HOMOFOBIJA
Đurđa Knežević

Ako su do sada Hrvati u svojoj «čistoći» zamišljali kako bi homoseksualce bilo najbolje poslati na Mars (Hitler ih je kao realističniji i poduzetniji slao u koncentracijske logore), rasprava u Hrvatskom saboru poništila je i taj san. Kako je, po riječima HDZ-ove zastupnice Lucije čikeš, «cijeli svemir heteroseksualan, od atoma do najsitnije čestice, od muhe do slona» i tako dalje, onda homoseksualci, čak i kad bi ih se uspjelo nekako preseliti ili teleportirati, niti na Marsu neće naići na dobrodošlicu. Jer su, naravno, po toj «teoriji» i Marsijanci, ako ih uopće ima, heteroseksualci.

Sve novine i elektronski mediji prenijeli su provalu homofobije koja se izlila kroz istupe većeg dijela saborskih zastupnika/ca, koja bi, da nije, kako se to lijepo kaže, žalosna, bila smiješna. Točnije, da se takav razgovor vodio kod «Veselog Pepija», ni pola brige. Svaki građanin naime ima pravo na vlastito mišljenje, pa i kada je ono glupo i nakaradno, ima ga pravo čak i javno zastupati, barem dok ne vrijeđa, kleveće ili poziva na diskriminaciju i nasilje. Kada se, međutim, ovakav tip rasprave i «argumentacije» dogodi u najvišem predstavničkom tijelu naroda, parlamentu, onda ono zavređuje ne samo «neku pažnju», već naprotiv, najveću moguću pažnju.

«Argumentacija» je pak išla u nažalost poznatim pravcima, pomognuta poznatim "razlozima". Homoseksualnost je (uglavnom prema zastupnicima iz redova HDZ-a, pravaša i HSS-a) kvalificirana kao neprirodna, Marijan Mlinarić iz HDZ-a zazivao je psihijatra Roberta Spitzera, koji se predomislio glede homoseksualnosti pa je još pred neko desetljeće krenuo psihijatrijski tretirati i konvertirati homoseksualce u heteroseksualce. Zastupnik Kajin (IDS) se u vehementnom istupu zgrozio nad mogućnošću da se njegovom djetetu dogodi da bude u vezi sa starijim muškarcem (pozivao se na slučaj ljubavne veze 14-godišnjaka s mladićem od 26 godina), potpuno previdjevši da se u ovom slučaju radi o pedofiliji, i naravno glatko izjednačivši homoseksualnost sa pedofilijom, kao što to uostalom čini većina parlamentarnih «stručnjaka». I ne samo parlamentarnih, nažalost. (Usputno pitanje: da se radi o 14-godišnjoj kćeri u ljubavnoj vezi s 26-godišnjakom, bi li se Kajin tako strašno zgrozio, sve do iznošenja toga na parlamentarnoj govornici? A i tu bi se radilo o pedofiliji) Stvar je iz predrasude eskalirala i u nešto gore: Pero Kovačević (pravaš) usporedio je homoseksualnu manjinu s drugim «manjinama (koje su) i silovatelji, plaćeni ubojice, pedofili, bivši suradnici KOS-a». Dakle, osim što se jedna pripadnost tretira kao bolest i anomalija, još joj treba podmetnuti i voljno, zločinačko djelovanje. Zaboravio je spomenuti Srbe, crnce, ili ostale nacionalne manjine. Bilo je tu spominjanja i «tople braće» i koječega još iz jezičkog i misaonog repertoara krčme i stadiona.

I tako se uvijek iznova moramo upitati, čime to u tolikoj mjeri netrpeljivosti i bijesa izazivaju osobe homoseksualne orijentacije u našim (nažalost ne samo našim, ali smo sigurno među «uvređenijim») tradicionalnim, konzervativnim (da ostanemo pristojni) prostorima? Oni bi naime nešto, za našeg prosječnog parlamentarca, posve nečuveno. Prije svega, ne žele se sakrivati i biti tretirani kao bolesnici ili građani drugog reda, pa k svemu tome bi i, čuj njih!, osnovna građanska prava koja jesu, i trebaju biti zagarantirana svakom građaninu/ki. U ovom slučaju, oni bi registriranu zajednicu, na približno istim osnovama kao i heteroseksualna registrirana zajednica. To jest – premda predlagači čak ni ne idu tako "daleko" – brak.

