OD MAJKE DOMOVINE DO HRVATSKE "POSRNULE ŽENE"*
Vesna Kesić
Od štovanja do silovanja
ili OD MAJKE DOMOVINE DO HRVATSKE "POSRNULE ŽENE"*

Kruh i ruže br. 1
proljeće 1994.




U feminističkim istraživanjima i kritici države mnogo je toga rečeno i napisano o represivnom odnosu nacionalne države (države-nacije) spram žena i njihovog socijalnog položaja. 1 U ovom radu pokušat ću pokazati kako kratak ponekad može biti put od upotrebe žena u nacionalističko-državnom diskursu (žena kao simbol i metafora), do socijalne i političke realnosti koju takav diskurs priprema za žene. Pretpostavka je, i u povijesti nepobitno potvrđena činjenica, da nacionalizam kao državna ideologija akumulira državnu i patrijarhalnu kontrolu nad produktivnim i reproduktivnim moćima i pravima žena. Političke promjene u Hrvatskoj 1990/91. započele su, kao i sve velike promjene u povijesti, prevratom u simbolnom i značenjskom sustavu. S političkim promjenama, a i da bi do njih uopće došlo, svi simboli i znakovlje, od državne heraldike do imena ulica, uključujući i sam jezik kojim se sve to izražava i pamti, morali su proći kroz temeljitu obnovu i veliko pospremanje.

Medu prvim predodžbama (image) koje su podvrgnute rekonceptualizaciji bila je "socijalistička" slika žene, bolje rečeno, ono što se pod time podrazumijevalo, ili što je od te slike ostalo. U stvarnosti, nakon ranog perioda preuzimanja sovjetskog herojskog modela (Muchinina Kolhoznica i radnik), tzv. jugoslavenska žena, osim što je bila siromašnija, po malo se je čemu razlikovala od bilo koje druge Evropljanke. Bila je, doduše, prisutna u predstavničkim tijelima vlasti, no tridesetak posto žena u republičkim parlamentima imalo je tek simbolično značenje, kao i sami parlamenti koji nisu igrali nikakvu ulogu u političkom životu zemlje. Zahvaljujući socijalističkom ideološkom egalitarizmu, žene jesu stekle i vrlo značajnu formalnu, ali u ponečemu i stvarnu pravnu i ekonomsku ravnopravnost. Status u braku i obitelji, legalizirani abortus, gotovo puna zaposlenost žena, iste plaće za iste poslove itd. U stvarnosti, prikriveni, i utoliko dublji, netematizirani patrijarhat, vodio je u klasičnu neravnopravnu distribuciju moći i u socijalno podređeni položaj žena. One su uglavnom radile u niskoprofitnim industrijama, u profesionalnoj hijerarhiji napredovale su samo do određene razine i nisu igrale nikakvu ulogu u političkom životu zemlje. Javna je sfera često bila otvoreno seksistička i mizoginična, obiteljsko nasilje prikriveno u privatnoj sferi. Proklamirana ravnopravnost žena bila je još jedan egalitarni ideološki supstitut stvarnoj ravnopravnosti i demokraciji, uključujući spolnu.

Socijalizam nije bio društvo spolne ravnopravnosti i žene su demokratske procese u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji zdušno prihvatile kao i svagdje na Istoku. To, međutim, promjene nastale s uspostavom novih država, zasnovanih na nacionalnom suverenitetu, ne čini manje dramatičnima. I sve se odvija neviđenom brzinom s predvidljivim katastrofalnim posljedicama za žene, ali i za novonastala društva i države.

