IZVJEŠTAJ O STANJU ŽENSKIH LJUDSKIH PRAVA U 2005. GODINI
IZVJEŠTAJ O STANJU ŽENSKIH LJUDSKIH PRAVA U 2005. GODINI
Najveća kršenja ženskih ljudskih prava događaju se sustavno u okviru odgojno–obrazovnog procesa, u kojemu nema seksualne edukacije niti edukacije o rodnoj ravnopravnosti, te su školski udžbenici prepuni diskriminativnih obrazaca i stereotipa u direktnoj suprotnosti sa obvezom RH kao potpisnice Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena.
22. prosinca 2005

Uvod

Pozitivni pomaci u stanju ženskih ljudskih prava dogodili su se na području zaštite od nasilja nad ženama – početak provedbe Nacionalne strategije zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje od 2005. do 2007. godine te donošenje Protokola o postupanju u slučaju nasilja u obitelji. Naznaku pozitivnih promjena značilo je i stvaranje Koordinacije za ostvarenje ustavnog načela ravnopravnosti spolova, u kojemu se očituje voljnost na suradnju Ureda za ravnopravnost spolova, Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, Odbora za ravnopravnost spolova hrvatskog Sabora i članice CEDAW Odbora UN sa Hrvatske sa Ženskom mrežom Hrvatske kao najvećim dijelom organiziranog ženskog pokreta u RH. Sa žaljenjem moramo konstatirati da nakon prvotnog entuzijazma Koordinacija u drugom dijelu godine nije uspjela ostvariti niti jedan zajednički susret što je zasigurno usporilo i otežalo napore u provedbi ciljeva nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova.

Najveća kršenja ženskih ljudskih prava događaju se sustavno u okviru odgojno–obrazovnog procesa, u kojemu nema seksualne edukacije niti edukacije o rodnoj ravnopravnosti, te su školski udžbenici prepuni diskriminativnih obrazaca i stereotipa u direktnoj suprotnosti sa obvezom RH kao potpisnice Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena.

Institucionalni mehanizmi

Mada se često ističe kako je donošenje Zakona o ravnopravnosti spolova i stvaranje institucionalnih mehanizama za ravnopravnost spolova veliko dostignuće na uspostavi rodne ravnopravnosti u RH, napominjemo kako su ti mehanizmi tek okvir za moguća postignuća.

Zbog greške u proceduri donošenja, Zakon o ravnopravnosti spolova nije usvojen kao organski zakon i usklađivanje ostalog zakonodavstva sa ovim zakonom je nemoguće (mada to Zakon propisuje u članku 36.). Sam zakon je vrlo teško primjenjiv u praksi. Jedini članak zakona koji ima predviđenu sankciju jest odredba po kojoj svi pravni subjekti u vlasništvu države i sa javnim ovlastima moraju donijeti planove djelovanja i posebne mjere za uspostavu ravnopravnosti spolova. Ured za ravnopravnost spolova, nadležan za odobravanje ovih mjera, nije odobrio niti jedan zaprimljeni plan djelovanja, te smatramo da je time obeshrabrio obveznike zakona da ga uopće i pokušaju provesti. U međuvremenu je nepostupanje zakonskih obveznika po članku 11. došlo u zastaru, pa je taj članak, koji je jedini BIO operabilan, izjednačen po mogućnosti primjene sa ostalim neprimjenjivim odredbama.

Kako je Zakon o ravnopravnosti spolova donesen u nepropisanoj proceduri i neprimjenjiv je u gotovo svim svojim odredbama – osim što su osnovani pravobraniteljstvo i Ured – Ženska mreža razmatra mogućnost da potakne ispitivanje ustavnosti Zakona o ravnopravnosti spolova, te suoči političke aktere sa izborom donošenja pristojnog zakona ili gubitka (ikakvog) zakona koji je deklarativne i dekorativne naravi.