Kažu Zdenka Babić Petričević i ostali istomišljenici, «Ideja istospolnog braka protivi se hrvatskoj tradiciji», a Mlinarić dodaje: «obitelj osnova društva jer se samo preko nje može vršiti produživanje vrste». Gadno su se varali Voltaire i ostali kasniji, tvrdeći da je individuum, građanin i građanka, osnova društva. U Hrvata je to obitelj, i u njoj se «vrši produživanje vrste». Ljubav, seksualni užitak, uzajamnost i podrška, mjesto obitavanja (obitelj) koje se može slobodno izabrati valjda su nus-pojave, a naglasak je, po našim predstavnicima naroda, ipak na prokreaciji. Ako se taj uvjet ne može ispuniti, ne može se ni govoriti o obitelji. Stoga je, kažu naši zastupnici, homoseksualni seks «neprirodan». Seks je, kad bi se radilo o tome, bio «prirodan» samo u vrijeme kad su naši preci toljagama ubijali životinje, jeli sirovo meso i kopulirali gdje god i kad god im se prohtjelo. Misle li možda naši zastupnici da bismo se doista trebali vratiti takvom prirodnom seksu? Ili možda misle na formulu: petero djece – pet puta seks u životu, kako nalaže crkva?

No crkva također zabranjuje i licemjerje, a osobito laganje. A i te kakvo licemjerje leži u ovakvom pristupu seksualnim odnosima koji, kako to u jednom svojem tekstu ističe Snježana Prijić Samaržija (Novi List, 18.06.2000), «u pravilu negira i moralnost svakog, pa i heteroseksualnog seksa koji je vođen uživanjem». I nastavlja «Ako reprodukcija nije (isključivi) smisao seksa, onda ni homoseksualni odnosi nisu ništa problematičniji od heteroseksualnih. Primjerice, smatra se da, kako nema ništa nemoralno u hranjenju radi užitka (a ne radi pukog održanja na životu), nema ništa nemoralno ni u seksu vođenom idejom uživanja» . A homoseksualci, vidi Vraga, samo uživaju! Kako pak ima i heteroseksualnih parova koji su odlučili ne imati djecu, treba li i njima zabraniti zasnivanje braka, obitelji?

Ali već smo se i predaleko dali uvući u pitanja o kojima se u zakonodavnom poslu uopće ne radi. Kakvegod bile privatne nelagode, simpatije i antipatije, animoziteti ili srednjovjekovne zablude saborskih zastupnica i zastupnika, bitno je pitanje kakve to veze uopće ima s uređivanjem ljudskih prava. Pa što da je brak partner/ic/a istog spola doista protivan "hrvatskoj tradiciji", a njihovi odnosi "neprirodni"? Donošenje zakona nije ni školski sat povijesti niti lekcija iz prirode i društva, nego provođenje onoga na čemu se temelji ova politička zajednica, a to su, da podsjetimo, "sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, ..., vladavina prava..." (Ustav RH, čl. 3). Ako je sloboda, uz vladavinu prava, jedan od temeljnih principa, to prije svega znači da zakoni samo na konkretne načine jamče slobodu, koju se može ograničiti samo ukoliko zadire u slobodu drugih. Kakve s tim veze imaju nečija shvaćanja o tradiciji i prirodnosti, priplodu i održanju vrste? Nikakve. U čiju bi to slobodu zadrlo kada bi se institut braka počeo primjenjivati bez (razno)spolne diskriminacije? Očevidno, imamo posla s posve suprotnom rabotom, sa zloporabom zastupničkih mandata za samovoljno nametanje partikularnih stavova cijelom društvu.

štogod država propisivala kao pravo, ona to smije činiti samo bez diskriminacije. Pa ako se, na primjer, u zakonskim propisima o obitelji reguliraju međusobni odnosi i prava, na zakonodavcu je teret dokaza da se tom regulacijom smije povlastiti samo jednu od mogućih spolnih kombinacija, onu žensko-muško. Ako dvije osobe žele stupiti u životnu zajednicu i jedna drugoj jamčiti uzajamnu skrb, zajedništvo imovine i štogod još spadalo u životnu zajednicu zvanu obitelj (uključujući i podizanje djece, bez obzira na to jesu li im obje ili ijedna od tih osoba fizički roditelji), trebalo bi tek čuti argumente za zahtjev da im se to pravo ne prizna samo zbog toga što jedna od njih nije muško, a druga žensko. Drugim riječima, uopće ne treba tražiti opravdanja za "homoseksualni brak"; ono što traži opravdanje je ograničavanje te institucije na heteroseksualne parove, a takvo opravdanje nitko nije ni pokušao ponuditi, niti bi ga se moglo naći. Nisu muško-muški i žensko-ženski parovi ti koji nešto svojataju; njima je nešto uskraćeno, ako načelo pravne jednakosti išta znači.

I opet nam je Predsjednik Mesić spasio nešto obraza vlasti rekavši «da je javnost, na žalost, bila svjedok niskih rasprava, mržnje i netolerancije. Pitanje se registriranih partnerstva homoseksualaca mora (podcrtala DK) riješiti, budući da su ga riješile i druge europske zemlje». Naglasak je na «mora», jer doista, država je dužna osigurati svim svojim građanima u najmanju ruku jednaka prava, a zapravo i jednake šanse, bili ti građani pripadnici manjinske grupe ili ne, sviđalo se to građaninu NN, koji je zasjevši u predstavničke klupe pomislio da može i smije odlučivati o pravima građana kao da su mu oni podanici i na način koji se njemu čini kao jedini valjan.

http://www.lori.hr/duga.php