ŽENSKE - POLITIKE MOŽNOSTI |
PRIKAZ KNJIGE: VLASTA JALUŠIČ I MILICA G. ANTIĆ:
ŽENSKE - POLITIKE MOŽNOSTI -
Perspektive politike enakih možnosti v srednji in vshodni Evropi"
Mirovni Inštitut, 2001. Ljubljana, Slovenija. Str. 57.
Kruh i ruže br. 17
2003.
Polazišna teza knjige je da je u tranzicijskoj skupini zemalja, usprkos desetgodišnjem iskustvu, nedovoljno mehanizama za promociju jednakosti spolova, te premalo inicijativa za povećanje broja žena u politici.
Gotova rješenja iz neke sredine, implementirana na drugačije uvjete, ne moraju uvijek biti uspješna, odnosno, lišena brojnih nesporazuma. Realizacija političke ideje kroz nametanje jednakih standarda svim europskim zemljama treba biti ostvarivana tek nakon kritičkoga sagledavanja sa stajališta iskustva svake od zemalja.
Provođenje politike jednakih mogućnosti "odozgo", iz svjetskih i europskih centara moći, ostvaruje se kroz ženske NGO-e i ljevije političke stranke, kroz prihvaćanje nacionalne politike za ravnopravnost spolova na nacionalnoj razini, te usklađivanje s europskom legislativom.
Civilno društvo, prema nalazima studije, tek djelomično ostvaruje svoju zadaću sukreatora javne političke "agende". Među ženskim NGO-ima nema konzistentnijeg zauzimanja za politiku jednakih mogućnosti. Većina se koristi takozvanom "mekanom" taktikom, usmjeravajući se prije svega na uklanjanje strukturnih izvora nejednakosti, dok se "tvrđi" zahtjevi za uvođenje kvota, na primjer, najčešće zaobilaze.
Proizlazi zapravo da su političke stranke mnogo više odgovorne za udio žena i parlamentarnih zastupnica, od tipova izbornih sustava. One su istinski "vratari" koji žene propuštaju s obzirom na aktivnost u stranci, zasluge i položaje u njoj, image u javnosti, iskustvo u političkom djelovanju, osobine ličnosti, odnosno simpatije kod birača, itd.
S obzirom na vlastite članice, stranke su sve više pragmatične: pod utjecaje europskih zahtjeva uoči izborne kampanje počinje potraga za "kvalitetnim" ženama kojih u pravilu tada nema dovoljno, pa se njihova mjesta "moraju" popuniti muškarcima. Između dvaju izbora, kreiranje politike i političkih programa ostaje muški posao.
Ova je studija plod istraživačkoga projekta "Perspektive politike jednakih mogućnosti žena u Srednjoj i Istočnoj Europi" (Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Poljskoj i Sloveniji), koju je od 1998. do 2001. provodio Mirovni institut u Ljubljani. Rad je podijeljen na dio koji pokušava odgovoriti na pitanje što je to uopće politika jednakih mogućnosti, koji su subjekti odgovorni za njezinu realizaciju, te kakve preporuke proizlaze iz dosadašnjih iskustava spomenutih zemalja. Polazišna je teza da je u ovoj skupini zemalja usprkos desetgodišnjem tranzicijskom iskustvu, nedovoljno mehanizama za promociju jednakosti spolova, te premalo inicijativa za povećanje broja žena u politici. Pozivanje na liberalno-demokratski politički sustav i tržišnu ekonomiju, kao dovoljno jamstvo za ostvarenje osobnoga prosperiteta i proklamiranu jednakost, blokiralo je niz inicijativa za povećanje političke participacije žena, smatrajući ih nelegitimnim i neprihvatljivim. Politička kultura, međutim, vraća nas u realnost koja govori da bez pozitivnih mehanizama potpore određenim društvenim grupama, odnosno pojedincima, politiku jednakih mogućnosti nije zasada moguće ostvariti. Što zapravo znači politika jednakih mogućnosti?
Studija definira politiku jednakih mogućnosti kao uvođenje kriterija za smanjenje strukturom uvjetovane diskriminacije neke društvene skupine u različitim područjima života - u obrazovanju, na radnome mjestu, u javnoj i političkoj participaciji i sl. Riječ je o reformnoj politici preuzetoj iz Zapadne Europe, Sjeverne Amerike, Skandinavije i Australije. Iz te činjenice proizlazi bojazan autorica da već gotova rješenja iz neke sredine, implementirana na drugačije uvjete, ne moraju uvijek biti uspješna, odnosno, lišena brojnih nesporazuma. Realizacija političke ideje kroz nametanje jednakih standarda svim europskim zemljama treba biti ostvarivana tek nakon kritičkoga sagledavanja sa stajališta iskustva svake od zemalja.