Ured za ravnopravnost spolova osnovan je kasnije od zakonom određenog roka. Uredu su za rad dodijeljena mala proračunska sredstva, presporo se kadrovski popunjavao stručnim suradnicama te je zbog kašnjenja s početkom njegova rada došlo do prekida kontinuiteta sa radom Povjerenstva za ravnopravnost spolova. Sve ovo dovelo je do razmjerno sporog razvitka djelovanja Ureda usprkos naporima njegove predstojnice. Ured nema dostatne financijske, ljudske i prostorne kapacitete za obavljanje poslova koji su u njegovoj nadležnosti prema Nacionalnoj politici za promicanje ravnopravnosti spolova i prema Zakonu o ravnopravnosti spolova, kao i ostalim obvezama koje proizlaze iz zadaća proizašlih iz procesa pridruživanja EU. Ured nema dovoljno sredstava za vlastite ili svojim sredstvima podržane, javne kampanje nevladinih organizacija kojima bi utjecao na javnu percepciju ženskih ljudskih prava. Usprkos tome, Ured je tijekom 2005. godine sufinancirao sedam naslova koje su izdale ženske organizacije u ukupnom iznosu od 120.000 kuna.

Zabrinjava činjenica da Ured za ravnopravnost spolova gotovo dvije godine nakon osnutka nema web stranicu, te je tako široj javnosti nedostupan uvid u područje djelovanja, aktivnosti i postignuća Ureda. Na taj je način i Godišnje izvješće Ureda ostalo nedostupno javnosti.

Valja zamijetiti da je Ured je pokazao energičnu aktivnost u poticanju osnivanja županijskih povjerenstava za ravnopravnost spolova. Međutim, zabrinjava činjenica da on nema kapaciteta, niti stvarne nadležnosti, da održi organizacijsku ili programsku povezanost sa tim povjerenstvima.

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova ostvaruje redovitu suradnju sa nevladinim organizacijama primajući pojedinačne slučajeve kršenja prava te sudjelujući u javnim događanjima nevladinih organizacija usmjerenima na edukaciju o ženskim ljudskim pravima. Pravobraniteljica je podržala zakonodavnu inicijativu ženskih nevladinih organizacija o zakonskom normiranju broja žena na kandidacijskim listama za lokalne izbore, te je posredno, pokretanjem javne rasprave, odgovorila na inicijativu ŽMH o promjeni Nacionalne klasifikacije zanimanja. Pravobraniteljica se je aktivno uključila u javnu raspravu o modelu seksualne edukacije u školama, mada nije nikada svojim nalazom odgovorila na zahtjev da ispita sukladnost programa Teen Star sa antidiskriminacijskim normama.

Medijski istupi pravobraniteljice tijekom 2005. godine odnosili su se na najavu prekršajne prijave protiv 2000 javnih ustanova koje nemaju planove djelovanja, na diskriminaciju u oglasima za zapošljavanje, nasilje u obitelji, seksizmima u medijima i položajem žena na tržištu rada.

Smatramo da, sukladno izraženoj političkoj volji za uklanjanjem diskriminacije žena, rad ureda pravobraniteljice zahtijeva više proračunskih sredstava i zaposlenih djelatnika. Ukupna je ocjena da je pravobraniteljstvo učinilo iskorak u vidljivosti problematike ženskih ljudskih prava u ovoj godini te da bi bilo poželjno da medijski bude još prisutnije.

Ured za ljudska prava ostvario je odličnu suradnju sa ženskim nevladinim organizacijama, posebice sa mrežom Petra za suzbijanje trgovine ženama. Ženske organizacije uključene su u donošenje prijedloga mjera i politika, te surađuju sa Uredom na pojedinačnim slučajevima. Ured za ljudska prava podržao je inicijativu ŽMH da se normira broj žena na kandidacijskim listama.

Usprkos svojim nominalnim zadaćama i ovlasti, Odbor za ravnopravnost spolova hrvatskog Sabora je slabo uključen u zakonodavnu proceduru, jer prekasno dobiva prijedloge zakona da bi ih imao prilike razmotriti. Isto tako Odbor, kao preslika odnosa stranačke moći, shvaćen je kao dio stranačkih glasačkih mašina, što je razlog da se nedovoljno posvećuje svojoj osnovnoj zadaći: rodnoj analizi u Saboru proizvedenih materijala i inicijativi koja bi umanjila nesklad u odnosima moći između spolova. Stoga je zakonodavna inicijativa ŽMH o izmjenama i dopunama zakona o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, snažno poduprta od predsjednice Odbora, doživjela neuspjeh na Odboru, koji nije uspio održati sjednicu zbog nedostatka kvoruma. Predsjednica Odbora iznimno dobro surađuje sa nevladinim organizacijama.

