J. Kodrnja: "Nimfe, Muze, Eurinome" (recenzja)



Gordana Bosanac
Povratak Eurinome!?
Prikaz knjige Jasenke Kodrnje: "Nimfe, Muze, Eurinome" – društveni položaj umjetnica u Hrvatskoj, izd. "Alinea", Zagreb, 2001.

Kruh i ruže br. 16
2003.



Knjiga koja se proljetos pojavila pod tim neobičnim naslovom zagonetna smisla spada u red onih koje postaju događajem, svetkovinom, ushićenjem i radošću čitanja, a da se o obogaćenju naše sociologije i kulturno-znanstvene misli u nas i ne govori. U našim oskudnim prigodama, knjiga je više nego osvježenje, više nego promocijski trenutak i podatak – ona je iznenađenje onim što u nekome području može postati tako izuzetno dobro napisano. Diskurzivno, knjiga obuhvaća i kreće se bar kroz tri sloja koja prelamaju temu: sociološko – kulturološki, antropološko – mitski i onaj najdublji: feministički.

Treba odmah na početku istaknuti: danas već neupitnu srodnost sociologije i feminizma ova knjiga vodi do jednog samorazumljivog sinkretizma socijabilnog i feminističkog predmeta, što se u nas može smatrati sasvim novim i neiskušanim pothvatom. Motiv za nastanak ove knjige nastao je u autoričinu istraživanju "Umjetnik u društvenom kontekstu" (1978/79), u čijim je rezultatima pronašla upadljivu razliku između položaja umjetnika muškarca i položaja umjetnice – žene.

Senzibilitetom sociološko – feminističke i znanstveno – spekulativne znatiželje ona taj motiv artikulira u novo istraživanje. Tema "društveni položaj" tek je u slučaju žena transparentan za ono što je u spolno – rodnim razlikama postalo socijabilno. Ona zamjećuje izrazito nezadovoljstvo umjetnica kulturnom politikom što ju navodi na pomisao "da su umjetnice nešto drugo, poseban subjekt koji valja posebno tretirati i dodatno ispitati." (str.16)

Naravno, ovakav stav odmah odaje istraživača, znanstvenog znatiželjnika, što međutim samo po sebi nikada nije dovoljno. Mnogo je tzv. znanstvenih tekstova nastalo iz puke scijentističke uobrazilje da su zanimljivi nalazi "zlatni rudnik ideja" za pisanje, no bez dara i znanja to postaju suhi izvještajni "materijali" bez duha, prazna nizanja činjenica bez smisla, često puna pogrešaka i nasilnih konstrukcija. Nažalost, u našoj se sociologiji može naći mnogo "izvještajnih" uradaka ovakve vrste, osobito onda kad se hoće "obraditi" tema tzv. položaj žene, kad se to kao tema "uočava" uvidom u varijablu spola, pa se onda čini "zgodnim" povezati za kontekst područja gdje su žene deprivirane ovako ili onako, gdje ih je malo ili su nestale, ili gdje se čini biti u toku ako se o tome piše itd. Ovi tekstovi "prigode" ili potrage za spolnom nejednakošću otkrivaju samo to da bez intimnog i duboko prožetog razumijevanja feminizma kao stava i osobnog usmjerenja nema podloge za pisanje o tzv. "problemima žena". Takvo pisanje nema stila, a uvjerljivost i vjerodostojnost mu visi na suhim grančicama "općih mjesta" koje otpuhne svaki malo jači kritički povjetarac.

Ono, naime, što je u diskurzivnosti sociološke obrade svake, a posebno feministički intendirane teme najsloženije, sadržano je u naporu oblikovanja smislenosti onoga što problem žena u društvu čini problemom, što je u biti spolne nejednakosti i koja je njezina prava fenomenologija. Nije samo po sebi uvijek providno što i zašto je nešto problem žena, "ženski problem", iz čega se on derivira, kako nastaje, je li on pojava nečega ili to "nešto" u svojoj kripto-pojavnosti zavodi naše znanstveno "uočavanje"? Tekstovi bez feminističkog angažmana često pokazuju zamjenu smislenosti i pretenzije. Oni uobražavaju da su znanstveni, iako nerijetko s empirijskom, istraživačkom građom u pogledu zahtjevnih i obveznih procedura čine katastrofalne metodološke pogreške i nedopustive previde i promašaje. Naravno, jer sačiniti smislen tekst iz takve građe i tako složenih diskurzivnih slojeva najšireg recentnog i općeg znanja, zahtjevno je i veoma znalačko umijeće, koje se, nažalost primjećuje uvijek kad izostane. Kad ga ima u izobilju izgleda kao da dolazi samo po sebi, jer se, dakako, podrazumijeva.

