PROBLEM POLITIČKOG IDENTITETA U FEMINISTIČKOM,



Đurđa Knežević
"Mi" nasuprot "Ja"
ILI PROBLEM POLITIČKOG IDENTITETA U FEMINISTIČKOM,
ODNOSNO ŽENSKOM, "POKRETU" U HRVATSKOJ*

Kruh i ruže br. 1
proljeće 1994.





Stanje društva u Hrvatskoj ili, recimo, u bivšoj Jugoslaviji, osobito u odnosu na žene, uklapa se u opću shemu svih istočnoevropskih zemalja nakon pada komunističkih režima u tim zemljama.** U najkraćim crtama, radi se o radikalnom rastakanju i atomizaciji društava, gubitku racionalnog društvenog projekta, sve to popraćeno jakim retrogradnim razvojem u svim sferama društvenog, ekonomskog i psihološkog života, medu kojima je žestoki, isključivi nacionalizam pri vrhu rang-liste.

Tako dugo dok su komunistički režimi i njihovi ideolozi bili sposobni upravljati, iako se ne smije smetnuti s uma da je njihova vlast čitavo vrijeme prikrivenije ili manje prikriveno bila temeljena na vojnoj i policijskoj snazi, paradoks je da su građani uglavnom osjećali stanovitu sigurnost. Naime, cijeli sistem i njegova vladavina bili su u određenom smislu vrlo jasni, a radilo se o tome da je svakome bilo savršeno jasno da se političke odluke donose u uskim, zatvorenim krugovima vlasti. Stoga se bilo relativno "lako" politički postaviti prema tome, ili kao opozicija ili kao simpatizer ili jednostavno kao nesvjesna masa. Ako se htjelo, na primjer, provesti neki svoj osobni interes, privatni projekt, i biti ostavljen na miru, trebalo je jednostavno poštovati političke tabue. Manjak demokracije imao je svoj efikasan nadomjestak u relativno dobrim životnim uvjetima kao što su socijalna sigurnost, sigurnost rada i slično. Danas, međutim, otkako je ideologijska legitimacija bivšeg režima jednostavno nestala, nova, široko prihvaćena ideologija - nacionalizam, i to njegova žešća varijanta - pojavljuje se kao legitimacija nove vlasti. Štoviše, kroz ideju nacionalne države kao vrhunske vrijednosti, sve ukazuje na to da nacionalizam vrlo dobro funkcionira kao legitimacija gotovo nepromijenjene strukture vlasti. Ono što se, međutim, ipak promijenilo jest činjenica da su socijalna sigurnost, relativno blagostanje i čitav ekonomski sistem u dubokoj krizi. Nacionalne vrijednosti, očekivane s mnogo strasti, istovremeno su bile praćene neizvjesnošću i socijalnom nesigurnošću. I to je upravo uzrokovalo popriličnu konfuziju i dezorijentaciju. Naime, nastojanjima novih ideologa u postkomunističkim društvima istočne Evrope da se ponovo uspostave stare vrijednosti njihovih nacija, što je nužno vodilo k isključivom okretanju unatrag, prošlosti, u nacionalizam, neopatrijarhalizam, populizam i tako dalje, umjesto nuđenja novog društvenog projekta. Unekoliko je to i razumljivo budući da društva o kojima je riječ nisu imala, niti imaju trenutno, pretpostavke za utakmicu sa zapadnim zemljama u npr. ekonomskom razvoju ili demokraciji, čija pravila igre nisu istinski nikada niti iskusila. Za ta društva osnovni problem čini se da je kako ući u taj klub a ne biti progutan kao nacija. Kada se međutim problem tako postavi onda se čini gotovo logičnim putem zaobilaženja odnosno otklanjanja te opasnosti inzistiranje na nacionalnim posebnostima.