Županijska povjerenstva za ravnopravnost spolova osnovana su slijedom obveze iz Nacionalne politike i uz opetovano traženje pravobraniteljice i predstojnice Ureda za ravnopravnost spolova. Smatramo da je jedan od osnovnih problema u radu Povjerenstava taj što se većina njegovih članica/ova imenuje na osnovu pripadnosti političkim strankama koje su trenutni obnašatelji vlasti u županijskoj skupštini. Zato se u povjerenstvo imenuju osobe koje imaju vrlo nisku razinu poznavanja problematike ravnopravnosti spolova. Stoga se u povjerenstvima iz mandata u mandat ponovo educiraju na problemima ravnopravnosti i konkretnih pomaka nema. U neka povjerenstva uopće nisu uključene osobe iz nevladinih organizacija, a i kada jesu često se događa da je njihov doprinos onemogućavan budući da postoji nerazumijevanje i nedostatan uvid u problematiku ženskih ljudskih prava kod većeg dijela članstva Povjerenstava. Rad povjerenstava uglavnom se odnosio na obilježavanje značajnih datuma, rad bitan, ali prigodan i nedostatan.

Mediji

Mediji su sve više upućeni u problematiku ženskih ljudskih prava i u svojim informativnim dijelovima uglavnom korektno izvješćuju, a pojedini novinari/ke veoma osviješteno komentiraju rodnu dimenziju događaja.

Pojedini mediji, napose lokalni, dobro prate rad nevladinih ženskih organizacija i institucionalne mehanizme za promociju i zaštitu ženskih ljudskih prava. Oprema tekstova, međutim, često ne slijedi sam tekst, pa nije rijetko pronaći fotografije / ilustracije koje sasvim poništavaju duh i smisao napisane informacije / komentara. Sve to nam ukazuje na postojanje rodne osviještenosti urednika. Usprkos tome što se neke teme poput nasilja protiv žena postale prisutnije, zabrinjava nas činjenica da je javna televizija u pristupu temama ženskih ljudskih prava neujednačena, te se slobodno može reći da o tome progovaraju pojedine novinarke, a da se ne radi o promišljenoj uređivačkoj politici. Zabrinjava nas također da se tjednici i dnevnici okreću tim temama vrlo često senzacionalistički, a ne analitički. To je slučaj i sa komercijalnim televizijama. Većina medija, tiskanih i elektronskih, upotrebljavaju u nazivima zanimanja i uloga imenice i ženskog i muškog roda, te su u medijima sve rjeđe pojavljuju patronimi. Ipak, ženske se osobe češće od muških u medijima spominje samo vlastitim imenima, bez prezimena i titule.

Istovremeno ne postoji nikakvo razlikovanje informativnih i zabavnih sadržaja, pa se u istom mediju uz visoko rodno senzibilizirani članak u tzv. zabavnom dijelu mogu naći tekstovi i ilustracije u kojima se žene prikazuju na uvredljiv i jednodimenzionalan način, seksualizirano žensko tijelo koriste kao sredstvo podizanja naklade.

Obrazovanje

Na području obrazovanja nije se desilo gotovo nikakvih pomaka koji su produkt sustavnog rada na realizaciji ciljeva iz Nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova 2001-2005., a koji se tiču razvijanja programa o sustavnom obrazovanju o ravnopravnosti spolova te poticanju osviještenosti za pitanja ravnopravnosti spolova u redovnom obrazovanju na svim razinama.

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta nije ispunilo svoje programske zadaće iz Nacionalne politike 2001-2005 koji se tiču promjene udžbenika kako sadržajno tako i u likovnoj opremi. Udžbenici koji se koriste, a ne odgovaraju uvjetima promicanja ravnopravnosti spolova nisu povučeni iz upotrebe. Isto tako MZOS nije niti pokrenuo analizu rodno diskriminirajućih sadržaja u udžbenicima MZOS je odobrio eksperimentalno provođenje HNOS-a – Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda. Analiza nevladinih organizacija je pokazala da on nije u potpunosti rodno senzibiliziran, u sadržajima se kao dio obaveznog programa ne pojavljuju u zadovoljavajućem obimu teme koje pridonose razvijanju svijesti o promicanju ravnopravnosti spolova, iako se u uvodnim dijelovima pod nazivom „socijalizirajući aspekti HNOS-a“ navode kao načela pristupa i ravnopravnosti spolova. Ti se sadržaji ostavljaju kao izborni i to najčešće uz nekoliko tema vezanih uz predmet prirode i društva te povijesti.

