Osam vekova srpske književnosti

Predrag Palavestra
Osam vekova srpske književnosti

Obeležavanjem 800 godina od osnivanja srpskog manastira Hilandara u Svetoj Gori 1998, zaokružiće se i punih osam vekova postojanja i zračenja srpske književnosti. Od kraja XII veka, kada su nastala njena prva pisana dela, srpska književnost ostvarila je raskošnu riznicu duha koja sadrži mnoge temeljne vrednosti celokupne južnoslovenske kulture i civilizacije.

Među glavnim snagama koje su uticale na karakter južnoslovenske (jugoslovenske) civilizacije, znatnim svojim delom učestvovala je i srpska književnost. Pokretačke snage srpske književnosti, koja je krajem XIX i početkom XX veka brzo stasala na patrijarhalnoj kulturi i sazrela u Vukovom jeziku, na najvišem stupnju ideja bile su usmerene ka promenama kulturnih modela. Bile su vezane za širenje i osmišljavanje postignutih sloboda, za preobražaj nasleđenog patrijarhalnog morala i za zdrava raslojavanja u građanskom društvu, za raznovrsnost i pretapanje stilova i za, tada još neprikosnoveno uzvišenu, ideju jugoslovenskog ujedinjenja u slobodnu državu. Dva velika carstva – tursko i austrijsko – koja su se u to doba raspadala, načeta, između ostalog, i srpskom obnovom, zastupala su dva suprotna civilizacijska sistema: dinamički industrijski kapitalizam u usponu i statički istočnjački feudalizam u opadanju. Jugoslovenska inicijativa, za koju su tada bili nađeni naučni i politički motivi, bila je rešenje izabrano u tamnom vilajetu.

Vođene idejama srpske revolucije iz 1804. godine, idejama slobode, prosvećenosti i demokratije, srpska kultura i književnost postigle su u XIX veku zavidan, u evropskoj istoriji dotad nezabeležen duhovni preobražaj, silovit i dalekosežan civilizacijski skok. Nepismena seljačka država ustanika i hajduka za samo pedesetak godina, od Hatišerifa do Ustava iz 1888, vratila je srpskom narodu njegov istorijski identitet, iznela pred Evropu njegovu junačku epiku i bogatu duhovnu tradiciju, obnovila svetosavski kult srednjovekovne države i srpskog pravoslavlja, očistila, sredila i preporodila književni jezik na narodnim osnovama i širom otvorila svoje vidike prema svetu. Kroz srpsku kulturu duvali su svi moćni vetrovi modernoga doba, od jetkog jakobinstva i tvrdog kartezijanstva, do otmenog salonskog artizma, slovenskog svetskog bola i neodlučne filosofije beznađa i ništavila. Za kratko vreme, srpska kultura modernoga doba navikla se na ravnopravno postojanje oprečnih težnji i ideologija. U njoj su u istom času cvetale i herderovske postavke o duhu probuđenog naroda i karbonarske zavere anarhista; dinastičke svađe i korumptivna birokratija uporedo s ideologijom liberalizma i socijalističkim programom marksista i bakunjinista, s trezvenim racionalizmom pozitivista i kritičke naučne svesti što je stajala na suprotnoj strani od sumornog idealizma romantičara i sanjara. Krajem XIX i početkom XX veka, Srbija je bila jedina zemlja na svetu u kojoj je sam monarh bio tumač liberalnih ideja Džona Stjuarta Mila o slobodi.

U jugoslovensku civilizaciju, o kojoj se i tada sanjalo, srpska književnost počela je da prilaže sve veće i svetlije doprinose, izrasle iz srpskog preporoda. Iako se nije mogla osloboditi nedaća što će je i kasnije kočiti u napretku – kao što su nesigurnost i neverica, neprosvećenost i nesloga, neistrajnost i nemaština – srpska kultura je preko književnosti unela u jugoslovenski kulturni krug nekoliko značajnih oslonaca. Neke od tih ideja bile su opšte ideje modernoga doba, ali je, pored njih, bilo i nešto izvornih tekovina, kao i nekoliko inicijativa koje su pokazale živost, gipkost i otvorenost srpske duhovne kulture čak i za najneobičnije pokrete u svetu ideja i stvaralačkih nastojanja. Prodor radikalne urbane svesti u srpsku sredinu krajem XIX veka, kada je započelo zlatno doba moderne srpske književnosti, stvorio je raskol između nasleđene patrijarhalne i tek začete građanske kulture, ali to odvajanje u srpskim dušama nije izazvalo krizu. Bila je to samo prva moralna katarza jedne obnovljene kulture, koja se upravo kroz približavanje Evropi uspravljala na noge i koja je realističko iskustvo i naučne tekovine pozitivizma znala da iskoristi za preporođaj tradicionalne kulture, za obnovu nacionalne svesti i za izgradnju nove filosofije pregalaštva, službe i odricanja.

Neka zračenja tadašnje srpske kulture prenela su se i izvan granica Srbije. U svim krajevima naseljenim srpskim življem upaljene su nove vatre nacionalnog samospoznanja. Time je srpski kulturni prostor dobio u širini i postao izvor opštih jugoslovenskih težnji i očekivanja. Novi Sad i Mostar, iako još u sklopu tuđe i neprijateljske države, takmičili su se za naziv "srpske Atine". Sarajevo, Cetinje, Zagreb, Dubrovnik, Banja Luka, Zadar, Split i Šibenik bili su važni srpski kulturni centri, živa središta književnoga rada u kojima su delovali najbolji srpski pisci i izdavane znamenite srpske knjige i časopisi. Jedinstvena srpska književnost imala je otvorena vrata za sve preduzimljive, uporne i dobrohotne kulturne poslenike, učitelje i novinare, pisce i sveštenike iz svih pokrajina gde su živeli Srbi. Ni u kritici ni u istoriji književnosti nisu postojale nikakve razlike između regionalne i matične srpske književnosti. Srpski kulturni prostor, koji je uokviren u preporodno doba srpske književnosti, obuhvatao je i velike centre i zabačenu periferiju. Iz njega su na svim stranama zračile iste ideje nacionalnog samopouzdanja, kulturne obnove, prosvećenog realizma i upornog kulturnog rada.

Objedinjujuća misao većine srpskih pisaca bila je misao o slobodi. Srpska književnost je tu ideju od ranije imala u samom jezgru svoga izraza i svoje imaginacije, jer je vizija slobode bila glavna pokretačka snaga svekolike srpske duhovnosti nakon propasti carstva i Despotovine. U romantizmu, posle srpske revolucije, ideja slobode postala je vodeći motiv okupljanja i buđenja nacije, ali je tek u moderno doba slobodarska misao dobila svoju punoću i širinu, postavši neka vrsta zajedničkog nazivnika za celokupnu srpsku književnost. Misao o slobodi je glavni znak raspoznavanja koliko je neko delo uraslo u tkivo srpske duhovne kulture. Sam jezik te kulture bio je najosetljiviji na zvuk slobode. Kroz književnost, lišenu osvetničke mržnje i odmazde, sloboda se uzdizala, slavila i branila kao svetla i sveobjedinjavajuća misao-vodilja, kao prkosno načelo otpora protiv svake nepravde. Iz srpske književnosti može se naučiti sta u srpskom narodu vredi sloboda – sloboda malog čoveka pred moćnikom i golemašem, sloboda iskonskog ljudskog nagona za srećom, sloboda žudnje za idealnim i božanskim pravom čoveka na malo slobodna daha.

