je iskustva do kojih se došlo u projektu sakupljanja i evidentiranja svjedočanja ljudi koji su preživjeli ratnu traumu i iskustva u liječenju posttraumatskog stresa. Tom prilikom je iznesen aktualni problem jedne porodice. Za vrijeme rata porodica je bila podijeljena. Žena je ostala na Grbavici (dio grada koji je bio pod srpskom kontrolom) i preživjela je seksualna zlostavljanja. Muž i sin bili su u drugom dijelu grada. Njena riječ za strah na Grbavici bila je «koraci», za njih dvojicu ta riječ je bila «granate». Nakon dužeg perioda porodica se spojila. Prvobitnu radost susreta zamijenili su problemi vezani za nesposobnost ostvarivanja potpunih ličnih ( muškarac-žena) i porodičnih odnosa. Muž i sin teško su prihvatali činjenicu da je supruga, odnosno majka, bila silovana, a ona je teško prihvatala njihovo nerazumijevanje. Sada su svi su na kolektivnoj terapiji, žena noću vrišti, muž ide posebno psihijatru a sin ima probleme u komunikaciji sa ljudima. Ovo je obična sarajevska priča ljudi koji su preživjeli rat.
Na web stranicama RADIO SLOBODNA EVROPA koje se odnose na Haški dnevnik može se pročitati i priča Esmije Kundo iz Foče, koja je u logoru bila trudna sa svoje dvoje djece i silovana. Danas ona kaže «Ja sam se prije dvije godine pokušala otrovati. Jasmin me spasio. Ja sam uletila u kupatilo i napunila sam pune šake nekakvih tableta – ja trošim Apaurine. On je uletio – « Mama, mama « i meni je to pokupio iz ruku. Ja bih se tada otrovala. Ne mogu, ne mogu. Niko ne ne shvata, niko me ne razumije. Ma niko. Kako nemam zaštitu od svojih domaćih, nemam zaštitu od policije, tako nemam zaštitu ni od međunarodne zajednice.» Esmija kaže da silovane žene u Bosni i Hercegovini nemaju nikakvu zakonsku zaštitu. Nema institucije u gradu, kaže, kojoj se nije obratila za pomoć. Bez izuzetka svi su joj rekli da nakon osam godina mora dokazati da je bila silovana. Esmija moli da joj se pomogne. Ne isključuje mogućnost da će ponovo pokušati samoubistvo. Esmija danas živi u Sarajevu i od 320 maraka penzije hrani i školuje četvero djece. Kaže da nekad nemaju novca ni hljeb da kupe.« 1
Za vrijeme trajanja rata postojala je spremnost žena za priznavanje psihičkog, fizičkog i seksualnog zlostavljanja motivirana željom da se sazna istina o ratu u Bosni i Hercegovini, da pričom i svjedočenjem ponište poniženje kojem su bile izložene. Tako je nastala knjiga Seade Vranić «Pred zidom šutnje» (Antibarbarus, Zagreb 1996.)
S obzirom na masovnost seksualnog zlostavljanja individualna tragedija je postajala dio kolektivne tragedije što je olakšavalo svjedočenje i javni govor žena žrtava seksualnog nasilja. Treba imati na umu da silovanje nije pojedinačan, izoliran slučaj, da nije povezan sa indiviualnim određenjem žrtve, silovanje je bilo masovna pojava kojoj su bile izložene sve, ili većina žena u jednom selu, mjestu, dijelu grada. Na taj način silovanje i seksualno zlostavljanje postali su dio dio kolektivnog i saznanja i iskustva.
Okupljanje i aktivizam ženskih nevladinih organizacija u Bosni i Hercegovini bili su povezani sa ovom temom. Javni debatu, govor o masovnom silovanju, poziv za integriranje ovih žena u porodično i društveno okruženje vodile su aktivistice, intelektualke novinarke, žene raznih profesionalnih usmjerenja sa ciljem prekidanja javne šutnje, želeći senzibilizirati domaću i međunarodnu javnost.2
Sada, sedam godina poslije završetka rata, silovanje se vraća u okvire individualnog iskustva i postaje lično psihičko iskušenje povezano s pitanjem kako živjeti sa preživljenim iskustvom. Izvan svjetlosti kamera, izvan interesa novinara, aktivista za ljudska prava, ženskih aktivistica iz nevladinih organizacija, žene su ostale same suočene sa svojom traumom. Ta trauma postaje utoliko teža sa protokom vremena jer ljudi, u želji ili da potisnu ili da prevaziđu ratne traume, teško govore o tim temama.
U poređenju s ostalim događijama iz rata, ova tema nije dovoljno obrađena u samoj Bosni i Hercegovini. Pojavilo se izdanje Saveza logoraša «Preklinjala sam ih da me ubiju« kao zbirka svjedočenja, priprema se objavljivanje knjige Aleksandre Stighlmaer, postoji i izvjestan broj objavljenih tekstova na ovu temu. Unutar regionalnih studija «Demokratizacija i ljudska prava u Jugoistočnoj Evropi» odbranjena je magistarska tema o masovnim silovanjima kao ratnom zločinu u Bosni i Hercegovini. 3 Međutim, može se zaključiti da značaj ove teme nije praćen objavljenim radovima. Indikativno je da presude Haškog Tribunala (Međunarodni krivični sud za zločine počinjene na prostorima bivše Jugoslavije) nisu predmet dubljih pravnih ili ekspertnih analiza, premda se rad Tribunala pažljivo prati.
Jedan od mogućih odgovara za ovakvu situaciju jeste postratni sindrom i bijeg od razarajućih sjećanja. Pisati o tome i analizirati presude znači ponovno suočavanje s teško preživljenim događajima, sa dijelom prošlosti koje svi građani Bosne i Hercegovine nose kao teško breme.