Zaključak je NVO-a da se tematici ravnopravnosti spolova u HNOS-u nije pristupilo sustavno, promišljeno i ujednačeno. Nadalje, mogućnost da se implementira sustavan program o ravnopravnosti spolova je propuštena jer MZOS nije do sada podržao otvaranje programa ženskih studija, niti u okviru Bolonjskog procesa iako su svoju inicijativu predstavnice nevladine organizacije Centra za ženske studije predočile tijekom posljednje tri godine u više navrata MZOS-u Sveučilištu i Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

MZOS je osnovalo povjerenstvo za ocjenu programa spolnog odgoja. Međutim, sastav povjerenstva kao i procedura njegova rada izazvalo je niz kritičkih primjedbi u javnosti. Ženske nevladine organizacije su se usprotivile prijedlogu MZOS-a o sastavu povjerenstva. Nakon niza kontradiktornih odluka, MZOS je konačno vratilo stvar na početak predloživši spolni odgoj u okviru predmeta zdravstvenog odgoja.

Reproduktivna prava

Pravo žene da rađa kada, koliko i sa kime djecu omogućuje Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece koji u članku 17. jasno kaže da se pobačaj obavlja u zdravstvenim ustanovama koje ovlasti nadležno državno tijelo (ministarstvo). Od 34 licencirane ustanove za obavljanje legalno induciranog pobačaja u RH u sustavu javnog zdravstva 11 njih ili 33 % ne obavlja pobačaj.

Pobačaj je jedna od rijetkih zdravstvenih usluga kojoj se cijena slobodno formira. Cijena varira od 600 kn (Varaždin) do 2400 (Zabok). Mada je u cijenu uračunata jednodnevna hospitalizacija, od žene se očekuje da 2-3 sata nakon zahvata napusti zdravstvenu ustanovu. Pored zarada na samim zahvatima, ustanove ili liječnici u njima dodatno zarađuju naplaćujući ginekološki pregled i /ili ultrazvuk, ne priznajući takve nalaze od drugih ginekoloških ordinacija.

Podaci o broju pobačaja su nepotpuni i nepouzdani (prema tvrdnji Zavoda za javno zdravstvo, Izvješće o prekidima trudnoće u zdravstvenim ustanovama 2004.), budući da bolnice ne podnose izvješće o prekidima trudnoće na za to propisanim obrascima. Prema podacima ženskih organizacija nezanemariv broj žena se radi pobačaja obraća privatnim ginekološkim ordinacijama, budući da ih pobačaj ionako košta i da nemaju nikakvu dodatnu njegu niti mogu koristiti plaćenu uračunatu hospitalizaciju. Pored ovih razloga, pobačaj se preselio u sferu sive ekonomije zbog snažne propagande pro life organizacija, koja je prisutna i u prostorima zdravstvenih ustanova u sustavu javnog zdravstva. Osim što je legalno inducirani pobačaj ženama sve nedostupniji, nedostupne su i oblici postkoitalne kotracepcije.

Medicinski potpomognuta oplodnja regulirana je zakonom toliko starim da nije bilo moguće predvidjeti sve mogućnosti koje predviđa medicinski uznapredovala tehnologija, pa se ostvarenje ovoga reproduktivnog prava odvija u okolnostima krajnje pravne nesigurnosti. Ovu je godinu obilježila javna stigma koju je na medicinski potpomognutu oplodnju bacila katolička crkva, proglasivši djecu rođenu uz pomoć medicinskih postupaka stvari, što je vjerojatno jedan od razloga da se prijedlog zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji nikako ne nalazi na dnevnom redu Sabora.

Položaj žena na tržištu rada

Udjel žena u broju ukupno nezaposlenih u RH iznosi prosječno 59,3 %, a u pojedinim egijama 65% u ukupnom broju nezaposlenih. Udjel žena u broju nezaposlenih preko godine dana je 61%, usprkos tome što je obrazovna struktura nezaposlenih žena i muškaraca te njihov prethodni staž isti. Udjel žena u broju onih koji primaju zakonom zajamčene najniže plaće je 77%.