Tradicionalni patrijarhalni image i klišei statičnih spolnih uloga žene kao majke, supruge, po mogućnosti Djevice (ali kada zatreba i kurve), u Hrvatskoj su se pojavili simultano s političkim i kulturnim naglascima na etničkoj i nacionalnoj ekskluzivnosti. "Domovina-majka", "Ženazemlja", "Mati-Hrvatska" i slične metafore iz notornog arsenala ideologije krvi i tla, koje ženu poistovjećuju s njenom biološkom prokreativnom funkcijom i, kako to Anthias i Yuval-Davis navode, koriste kao reproduktoricu etničkih ideoloških konstrukata, ubrzo su preplavlle hrvatski lirski i poetski govor. Još porazniji je prodor takvih fraza u politički govor i službeni jezik državnih struktura. Metafore odražavaju ali i konstruiraju stvarnost.

Zapanjujuće je kako je ponekad kratak put od religiozno-uzvišenog simboličnog statusa žene i stereotipa o Djevici-Majci-Zemlji, do griješnice Magdalene, odnosno žene kao metafore za grijeh i slabost. Desakralizacija i brutalnost ne pogađa samo žene Drugoga - one koje ne pripadaju reproduktivnoj jezgri vlastite nacije. Kad muško poimanje nacije dospije u krizu, ni "naše žene" nisu više zaštićene.

Niti godinu dana nakon euforičnog slavljenja stjecanja suverenosti, iz metaforičnog okružja "Majka-Zemlja-Nacija-Domovina", hrvatska se je žena odjednom obrela "na ulici". Bolno suočavanje s posljedicama rata - koji ipak nije bio samo obrambeni rat, već je to bio, kao što je mnogo puta isticao i predsjednik države i "otac nacije", i rat za ostvarivanje tisućugodišnjeg državotvornog sna navelo je razočarane i frustrirane pjesnike-ratnike da promijene melodiju.

Redoviti kolumnist Nacionalnog tjednika - Globusa odjednom je Hrvatsku proglasio - posrnulom ženom. (Globus, lipanj,1992). U tom lamentirajuće-ratničkom tekstu M. Ivkošića, Majka domovina odjednom postaje nepouzdana, amoralna, i obeščašćena žena. Hrvatska je - kaže kolumnist - iskusila moralni pad, nešto što samo žena može iskusiti - jer, ne postoji laki muškarac. Samo se laka žena predaje bez otpora i doživljava to kao neizbježnu sudbinu, fatalnost. Suprotno tome, muškarci se bore.

Predsjednik države osobno, najavio je u proljeće 1992. projekt duhovne obnove (Mi, Nedjeljni Vjesnik). Po njegovim riječima radilo se o nestranačkom, nepolitičkom, svenacionalnom poduhvatu kojeg je definirao kao spektar značenja i načina mišljenja, presudnih za stvaranje hrvatskog društva i hrvatske države. U domaćem žargonu to je, dakako, značilo državni projekt sa svjetonazorom vladajuće stranke. Ubrzo nakon toga predsjednikova "duhovna agitacija" postala je državno ministarstvo. Ministarstvo obnove Republike Hrvatske uspostavljeno je u svibnju 1992. Jedno od sedam odjeljenja bilo je ono za Demografsku obnovu koje je državi omogućavalo vođenje precizno razrađene pronatalitetne populacijske politike.

