Zapadni Balkan – od "leopardove kože" do Evropske unije |
Zapadni Balkan – od "leopardove kože" do Evropske unije
mr Ilija J. Džombić, viši asistent, koordinator nastave na Fakultetu za poslovni inženjering i menadžment, Banja Luka, Bosna i Hercegovina
Područje Balkana se često definiše kao "bure baruta" i predstavlja područje koje je često bilo u ratnom požaru, a koje je svakodnevno opterećeno svađama i prošlošću. O karakteristikama ovog područja najslikovitije govori Čerčilova izreka:"Ako započnemo svađu između prošlosti i sadašnjosti, uvidjećemo da smo izgubili budućnost".
Situacija na Balkanu je posledica tzv. politike "leopardove kože" od strane međunarodne zajednice. Posledice takve politike su veliki broj malih država u kojima je u velikoj mjeri izražen nacionalni identitet, između kojih još uvijek postoje problemi nedefinisanosti međusobnih granica, a koje se suočavaju sa zaostajanjem u realizaciji tržišnih i demokratskih reformi. Cilj ovakve politike je politička i ekonomska destabilizacija regiona i stvaranje nacionalne zavisnosti. Cilj stvaranja političke i ekonomske destabilizacije ovog područja za rezultat ima mogućnosti uslovljavanja i vršenja pritisaka pojedinačno na svaku od država regiona i projekciju politike koja je u interesu svjetskih moćnika.
Zemlje bivše Jugoslavije evropski su opredeljenje. Svaka od njih uspostavila je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Evropskoj uniji, a neke od njih nadaju se skorom pozivu za pristupanje Evropskoj uniji. Međutim, sve zemlje još uvek su opterećene prošlošću i događajima koji su se desili u vremenu koje je iza nas. Među zemljama vlada političko nepovjerenje i još uvijek politički interesi pojedinaca stavljaju se iznad interesa društva kao cjeline, a sve to doprinosi da se razvija i vlada veliko nepovjerenje između država koje su nekoliko decenija činile jednu državnu cjelinu.
Stoga, možemo reći da Evropska unija sa dozom rezerve i velikim oprezom realizuje svoju politiku priključenja zemalja Zapadnog Balkana Evropskoj uniji. Takođe, odgovor na pitanje zašto se proces pridruživanja zemalja Zapadnog Balkana Evropskoj uniji odvija sporo, možemo potražiti u činjenici da je na području Balkana uveliko prisutna politika i interesi SAD-a, koji su zainteresovani za ovaj prostor. Da je ova činjenica tačna govori i podatak da su svi ratovi i krize sa kraja XX vijeka, koji su se odvijali na Balkanu - riješeni uključivanjem i angažovanjem SAD-a. Stoga, zemlje Zapadnog Balkana same moraju uvjeriti Evropsku uniju da su zaista evropski opredijeljene i da je vrijeme ratova i kriza prošlost za region.
Da bi uvjerili Evropsku uniju da smo evropski opredijeljeni, da je vrijeme ratova, kriza i nestabilnosti iza nas i da ovo područje može biti region stabilnosti i prosperiteta -neophodno je da zemlje regiona same iniciraju i kreiraju svoj put ka Evropskoj uniji, ali i svoj put ekonomskog oporavka i razvoja. U stvaranju evropskog puta moraju zajednički nastupati. Danas je jedini put razvoja ovih zemalja bez alternative - čvrsta ekonomska saradnja između država i stvaranje jedinstvenog ekonomskog prostora.
Opredeljenost za čvrstom ekonomskom saradnjom između zemalja Zapadnog Balkana je stvaranje Zone slobodne trgovine i jedinstvenog tržišta (Hrvatska, Srbija i Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Makedonija i Albanija). Sve ove zemlje suočavaju se sa velikim ekonomskim problemima. Neki od tih problema su hronična nezaposlenost koja se danas kreće u rasponu od 20% u Hrvatskoj do 43% u Bosni i Hercegovini, veliki spoljnotrgovinski deficiti, nedostatak investicionog kapitala, tehnološka neopremljenost, slaba infrastruktura, nedostatak obrazovnog kadra, pravno-ekonomska neuređenost itd. Svi ovi nedostaci rezultat su nestabilnosti koja vlada u regionu, a koja je posljedica nedostatka političkog konsenzusa između ovih država.
Da je ekonomska saradnja jedini put razvoja ovih država, pokazuje činjenica da je juna 2001. godine u okviru Pakta za stabilnost Jugoistočne Evrope potpisan sporazum o razumijevanju između ovih država, kao i Rumunije, Bugarske i Moldavije. Od tada, do danas potpisan je 31. bilateralni trgovinski sporazum u regionu Zapadnog Balkana.