Glavne "mete" na koje se takva politika usmjerava jesu oblikovanje državnih institucionalnih mehanizama kao pretpostavke ostvarivanja politike jednakih mogućnosti, razvijeno civilno društvo usmjereno na promociju žena u politici, stranke, izborni sustavi i njihova mogućnost utjecaja na porast broja izabranih žena u politici.
U vezi s tim, interesantno je mišljenje M. Musilove koja u praksi jednake mogućnosti u Češkoj prepoznaje više kao instrument za ispunjavanje nekoga drugog interesa - ulaska u Europsku uniju, negoli kao javni interes kao takav. Provođenje politike jednakih mogućnosti "odozgo", iz svjetskih i europskih centara moći, ostvaruje se kroz ženske NGO-e i ljevije političke stranke, kroz prihvaćanje nacionalne politike za ravnopravnost spolova na nacionalnoj razini, te usklađivanje s europskom legislativom. Takva iskustva dijele sve zemlje Srednje i Istočne Europe. U studiji se iscrpno razrađuju mehanizmi kroz koje se to provodi: riječ je o vladinim mehanizmima koji danas funkcioniraju u svim zemljama osim Poljskoj, "smještenim" u određena ministarstva, ali bez stvarne moći djelovanja. Oni imaju samo savjetodavni karakter, nisu utemeljeni na nekom zakonu, što znači da su ovisni o odlukama koalicija stranaka i vlada. U parlamentima, istina, postoje "odobri za ravnopravnost spolova" - najčešće se zovu jednakih mogućnosti, a ponegdje, npr. u Sloveniji, postoji i Ured čuvara ljudskih prava. Istina, bez nacionalnoga programa, kao što to naglašavaju autorice studija. Svi su ovi mehanizmi zapravo tek začeci pravih institucija, koji u sklopu nedovoljno konzistentne vladine politike jednakih mogućnosti imaju tek ritualnu, odnosno simboličnu moć. Civilno društvo, prema nalazima studije, tek djelomično ostvaruje svoju zadaću sukreatora javne političke "agende", premda su u zemljama spomenute regije dosta usklađena stajališta ljudi o potrebi uvođenja posebnih mehanizama za promociju žena u politici. Međutim, istraživačice iz pojedinih zemalja takva stajališta ipak smatraju "pragmatičnom konverzijom" (A. Phillips), odnosno, željom pojedinaca i stranaka da projiciraju što moderniji, europskiji image, a manje kao izraz promijenjenih shvaćanja o odnosima među spolovima. Ipak, ovaj "pritisak" može na dulji rok dati određene rezultate. Istodobno, među ženskim NGO-ima nema konzistentnijeg zauzimanja za politiku jednakih mogućnosti. Većina se koristi takozvanom "mekanom" taktikom, usmjeravajući se prije svega na uklanjanje strukturnih izvora nejednakosti, dok se "tvrđi" zahtjevi za uvođenje kvota, na primjer, najčešće zaobilaze.
Istraživačice se pitaju, zašto se ponovno postavlja pitanje o tome što uopće donose žene u politiku, umjesto da se shvati kako se drugačijom politikom može djelovati na promjenu statusa i žena i muškaraca u društvu.
Još jedna interesantna tema vezana je uz djelovanje ženskih NGO-a: kako to da su djelotvorniji i važniji kad se pojavljuju kao alternativa službenoj politici, dok u uvjetima pretpostavljene suradnje gube energiju i teško pronalaze novu ulogu?
Poseban dio studije bavi se mogućnostima utjecaja stranaka i izbornih sustava na ostvarivanje politike jednakih mogućnosti. Uočava se jasna distinkcija u potpori ženama u politici u zemljama s dužom tradicijom demokratskih institucija, za razliku od mlađih demokracija. U prvima, naime, postoji viši stupanj slaganja glede jednakosti spolova, veća potpora ženama u svim područjima života, suradnja političkih stranaka, snažan drugi val feminističkih gibanja. U zemljama Srednje i Istočne Europe situacija je drugačija. U pogledu zapošljavanja čak i same žene imaju različito shvaćanje čija je zaposlenost važnija (muškaraca ili žena); izrazito su usmjerene na majčinstvo, a nedostaje im potpora jakih feminističkih organizacija koje bi utjecale na javnost u smislu promjena shvaćanja položaja žena u društvu. Očigledna je dijagnoza - retradicionalizacija društva u uvjetima oslobađanja od komunističke "brige" za pojedinca i društvo, a bez razvijenog civilnog sektora.
Analiza tipova izbornih sustava kaže da je onaj proporcionalni izborni sustav skloniji ženama, da na mogućnosti žena utječe broj osoba koji se bira u nekoj izbornoj jedinici, viši izborni prag i slično.