Na čelu tog državnog posla, kao zamjenik ministra obnove (S. Degoricije) i kao "otac" koncepcije hrvatske duhovne i demografske obnove, našao se je, ni više ni manje, nego notorni reproduktor nacionalne mržnje i historicističkog šovinizma, don Ante Baković. 2 Vlada RH u svibnju je objavila svoj Koncept demografske obnove koji, između ostaloga, predviđa: Preobrazbu današnje obitelji u "obitelj hrvatske budućnosti" - s troje, ili četvero djece; Raznovrsne vidove borbe protiv abortusa, koji eksplicitno ne spominju i zakonska ograničenja, ali u okviru borbe protiv antiživotnog mentaliteta potrebno je hitno očistiti sve zablude i natruhe... iz propisa iz vremena komunističkog jednoumlja. Predviđaju se dalje pronatalitetna izdanja, povezivanje s evropskim pronatalitetnim (pro-life) pokretima, itd. Nova obiteljska politika Republike Hrvatske unutar vladinog koncepta demografske obnove dalje zahtijeva: Zakone i uvjete koji će osigurati da najuzvišenije zvanje u Republici bude zvanje MAJKE-ODGAJATELJICE!; Povlačenje zaposlene majke s djecom iz tvornica; Suzbijanje neženstva. Zahtijeva se i specifičnu pravnu i moralnu zaštitu obitelji, te: svođenje dječjih jaslica na nužni minimum i njihovo postepeno napuštanje (sic!). Oko postojanja Ministarstva obnove i njegovog Odjela za demografsku obnovu, kasnije su se u javnosti javljale neke kontroverze, a službeni izvori poricali su postojanje vladinih demografskih smjernica, iako taj dokument postoji. Ponešto otpora javilo se u zaostacima liberalne i kritičke štampe (Danas, Jasmina Kuzmanović, Ćudorede i obnove, 19.5.1992.) a zagrebačke feminističke grupe alarmirale su i svjetsku javnost. (Naročita se buka digla u Švicarskoj, gdje se konzularno predstavništvo RH upetljalo u čitavu mrežu dezinformacija i denuncijacija.) Ma što da je odigralo presudnu ulogu, no državna ideološki obojena intervencija u sferu braka, privatnosti i obitelji, tom je prilikom završila volšebnim nestankom demografske skrbi za obnovu iz državne domene, ili barem njenim premještanjem u duboku sjenu. Sama tendencija, međutim, nije iščezla i iz hrvatske kulturne i političke prakse. Projekt demografske obnove premješten je u kvazi-nevladinu javnu sferu. Don Anto Baković je u lipnju 1993. održao osnivačku skupštinu Hrvatskog populacijskog pokreta. 3 U programu HPP-a, pored uglavnom, u vladinom programu već viđenih namjera, predviđene su i slijedeće akcije:

* odbacivanje ateističko-materijalističkih zasada u javnom i obiteljskom životu
* potreba isticanja da je otac hrvatske obitelji temeljni zalog demografske obnove Hrvatske i zbog toga odgovoran za prosperitet i sreću obitelji
* zaustavljanje tihog odlaska (egzodusa ) hrvatskih djevojaka iz Hrvatske 4
* ograničavanje nekontroliranog useljavanja mladih ljudi (ne-Hrvata) iz Kosova, Makedonije, Sandžaka, Crne Gore i Bosne jer se njihovim stalnim useljavanjem mijenja demografska slika Hrvatske
* zabranu prodaje poslovnih prostora i poduzeća i zemljišta stranim titularima vlasništva.

Ponovo se, dakako, spominje i potreba državne regulative za obuzdavanje epidemije abortusa. Glede abortusa mi još živimo u srbokomunizmu, piše don Baković u tekstu Razmišljanja o duhovnoj obnovi objavljenom u zborniku Duhovna obnova Hrvatske (Zagreb, 1992). Izdavač zbornika je Vlada Republike Hrvatske i Agencija za obnovu. Brak između države i don Bakovićevog koncepta duhovne i demografske obnove koji nosi sve karakteristike nacional-socijalizma, očito nije bio nezakonit, čak i ako je svojedobno potiho raskinut.

U svemu tome treba ukazati na jednu "koincidenciju" koja, po mome mišljenju, nije samo obična podudarnost, već je rezultat strukturalne spone državnog nacionalizma s tendencijom društvene i političke diskriminacije građana po različitim kriterijima.

Projekt porasta nacionalne stope rađanja kao državni projekt, nimalo slučajno, ugrožava temeljne slobode i ljudska prava dvije skupine građana. Prvo, on diskriminira i degradira žene, odričući im osnovna prava na rad, slobodu izbora, reproduktivne odluke i čini ih neodgovornima (otac kao zalog demografske obnove i odgovorna osoba za prosperitet i sreću hrvatske obitelji). Istodobno, državni nacionalizam isključuje druge etničke grupe iz vlastitog državno-političkog tijela (predviđene akcije HPP-a u vezi s useljavanjem ne-Hrvata). Svakome je nacionalizmu, pa i hrvatskome, imanentno da ženu i njen socijalni položaj definira u odnosu na muškarca i državne ustanove, te da članove vlastite nacije definira u suprotnosti s nekim stvarnim ili umišljenim Drugim.