U tekstu Jasenke Kodrnje susreću se i stječu ne samo sve ove podrazumijevane odlike teksta, nego je on rijedak, gotovo jedinstven primjerak talentirane i vješto spletene spisateljske vještine sa znanstvenim diskursom. A on sam premrežen je različitim diskurzivnim cjelinama i vrijednostima sociologije i feminizma na način koji u nas nije poznat.

Postavljenu zadaću autorica artikulira kao znanstveni pothvat ali ga unaprijed misli povijesno-kulturno-ontologički jednom slikom-pojmom subjekta koji nije, ne-subjektom. Promišljanje društvenoga položaja žene, bez obzira na to s kojih se teorijskih pretpostavki polazi i kojim se područjem njezine egzistencije bavi, u osnovi je promišljanje o njoj kao subjektu, odnosno ne-subjektu". (str.15) Besubjektnost žene, neprisutnost, prazninu ona asocira metaforom pustinje. "U povijesti prisutna na način neprisustvovanja, poučava druge govoriti jezikom koji ju ne afirmira, štuje bogove koji nisu njezini, njeguje tijelo koje biva žrtvovano, silovano, prostituirano pornografijom ili svakodnevnom podrazumijevajućom praksom". (str.15)

Svojevrsna potraga za subjektivitetom počinje već najavom drugačije, dublje, nevidljive slike pustinje, koja biološki-egzistentno samo je prividno pusta. Motreno njezinim očima ona je prividno ništavilo. Tako je i sa ženom. Autorica pitajući: "je li prazan prostor samo mjesto ne-subjektivnosti ili je on istodobno i mjesto mogućega ženskog subjektiviteta koji je, kako je sve žensko specifično, također specifičan", udara smjer svog istraživanja i propitivanja.

Pothvat njezine konceptualizacije istraživanja koji ona odabire kao "treći put" nasuprot hijerarhijskom i nehijerarhijskom, iako veoma sažet i koncizan, predstavlja jedinstven pregled diskurzivne mreže pojma "društveni položaj žene" u povijesno-antropološko-kulturološkom smislu od grčkoga mita do postmoderne. No, svaka kategorija njezinog istraživačkog nacrta dobila je zasebne opise i obrazloženja: umjetnice, ples posebno s obzirom na lik iz Pelaškog mita Eurinome, kategorija roda (u nas veoma značajne refleksije o razlikama rod-spol u jezičnim sklopovima), sam pojam "društveni položaj", metodologija itd.

Koristeći se karakternom tipologijom grčke mitologije kao svojevrsnom simboličkom mrežom na situacionim slikama razlika između društvenoga položaja žena i muškaraca u području umjetnosti, autorica postiže diskurzivno-metodološku transparentnost svog predmeta. Osim što već stilskom odlikom svoga teksta s malo sredstava postiže veliku izražajnost, ona se u polju mitskih figura kreće sigurnom gracioznošću i spekulativnom maštom. Odabir područja umjetnosti kao mjesta propitivanja razlike između društvenoga položaja žena i muškaraca pogodak je u meritum stvari. Najkreativnije područje koje podrazumijeva intimno i javno potvrđivanje subjektivnosti subjekta ovdje pokazuje svoje povijesno naličje: umjetnice i danas često ostaju nevidljive, potisnute, izmaknute… Opisujući rezultate sličnoga longitudinalnog istraživanja (Centra za kulturna istraživanja u Bonnu, objavljenog u: Frauen im Kultur – und Medienbetrieb II, 1995) autorica svoje istraživanje položaja žena u umjetnosti dovodi u kontekst sa svojim konceptom (uz to široko prikazujući i druga slična istraživanja u nas i u svijetu) koji je metodološki artikuliran spomenutom karakterizacijom tipova iz grčke mitologije. Tu se pokazuje kako su "gotovo svi ženski likovi potisnuti u mogućnosti iskazivanja", pa iako žena današnjice nije toliko detronizirana, "u svojoj je ženskosti potisnuta, poražena", ne afirmira se ili njezinu afirmaciju pretpostavlja pobuna, neposluh, "nered", odbijanje. Autorica upravo u tome vidi njezinu šansu.