U svim tragičnim trenucima velikih iskušenja, srpski pisci i kritičari bili su po pravilu veliki duhovni predvodnici nacije. Jedni su smatrani učiteljima energije, drugi učiteljima stila i vaspitačima ukusa. Mnogi su prednjačili u političkim, društvenim i nacionalnim poduhvatima i bili stvarni ideolozi gotovo svih velikih pokreta na slovenskom jugu. Borbenost, dinamizam, odanost ideji i spremnost na ličnu žrtvu bili su odlike velikog broja srpskih pisaca i intelektualaca, koji su naučili da žive od prkosa, pod prismotrom, sa zabranama, pretnjama i progonima, na društvenoj ivici, ponekad van zakona, naviknuti na tamnice, stratišta, ratove, bolesti, siromaštvo, zaborav i neprekidna odricanja. Kad bi se u nasem veku načinio neki popis smrti srpskih pisaca, dobila bi se jedna neverovatna enciklopedija ljudske patnje. Te gorke smrti srpskih književnika na vešalima, od noža, pred streljačkim strojem, u tamnicama, pod mukama, u mrežama za ludake, u bitkama, zasedama, jamama, istragama i zaverama, i same su tragičan doprinos srpske književnosti jugoslovenskoj civilizaciji. Tragizam srpske književnosti, čiji pravi koreni sežu duboko u mitsko nasleđe Balkana, do helenskih i vizantijskih temelja, u izvesnom smislu različit je od tragične misli u novijoj evropskoj književnosti. Tamo prevladava ideja otuđenja između prometejskog prkosa i sizifovskog očajanja, a ovde tragična svest ima ontološko značenje: misao o smrti ne vodi u beznadežnost i ništavilo, nego nadvladava prolaznost, uči istrajavanju i u krajnjem ishodu pruža utehu u nekoj drugoj, nadistorijskoj stvarnosti. Tragični herojski optimizam, preuzet iz narodne epike i kosovskog zaveta, u modernoj srpskoj književnosti prilagođen je moralnom načelu volje da se istraje i na strasnom mestu. Upravo zato, srpska književnost u južnoslovenskoj civilizaciji služi kao uzor za oživotvorenje delatnih ideja istorije, kao primer za podizanje i održavanje duhovne i moralne energije nacije.

*

Uprkos velikim i čestim istorijskim potresima na Balkanu, mnogim ratovima i promenama vlasti, pa čak i dalekosežnim sudarima moćnih civilizacija koji su se odigravali na tome prostoru, u toku punih osam vekova srpska književnost održala je stalan rast i neprekinut stvaralački kontinuitet. U svome dugom trajanju doživela je nekoliko snažnih i plodnih stvaralačkih uzleta. Oni su za kratko vreme mnoštvom vrednih dela nadoknadili povremene zastoje izazvane ratovima, istorijskim nedaćama i raznovrsnim stradanjima naroda izloženog brojnim patnjama a često i uništenju.

Prvi svoj procvat srpska književnost imala je već u srednjem veku, kada se ceo jugoistok Evrope nalazio pod zračenjem Vizantije i bogate istočno-mediteranske pravoslavne civilizacije. Prvi izvorni književni spomenici, napisani na tlu srpskih zemalja, oslanjali su se na dve snažne i očuvane balkanske književne tradicije – na nasleđe grčke hrišćanske pismenosti, verskih spisa, teoloških, pravnih i istorijskih dela vizantijskih sveštenika i pisaca, a – sa druge strane – na raskošnu i u narodu živu i prisutnu folklornu tradiciju, čiji su stvaralački, duhovni i umetnički koreni zadirali duboko u mitsko nasleđe drevnih balkanskih naroda. Sava Nemanjić (1175-1235), prvi srpski arhiepiskop i književnik, kao mlad isposnik u Svetoj Gori 1199. godine napisao je znameniti Hilandarski tipik po uzoru na slične duhovne propise grčkih manastira, ali je u njega ugradio kratko Žitije sv. Simeuna zasnivajući jednovremeno i svetački i državnički kult svoga oca, raškog velikog župana Stevana Nemanje. Letopis popa Dukljanina, pisan na latinskom jeziku u Baru kao sedištu nadbiskupije u drugoj polovini XII veka, prožet je živom slovenskom tradicijom usmenih narodnih legendi i predanja koja su u nekom starijem, izgubljenom spisu bila zabeležena u XI veku. Među njima se nalazi i tužna legenda o Vladimiru i Kosari, o ljubavi dukljanskog kneza Jovana Vladimira (997-1016) i navodne kćeri "bugarskog" cara Samuila. Najznačajniji spomenik stare srpske pismenosti Miroslavljevo jevanđelje, pisan lepo srezanim ćirilskim slovima oko 1185. godine za Nemanjinog brata, humskog kneza Miroslava, potekao je najverovatnije iz neke dobro uhodane i razvijene kaligrafske prepisivačke skole sa vidnim odlikama posebne srpske ortografije i jasnim tragovima svežeg narodnog govora.

Tokom trajanja srednjovekovne srpske države XII-XV veka, književni rad bio je u stalnom usponu. Pored crkvenih i verskih knjiga, poučnih i kanonskih uputa, žitija svetaca, biografija, povelja, službi, molitava i pohvala – kakva je znamenita, rečita i raskošno urađena Pohvala knezu Lazaru monahinje Jefimije iz 1402. godine – među Srbima se prevode i čitaju podjednako i hagiografske i svetovne knjige iz vizantijske i zapadne književnosti: Roman o Aleksandru Velikom (Srpska Aleksandrida), Roman o Troji, Povest o Tristanu i Izoldi, legende o Lanselotu i Bovu od Antone kao i druga popularna dela. Tragovi te očigledno dobro poznate lektire ušli su i u narodna predanja i sačuvali se sve do Vukovih zapisa u XIX veku. Najbolji primer takvog produženog života pisane reči i njenog dugog trajanja u narodnim umotvorinama nalazi se u narodnim pričama i pesmama gde su ostali vidljivi tragovi starih srednjovekovnih apokrifa i jeretičkih knjiga poput Obilaženja Bogorodice po mukama u pesmi "Ognjena Marija u paklu". U proznim delima monaha Teodosija Hilandarca iz XIII veka (Žitije sv. Save i Žitije Petra Koriškog) mogu se naći izvanredni primeri visokog pripovedačkog stila stare srpske književnosti sa živim odlikama razvijenog biografskog romana. Teodosijevi opisi i kazivačko majstorstvo po slikovitosti, maštovitosti, lakoći pripovedanja i životnoj uverljivosti nimalo ne zaostaju za najboljim stranicama evropske proze onoga doba. Sličnu svežinu i privlačnost imalo je, takođe, i Žitije despota Stefana Lazarevića iz pera Konstantina Filosofa iz XIV veka sa živim odlikama romansirane hronike u koju se mogu uključiti i Janičareve uspomene Konstantina Mihailovića iz Ostrovice kod Novog Brda. Kao ratnik despota Đurđa Brankovića, Mihailović je 1455. godine pao u tursko ropstvo, postao janičar i u vojsci Mehmeda II Osvajača ratovao po Bosni i Ugarskoj, dok potkraj XVI veka nije umro kao prebeg pod zaštitom ugarskih i poljskih vladara, kojima je, kao svedočanstvo o Turcima, namenio svoje uspomene. U sličnim spisima drugih srpskih pisaca srednjega veka nalazi se takođe mnoštvo podataka o stalnom prisustvu i trajanju jake usmene narodne književnosti među Srbima. Ta usmena tradicija živela je naporedo sa pisanom, crkvenom i svetovnom knjigom, da bi u vreme ropstva pod Turcima održala neugašenom stvaralačku snagu umetničke reči u narodu. U prostoru između stare i nove srpske književnosti narodno usmeno stvaralaštvo izraslo je na raznovrsnom, široko rasutom, drevnom mitskom i folklornom nasleđu, na kome se najvećim delom održala svekolika duhovnost izvorne patrijarhalne kulture srpskog naroda. Iskonski i večiti pratilac uspona i kretanja ljudskog roda, najsadržajniji i najpresudniji činilac u razvoju duhovnog sveta čoveka, narodno stvaralaštvo upilo je u sebe ogromno misaono i tvoračko iskustvo sveta, sve ono što se u kolektivnoj svesti i podsvesti naroda taložilo duže od pamtiveka. Neutvrdive i neuhvatljive starosti, usmeno narodno stvaralaštvo bilo je prvi oblik iskustvenog dijaloga čoveka sa njegovim prirodnim okruženjem i najbližim sabesednicima. Bio je to korak od igre i obreda ka tananoj duhovnoj komunikaciji na najvišem nivou svesti, stvaranje i oblikovanje nove, nestvarne stvarnosti koja pored postojećeg pojavnog sveta stvara i novi, nepostojeći a ipak stvarni svet apstrakcije, maste, ideja, izmišljenih slika i neverovatnih zbivanja gde je sve mogućno i sve istinito jer je sve stvoreno po ljudskoj meri iz čistog čovečijeg uma.