Kada govorimo o feminizmu u tom kontekstu, prije svega valja istaći da o nekom ženskom pokretu u istočnoevropskim zemljama zapravo nije moguće govoriti osim kada je riječ o bivšoj Jugoslaviji. Svojevrstan je paradoks da je u sadašnjem trenutku, što se tiče feminizma, situacija prilično loša upravo ovdje, zahvaljujući prije svega ratu, ali i ne samo njemu. I opet je moguće donekle razumjeti razloge i činjenicu da je zamjetan broj žena bio privučen rastućim nacionalizmom i neo-patrijarhalnim svjetonazorom. Naime, raskomadana država, tjeskoba i apatija koje su pratile rat, socijalna nesigurnost, opterećuju žene mnogo više nego muškarce, Hrvatski primjer jednostavno ispunjava zajednički povijesni obrazac standardne ženske pozicije u takvim ili sličnim povijesnim situacijama. To u najkraćim crtama znači da su žene prve na redu prilikom otpuštanja s posla kao višak radne snage, neopatrijarhalne vrijednosti obavezuju i odnose se (represivno) uglavnom na žene. Na primjer, dokument proizveden od tadašnjeg podministra za socijalnu skrb hrvatske vlade pod indikativnim naslovom Program demografske obnove, u najkraćim crtama, traži od žene da rodi ne manje od četvoro ili petoro djece, zbog čega treba ostati kod kuće da podiže svu tu djecu i, potom slijedi umiljato objašnjenje da žene stoga trebaju biti zaštićene od teških radnih uvjeta unutar muškog društva, što je samo drugi izraz za izbacivanje žena sa svih poslova odnosno iz javnog života, odnosno politike itd. itsl. Dakako, jedva da treba spominjati da na vrhu top-liste zahtjeva ovog famoznog dokumenta stoji zahtjev za zabranu abortusa. Našavši se u takvoj situaciji, za većinu žena pritisak neopatrijarhalnih i nacionalnih vrijednosti stvara osjećaj i nudi prostor sigurnosti u obiteljskom životu, grupnu sigurnost nasuprot individualnoj, nudeći im objašnjenja da je sve nevolje i neprilike uzrokovao netko drugi, izvan vlastite nacije i napokon nudeći im njihov osobni identitet kao supruga, majki, sestara, ukratko nudeći im mjesto pomoćnica muškaraca.

Kao što je prije rečeno, to je više-manje opće mjesto u cijeloj istočnoj Evropi. U tom smislu, događaji u bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj dijele isti obrazac s tim dijelom Evrope, samo što je u nas sve to još dodatno potencirano ratom. U tom smislu, činjenica da se ženski odnosno feministički pokret u Hrvatskoj razdvojio u dva pravca: nacionalistički i nenacionalistički bila je predvidiva, dakle ne i iznenađujuća. Ono što nas ovdje zanima kao fenomen jest kako se moglo dogoditi da neke feministkinje počinju sistematski upotrebljavati pojam "MI" umjesto " JA" podrazumijevajući, ali još češće eksplicitno govoreći u ime svih žena Hrvatske, odnosno ponekad, još preciznije, govoreći u ime svih hrvatskih žena. Time se jednostavno preuzelo ulogu reprezentantica svih žena bez faktičke ili bar formalne legitimacije. Kako je došlo do tako lake promjene upravo u domeni genuinog feminističkog diskursa pa se npr. tvrdi da silovane žene u ovom ratu nisu samo žene već su personifikacija ili simboli nacije, zemlje i države. Time se nesvjesno približavaju sličnim diskursom počiniteljima silovanja jer niti za njih one nisu samo žene već simboli zemlje, države, nacije koju treba poniziti, osramotiti. Razina samo žene tj. konkretnog individuuma se time previda ili zanemaruje u korist simboličkog odnosno političkog. No da se vratim problemu promjene diskursa, prelaska na "MI", ali prije toga kao ključ mogućeg razumijevanja tog fenomena pogledajmo što piše Carole Pateman u eseju "Feminizam i demokracija":