Tipologija na predlošku grčkoga mita rastvorila je predmetni problem do očevidnosti. "Žena je u patrijarhalnom kontekstu zbog svog roda nepriznatoga, nerealiziranog ili reduciranog subjektiviteta, pa je i tipski reducirana, štoviše sami mitovi omogućuju i iščitavanje te redukcije. Grčki mitovi nastali u vrijeme herojskoga razdoblja, vrhunca patrijarhalnoga sustava, nose više ili manje zatamnjena sjećanja na prethodno vrijeme. Ta su sjećanja prisutna i u mitovima koji, ako ih se tako čita, pokazuju tu mijenu pa su ženski likovi, iako potisnuti, ipak snažni. Aktualno propitivanje patrijarhalnog obrasca kao gotovo univerzalnog, na svim razinama i u svim područjima, sasvim izvjesno unosi promjene u ovom trenutku otvorenih konzekvencija. No stoga se (srodnosti vremena nastanka patrijarhata i njegova razlaganja, odnosno stanovitog procesa i njegove inverzije) ovo vrijeme čini, na neki način, srodno onomu u kome su nastali grčki mitovi." (str.72) Umjetnice u istraživačkom procesu (koji obrađuje drugi dio knjige), govore o umjetnosti i svojem kreativnom angažmanu, o doživljaju i viđenju svojeg društvenog položaja, svojem podrijetlu, okruženju, motivaciji, odrastanju i obrazovanju, ambicijama i dilemama, o svijetu i sebi takve kakve jesu kao tipovi: Eurinome, Moire, Muze, Nimfe, Sirene, Pentezileje, Kirke, Atene, Afrodite i Penelope. Autorica, dakako, smatra da ne postoji "čisti" tip, nego se u jednoj osobi može isprepletati više njih. Ova tipologija samo je metodološko-metaforičko sredstvo na osnovi kojeg se, također izdvajaju tipične predodžbe o umjetnicama.

Nalaz istraživanja o tome kako drugi vide «umjetnicu» govori nam sljedeće:

l. profesionalka, koja kvalitetno radi svoj posao, te je vrednuju bez obzira na spol jednako kao i umjetnika (Muza).

"Ljudi uglavnom jednako doživljavaju kipare i kiparice."

2. nježna, slaba, inferiorna umjetnica, reducirane slobode jer joj je manje društveno dopušteno i jer se ona manje usuđuje (Pene­lopa, potisnuta Eurinoma) .

"Ljudi misle da žene nešto malo crtaju, a da je njihova dužnost da rađaju djecu, jer da je to nešto što one vole, žele, pa onda misle da su one odgajane zato da bi ugađale muškarcima, jer je normalno da je žena inferiorno biće. Bila sam u Slavoniji na jednoj koloniji pa me jed­na novinarka pitala: Kako to da su vaše slike tako jake, a vi ste tako krhka žena? Ja sam rekla: A tko Vam je rekao da sam ja krhka, po čemu se to vidi? Drugi ljudi ne uzimaju slikanje kao neki normalni po­sao. Oni misle da je to nešto da prođe vrijeme. I nitko ne uzima u obzir da je to užasno naporan rad koji se radi noć i dan. Jer ja sam se budi­la po noći zbog određene boje i dizala bih se da je stavim baš taj čas na određeno mjesto... E sad, ja ne mislim da bi žene trebale risati ne­kakvo cvijeće ili nekakve mame s djecom ili nešto treće što je uvriježe­no da bi trebalo biti žensko."

3. zvijezda koja zrači tjelesnom ljepotom, magičnošću i lije­pim izgledom (Afrodita, Eurinoma l. i 5. verzije).