Obuhvatajući u sebi nanose prastarih vremena i kultura, i to sa prostora mnogo sirih od svoje uže balkanske postojbine, srpska narodna književnost kao deo slovenskog i balkanskog folklora postojala je zasigurno još pre prvih pomena u srednjem veku. Sa dosta osnova pretpostavlja se da je deo starog Barskog rodoslova (Letopisa popa Dukljanina) iz XII veka, u stvari mlađa prerada jednog još starijeg latinskog spisa nastalog u Zeti ili na južnom Primorju još u XI veku pod naslovom Kraljevstvo Slovena (Regnum Sclavorum). Sluti se da je taj spis mogao nastati prema modelu evropskih srednjovekovnih viteških spevova o Rolandu, Nibelunzima ili ruskom Slovu o polku Igorovom i da se poslednji trag toga epa zadržao u već pomenutoj legendi o Vladimiru i Kosari. Posredna svedočenja o starini i prisustvu narodnih pesama razbacana su uzgredno po mnogim delima srpskih srednjovekovnih književnika, kao i u zapisima raznih putopisaca onoga doba. Najstariji siguran zapis potiče iz 1497. godine. Pronađen je u jednom italijanskom spevu i sadrži deo srpske narodne pesme dugoga stiha (bugarštice) o stvarnom događaju vezanom za Smederevo 1448. godine. Nešto kasnije, lirske narodne pesme beležili su dubrovački i dalmatinski pisci. Prvu izvornu narodnu pesmu o Marko Kraljeviću zapisao je i 1568. godine objavio Hvaranin Petar Hektorović u svome znamenitom spevu Ribanje i ribarsko prigovaranje. Bogatu građu sadrži i obimni Erlangenski rukopis s početka XVIII veka. Pravu svetsku slavu stekao je zapis Alberta Fortisa iz dela Putovanje po Dalmaciji (1774), odakle su poznatu baladu o Hasanaginici preuzeli i preveli najveći evropski pesnici onoga doba, među njima prvi Johan Volfgang Gete.

Duhovno bogatstvo i stvaralačka raznovrsnost usmene književnosti ogledaju se podjednako i u prozi i u poeziji. U bajkama, koje čine pretežniji deo proznog usmenog stvaralaštva, rascvetala se bujna narodna mašta, folklorna fantastika, svet natprirodnih sila i čudesnih zbivanja kroz kakav se uvek prelama zamršeni i neuhvatljivi odnos čoveka prema njegovom spoljašnjem okruženju. Pored poučnih priča, legendi, predanja, novela, šaljivih pripovedaka, skaski, anegdota i priča o životinjama, posebnu vrstu proznog narodnog kazivanja čine poslovice, zagonetke i pitalice gde je, najčešće u svega nekoliko skladnih reči, sažeto veliko životno iskustvo, britka narodna mudrost i trezveno moralno osećanje pravde, istine i greha. U narodnoj poeziji podela se vrsi na ženske (lirske) i junačke (epske) pesme. One se u mnogim svojim odlikama neposredno vezuju za prozno usmeno stvaralaštvo, gde se takođe neki žanrovi smatraju vise "ženskim" a drugi vise pripisuju "muškom" načinu mišljenja i poimanja sveta. Lirske pesme, vezane za obredne radnje i običaje (svatovske, ljubavne, žetelačke, koledarske, dodolske i kraljičke pesme, uspavanke, tužbalice i druge, po pravilu sa tragovima starih paganskih rituala), očuvale su obilje etnografske građe izvanredno značajne za upoznavanje duhovne kulture i narodne tradicije. Lirsko-epske pesme i balade, često sa naglašenom moralističkom i poučnom sadržinom i tragičnim raspletom, čine prelaz od ženske narodne poezije ka junačkoj epici. One otkrivaju i neke od najdubljih slojeva potisnutog narodnog pamćenja i zapretanog pesničkog govora.

Epske narodne pesme, po kojima se srpska usmena književnost nasla u samim vrhovima svetske poezije, uporedo sa najvećim spevovima svih vremena, sačuvane su ponajviše iz doba robovanja pod Turcima, mada se u narodu neguju od starine i po ustaljenom običaju prenose od jednog naraštaja na drugi. Starije pesme bile su "pesme dugog stiha" (bugarštice), koje je kasnije potisnula deseteračka guslarska narodna epika prožeta jakim istorijskim pamćenjem i izrazitim nacionalnim osećanjem, čvrstim moralnim merilima i visokim čovečanskim idealima. Zapisana uglavnom u XIX veku od dobrih guslara-pevača – među kojima su neki bili pravi majstori epskog kazivanja i sjajni književni talenti velike izražajne moći i razvijenog smisla za dočaravanje i oblikovanje sadržine – srpska narodna junačka epika u najtežim danima neizvesnosti dopunjavala je, a ponekad i nadoknađivala, posustali i zaustavljeni književni rad i tako, u dobroj meri, očuvala duhovnu i umetničku tradiciju narodnog govora. Izložen velikim životnim nevoljama i tragičnim iskušenjima istorije, narod je kroz svoju epiku odnegovao, podigao i razvio misaonu i tvoračku snagu svoga jezika, produhovio ga, održao i osposobio za velike stvaralačke poduhvate. Obezbedio mu je gipkost, lepotu, širinu značenja i raskos oblika, zvučnost, ritam i neiscrpne mogućnosti preobražavanja. Podstaknuo mu je životodavnu i gotovo čudesnu sposobnost samopročišćavanja i obnavljanja kako bi jezik svagda bio i ostao glavna odlika nacionalne kulture. U narodnoj pesmi srpski jezik je sazreo, uobličio se i otvorio za najviše duhovne poduhvate i tako postao osnovni nosilac i izraz kulturnog identiteta.