Muškarci u Hrvatskoj u prosjeku imaju 19,4% višu plaću od žena. Razlika je najmanja na početku karijere kada muškarci počinju sa 13% višom plaćom u odnosu na žene, a najveća između 8. i 11. godine radnog iskustva kada muškarci imaju 20% višu plaću. Ženama je češće postavljeno pitanje o obiteljskom statusu. Ono je postavljeno 67% žena, naspram 56% muškaraca. Iako razlika nije velika, istraživanja ukazuju na to da informacija o obiteljskom statusu ima različitu težinu u slučaju muškaraca i u slučaju žena.

Drugo, uz kandidatkinje za određeni posao vezuju se stereotipi koji daju sugerirati da se žene koje apliciraju za posao percipira drugačije od muškaraca, čak i kad im se ne postavlja pitanje o obiteljskom statusu. Namjera osnivanja obitelji nosi više poteškoća za žene.

Oglasi kojima poslodavci traže radnu snagu uglavnom se izražavaju imenicama zanimanja u muškom rodu, mada se za potrebe čišćenja uvijek traži čistačica, znači osoba ženskoga roda. Sva zanimanja u Nacionalnoj klasifikaciji zanimanja iskazana su imenicama muškoga roda, izuzev sljedećih koja su iskazana isključivo imenicama ženskoga roda: primalja, tajnica, sekretarica režije, sekretarica, domaćica zrakoplova, voditeljica u kabini zrakoplova, zemaljska domaćica, brodska sobarica, stjuardesa, starija zrakoplovna domaćica, hotelska sobarica, paziteljica djece, dadilja, hostesa, gatara, seljakinja, domaćica seoskog turizma, vezilja, kućna pomoćnica, čistačica, spremačica, pralja i glačarica.

Žene i politika

Na izborima za lokalnu i regionalnu samoupravu koji su održani u svibnju 2005. učešće žena je bilo tek malo više no na prethodnima, a u formiranim tijelima lokalne i regionalne samouprave rezultati su tek malo bolji od onih na prethodnim izborima.

Prema Nacionalnoj politici za promicanje ravnopravnosti spolova 2001.-2005. predviđeno je povećanje uključivanja žena u saboru i lokalnim jedinicama na najmanje 30%, izborni rezultati manji od 10% pokazuju da to nije ostvareno.

Prema ciljevima postavljenim u Milenijskim razvojnim ciljevima za Hrvatsku pod ciljem br. 3, podcilj 2, predviđeno je da se poveća broj žena u Saboru, Vladi RH i izvršnim tijelima jedinica lokalne samouprave do najmanje 50% do 2015.godine. Nejasno je kako se ovo misli postići s obzirom na nepostojanje političke volje i svijesti o važnosti ovog pitanja, pa tako nema niti programa i konkretnih mjera kojim bi se dostigao ovaj cilj.

Zabrinjavajuće je da ideju o zakonskom normiranju broja žena na listama nisu pozitivno ocijenili niti mediji ni politički komentatori, a slijedom javnog mnijenja niti političarke, argumentirajući da bi ovakva odredba bila uvredljiva za žene i suprotna ustavnom načelu jednakosti pred zakonom. Oba ova argumenta pokazuju nerazumijevanje i nepoznavanje Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, koja kaže da ovakve mjere nisu diskriminacija. Argument uvredljivosti za žene pored toga razotkriva duboku predrasudu prema mogućnosti žena za politiku, jer implicira da u istoj populaciji žena i muškaraca nema jednako toliko sposobnih žena koliko muškaraca.

Žene nisu dovoljno uključene procese donošenja odluka na različitim područjima. Od 14 ministarstava žene su tek na 4 mjesta (ministrica vanjskih poslova i europskih integracija; pravosuđa; okoliša; obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti).

Nasilje nad ženama

Problem nasilja nad ženama doživio je najveću transformaciju u percepciji javnosti, pa je od privatnog problema žene koja ga je morala sama utužiti evoluirao do shvaćanja kao društvenog problema sa dalekosežnim i širokim posljedicama.

