Regionalizam (više) nije bauk |
Regionalizam (više) nije bauk
Šenol SELIMOVIĆ
Kako Hrvati danas doživljavaju regije i regionalizam predstavlja možda najbolji indikator promjena u političkoj svijesti nacije od osamostaljenja države naovamo. Čelnici Istarske i Primorsko-goranske županije sastaju se s kolegama iz talijanskih, slovenskih i austrijskih regija, osnivaju zajedničku euroregiju te, štoviše, šalju poruke kako su im Veneto i Koruška sličniji od Zagreba, a na domaćoj političkoj sceni, gle čuda, da bi se čuo i najmanji glas otpora.
Franjo Tuđman je cijelo vrijeme svoje vladavine bio u latentnom ratu s Istrom jer se njegov HDZ nije nikako mogao probiti dalje od Tunela "Učka". Izgubivši živce, Tuđman je u jednom trenutku Istri nametnuo svojevrsnog političkog gubernatora u liku jednog iskusnog svećenika, sa zadaćom da skrbi o hrvatskom identitetu ovog poluotoka. Za tadašnju HDZ-ovu nomenklaturu, a takva se slika sustavno projicirala i u ostatlku Hrvatske, Istra je bila opasna, nacionalno neosviještena i potencijalno iredentistička bomba zbog koje je Tuđmanov državni aparat permanentno oštrio zube. Deset godina poslije, Istra je i dalje u Hrvatskoj, jedna je od daleko najrazvijenijih regija, a Jakovčić je u Bruxellesu otvorio i prvi regionalni hrvatski ured, dakako, onaj istarski. Jakovčićev primjer, tko bi to mogao zamisliti, nisu promptno slijedili ni riječki, ni splitski ni zadarski župan nego glavom i bradom - Branimir Glavaš koji se, barem deklarativno (!), razišao s državnim vodstvom i svojom bivšom strankom baš na pitanju - regionalizma da bi za svoju Slavoniju najavio ured u Bruxellesu, poput onog Jakovčićeva, dakako.
Hrvatska je nesumnjivo doživjela kopernikanski obrat: od forsiranja unitarne države koja počiva na nacionalističkoj stezi pod kojom se čak i tisućljetno ime Dalmacije za potrebe dnevne politike pokušalo preimenovati u Južnu Hrvatsku, danas je to zemlja koja se ne trese pri spomenu regionalizma. U hrvatskoj je javnosti konačno postalo normalno i neupitno da su se države na ovim burnim prostorima često mijenjale i da su njihove granice uvijek krojene političkim škarama, ali regije nisu nastajale za zelenim stolom, nego su kroz tisućljetnu povijest stvarane po diktatu života. Čemu onda čuđenje ako je po mentalitetu, svom radnom ritmu, navikama i stilu življenja jedan Dalmatinac bliži, odnosno da bolje razumije svog prekojadranskog susjeda na moru nego svog sunarodnjaka u Međimurju ili Slavoniji? Konačno, ta gola činjenica u Hrvatskoj više nikome ne predstavlja crvenu krpu kojom se može mahati pozivajući na uzbunu zbog ugrožavanja nacionalnog jedinstva. Ako je to shvatio i jedan Glavaš, onda možemo biti sigurni: regionalizam je zauvijek prestao biti hrvatskim baukom.
http://www.slobodnadalmacija.hr/20051021/kolumne04.asp
dostęp: 1 sierpnia 2006
|
|