Prema istorijskom sadržaju, srpska narodna epika grupisana je u veće celine. One nisu povezane spoljašnjim okvirom po uzoru na klasične epove drugih naroda, poput Ilijade, Odiseje ili Mahabharate. Jedinstvo srpske junačke epike održava se iznutra, kroz duhovne, moralne i istorijske sadržaje, a tek uzgred kroz spoljašnju formu i tematsku srodnost raznih ciklusa – kao što su kosovski ciklus, pesme o Kraljeviću Marku, pesme o ratovanju s Turcima, o hajducima i uskocima, ili o vojevanju za slobodu u srpskom ustanku. Neki od tih ciklusa, na primer kosovski ili ciklus Kraljevića Marka, tematski su čvršće vezani, bilo idejom poraza i žrtve, bilo ličnošću glavnog junaka, mada se i u njima prave vrednosti ipak izoštravaju izvan tematskih okvira, u jedinstvenoj poetici, pesničkom izrazu i umetničkom postupku – tj. u onome što se kroz mrežu stihova naslućuje i oseća iza teksta, kao duhovno jedinstvo i celovit moralni stav prema životu i istoriji. To svojstvo vidi se i u nekim pesničkim delima koja su nastala na temeljima epske tradicije i usmenog pesništva, kao što su Gorski vijenac Petra II Petrovića Njegoša ili, u novije vreme, poeme Matije Bećkovića.

Sistematsko beleženje srpskih narodnih umotvorina započeo je na početku XIX veka Vuk Stefanović Karadžić (1787-1864), začetnik nove srpske književnosti i zakonodavac srpskog književnog jezika. Na podsticaj prijatelja iz Beča, Vuk je 1814. godine izdao prvu Malu prostonarodnu slaveno-serbsku pjesnaricu i uz nju, iste 1814. godine, prvu srpsku gramatiku Pismenicu serbskoga jezika. Ohrabren uspehom i povoljnim prijemom prve Pjesnarice, već naredne 1815. godine on je objavio i drugu Narodnu srbsku pjesnaricu, da bi nešto kasnije u Lajpcigu (1823/24) štampao novo prošireno izdanje, kasnije dopunjavano mnogim pesmama što ih je do kraja života skupljao putujući često po Srbiji, Vojvodini, Crnoj Gori i Dalmaciji. Pored nekoliko knjiga pesama i mnoštva neobjavljenih zapisa koji su ostali u rukopisu, Vuk je objavio i Narodne srpske pripovijetke (1821), Srpske narodne poslovice (1836), Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona (1849), obimnu etnografsku građu Život i običaji naroda srpskoga (1867) i O Crnoj Gori, kao i nekoliko svezaka književnog kalendara Danica, te istorijske radove o Milošu Obrenoviću, o Karađorđevom Praviteljstvujuščem Sovjetu i o vođama Prvog srpskog ustanka.

Trajan i neprocenjiv doprinos srpskoj kulturi i pismenosti, Vuk Karadžić je dao svojom reformom književnoga jezika. Prihvatajući napore što su ih na negovanju narodnog jezika u književnosti još pre njega činili drugi srpski prosvetitelji – posebno osnivač beogradske Velike skole Dositej Obradović (1739-1811) – Vuk je srpski jezik vratio izvorima narodnog govora, uveo fonetsku ortografiju i ustanovio ključno načelo srpske jezičke kulture: "Piši kao što govoriš, a čitaj kao što je napisano". Pored gramatike i uvođenja nove azbuke, Vuk je 1818. godine sačinio prvi Srpski rječnik, čije je drugo izdanje iz 1852. godine umesto prvobitnih 26000 već imalo blizu 50000 reči sa osnovom preuzetom iz štokavskog hercegovačkog dijalekta. Narodni govor Vuk je najbolje primenio u svome prevodu Novog zavjeta (1847). Uprkos otporima crkvenih vlasti i nekih književnih krugova, Vukova jezička reforma bila je najpre prihvaćena od Vukovih pomagača i saradnika, a potom i u narodu. Među Vukovim saradnicima najznačajniji lingvistički doprinos jezičkoj reformi dao je Đura Daničić (1825-1882), pisac Rata za srpski jezik i pravopis (1847), prevodilac Starog zavjeta u Svetom pismu, jedan od osnivača "Društva srpske slovesnosti" i začetnik velikog Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU.

Kao izrazit kulturni pregalac XIX veka i sledbenik romantičnih herderovskih učenja o izvornoj snazi narodnog duha, Vuk Karadžić nije bio samo književni radnik i reformator jezika. Bio je takođe i tvorac srpske demokratske tradicije, ideolog i učitelj mlade srpske građanske inteligencije. Ta inteligencija učinila je odlučujući korak u modernoj srpskoj istoriji i srpsko duhovno nasleđe vratila Evropi. Glavni plodovi Vukove književne reforme dozreli su tek u modernizmu, u novoj kulturi koja je izrasla na spasenom i oslobođenom jeziku, sposobnom da izrazi i iznese nove sadržaje misli, novu formu kulture i novu ideologiju društvenog preporoda. Tek kada su se slegle i ohladile vatre srpske romantičarske omladine, i kada je nova građanska svest shvatila važnost nacionalnog okupljanja, kulturnog identiteta i moralnog samopouzdanja, tek tada su u srpskoj književnosti, nauci i umetnosti zavladali vodeći principi Vukove kulturne ideologije. To su bili: duh nacionalne obnove, zasnovan na narodnom jeziku i narodnoj tradiciji; istorijski kontinuitet moralne svesti, sačuvane u filosofiji epskog predanja; načelo demokratizma, oslonjenog na iskustvo odricanja i samopomoći, na smisao i potrebu zajedničkog rada za opštu stvar.

Ma koliko, dakle, izgledalo paradoksalno, Vukova jezička revolucija unapredila je među Srbima ne samo svest o sopstvenom poreklu i duhovnom identitetu, nego i odnos prema demokratskoj instituciji javnosti, u kojoj se ta samosvest najbolje i najpotpunije ostvaruje. Slobodan jezik je forma slobodnog duha. Slobodan duh se u jeziku ne iskazuje kroz mutne i nejasne, zakučaste fraze, kroz uvrnute reči i razlivene rečenice, kroz redukovan rečnik i ogoljena značenja, kroz dvosmislen mandarinski govor, kome je svrha da skriva a ne da objašnjava, i koji zapravo narušava i remeti komunikaciju umesto da je olakšava i unapređuje. U osnovi jasan i jednostavan, pouzdan, savitljiv i prilagodljiv, Vukov jezik živi i razvija se jedino u kretanju i dejstvu, u dijalogu koji otkriva nov jezički kôd i uvek iznova aktivira sve skrivene slojeve značenja, sve zvučne prelive i svu neverovatnu leksičku, morfološku i sintaksičku skalu jezičkih mogućnosti. Vukova borba za narodni jezik bila je oblik borbe za dostojanstvo naroda koji tim jezikom govori, za slobodan duh koji se u tom jeziku ostvaruje.