Promjenu ove percepcije pratile su zakonske promjene, koje su kulminirale usvajanjam Nacionalne strategije zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje od 2005. do 2007. godine te donošenjem Protokola o postupanju u slučaju nasilja u obitelji u rujnu ove godine.

Međutim, koncept nasilja protiv žena, odnosno rodno utemeljenog nasilja ne postoji u hrvatskom zakonodavstvu. Pojednostavljivanje problematike na jedan od dva dominantna oblika rodno uvjetovanog nasilja, u ovom slučaju obiteljskog nasilja, je naglašavanje samo jednog segmenta problema. Obiteljsko nasilje je sankcionirano Zakonom o zaštiti od obiteljskog nasilja, čiji je najvažniji nedostatak da se nasilje tretira kao prekršaj te kažnjava uglavno novčanom kaznom. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji ne pruža adekvatnu zaštitu žrtve tijekom prekršajnog postupka, što umanjuje stopu prijavljivanja nasilja i često dovodi do opetovanog nasilja.

Nedovoljne su mjere podrške žrtvama nasilja, broj skloništa i savjetovališta je nedovoljan u odnosu na potrebe, a njihovo je financiranje uglavnom prepušteno dobrohotnosti donatora. U državnom proračunu RH iznos namijenjen zaštiti od nasilja na poziciji Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti nalazi se iznos od 1.170.000 kn, dostatan za godišnje pokriće jednog skloništa i savjetovališta, i to u ukupnom učešću u državnom proračunu od 0,0012%.

Trgovanje ženama

Donošenjem Nacionalnog i Operativnog plana i uspostavom hodograma postupanja uvezana su sva potrebna tijela u cilju djelovanja, kako na planu prevencije tako i na polju zbrinjavanja žrtava trgovanja ljudima. Dopunom Kaznenog zakona omogućeno je efikasnije sankcioniranje aktera krivičnog djela, te zaštita same žrtve, mada zakon još nije u potpunosti usuglašen na zadovoljstvo svih sudionika u suzbijanju trgovine ljudima (u čl.175. još uvijek nema stavka o kažnjavanju korisnika, no dopuna je u fazi pred čitanje u Saboru, na Vladi je prošla). Mislimo da je zbog kompleksnosti problema potrebno donijeti Zakon o zaštiti žrtava trgovanja ljudima.

Unatoč senzibiliziranju (edukaciji) policijskih službenika i djelatnika Centara za socijalnu skrb, mišljenja smo da mnogi predstavnici/ce Ministarstava i državnih tijela koji su bili imenovani/e u Nacionalni odbor nisu dovoljno istinski zainteresirani za problem, pa su strane žrtve većinom u situaciji brzog vraćanja u zemlju porijekla, dok domaće punoljetne žrtve imaju velikih teškoća s realiziranjem podrške, s obzirom na to da ne spadaju u okvir Zakona o socijalnoj skrbi. Izmjenama Zakona o socijalnoj skrbi trebalo bi sustav podrške (i financiranja) žrtvama trgovanja institucionalno propisati (kao i za maloljetne).

Provođenjem brojnih akcija i dviju kampanja (Vladinog ureda za ljudska prava i mreže PETRA) djelovalo se u cilju senzibilizacije i informiranju javnosti. To je također probudilo interes u medijima pa se o tom problemu sve više govori, međutim još uvijek nedovoljno i prisutno je prilično senzacionalističkog pristupa, te nesenzibiliziranosti za probleme žrtvi (svi žele čuti «priče» prepričavanje kojih nanovo traumatizira žrtve.

Edukacija javnosti uglavnom je provedena kroz okrugle stolove i tribine koje su NVO-e organizirale u svojim sredinama, a uključile su se i neke koordinacije za ravnopravnost spolova po gradovima i županijama, ali sve je to teklo bez prethodno preciziranog plana, ovisno o kapacitetima i umješnosti pregovaranja pojedine organizacije.