REGIONALNA DIMENZIJA SEKSUALNIH ZLOČINA U BOSNI I HERCEGOVINI
Zvanična ideološka interpretacija masovnih silovanja u Bosni i Hercegovini nije bila bitno različita od interpretacije ratnih zbivanja u susjednim državama, zemljama bivše Jugoslavije. Uz jednu bitnu razliku, u slučajevima masovnih silovanja pojavila se feministička interpretacija koja je akcent stavljala na seksualne zločine koji su se dešavali u svim ratovima, a rezultat su patrijarhalne kulturološke matrice koja žene koristi kao ratno oružje. Iako nije zanemarivana etnička zasnovanost silovanja, ona je bila u drugom planu. U fokusu je bila žena i patrijarhalni model društvenih uloga žena i muškaraca. Kao ilustracija može poslužiti polemika vođena između Mirka Petrića i Vesne Kesić u listu «Zarez». 4 Predmet polemika je bio karakter masovnih silovanja gdje je Petrić akcenat stavljao na silovanje kao etnički motiviran, genocidan zločin, a Kesić naglašavala rodnu dimenziju silovanja.
Uobičajene reakcije vladajućih elita susjednih država bile su negiranje ovih događaja, opisivanje istih događaja stavljajući u poziciju žrtve žene sopstvene etničke grupe, u najboljem slučaju priznanje da se sve zaraćene strane isto ponašaju zamagljujući stvarnu sliku stanja.
MEĐUNARODNA DIMENZIJA SEKSUALNIH ZLOČINA U BOSNI I HERCEGOVINI
Zbog ideoloških i političkih opterećenja koja su prisutna u interpretaciji događaja na prostorima bivše Jugoslavije u posljednjih deset godina posebno je važan rad dva suda u Hagu, stalnog suda Međunarodnog suda u Hagu pred kojim se vodi spor pokrenut od strane Bosne i Hercegovine protiv Jugoslavije za agresiju i genocid i ad hoc formiranog Međunarodnog suda za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (popularno nazvanog Haški tribunal.) Oba ova suda imaju i izvanpravnu ulogu, u njihovim stavovima i presudama nastaje istina o zbivanjima u Bosni i Hercegovini. Kao međunarodno, sudsko, nepristrasno i stručno tijelo, oni argumentom autoriteta utvrđuju historiju ovih prostora.
S aspekta izgradnje novih odnosa Bosne i Hercegovine sa svojim susjedima, a i izgradnje međuetničkog povjerenja u Bosni i Hercegovini, izuzetno je važna istina. Svaki bijeg i odbijanje suočavanja sa istinom otvara prostor za stvaranje novih mitova, kolektivnih trauma, potiče nesporazume i odvajanja. Sve to može u budućnosti rezultirati novim sukobima. Zato je istina dijalog, slušanje drugačijih iskustava – jer na nivou individualnih iskustava postoje različite istine vezane za mjesto, poziciju u ratu i autentičan doživljaj. Ali ovaj proces je put za izgradnju stabilnosti u regionu.
Oba suda u Hagu imaju i funkciju zadovoljenja pravde. Bez obzira na ograničen broj ljudi protiv kojih se vodi postupak, on je dovoljan za socijalnu satisfakciju. U socijalnom kontekstu dovoljno je da su strašne povrede međunarodnog humanitarnog prava, zločini protiv čovječnosti, zločin genocida, politika etničkog čišćenja i seksualna zlostavljanja priznati i kažnjeni bez obzira na simboliku brojava i trajanje izrečene zatvorske kazne.
Haški tribunal je proglasio 22. februara 2001. krivim Dragoslava Kunarca (kazna zatvora 28 godina) Radomira Kovača (20 godina) i Zorana Vukovića (12 godina) između ostalog i za osnivanje logora i seksualna zlostavljanja. Silovanje je imalo tretman zločina protiv čovječnosti. Na suđenju koje je trajalo osam mjeseci saslušana su 63 svjedoka među kojima je bilo 16 žrtava silovanja i seksualnog ropstva. Jedna od žrtava seksualne torture je Esmija Kundo sa početka ovog teksta.
Bilješke:
1 Radio Slobodna Evropa 6.oktobar 2000, 20:.25 sati
2 MAK Bosanka ( koja je okupljala žene iz akademskog kruga i koja je vodila medijsku kampanju za porodično i društveno prihvatanje silovanjih žena i djece rođene nakon prisilnih trudnoća) Međunarodna inicijativa žena Bosne i Hercegovine «Biser» koja je radila na pomoći žrtvama seksualnog nasilja i njihovoj socijalizicaciji, ženska izbjeglička grupa Žene BiH, Udruženje Medika Zenica koje je osnovala njemačka doktorica Monica Hauser sa ciljem pomoći silovanim ženama (svih nacionalnosti), Žena 21 (koja je objavljivala časopis za žene i ozbiljno se bavila ovim temama) kao i mnoge druge. Ako ovom prilikom nisu spomenute zbog ograničenog prostora ovog teksta, ne znači da je njihov rad bio manje značajan.
3 Jasmina Pjanić: "Masovna silovanja kao ratni zločin u Bosni i Hercegovini”, magistarska teza na regionalnom postdiplomskom studiju “Demokratizacija i ljudska prava u jugoistočnoj Evropi”, Sarajevo 2001. godine. Rad se nalazi u biblioteci Centra za ljudska prava u Sarajevu.
4 Mirko Petrović: O povijesnom revizionizmu Vesne Kesić, Zarez broj 45-46, od 21.12.2000. Zagreb Vesna Kesić: «Ideologizacija tuđe patnje», Zarez broj 47 od 18.1 2001
http://www.odjek.ba/index.php?broj=03&id=21
|
|