Kao svi pravi pregaoci u srpskoj kulturi i istoriji, Vuk Karadžić je bio čovek velikoga huka i zamaha, nosilac duhovnog načela suprotnog tradicionalnoj svesti mirenja sa datim stanjem stvari, nepomeranja, trpljenja, promućurne pritvornosti i rajinske pokornosti. Statičkom načelu mirovanja Vuk je, kao čovek prosvećenosti, suprotstavio dinamičko načelo pokreta. Veliki sledbenik epohe prosvećenosti, Vuk je bio pisac koji je reformu kulture shvatao i ostvarivao kao povratak u Evropu. Kao osnov moralne filosofije srpskog naroda i njegov nagonski otpor nasilju istorije, Vuk je istakao patrijarhalnu kulturu etičkog kontinuiteta i tragičnog epskog optimizma, očuvanog u guslarskom predanju i zavetnim zakonima otaca. Tragizam srpske i balkanske istorije on se trudio da prevlada činom a ne trpljenjem, kulturnom akcijom i književnom reformom izvedenom po uzoru prosvećene Evrope. Sve tri kobne nedaće u srpskom narodu – neprosvećenost, nesigurnost i nemaštinu – on je nameravao da ukloni otvaranjem prema Evropi i uključivanjem folklornog blaga balkanske kulture u evropski duhovni prostor.

Kao što su, pre Vukove književne reforme, istanjenu vezu sa srednjovekovnim nasleđem i pomalo klonuli kontinuitet srpske književnosti održavali pisci srpskoga baroka i klasicizma prelazeći sve smelije sa veštačkog slavenosrpskog jezika na običan i razumljivi govor naroda (Gavril Stefanović Venclović, Jovan Rajić, Zaharija Orfelin, Lukijan Mušicki), tako su i u Vukovo vreme živo delovali pisci kratkotrajnog srpskog sentimentalizma i predromantizma. Najznačajnija pojava među njima bio je Jovan Sterija Popović (1806-1856), rani preteča srpskih realista i prvi istinski začetnik srpskog pozorišta i srpske komediografije. Iako je napisao vise istorijskih drama i jedan podsmešljivi roman, Sterija se najbolje ostvario kao pisac komedija (Laža i paralaža, Pokondirena tikva, Tvrdica ili Kir Janja, Rodoljupci), čiji su jetki i vedri satirički i kritički tonovi sasvim odudarali od Sterijinih kasnih, sumornih i gorkih pesimističkih stihova iz zbirke Davorje.

Posle Vukove književne i jezičke revolucije, srpska duhovna kultura nikada se vise nije odvojila od potrebe da se otvori prema Evropi i uključi u tokove civilizovanog sveta. Sa Vukom je započela druga duhovna obnova srpske književnosti praćena silovitim oslobađanjem stvaralačke energije koja se u gotovo svim oblastima duhovne kulture višestruko preporodila na tek otkrivenim izvorima narodnoga jezika i narodnog stvaralaštva. Najbolji dokazi toga preporoda u duhovima pisaca vide se po naglom usponu srpske književnosti Vukovoga doba, počev od lirske obnove srpskog stiha u Pesmama Branka Radičevića (1847) i misaonog tragizma Njegoševog Gorskog vijenca (1847), pa do razbuktavanja književnih stilova i ideja kod Vukovih bližih ili daljih duhovnih potomaka. Najpre kod trezvenih srpskih realista, okrenutih istinskom životu i narodu, a potom i kod onih pisaca koji su, poput Laze Kostića, na vukovskom iskustvu ustanovili novu duhovnu vertikalu, podigli i preporodili tradicionalnu književnu misao i srpsku kulturu saobrazili merilima modernoga doba.

Petar II Petrović Njegoš (1813-1851) i Laza Kostić (1841-1910) osnažili su uzlete srpske književnosti ohrabrene Vukovom kulturnom reformom. Mada međusobno različiti, drukčijega porekla i vaspitanja i nejednakog duhovnog sklopa, oni su obojica utvrdili najviše standarde srpske književnosti XIX veka i, zajedno sa Vukom, promenili smer, izraz i karakter u jeziku tadašnje srpske kulture. Njegoš je bio otelovljenje i najviša misaona i pesnička sublimacija epskog morala i mudrosti srpske deseteračke književne tradicije. Po rečima Ive Andrića – koji je u XX veku za srpsku književnost bio i značio isto što i Njegoš u XIX stoleću – pesnik Gorskog vijenca i Luče mikrokozma bio je izraz tragične svesti o zloj sreći i istorijskom prokletstvu srpskog naroda na Balkanu, razdvojenog "krvavim zidom" civilizacija i bačenog u neprekidnu međusobnu "borbu stihija". Veliki pesnik srpskog romantizma, Laza Kostić je povezao dva stoleća srpske poezije – doba romantičarskog zanosa i moderno vreme prkosnog individualizma. Gestom velikih modernih pesnika XX veka, on je čovekovu misiju uzdigao do apsolutnog načela kosmičke harmonije. Kao da je čarolijom donesena na početak XX stoleća, njegova pesma "Santa Maria della Salute" stoji na razmeđu dve velike epohe srpskog pesništva i spaja nasleđe prošlosti sa očekivanjima budućnosti.

*

Treći veliki procvat srpske književnosti – posle početnog uspona u srednjem veku i plodnog podsticaja dobijenog kroz otkriće narodnih umotvorina i kroz Vukovu kulturnu i jezičku reformu – ostvario se u tzv. "zlatno doba" na kraju XIX i na početku XX veka. Iz prethodnog stoleća u novu epohu srpskog modernizma ušli su pisci različitih skola i stilskih opredeljenja, realisti i kasni romantičari, prvi simbolisti i rani začetnici srpske avangarde. Mnogi od njih imali su veliki ugled među čitaocima, na primer pripovedači Milovan Glišić, Stevan Sremac, Radoje Domanović, Simo Matavulj, Petar Kočić, Borisav Stanković; pesnici Laza Kostić, Jovan Dučić, Aleksa Šantić, Milan Rakić, Vladislav Petković Dis, Svetislav Stefanović, Sima Pandurović, Veljko Petrović; dramski pisac i komediograf Branislav Nušić; uticajni književni kritičari Bogdan Popović, Jovan Skerlić, Pavle Popović. NJima su se ubrzo, još u godinama pre Prvog svetskog rata, jedan za drugim priključili i pisci novog naraštaja: Isidora Sekulić, Dimitrije Mitrinović, Stanislav Vinaver, Milutin Bojić, Veljko Milićević, Milutin Uskoković, Ivo Andrić.

Krajem XIX i početkom XX veka, glavne pokretačke ideje izmešale su se sa novim očekivanjima jednog mladog društva u usponu, naročito s potrebama ojačane srpske građanske klase koja se stvarala i popunjavala bez postupnosti, bržim preobražavanjem iz seoske u gradsku i varošku kulturu, bez prekidanja stalne životodavne veze s narodnom masom. Umesto zaostale, tvrde i duhovno skučene kulture, prožete statičnom filosofijom trpljenja i odricanja, rađala se nova društvena etika dinamičnog pregalaštva, vere i nacionalnog optimizma. Od njenog zamaha gasila su se kandila mitske utehe u carstvu nebeskome i brisali tragovi orijentalnog fatalizma, neprimetno nataloženog u duhu i mentalitetu naroda koji se nasao na nemirnom prostoru susretanja i prožimanja nekoliko različitih kultura, nesklada istočne i zapadne civilizacije, oprečnih verskih učenja i neprijateljskih društvenih sistema i klasa.