Međutim, bilateralna saradnja, kao i mnogi bilateralni ugovori ne zaživljavaju u potpunosti, te je neophodno da prerastu u multilateralnu trgovinsku saradnju koja bi stvorila jedinstveno tržište Zapadnog Balkana. Da je ovo područje talac nepromišljene politike pojedinih političara koji sebe smatraju liderima i spasiocima svog naroda i da nepromišljene odluke donose u izbornoj godini - u prilog govori ponovno uvođenje carinske stope za proizvode iz Srbije, Crne Gore i Hrvatske, a koji se uvoze u Bosnu i Hercegovinu.
Ako bi zaista ove države bile iskrene u opredijeljenosti za Evropski put, jedinstven tržišni prostor okupio bi oko 25 miliona potrošača sa prosječnom stopom rasta BDP od oko 4,5%. Prostor je ogromna razvojna potreba sa trgovinskim deficitom od oko 22 milijarde dolara. Stvaranje jedinstvenog tržišnog prostora zahtijeva mnogo uloženog napora i vremena koje mora biti rezultat mukotrpnih i dugotrajnih multilateralnih pregovora između država Zapadnog Balkana. Ako su najviša rukovodstva ovih država zaista evropski opredeljena i zaista žele ekonomski razvoj svoje države, rezultat takvih pregovora neće izostati.
Stvaranje jedinstvenog tržišnog prostora doprinijelo bi bržem i lakšem pristupanju ovih država Evropskoj uniji, u odnosu na današnju individualnu praksu pristupanja Evropskoj uniji s jednu stranu, a istovremeno doprinijelo poboljšanju položaja i uloge ovih država na polju međunarodnih ekonomskih odnosa s drugu stranu. Stvaranjem Zone slobodne trgovine regulisalo bi se kretanje radne snage, kapitala, roba i usluga unutar regije. Takođe, regulisali bi se mnogobrojni i usložnjeni trgovinski propisi, carinska i poreska politika, itd. Takođe, to bi doprinijelo stvaranju zajedničke ekonomske politike u nastupu prema trećim državama i još više bi naglasilo evropsku opredeljenost ovog regiona i želju za pridruživanjem Evropskoj uniji. Danas svijet misli na krupni kapital. Ukrupnjavanjem kapitala i liberalizacijom trgovine ukloniće se sve ono što ne valja, a stvoriće se povoljniji preduslovi za neophodna finansijska ulaganja.
Međutim, ekonomski interesi koji govore u prilog stvaranju Zone slobodne trgovine su suprotni političkim interesima pojedinih država regiona, ali i dijela međunarodne zajednice koji su referendumom i izglasavanjem nezavisnosti Crne Gore nastavili realizaciju politike "Leopardove kože" započete u poslednjoj dekadi XX vijeka. Želja za ekonomskim prosperitetom i boljim životom može da zaustavi proces dezintegracije ovog područja, ali samo postojanjem čvrste volje i opredijeljenosti za uspjehom od strane političkog vrha svake od malih država regiona.
Iskustvo zemalja Evropske unije koje su najpre stvorile Evropsku ekonomsku zajednicu je više nego dovoljan pokazatelj da ekonomski interesi mogu pobijediti političke interese. Takođe, činjenica je da su Francuska i Njemačka bile osnivači Evropske ekonomske zajednice, a da su pre toga bile sukobljene strane u oba svjetska rata. Stoga, ne treba da postoji nikakav strah u Hrvatskoj ili Srbiji ili Bosni i Hercegovini ili Makedoniji od stvaranja zajedničke ekonomske organizacije ako su zaista opredeljene za ekonomski i privredni razvoj. Potrebno je samo sjesti za pregovarački sto, razgovarati i kreirati najefikasnije modele razvoja ovog regiona, jer narod koji živi na ovim prostorima zaslužuje bolji i kvalitetniji život.
Takođe, stvaranje jedinstvenog tržišta Zapadnog Balkana je test za ovaj region o mogućnostima usaglašavanja i harmonizacije tržišnih i ekonomskih propisa i međusobne saradnje, jer ako zemlje regiona nisu u mogućnosti da se međusobno dogovore oko zajedničkih interesa - zašto bi ih Evropska unija prihvatila kao ravnopravnog partnera? Nemogućnost dogovora ili izbjegavanje stvaranja ovakve organizacije je pokazatelj da zemlja ili zemlje nisu spremne za širu multilateralnu saradnju i kao takve mogu biti samo izvor nestabilnosti i kriza unutar određene organizacije.