Problemi za žene ostaju gotovo klasični: kako se pojaviti na listi i to na poželjnim prvim mjestima. Praksa pokazuje da žene, kad se jednom pojave imaju velike mogućnosti za izbor, a uspješne se u parlamente biraju i po nekoliko puta. Izborni sustavi neskloni ženama ne postoje u Srednjoj i Istočnoj Europi. Razlozi maloga broja žena u parlamentima (u Sloveniji 7,6 %, u Poljskoj 15 % ) leže negdje drugdje: u velikom broju stranaka u tim zemljama, nestabilnim stranačkim sustavima, relativno velikom broju parlamentarnih stranaka, te dominaciji muškaraca u njima. Proizlazi zapravo da su političke stranke mnogo više odgovorne za udio žena i parlamentarnih zastupnica, od tipova izbornih sustava. One su istinski "vratari" koji žene propuštaju s obzirom na aktivnost u stranci, zasluge i položaje u njoj, image u javnosti, iskustvo u političkom djelovanju, osobine ličnosti, odnosno simpatije kod birača, itd.
Studija potvrđuje već do sada više puta uočen nalaz. Naklonjenost, odnosno, briga stranaka za žene, ponajprije proizlazi iz njihove ideološke usmjerenosti: tako su liberalne, socijaldemokratske i zelene stranke sklonije većem udjelu žena od onih narodnih, ili kršćanskih, ali se rijetko trude svoja opredjeljenja i ostvariti u praksi. Stranački programi žene u politici ne prepoznaju u smislu kvalitativnih promjena, već se najčešće iscrpljuju na statusnom izjednačavanju profesionalno i privatno orijentirane žene. To potvrđuju i nalazi zemalja spomenute regije: čak i kod stranaka kod kojih bismo to očekivali, na listama je nemoguće pronaći više od 20 % žena. Primjena kvota tek je novijeg datuma i kod većine stranaka zasad nailazi na nerazumijevanje i otpor. Ipak, ova je ideja rijedak primjer pokušaja uvođenja regulatornih mehanizama, od kojih u pravilu bježi većina političkih stranaka Srednje i Istočne Europe.
S obzirom na vlastite članice, stranke su sve više pragmatične: pod utjecaje europskih zahtjeva uoči izborne kampanje počinje potraga za "kvalitetnim" ženama kojih u pravilu tada nema dovoljno, pa se njihova mjesta "moraju" popuniti muškarcima. Između dvaju izbora, kreiranje politike i političkih programa ostaje muški posao.
Dokle se stiglo s politikom jednakih mogućnosti i većom participacijom žena u politici? Nepostojanje sustavne politike i niska participacija žena još se ne shvaćaju kao posljedice sustavnih diskriminatornih praksi, već kao pojedinačni problem. Kontekst provođenja ove politike također nije idealan: ponovno je riječ o "kontroli" ženskoga pitanja, ali ovaj put ne unutar vlastitoga sustava, već od strane vanjskih faktora. Postoji stoga bojazan da se "zadaća napiše", ali se gradivo ne nauči. Brojne preporuke na kraju studije o tome što učiniti u perspektivi, upućuju na skromno svjetlo na kraju tunela, koje je u uvjetima demokratske tranzicije još mnogo dalje nego što to želimo priznati.
Ova je studija važna zbog nekoliko razloga: ona jest korak naprijed u pokušaju razumijevanja politike jednakih mogućnosti, kao oblika širenja europske ideje "ujednačavanja" svih vrsta, pa tako i odnosa među spolovima u zemljama Srednje i Istočne Europe. Ipak, ona ne problematizira je li to jedini i najbolji put promjene svijesti ljudi o društvenom položaju žena i muškaraca, premda upućuje na moguće opasnosti. Ona detektira konkretne probleme koji nastaju pukim prenošenjem rješenja iz jedne političke kulture u drugu, po svojoj tradiciji i iskustvu osjetno drugačijoj. Istodobno upozorava na mogućnost ponavljanja iskustava iz prošlosti, kad je u spomenutim zemljama ravnopravnost uvođena "odozgo", iz vrhova vlasti, a ne "odozdo", promjenom shvaćanja i ponašanja ljudi. Sada su oni odozgo, zemlje članice Europske unije. I rok za promjene ponovno se mjeri desetljećima…
Ova studija i za nas u Hrvatskoj može značiti "otrežnjenje", jer izostavljanje iz kruga zemalja Srednje i Istočne Europe, s obzirom na sličnu prošlost i iskustva, može biti shvaćeno kao određena politička poruka.
Sadržajno gledano, bitnih razlika između spomenutih zemalja i Hrvatske u politici prema ženama nema. Štoviše, i po stupnju promjena formalno-pravnog okvira politike prema ženama i po broju žena u parlamentu (21 %), Hrvatska je danas korak ispred spomenutih zemalja. Osnovni problem ostaje: kolika je stvarna učinkovitost pojedinih mehanizama, ako na širem društvenom planu ne postoji koncenzus o tome što želimo, kako i do kada to namjeravamo postići. Europska inicijativa trebala bi u tom smislu biti više integrativna, a manje politički interesno usmjerena.
http://www.zinfo.hr/hrvatski/stranice/izdavastvo/kruhiruze/kir17/17slovenke.htm
|
|