Obnova nacionalne svesti bila je ideološki odgovor mlađe, radikalno nastrojene građanske inteligencije na teške i nezdrave prilike, koje su pred kraj XIX veka vladale u Srbiji i stvarale sve dublji jaz između težnji istorijskog procesa emancipacije i konkretnog položaja nacionalne kulture, punog protivrečnosti, golemih razlika i gotovo tragičnih nesaglasnosti. Pokretanje Srpskog književnog glasnika na samom početku XX veka, oko kojeg se okupila opoziciona grupa preduzimljivih mladih intelektualaca, mahom školovanih u Francuskoj na demokratskoj tradiciji prosvećenosti, liberalizma i društvenog rada, označilo je začetak plodne stvaralačke katarze duhovne svesti srpskog naroda i trenutak sudbonosnog prekida u kontinuitetu patrijarhalne i palanačke kulture. Bio je to raskid modernog vremena sa prošlošću kao opterećenjem, početak razdoblja velikih inovacija, na gotovo svim poljima. Osnovni smisao očekivanih promena nije bio u tome da se stara mitska tradicija ospori i da se izbrišu nacionalne osobenosti duhovne kulture, već u tome da se zdrave tekovine patrijarhalnog društva i morala integrišu u novu, modernu kulturu naroda, dovoljno pripremljenog i sposobnog da prihvati izazov novoga vremena.

Kao jedan od glavnih duhovnih vođa i "učitelja energije" onoga doba, čovek velikog društvenog ugleda i znatnog književnog autoriteta, Jovan Skerlić (1877-1914) je s ponosom ukazivao na zdrav narodni duh, koji je u časovima pregnuća sposoban za veliki polet i koji, kad savlada nesocijalnost i moralni nehat, "oskudicu osećanja celine", neistrajnost i primitivnu zlobu, pokazuje visoke etičke i duhovne vrednosti, visu meru "trezvenosti, inteligentnoga netradicionalizma, širine vidika, liberalizma u idejama, ostroga duha i pravilnoga suda, toliko razumnoga kriticizma i plodne pozitivnosti". Njegova vitalistička filosofija, koja je ostavila neizbrisiv trag na čitavoj epohi modernizma i, uprkos mnogim idejnim neslaganjima, okupila oko sebe nekoliko intelektualnih i književnih naraštaja, zasnivala se na toj veri u izvornu snagu narodnoga duha. Celokupan tok modernizacije srpske kulture, koji je započeo početkom XX veka, imao je izrazito nacionalno obeležje i u svojoj osnovi nosio nešto od nacionalnog romantizma minuloga stoleća. Opsta evropska merila u društvenim odnosima, građanskoj kulturi, nauci, književnosti i umetnosti davala su novome vremenu crte kosmopolitizma i odlike univerzalnosti modernoga stila, ali nigde nisu ni prigušivale ni vodile odnarođavanju moderne kulture, za sta su nosioci modernizma u srpskoj književnosti ponekad bili žestoko optuživani.

Nove ideje koje su donele nov odnos prema kulturi i književnosti uslovile su proširenje tematskog kruga a s tim u vezi i mnoge formalno-stilske inovacije, preobražaj tradicionalnih i uvođenje novih, ponekad izrazito hibridnih književnih žanrova. Silovit uspon kritike, suvereno vladanje zakonima pesničke forme i sve očiglednija diskurzivna artikulacija pesničkog jezika, urbanizacija proze i sve dublji zahvati u psihička stanja i unutrašnji svet čoveka, čiji se socijalni položaj menjao saglasno promenama kulture i senzibiliteta epohe, promenili su seizmičku situaciju srpske književnosti i naznačili nove, ranije možda samo ovlaš ocrtane prostore i mogućnosti stvaralačkog previranja i sazrevanja. Do juče odvojena od čitalaca teškom zavesom nerazumljive učenosti i aristokratskog estetizma, kritika se u doba modernizma i idejno i stilski demokratizovala, izasla u javnost i postala najpresudniji činilac nove kulture, usavršen, modernizovan i retorički nadmoćno razvijen instrumenat pročišćene i preobražene istorijske svesti. Tipološki razuđenija no ikada dotad, ona je kao uhodan i čvrst mehanizam dejstvovala na svim stranama i u svim slojevima kulture, od najviših akademskih krugova do amorfnih subkulturnih formi, postižući neosporne vrednosti i kao teorija i kao praksa: kao univerzitetska kritika filološkog i estetičko-komparativističkog smera, i kao istorijska kritika naučne pouzdanosti; kao živa i rečita dnevna kritika žurnalističkog tipa, i kao studiozni sintetički ogled; kao slobodna esejistička forma komentara, i kao žustra i plahovita ideološko-politička i polemička publicistika.

Samopouzdanje pesničkog jezika koje je postignuto u doba modernizma očuvalo se kao jedna od najdragocenijih tekovina književnog razvitka u kome su se, uprkos spoljašnjoj dominaciji strogih formi soneta i vezanog aleksandrinca, sinhronično oslobađali gotovo svi ekspresivni oblici, pogodni da iznesu i izraze nove sadržine. Taj proces modernizacije srpskog stiha, koji je bio u vezi sa tvoračkom sposobnošću modernog senzibiliteta da oslobađa i objedinjuje sve stilske elemente i da ih prerađuje po svojoj meri bez obzira na njihovo istorijsko i duhovno poreklo, omogućio je pretapanje različitih vidova pesništva. Tako je u modernoj srpskoj poeziji došlo do spajanja intimističke ispovedne lirike, ljubavne poezije, misaonog pesništva, metafizičkog kosmizma i duhovne ekstaze sa objektivizovanim deskriptivnim tkivom retoričkog poetskog realizma, sa patetičnim tonom rodoljubive i socijalne poezije i sve glasnijom razbarušenom polifonijom pesničke avangarde za koju je pitanje slobodnog stiha bilo vise pitanje duhovnog načela nego pitanje izraza. Ona je svoju poetiku gradila na sokovima i razaranju formi, na paradoksima i nasilnom spajanju protivrečnosti.

Školovani pesnici, koji su došli posle Vojislava Ilića i pod njegovim početnim uticajem izvršili preobražaj jezika srpskog pesništva, dali su novoj književnosti gotovo sve što je bilo potrebno da bi se ona usavršila, modernizovala i podigla – i to bez prekidanja kontinuiteta u pesničkom razvoju. To se naročito odnosi na Jovana Dučića (1872-1943) i Milana Rakića (1876-1938), dvojicu najistaknutijih pesnika epohe modernizma koji su kao odlični đaci prošli kroz objektivnu školu parnasovskog realizma i bezlične lirske deskripcije, ali koji su znali i umeli da dekorativnim retoričkim formama i realističkim slikama, pored doteranosti daju i dovoljno subjektivnosti, pa čak i intimne topline, kako bi lakše prevazišli hladne, klasicistički harmonične, emocionalno sterilne stihove izveštačenih pesnika, s kojima nezadovoljni čovek moderne epohe nije mogao uspostaviti neposredniji psihološki i moralni odnos. Parnasovski racionalistički princip realističke forme odgovarao je jednom tačno određenom stepenu građanske kulture, nižim intelektualnim slojevima građanskog društva, zadovoljnog praznim skladom, spoljašnjim sjajem, pozitivnim, opipljivim vrednostima i materijalnom sigurnošću. U svakoj modernoj književnosti civilizovanog sveta parnasizam je morao biti prevaziđen najkasnije pred početak Prvog svetskog rata, kada je simbolizam već bio dao plodove poetskog individualizma i u neskladima modernog doba – čak i u zonama izvan kulturnih metropola Evrope, kao na Balkanu – osvetlio put budućoj avangardi.