Demokratsko pravo državljanstva, čak i ako ga se interpretira u minimalnom smislu, kao univerzalno pravo glasa u kontekstu liberalnih građanskih prava, pretpostavlja čvrsti temelj praktičkog, univerzalnog priznanja da su svi članovi političke zajednice društveno jednake i neovisne individue; koje imaju sva svojstva ,što ih taj status implicira. Najozbiljnija greška suvremene demokratske teorije i njenog jezika slobode, jednakosti i suglasja, te individuuma, jest što su žene tako lako i nezamjetno isključene kad se govori o `individuumu'. Tako se nikada ne postavlja pitanje da li to isključivanje odražava društvenu i političku zbilju. Jedan razlog zašto nema svijesti o potrebi da se to pitanje postavi jest da demokratski teoretičari konvencionalno vide svoj predmet kao onaj koji ohuhvaća političku ili javnu sferu, koja pak za radikalne teoretičare uključuje privredu i radno mjesto. Sfera osobnog i domaćeg života - sfera koja je za ženu 'prirodno' područje - isključena je iz ispitivanja. Unatoč tome što u njihovoj argumentaciji suglasje igra središnju ulogu, demokratski teoretičari ne pridaju nikakvu pažnju strukturi seksualnih odnosa između muškaraca i žena te, određenije, postupcima silovanja i interpretaciji suglasja i nesuglasja kojega definira kao zločinački nasrtaj. Činjenice u vezi sa silovanjem u središtu su društvenih stanja stvari koja se odražavaju u našoj upotrebi odrednice `individuum ; i koja su djelomice konstituirana tom upotrebom. Prihvaćajući dakle, upotrebu "MI" ("MI hrvatske" ili "MI muslimanske" žene - ni srpske žene nisu bile puno inventivnije, ali one nisu moja tema) neke žene, feministkinje u Hrvatskoj, uistinu samo potvrđuju i podržavaju "mušku" političku teoriju. Ne znam da li je utješno znati da to nije isključivo naš specifikum, već ga se može naći, doduše drukčije aspektiranog, u okviru feminizma uopće. Jedina, od "muške" politike dopuštena mogućnost ulaska u političku sferu, i pritom dobro iskorištena, jest išla preko inzistiranja da su silovane Hrvatice i Muslimanke, odnosno najčešće da je silovana nacija odnosno zemlja itsl. Za političku upotrebu u svrhe poprilično udaljene od brige za silovane žene to i jest glavna odrednica. Teško mi je zamisliti recimo, vladu BiH da se striktno zalaže za istragu svih zločina te vrste i kažnjavanje počinilaca tih zločina nad desecima tisuća ŽENA. Žene su, dakle, opet kao individuumi isključene iz javne, političke sfere. One su u političkom diskursu prihvaćene samo kao Muslimanke, Hrvatice itd. gdje se to razumije kao viša vrijednost koja je ponad individuuma. Slijedeći upravo takav pristup i diskurs, žene, feministkinje o kojima je riječ, nužno dolaze do točke opravdavanja i svojevrsne zaštite ponašanja hrvatske vlasti, objašnjavajući da, iako ta vlast nije demokratska ipak, budući da smo "MI" u ratu, "MI" moramo omogućiti prostor vlasti da to dovrši (rat). To što taj status može potrajati, nažalost, vrlo dugo, i što se u tom razdoblju mogu donijeti mnogi nedemokratski zakoni, osobito oni koji su restriktivni naspram žena, jednostavno se previda. Istovremeno, ta vrsta "patriotskog feminizma" (to je upravo pojam kako su nazvane u državno kontroliranim medijima) jednostavnim preuzimanjem zamjenice "MI" preuzima pravo reprezentacije cjelokupne ženske populacije Hrvatske. Tu se suočavamo s dva problema. Prvi je problem legitimacije. Naime niti jedna od ženskih ili feminističkih grupa nije legitimirana da predstavlja žene Hrvatske u cjelini, iako "patriotske grupe" govore u ime hrvatskih žena, a ne žena Hrvatske, što čini znatnu razliku, budući da u Hrvatskoj kao građanke žive i Židovke, Mađarice, Srpkinje, Muslimanke, Ukrajinke itd. Drugi problem jest ekskluzivizam takvog tipa mišljenja koji, budući zastupa sve, pretendira da bude jedini ispravan. Drukčija mišljenja ili kritika su takvom mišljenju neprihvatljiva i dapače izvan diskusije. U slučaju drukčijosti, drugi mogu biti jedino proglašeni nostalgičarima za bivšom Jugoslavijom, komunjarama, i tome slično, s kojima se ne diskutira.