Princip ekskluzivnosti (isključivosti) inherentan nacionalizmu priča je bez kraja koja se proširuje na sve pretpostavljene Druge, na sve koji ne odgovaraju jedinome, iako nejasnom kriteriju, pripadnosti naciji. Osim što isključuje pripadnike drugih etničkih grupa, nacionalizam, kao i svaka esencijalistička ideologija, isključuje i a drukčiji politički ili ideološki svjetonazor. Drukčije političko uvjerenje ili svjetonazor nije tek drukčiji i izbor, već je automatski - neprijateljski izbor. (Etiketa srbokomunistički zakoni za legalizirani abortus, lako bi mogla, postati i anglo-liberalni ili germano prosvjetiteljski zakoni, baš kao što je i don Ante Baković od antisrpskog Hrvata evoluirao u antimuslimanskog i anti-Zapadnog Hrvata). Nacionalistički diskurs je plodno tlo za svaki totalitarizam.

Što je nova nacionalna i nacionalistička demokracija stvarno donijela ženama? One su gotovo iščezle iz javnog i političkog života, čine većinu nezaposlenih, najavljuje se ugrožavanje njihovih reproduktivnih prava i ograničavanje prava na pobačaj. 5

Potpuno suprotno viziji duhovne obnove i ćudorednom i povlaštenom statusu žene-majke, prijedlog novog Zakona o radu predvidio je samo 45 dana porodiljskog dopusta, a u Hrvatskoj ni sada nema jaslica koje uzimaju tako male bebe. Porezni sistem pogodio je najsiromašnije obitelji koje, u pravilu, imaju puno djece, a nema sumnje da će se i najavljena reforma zdravstva i redukcija socijalne sigurnosti najteže prelamati na rizičnom dijelu populacije, na ženama i djeci. Javna mizoginija raste, erotika je liberalizirana, odnosno stvara se pravo porno-tržište, bez većih javnih protesta, a u periodu rasplamsavanja rata i forsiranja "ratne estetike", soft pornografija prikazivala se i na drugom programu državne televizije. Vlasnici bordela i salona za erotsku masažu u javnosti se predstavljaju kao junaci novog nacionalnog poduzetništva. Neke mjere koje se u posljednje vrijeme poduzimaju protiv tih pojava (akcija Stibra i sl.) zacijelo nisu ovdje za zaštitu žena nego državnog budžeta i patrijarhalnog javnog morala. Porast nasilja u obitelji, maltretiranja žena i djece je vrlo velik, a nova država ženskim grupama koje žele djelovati u interesu žena pruža manju podršku nego bivša. Čak, suprotno, i njih proglašava nacionalnom prijetnjom.

Stvarnost je u mnogočemu nacionalističke metafore počela pretvarati u socijalnu i političku praksu.

Kad su svjetski i domaći mediji proširili vijest o masovnim silovanjima u Bosni, omiljena metafora za sublimiranje tog stravičnog iskustva žena bila je "Silovana Hrvatica je silovana Hrvatska ". (Iako su žrtve srpskih silovanja u velikoj većini bile Muslimanke, malo tko je rekao, silovana Muslimanka je silovana Bosna. Bosnu se je silovalo u stvarnosti, bez metaforike.) Kroz mistično jedinstvo žene, zemlje i nacije, silovanje jednako pogađa tijelo žene i zemlju identificiranu s nacijom. Nacionalni identitet opet je jednom uspostavljen preko tijela žene.