Ono što se kao udaljavanje od parnasovskog larpurlartizma primećivalo još kod Vojislava Ilića, da bi kod Vladislava Petkovića Disa (1880-1917) dobilo značenje tragičnog poetskog načela srpskog simbolizma, pomoglo je da se pesnički duh u modernoj srpskoj književnosti demokratizuje, da se približi unutrašnjem svetu probuđenog čoveka koji je trijumf pozitivizma kapitalističkog i buržoaskog sveta ubrzo shvatio kao razočaranje, dehumanizovano otuđenje i bezizlaz. Čista slika, čija je oštrina tek na rubovima bila pomućena izmaglicom poetskog impresionizma, poremećena je crnim slutnjama konačnog nestanka, gašenja i smrti. Kriza stvarnosti postala je kriza pozitivne svesti i kriza očekivanja. Talas pesimizma koji je oko granice i smene vekova provalio u srpsku književnost da bi pre balkanskih ratova, što znači uoči pojave avangardnog pesničkog naraštaja, bio doveden do pune artikulacije simbolističke metafizike i poetskog tajanstva iracionalnosti, ispunio je modernim smislovima i značenjima pročišćeni jezik i usavršenu formu novog srpskog pesništva.

Iako se zvuk parnasovske lire još dugo čuo u predelima srpske poezije XX veka, stvarajući jaku realističku tradiciju čija se snaga zasnivala na estetičkom pozitivizmu Antologije novije srpske lirike (1911) Bogdana Popovića, odstupanje od pesničkog naturalizma započelo je sasvim rano. Metafizička komponenta u lirici simbolista, za koju se Dučić opredelio da bi je do kraja ostvario tek u kasno zrelo doba, bila je načelno suprotstavljena estetičkome pozitivizmu realističkih pesnika. To je na određen način predstavljalo pokusaj da se već na samom početku glavni tokovi moderne srpske poezije usmere ka najizrazitijim pesničkim strujama vremena i usaglase sa njihovim duhovnim i stilskim odlikama. Iako se do tog metafizičkog lirizma u prvim godinama XX veka još teško i sporo dolazilo, put za prodor i komunikaciju modernističkih ideja bio je otvoren. Posle lepo primljenih prvih Pjesama (1901), Jovan Dučić menja stil i iz svoje poezije uklanja nevine ostatke romantičarske prostodušnosti; lirski pejzaž prepravlja po zakonima spiritualne lepote, dajući metafori i simbolu dublje značenje, kakvo su im davali i pesnici koji su kao i on prošli kroz parnasovsko i simbolističko iskustvo i ostvarili modernu poeziju pune misaone napregnutosti, snažnog individualnog tona, uzvišene imaginacije i čvrste forme. Posle Dučića i Rakića došla je ustreptala impresionistička lirika, a ubrzo zatim sonorna i mračna slutnja raspadanja koja je visu poetsku projekciju dobila u tragizmu i mističnom vizionarstvu Vladislava Petkovića Disa. Preko njega, moderna srpska poezija upotpunila je u početku dosta jednostavnu gamu simbolističkog stila, razradila zakone forme i melodiju stiha, te prodiranjem ka tamnoj i tajanstvenoj suštini duše postigla sinhroničnost svoje rane avangarde sa avangardnim pokretima u evropskim književnostima.

Opšte književno-estetske promene imale su, takođe, odgovarajuće stilske odjeke u prozi i drami – pre svega u razvoju pripovedačkih žanrova, u ne suviše naglom ali osetnom usponu romana i u sve izrazitijem prodiranju psiholoških i socijalnih sadržaja u glavne tipove pripovedanja. Doduše, folklorna svojstva klasične srpske realističke pripovetke još zadugo se neće izgubiti iz mimetički opterećene i dosta konzervativno vaspitane proze, prožete izrazitom sklonošću ka epskoj fabulaciji, regionalizmu i zatvaranju u male oaze pitoresknog života sa izuzetnim karakterima. Od početka XX veka, i tu se, međutim, postepeno primećuju promene u pripovedačevom glasu i položaju, a samim tim i prateće izmene u sadržaju i formi. Pripovetka i roman postaju intelektualniji, bliži poeziji, sa komplikovanijom psihološkom i moralnom strukturom i jače naglašenim dramskim svojstvima. Individualna sfera postaje glavna oblast istraživanja modernih pisaca u čijim se rukama lagano menja stari realistički stil mehaničkog i pojednostavljenog podražavanja objektivnom svetu. Umesto hronološkog opisa događaja u linearnoj i horizontalnoj perspektivi, daju se u diskontinuitetu sama stanja koja predstavljaju oblike sasvim novog, zasebnog sveta, ostvarenog u književnom delu kao u nedefinitivnom totalitetu, prema meri bezmernosti čovekove duše. Kao u melanholičnim pesmama tragičnih pesnika, u prozi prevladavaju introvertna stanja mutnih polusnova i samoposmatračkog egoizma. Glasovi postaju sonorni i mukli, slike pomerene i udvojene, osobito u gradskom romanu i intelektualno-poetskoj prozi, gde se na katkada usiljenu impresionističku stilizaciju dodaju oštriji i grublji rezovi naturalističkog kontrastiranja.

Čak i onda kada zadržava lokalna obeležja stare realističke pripovetke, roman ne skriva da je u duhu modernog vremena prvenstveno uslovljen i ispunjen modalitetima odnosa između pojedinca i društva i, najčešće, njihovim sukobljavanjem koje se, na određen način, odražava i u samoj formi pripovedne proze i na preobražajima realističkog stila. Uz realistički i socijalni roman, seosku pripovetku, psihološko-naturalistički roman, lirsku prozu toka svesti, gradsku i urbanu priču, putopisni zapis, crticu, razmišljanje, pesmu u prozi i intimnu zabelešku, javljaju se i hibridni oblici neuhvatljivog karaktera. Njihova je komunikacija predviđena za difuzno delovanje i spolja i iznutra; njihove su pripovedačke forme izmešane, ali na nesreću nedovoljno razvijene, bez samokontrole. To je jednim delom i uslovilo da, i pored idejne i stilske usaglašenosti moderne srpske proze s glavnim tokovima modernističke naracije, njene umetničke vrednosti ne dosegnu do višeg estetičkog nivoa glavnih predstavnika moderne prozne književnosti.