Budući odnosi moraju se graditi na povjerenju. Ne smemo dozvoliti da živimo u prošlosti. Naravno, prošlost ne smemo zaboraviti, ali ne smemo je ni unositi u budućnost. Moramo imati na umu da se Zapadni Balkan smatra područjem nestabilnosti i izvora kriza. Tu sliku koja vlada u svijetu moramo promijeniti. Kako će mo je promijeniti zavisi od nas. Ako smo opredijeljeni za ekonomski i privredni razvoj, ako želimo privući strane investitore i inostrani kapital ili tehnologiju moramo sami sjesti za pregovarački sto i sami kreirati politiku ekonomskog razvoja ovog regiona. Moramo pokazati svijetu da smo zaista prevazišli prošlost i da smo čvrsto opredeljeni za budućnost u kojoj nema mejsta za ratove, podjele, krize i međusobne optužbe. Takođe, moramo stvoriti sliku da smo zaista sposobni preuzeti odgovornost i obaveze za izgradnju budućnosti regiona.
Međusobna optuživanja, političke igre, stavljanje minornih političkih interesa iznad ekonomskih interesa i interesa društva, opstruisanje bilateralnih dogovora, međusobna udaljavanja i cijepanja ne samo da će usporiti naš put ka Evropskoj uniji što nam je zajednički cilje, nego će nas ostaviti po strani u siromaštvu i bijedi.
Međusobna saradnja za rezultat će imati brži razvoj cjelokupnog regiona. Naime, ne smijemo zaboraviti činjenicu da su sve zemlje ovog regiona osim Albanije činile jednu državnu cjelinu nekoliko decenija. U takvoj državnoj cjelini privreda je bila međusobo zavisna između tadašnjih republika. Na primjer, Zastava iz Kragujevca je imala čvrstu saradnju sa Jugoplastikom iz Splita, koja je proizvodila visokokvalitetneinstrumental table za putnička vozila koja su se proizvodila u Zastavi, kočioni sistemi u Varteksu, elektronika u Iskri iz Kranja itd. Raspadom Jugoslavije partneri Zastave postali su drugi proizvođači iz Srbije, ali više nije bilo onog kvaliteta kakav je bio do početka rata.
Jedinstveno tržište će uništiti sve ono što ne valja. Stvoriće prostor za nove ideje, nova kapitalna ulaganja, stvaranje novih zajedničkih projekata koji će u određenom vremenskom periodu popraviti kvalitet života svih stanovnika regije. Liberalizacijom se otvara prostor za projekte koji će biti vrijedni pažnje, koji će smanjiti nezaposlenost, spoljnotrgovinski deficit, doprinijeti tehnološkom razvoju.
Konačni cilj stvaranja jedinstvenog tržišta je ulazak u Evropsku uniju, a što će se sigurno ubrzati stvaranjem ovakvog tržišnog prostora. Zona slobodne trgovine bi pokazala i uvjerila čelnike Evreopske unije u iskrenoj opredijeljenosti ovih zemalja za članstvom u Evropskoj uniji. Stvaranje Zone slobodne trgovine Zapadbog Balkana neće stvoriti novu Jugoslaviju, nego će stvoriti ekonomski prostor od oko 25 miliona stanovnika koji će lakše ostvariti svoje ekonomske interese u današnje doba ekonomske i političke globalizacije. Na primjer, Češka, Poljska i Mađarska su zemlje potpisnice Višegradskog sporazuma (Višegradska trilaterala) i kao takve nisu stvorile nikakvu novu državu, ali su zato prve ušle u NATO od svih bivših socijalističkih zemalja kao suverene i samostalne države. Takođe, ostvarile su najbrži i najbolji postsocijalistički oporavak i kao takve ušle u Evropsku uniju. Takođe, sličan program saradnje imale su Litva, Latvija i Estonija koje nisu stvorile novu Baltičku državu nego su ostale samostalne i suverene.
S obzirom da su sve zemlje regiona evropski opredeljene sa ciljem članstva u Evropsku uniju, svima mora biti jasno da je danas nemoguće graditi i učvršćivati nacionalne granice i zatvarati svoju državu. Naprotiv, potrebna je liberalizacija koja je preduslov bržeg ekonomskog razvoja. Cilj udruženja je vlastiti privredni interes. Kroz istoriju, Evropska unija se nije širila tako što je odmah primala nove zemlje u punopravno članstvo. Najpre, uspostavljani su određeni funkcionalni regionalni programi, kroz koje su se kandidati nastojali približiti standardima Evropske unije, a zatim su postajali punopravni članovi. Geografsko uređenje Zapadnog Balkana, kakvo je danas, tržišno nije nikom zanimljivo. Ovo je prostor zavađenih etničkih grupa koji prijeti destabilizacijom cijele Evrope. Ovo je prostor koji pripada istoj cjelini i potrebno ga je na što bolji način iskoristiti.
O autoru:
Mr Ilija J. Džombić, viši asistent
Fakultet za poslovni inženjering i menadžment Banja Luka
Jovana Dučića br.25
78 000 Banja Luka
Tel/fah: + 387 51 – 214 – 805, 214 – 807
Mob.tel: + 387 65 560 824
E-mail:
ilija.dzombic@fakultetpim.com http://www.globalizacija.com/doc_sr/s0075tra.htm
|
|