"Ako pitate bilo koje dijete vani ono će vam reći da pjevačica lije­po izgleda, da mora imati frizuru, šešir, imati prekrasne haljine, oče­kuju blistavost, dvorac maltene, onako kako bi trebalo biti."

4. neobične, izazivaju predrasude, zazornost i odbojnost (Kir­ka, Sirene).

"Od muškaraca se možda očekuje neka vrst opipljivog uspjeha, javne potvrde, a također se i ekscentričnost lakše oprašta muškarcu jer mu je, kao i u drugim stvarima, više dozvoljeno, dok žena umjet­nica kod muškaraca vrlo često može izazvati izvjesnu strepnju, za­zor, kao žena koja nije obična ili pak osjećaj da je slobodnija od dru­gih, pa dakle, lakše pristupačna itd."

Suptilna i metodološki profinjena uporaba intervjua dala je u ovoj knjizi izuzetan povijesni dosje o ženama – umjetnicama u Hrvatskoj našega doba, jednu duboko potresnu priču koja je sama za sebe priča o intimnosti življenja spolne i rodne razlike.

Treba istaknuti da je u odabiru ovog metodologijskog sredstva Jasenka Kodrnja poduzela možda jedan od najsmjelijih pothvata u konceptualizaciji svoje teme. Naime, upravo je tipologija društvenog karaktera i potraga za načelom svrstavanja društvene različitosti jedan od najtežih zahvata u sociologiji i društvenim znanostima uopće (podsjetimo se samo D. Riesmana).

Tipologija mitskih likova boginja i poluboginja, mitskih bića i čudovišta, po osobinama koje su nosioci značenja ženskih uloga u ovoj analitici ima višestruku vrijednost. Ponajprije ona je izvedena u svojstvu metodološke «mreže» , a ne kao kruti shematizam matrice na koju se karakteristike tipova lijepe mehanikom «pripadajućeg svojstva», tj. onom tupom doslovnošću, koja zapravo u šarenilu svijeta raspoznaje tek mrlje. Nadalje, u toj se metodologiji nije izgubila potraga za subjektivitetom žene, za onim fundamentalnim pitanjima u čemu se on zapravo skriva i gdje se to u društvenom bitku žena posvjedočuje kao subjekt. S velikom smjelošću autorica veoma smišljeno, ali krajnje diskretno problem subjektiviteta žene postavlja u polje umjetnosti, odnosno profesiju umjetnika i umjetnice. Treba se dobro zamisliti nad rezultatima analize prikazanih u drugom dijelu knjige, jednako onih «subjektivnih» koliko «objektivnih» kao npr. odnosu zaposlenih i nezaposlenih u kulturi, zaposlenih i samostalnih umjetnica, nastavnicama, studentima itd. , proporcijama muškaraca i žena na umjetničkim akademijama, umjetnicama i njihovim članstvom u umjetničkim udrugama, funkcijama itd.(zanimljive su usporedne slike i usporedivost s podacima iz SR Njemačke).

Možda se pomalo sve to već zna. No, način na koji se podupire to «znanje» ne poništava trendove patrijarhalnoga društvenog odnosa spram žene, nego se u nas produbljuje i na svim poljima pokazuje nezaustavnu nazadnjačku spiralu pada. U kontekstu ovih saznanja autorica je u svoju knjigu uvrstila izuzetno slikovitu ilustraciju jedne kulturalne usporedbe: prikaz likova na njemačkim novčanicama (str. 86-87) i sliku naslovnice «Leksikona hrvatske književnosti» (str. 84) gdje među svim likovima hrvatske literature nema baš niti jedne žene (od 78 obrađenih književnika samo su tri (?!) žene u hrvatskoj literaturi).

«Zašto nije prezentiran niti jedan ženski lik, književnica ili glazbenica? Zar su za nacionalnu kulturu važniji kuna zlatica i mrki medvjed od Ivane Brlić- Mažuranić i Marije Jurić Zagorke? Velebitska degenija i kukuruz od Zinke Kunc, Dore Pfanove ili Dore Pejačević? Može li žena uopće biti simbolom hrvatskoga nacionalnoga identiteta. Nijemci, primjerice, misle da u njih može, što potvrđuje lik Clare Schumann koja nas gleda s novčanice od 100 DEM.