Jednačenje silovane žene i "obeščašćene" zemlje učestalo se dovodilo u vezu i sa stalno ponavljanom - u stvari netočnom - tvrdnjom o "jedinstvenosti tih zločina bez presedana u povijesti". Poruka je glasila: Svi pripadnici neprijateljske nacije su silovatelji. Dakle, ne tek začetnici rata, političari, generali i eventualni stratezi sistematskog silovanja u funkciji etničkih čišćenja i pojedinačni počinitelji, već nacija - srpski narod kao takav, uključujući i žene. Narod koji počini takav, jedinstveni zločin, ne može se smatrati civiliziranom nacijom: Srpski je narod ostao izvan konteksta civilizacije zasnovane na judeo-kršćanskim moralnim principima... On je ostao u dubini poganskog svijeta, definitivno drugi i drugačiji... Nažalost, te je riječi, povodom silovanja u ratu, napisala jedna žena, afirmirana hrvatska pjesnikinja i funkcionarka PEN-a. 6 I to ne mnogo prije nego što su iz Bosne počele stizati vijesti da se, barem što se nacije tiče, tamo svatko bori protiv svakoga, pa su tako distribuirana i silovanja. Samo je jedno ostalo nepromijenjeno: silovatelji su uvijek muškarci. U citiranom kulturalnom filozofemu naglasak je ponovo na drugima i drugačijima i na isključivanju iz judeo-kršćanske civilizacije. Ponavljaju se dvije standardne političko-simboličke operacije već uhodanog nacionalističkog diskursa. Prvo, Hrvatice i Muslimanke identificiraju se s mističnim pojmom tla, zemlje, države, nacije i povijesti: Ne bih stoga dopustila da se govori o silovanoj Hrvatici i Muslimanki bez silovane Hrvatske i Bosne, kaže Ž. Čorak i tako svjesno ili nesvjesno dehumanizira konkretnu mučnu realnost silovanih žena, i minorizira spolni karakter zločina silovanja. Istodobno, "Drugi" nisu karakterizirani samo kao demonizirani neprijatelji ekskluzivnog jedinstva vlastite nacije, već se isključuju i iz čitavog civiliziranog svijeta. A taj, civilizirani svijet, iz perspektive jednog zapadnog i europskog nacionalizma, kakav bi hrvatski rado bio, može biti identificiran jedino sa židovskokršćanskom civilizacijom.

A to je već vrhunska svinjarija koju taj isti civilizirani svijet, u onome svojem boljem dijelu, nepogrešivo prepoznaje kao vrlo provincijalni rasizam, kulturni šovinizam i agresivni nacionalizam.

Silovanje u Nankingu, korejske "žene za utjehu", 200 000 silovanih žena u ratu između Bangladeša i Pakistana nedavnih sedamdesetih godina i sve ostale žrtve silovanja u etničkim i religioznim sukobima tzv. trećeg svijeta, kao i, pretpostavlja se, nekoliko milijuna žena silovanih u SSSR-u u vrijeme nacističkog Drang nach Osten, naša je samozvana ključarica judeo-kršćanske civilizacije svjesno zanemarila i zanijekala. No kako joj se omaklo da prešuti (u ime ekskluzivnosti vlastitih žrtava i zbog političkog šićarenja) sedamsto tisuća njemačkih žena koje su silovane nakon pada Berlina, 1945.? Barem s njima se ona zacijelo poistovjećuje u kulturi i civilizaciji.

Postkomunističke nacionalne države, unatoč formalno-demokratskim procedurama - višestranačju, slobodnim izborima itd, - bivajući nacionalističke, proizvode, učvršćuju i legaliziraju čitav niz temeljnih političkih i socijalnih nejednakosti. U svom političkom i kulturalnom patrijarhatu, sa svojom autoritarnom političkom strukturom i odnosima moći, te netolerantnom političkom kulturom, one otvaraju prostor i za legalizaciju i institucionalizaciju spolne hijerarhije i diskriminaciju žena. No žene nisu jedini Stranci koji se isključuju unutar patrijarhalne nacionalističke hijerarhije. Segregacija se proširuje na svaki entitet - bila to druga etnička skupina, drugi spol, drukčiji životni stil, ili drukčije političko uvjerenje, više-manje svatko tko ne pripada organički shvaćenoj naciji. Ogorčeni rat između hrvatskih političkih stranaka koje jedna drugu najradije optužuju za izdaju nacionalnih interesa, dobro ilustrira tu redukciju.