Žene i oružani sukobi

Od svih ciljeva Nacionalne politike 2001-2005 najmanje je napravljeno na segmentu Žene i oružani sukobi. Hrvatska se, istovremeno dok slavi svoje ratne pobjede, ili obilježava ratne tragedije, (ponekad kontroverzno) ponaša kao društvo u kojem žene uopće nisu stradale niti sudjelovale u ratnim zbivanjima, iako su, kao i svugdje u svijetu, 80 posto civilnih žrtava rata bile žene i djeca. Na tom području, Hrvatska je u potpunosti zanemarila svoje obaveze iz CEDAW konvencije, Pekinške platforme, i Rezolucije Vijeća sigurnosti 1325.

U populaciji sudionika rata, stradalnika, izbjeglica i povratnica specifični interesi i potrebe žena upoće nisu prepoznati, težište je isključivo na militarnim vojnim sudionicima rata, koji su postali i značajan segment rada Ministarstva obitelji, međugeneracijske solidarnosti i branitelja.

Posljedice takvog „poricanja“ su višestruke i opasne za cijelo društvo. Ne postoje posebni programi niti briga za žene žrtve ratnog nasilja, žene izbjeglice i povratnice, ne postoje istraživanja, ne postoji proširena svijest o povezanosti militarizma, nacionalizma i rodne problematike, ne postoji svijest o povezanosti porasta nasilja i ratnih posljedica. Žene nisu uključene u mirovne pregovore, u državne inicijative i aktivnosti oko normalizacije stanja u regiji, niti u mirovne procese, iako su bile nositeljice mirovnih inicijativa i dijaloga. Nisu istražene i ne postoje politike saniranja posljedica ratnog seksualnog nasilja nad ženama.

Položaj nevladinih organizacija za promociju i zaštitu ženskih ljudskih prava

Nevladine organizacije djelovale su na promicanju Nacionalne politike i upoznavanjem žena sa pravima i načinima ostvarenja tih prava, kao i na većini svih područja koje obuhvaćaju programske zadaće nabrojane u Nacionalnoj politici. Mada je bilo malo sustavne suradnje sa institucijama slijedom programskih zadaća nacionalne politike, nevladine organizacije u okviru Ženske mreže Hrvatske najbolju su i najsustavniju suradnju sa institucijama ostvarile tijekom izrade Nacionalne strategije zaštite od nasilja u obitelji, u čiju su izradu bile involvirane, te sa Uredom za ljudska prava na području programa prevencije i zaštite žrtava trgovine ljudima.

Najmanja suradnja ostvarena je sa Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa, usprkos snažnom zalaganju ženskih organizacija i cijelom nizu upućenih primjedbi i prijedloga, kao i javnoj kampanji za rodno osjetljivo obrazovanje, čega je rezultat rodno sasvim neosjetljiv HNOS. Ženske su organizacije imale nedovoljno pristupa u procese pripremanja programa, politika i zakona koje se odnose na status žena, nisu imale uvid u prijedloge zakonskih akata prije no što su usvajani, niti su bile uključene kao članice radnih tijela i povjerenstava (primjer je povjerenstvo za prosudbu svih prijedloga seksualne edukacije, u koje su bili uključeni predstavnici crkve, no ne i organizacija za promicanje ženskih ljudskih prava.

Mada je u Nacionalnoj politici kao programska zadaća u tri navrata spomenuto financiranje udruga koje se bave ženskim ljudskim pravima od strane Ureda za udruge, niti Ured za udruge, niti Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, kao ni resorna ministarstva nemaju proračunske linije za implementaciju Nacionalne politike niti podupiru ženske organizacije u iznosima koji bi omogućili organizacijsko jačanje i realizaciju programa ženskih udruga.

Ured za udruge

Mada je Ured za udruge Nacionalnom politikom za promociju ravnopravnosti spolova 2001 – 2005. u spomenut kao važan akter u promicanju ravnopravnosti spolova, Ured nema politiku ravnopravnosti spolova a kroz javne nastupe na priznaje ulogu nevladinih organizacija.

Ured je prilikom izrade prijedloga Strategije razvoja civilnog društva u RH potpuno ignorirao ravnopravnost spolova kao vrednotu koju bi valjalo u strategiji naglasiti. Predstojnica ureda je u javnim izjavama pokazala želju za kontrolom nad ukupnim financijama nevladinih organizaja, kontrolom vrijednosti civilnog društva i nametanjem nekih vrijednosti kao opće prihvatljih za civilno društvo, te iznosila neprihvatljive ocjene prema ženama, feminizmima i pripadnicima seksualnih manjina.