Na njemačkim banknotama nalaze se ovi likovi:

- na 5 DEM – Bettina von Arnim, književnica

- na 10 DEM – Carl Friedrich Gauss, matematičar

- na 20 DEM – Anette von Droste – Hulshoff, pjesnikinja

- na 50 DEM – Balthasar Neumann, barokni graditelj

- na 100 DEM – Clara Schumann, pijanistica i skladateljica

- na 200 DEM – Paul Ehrlich, liječnik i serolog

- na 500 DEM – Maria Sibylla Merian, slikarica

- na 1000 DEM – Wilhelm i Jacob Grimm, lingvisti i sakupljači njemačkog jezika i kulture.

Kovanice se javljaju u dvije vrste: kao pfenning i marka. Na 1, 5 i 10 pfenninga nema ljudskoga lika, a na 50 pfenninga na glavi se nalazi ženski lik koji sadi biljku. Na kovanici od 1 i 5 DEM na glavi se nalazi orao, a na 2 DEM, ovisno o izdanju, likovi: dr. Konrad Adenauer, prof. dr. Theodor Heuss, dr. Kurt Schumacher, prof. dr. Ludwig Erhard, dr. h. C. Franz Josef Strauss i Max Planc.

Jednaka zastupljenost muških i ženskih likova na papirnatom njemačkom novcu kao i odabir osoba – zaslužnih prije svega za područje umjetnosti i znanosti implicira da su znanosti i umjetnosti prioritetne vrijednosti. Na hrvatskome pak novcu isključiv odabir muških likova, te njihovo pretežito političko, zapravo državotvorno značenje pokazuje druge prioritete.

To, s jedne strane, može biti razumljivo, jer se u odabiru likova za novčanice odlučivalo u vrijeme uspostave države, pa se naglasak na državotvornost može razumjeti kao potvrda njezina kontinuiteta.

S druge pak strane, kako je nova država uspostavljena barem deklarativno kao demokratska, s budućnošću u zajednici takvih država, tradicionalistički pristup ženama, prema kojemu se one – i neprezentacijom na novčanicama – isključuju kao subjekti iz tog važnog povijesnog trenutka – dovodi u pitanje takvu demokratičnost.»

Sudbina umjetnica metaforički najprije odgovara sudbini boginje prapočela Eurinomi (iz Pelaškog mita), koja je u početku boginja svih stvari i koja plešući stvara svijet, da bi tijekom vremena, u raznim verzijama napokon postala sluškinja. Od stvaranja do služenja metaforički je put desubjektivizacije žene i na kraju knjige autorica u poglavlju «Ženskost u umjetnosti i ženska umjetnost» (187) tematizira jedno od najsloženijih pitanja suvremenoga feminizma: subjektivizacija žene kao unošenje (upisivanje) ženskosti u svijet kreacije, i uopće, pitanje svijeta i njegove spolne podjele (podjele roda) kao metaforički povratak načela Eurinome. Autorica ne zaobilazi ni temeljnu kategoriju suvremenosti: moć, volju za moć i moć za žene. Kroz prikaz promišljanja najvećih imena i kroz već tako poznate kontroverze ona sučeljava pojedine konzekvencije suptilnim skepticizmom.

Inspirativni lik Eurinome stalno nas vraća na simboliku potrage za subjektom, identitetom, načelom stvaranja. «Višeznačnost njezina statusa izraz je povijesne promjene socioekonomske strukture i njoj odgovarajućih simboličnih značenja, kao i aktualne paralelnosti tih značenja. Ništavila iz kojeg izranja, početni ples s vjetrom i zmijom Ofion, metafora su univerzalnoga stvaranja (ne posebnog: znanstvenog, umjetničkog ili drugog). Pretpostavke ovog stvaralaštva su praznina početka, kontakt s prirodnim elementom i nadahnuće.» (31) Čitajući Gravesov opis stvaralačkoga zanosa Eurinome, nehotice se pitamo za «mušku pogrešku» u konstrukciji svijeta. «U početku se boginja svih stvari, Eurinoma, podiže gola iz kaosa, ali ne naiđe na ništa čvrsto na što bi stala te zato odvoji vodu od neba, plešući usamljena na valovima. Plesala je tako krećući prema jugu, a vjetar koji je pokretala svojim plesom učini joj se kao nešto novo i osobito, kao nadahnuće za stvaranje. Okrećući se oko sebe ona uhvati sjeverni vjetar, protrlja ga rukama i gle čuda! Pojavi se velika zmija Ofion. Da bi se zagrijala, Eurinoma počne plesati sve žešće i žešće, što kod Ofiona izazva pohotu, te on obavi njezine božanske udove i spoji se s njom. Znakovito je, nastavlja autorica, «da Lyotardov iskaz 'Otmjen čovjek će početi plesati, a zao zapadnoeuropski čovjek će početi govoriti', usmjeren kritici zle, uzurpatorske, silovite vladavine uma (J.G. Lauer , 1993.) podsjeća upravo na ovu sliku prvog plesa.» (31)