Svatko tko ne prihvaća identitet zasnovan na gotovo biološkom razumijevanju nacionalnosti, u nacionalističkoj državi postaje građanin/građanka drugoga reda, drugorazrednog spola, inferiornog identiteta.

Takvi, kroz nacionalističku državnu politiku konstituirani Drugi, olako postaju Neprijatelji i objekti neprijateljstva, mržnje i nasilja. Njih treba isključiti, istjerati, istisnuti iz našega zdravog tijela državnog društva i državnog teritorija koji mogu biti reprezentirani jedino kroz jedinstvo nacije, vođe i prave vjere (ein Fuhrer, ein volk, ein wahrer Glaube). Jedini spol s punim suverenitetom i svim političkim, legalnim i građanskim pravima postaje - muškarac ratnik.

*Tekst je donekle izmijenjena verzija priloga prezentiranog na konferenciji Rod, nacionalizam i demokratizacija, održanoj u listopadu 1993. u Washingtonu D.C.

1 Floya Anthias i Nira Yuval Davis u knjizi Žena-nacija-država (London, Macmillan Press, 1989) razmatraju taj odnos kroz slijedeće kategorije/procese legitimizacije i institucionalizacije spolne hijerarhije u državi-naciji: 1) žene kao reproduktorice članova etničke zajednice, 2) žene kao reproduktorice unutrašnjih veza nacionalnih i etničkih zajednica, 3) žene kao one koje imaju centralno mjesto u ideološkoj reprodukciji kolektiviteta i u prenošenju kolektivne kulture, 4) kao označiteljice etničko/nacionalnih razlikovanja i kao fokus i simbol u ideološkom diskursu koji se upotrebljava u konstrukciji, reprodukciji i transformaciji etničko/nacionalnih kategorija, 5) kao sudionice u nacionalnim, političkim i vojnim sukobima.

2 Sama institucija crkve, gotovo istodobno je pokazala slične ambicije uvođenja svojih duhovnih i moralnih kriterija u državne poslove. U svibnju 1992. kardinal Kuharić uputio je biskupsko pismo Saboru kojim se izravno zahtijevala zabrana abortusa, kontracepcije i sugerirao vjerski spolni moral. No crkva se je, nakon što njezina enciklika nije naišla na najbolji odjek u javnosti, relativno brzo (i za sada) povukla.

3 Sudionici su tom prigodom dobivali bedževe na kojima je tek površno, rukom, precrtan naslov Ministarstva obnove, a časni skup, čiji je dobni prosjek bio nešto iznad šezdeset, a dominantan spol muški, pozdravili su i uglednici poput predsjednika HAZU, Ivana Supeka, i tada svemoćnog šefa državnog vijeća sigurnosti, Josipa Manolića.

4 Don Baković na osnivačkoj skupštini HPP-a, fenomen egzodusa hrvatskih djevojaka tumačio je njihovom Ijepotom, čednošću i marljivošću, zbog čega su, valjda, u Beču još uvijek tražene kao dobre služavke.

5 Paradoksalno, ali primjereno općem oportunizmu, je i to da su politički liberali i Ijevica potpuno neprisutni u javnim diskusijama o takvim temama. Poneki politički prvaci s "Ijevice" poput Silvija Degena javno se zalažu za smanjivanje vremena nekriminaliziranog abortusa na osam tjedana.

6 Željka Ćorak "Djeca raja" u Masovna silovanja kao ratni zločin, Documenta Croatica, Zagreb,l993.

http://www.zinfo.hr/hrvatski/stranice/izdavastvo/kruhiruze/kir1/1silovanje.htm