Međutim, ipak treba imati u vidu da dio problema feminizma u Hrvatskoj ima svoje korijene u latentnim sporovima od vremena znatno prije rata. Riječ je zapravo o dubokoj krizi unutarnje podjele i međusobnog nerazumijevanja, nesposobnosti ili nespremnosti da se razmotre drukčiji pristupi u razmišljanju, metodologiji, nesposobnosti za kompromise itd. Radi se o, i u svijetu dobro znanom problemu feminizma, podjeli i svojevrsnom antagonizmu između akademičarki i aktivistkinja. Feminističke grupe koje su bile više orijentirane na aktivizam, pomoć i rad sa ženama i za žene, ali ponešto reduciran na neku vrstu socijalne pomoći ženama, dakako bazirane na feminističkoj praksi i praktičnim spoznajama, smatrale su to više-manje dovoljnim za rješavanje društvenog statusa žena. Te grupe na neki način su iskazivale svjesni prezir (ali i nesvjesnu frustraciju) prema feministkinjama čiji je rad bio uglavnom intelektualan. Optuživale su ih i još uvijek to čine, da nisu učinile i ne čine ništa za žene. Odgovor akademičarki bio je po svemu sličan aktivističkim optužbama, samo manje frustriran. Bilo kako bilo, niti jedna strana nije učinila iole ozbiljniji napor da prevlada nesporazume.

U tom užem kontekstu i ratom, kao širim okvirom i neusporedivo većom otežavajućom okolnošću, nacionalizam, kojim su neke grupe i pojedinke u Hrvatskoj bile privučene, treba razumjeti i kao katalizator za neke dublje procese unutar feminizma. Naime, iako je javni prostor za žene u bivšem režimu bio vrlo uzak, poslije izbora 1990. i osobito s početkom rata, zaprijetilo je da posve nestane. U tim uvjetima, prihvaćanje nacionalizma za te grupe predstavlja samo mogućnost mnogo šireg prostora za aktivizam, to im donosi mnogo šire društveno priznanje, ne pitajući se kakva je kvaliteta toga društva i, što je najvažnije, koja im je stvarno uloga dodijeljena u tom društvu. Međutim, očigledno je da je ta karta za ulazak u političku arenu kriva. Umjesto da se iskoristi mogućnost postavljanja autentičnog ženskog problema na razinu političkog pitanja, nacionalistički orijentirane feministkinje i feminističke grupe iskoristile su mogućnost da opet odigraju ulogu koja im je oduvijek dodijeljivana u muško-dominantnoj političkoj sferi. Naime, pojavljuju se kao advokatkinje transcendentalnog kolektiviteta Hrvata ili Muslimana (u Srbiji Srba), ponavljajući stare uloge supruga, majki, sestara, njegovateljica... Nevolja je što će odgovor i priznanje iz nacionalistički-muški-dominantnog javnog mnijenja među tim grupama biti razumljen kao dokaz da su bile u pravu. I tu se krug zatvara.

* Pokret je stavljen pod navodnike budući da po mom sudu, na žalost, pravog pokreta u smislu mnogobrojnosti, da ne govorimo o masovnosti, nikad nismo imale. Čak niti danas, s pojavom nekih ženskih organizacija s očiglednim populističkim elementima nije moguće govoriti o pokretu. Međutim, bilo je, i sve ih više nastaje, ženskih (odnosno feminističkih) grupa, koje, s obzirom na svoju (malo)brojnost, ipak imaju značajan utjecaj na javnost.

** Izlaganje sa seminara Putujući kroz evropski feminizam: kulturne i političke prakse na godišnjoj skupštini WISE u Parizu, listopad 1993.
http://www.zinfo.hr/hrvatski/stranice/izdavastvo/kruhiruze/kir1/1minasuprotja.htm