Eurinoma u plesu oblikuje stvaranje – metafora igre čistih sila u ritmu izmjenjivanja koje još jedino umjetnost iskonski drži, čuva i ponavlja u prostoru svoga kreativnog dometa. Zato ona evocira na umjetnost i slobodu stvaranja, igru i radost samoodnosnog pokretanja sila dok je s vremenom i umskom vladavinom ne svrgnu s njezinoga božanskog mjesta. No, što bi bio njezin povratak? Svijet kao umjetnost?

Autorica se ne bavi više ovakvim nagađanjima, koje ipak, nehotice izazivaju asocijacije mitskih likova kojima se poslužila u svojoj analizi. Još jednom treba istaknuti da je uporaba grčke mitologije u tako neobičnom kontekstu pokazala svoju punu vrijednost ne samo metodološki, nego i kulturološko-antropološki u smislu onih interpretacija o kojima govori H.G. Gadamer u «Naslijeđu Europe» (1989) o značenju oživljavanja antičkog naslijeđa kao onog koje potiče oživljavanje duhovnih obilježja europskoga kulturnog i civilizacijskog identiteta.

No, na kraju treba istaknuti znanstveno-obrazovnu vrijednost ove knjige u načinu na koji su svaki pojam i kategorija sintetički provučeni kroz pregled bitnih povijesnih i suvremenih pogleda na sve njegove odrednice, shvaćanja i njegovo kretanje kroz suvremenu znanstvenu, filozofsku, sociološko – feminističku i antropološko-kulturnu misao. Tako je knjiga, pored svega drugog, svojevrstan sociološko – kulturološki kompendij feminizma, pregled kretanja i razvoja trendova i smjerova te teorijskih pogleda na pojedina ključna pitanja oko kojega spori i sam predmet knjige: posebnost ženskog, subjektivitet i spol/rod na području umjetnosti. Posebno ističem da je ova knjiga nezaobilazna za studij feminizma, da na izuzetan način sabire sociološko- filozofska znanja na bitnim kategorijama subjektiviteta i identiteta žene, i da poslije nje nema potrebe vraćati se na osnove a najmanje opravdavati osnovna ne-znanja [S1] .*

Taj miran i sabran tekst, napokon, na izuzetan način, nenametljivo a ipak otvoreno i smjelo, uvodi nas u suvremenu svjetsku polemiku o tome je li svijet ovako podijeljena spola/roda «jedan te isti za sve», ili se od Heraklita na ovamo radi o nesvjesnoj zabludi o kojoj govor tek počinje. Za takav govor-razgovor na svjetskoj sceni, nesumnjivo, ova knjiga sustavno priprema.

[S1] * U knjizi se, vjerujem, nehotice, autorici potkrala pogreška u procjeni povijesnog mjesta jedne institucije: Konferencije za društvenu aktivnost žena, za koju tvrdi da je njegovala «rasprave i djelatnosti uglavnom referatskog i nazdravičarskog tipa», što je činjenično potpuno krivo. No, očito je nedostatak povijesnih obavijesti o djelovanju takvih institucija uzrokom ovih krivih predodžbi, koje će jedno sustavno istraživanje sigurno opovrgnuti. Jer, upravo je ta Konferencija i njezin časopis «Žena» bio prostor prve znanstvene afirmacije generacije onih intelektualki koje su u tom časopisu mogle uopće progovoriti o feminizmu. Zato ova tema zaslužuje posebnu obradu.