Tematska proširenja i ulazak u grad, pred čijim su vratima ostajali neprilagođeni i iskorenjeni junaci novije srpske proze, uticali su na promene u jeziku moderne srpske pripovetke. Seoska problematika se dezintegriše i usitnjava, dobija lokalnu boju i izrazitije naglašen pokrajinski karakter. To se posebno odražava u jeziku proze, preplavljenom dijalekatskim oblicima, provincijalizmima i ponekad potpuno iznuđenom leksikom. Na drugoj strani, u građanskom romanu i gradskoj pripoveci sve jasnije se uobličavaju odlike novog, takozvanog "beogradskog stila" čije je jačanje najneposrednije vezano za razvoj socijalnog i psihološkog romana u doba modernizma.

*

Zlatno doba srpske književnosti sa početka XX veka rasulo se posle Prvog svetskog rata na mnoštvo novih umetničkih pokreta i neskladno šarenilo kratkotrajnih književnih skola pesničke avangarde. Ekspresionizam, dadaizam, zenitizam, hipnizam, sumatraizam, nadrealizam, kao i levičarski pokret socijalne književnosti, svojim stalnim međusobnim sukobima odražavali su dubok stilski, moralni i ideološki raskol građanske kulture. Takav raskol nije bio zahvatio samo srpsku i jugoslovensku sredinu, nego i mnoge svetske kulturne zajednice modernoga doba. Vodeći srpski pisci toga razdoblja, kakvi su bili Rastko Petrović (1898-1949) ili Momčilo Nastasijević (1894-1938), iz avangardnog košmara tražili su izlaz u pesničkom iskustvu stare književnosti i tragali za novim izrazom u neotkrivenim i nepoznatim slojevima folklornog i mitskog nasleđa u jeziku. Drugi, poput Veljka Petrovića (1884-1967) i Desanke Maksimović (1898-1993), držali su se zdrave i ustaljene srpske književne tradicije nastavljajući neistrošenu struju realističkog iskaza i mekog ispovednog lirizma. Najznačajniji srpski pisci XX veka, Ivo Andrić i Miloš Crnjanski – obojica po struci istoričari – okrenuli su se istoriji i glavne korene srpske i balkanske sudbine potražili u epskoj istorijskoj viziji. Nezavisno jedan od drugog, oni su izvršili obnovu istorijske svesti i udarili temelje modernom istorijskom romanu u srpskoj književnosti.

Ivo Andrić (1892-1975) je najbolje od svih srpskih pisaca izrazio civilizacijski raskorak u dusi balkanskog čoveka. Duboko je proniknuo u odnos tradicijske kulture, narodnih legendi i epskog nasleđa prema tokovima i vidovima moderne svesti. Dok je Vuk Stefanović Karadžić, kao tvorac savremenog književnog jezika i kulturni reformator romantičarske epohe, pre nešto manje od dvesta godina otvorio proces ponovnog uključivanja srpske duhovnosti u kulturnu zajednicu prosvećenog sveta, Andrić je delovao kao izraziti intelektualac modernoga doba. On je drukčije ocrtao kulturnu dvostrukost Balkana. Istorijsko prokletstvo prelama se u sudbinama i dušama svakog pojedinca; svi, bilo veliki, bilo mali, izloženi su istom, razornom nasilju istorije. Tursko u njegovim pripovetkama i romanima nije puki dekor za univerzalnu dramu egzistencije, već sama ta drama, osvetljena iznutra. Tursko je izvor svekolikog očajanja hrišćanskog Balkana, kao što je praroditeljski greh bio početak biblijskog mita o izgubljenom raju. Tu je sažeto jezgro tragičnog balkanskog arhetipa o tamnom vilajetu, gde je svaka odluka pogrešna: ako uzmeš, pokajaćeš se; ako ne uzmeš, pokajaćeš se.

Andrić je tako ušao u tajnu srpskog narodnog predanja, pretresao legende i značenja mitova, razumeo epska zaveštanja i preneo u književnost središnje vrednosti tradicionalne kulture i moralnosti. Duhovno iskustvo nacije pretvorio je u razumljiv ljudski govor priče. On poštuje istorijski okvir hronike i pripoveda o istorijskoj nesreći jednog naroda sa granice, koji je ostavljen pred kapijom civilizacije i za sva vremena osuđen da nosi na sebi pečat izgnanstva. U kazivanju o tome trećem svetu istočnog, levantinskog hrišćanstva, koji je smešten između Istoka i Zapada (sto ga u Travničkoj hronici priča lekar austrijskog konzulata Mario Kolonja), sadržana je srž egzistencijalne drame jedne civilizacije koju Evropa nikad nije umela da shvati. "Niko ne zna sta znači roditi se i živeti na ivici između dva sveta, poznavati i razumevati jedan i drugi, a ne moći učiniti ništa da se oni objasne među sobom i zbliže, voleti i mrzeti i jedan i drugi, kolebati se i povoditi celoga veka, biti kod dva zavičaja bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvek stranac. /.../ To su ljudi sa granice, duhovne i fizičke, sa crne i krvave linije koja je usled nekog teškog i apsurdnog nesporazuma protegnuta između ljudi, božjih stvorenja, između kojih ne treba i ne sme da bude granice. To je ona ivica između mora i kopna, osuđena na večiti pokret i nemir. To je treći svet u koji se sleglo sve prokletstvo usled podeljenosti zemlje na dva sveta."

Čitavo Andrićevo delo tumači Evropi i svetu taj košmar, to "junaštvo bez slave, mučeništvo bez nagrade". U tom jezgru nesreće i zle kobi krije se razlog zbog kojeg se svi balkanski narodi osećaju ostavljenim ("Vi ćete se probuditi iz ovog košmara i osloboditi, ali mi nikad, jer za nas je on jedini život"). Zato takvo "junaštvo bez slave, mučeništvo bez nagrade" pristaje i svetu Miloša Crnjanskog podjednako koliko i Andrićevom. Njega je Evropa tek nedavno počela da čita, da bi ga prepoznala kao nepoznatog velikog pisca slovenskog Balkana. Junaci njegovog romana Seobe su hrišćanski graničari iz predgrađa prosvećenog Zapada, koji su se iz istorije izgubili kao bezimeni pukovi najamnika u izgnanstvu i dijaspori. Utopijska vizija drugog sveta, prema kome se okreću junaci Seoba, može se protumačiti kao refleks moderne avangardne imaginacije, koja je kroz otpor, prkos i nezadovoljstvo tražila izlaz iz sopstvenog očajanja i stvarni svet zamenjivala očekivanim, imaginarnim "prostorima sreće".

Pesnik neostvarene čežnje, koji se u neoromantičnom maniru zvučne kantilene prepušta priviđenjima i pod toplim mediteranskim nebom sanja hladnu i čistu belinu nordijskog pejzaža, Miloš Crnjanski (1893-1977) izrazit je tumač duhovnog raskola i dvojstva u dušama nezadovoljnika. Žrtva sudbine, njegov lirski junak je umorni ratnik i razočarani sanjar, pojedinac i čitav nacion, pokrenut sa svoje postojbine u potrazi za srećom. S druge strane, pesnička vizija drugog sveta, velike pravoslavne Rusije, u koju bi srpski graničari hteli da se isele kada im istekne služba u austrijskoj vojsci, može se razumeti i kao oblik istorijskog apsurda jednog naroda bez otadžbine, kome i Istok i Zapad priznaju samo ono što mu uzimaju: junaštvo, krv i postojanost. Sudbine i duše, kao i sama sudbina duše tog trećeg sveta, što je iznikao između velikih civilizacija, ne zanimaju nikog, jer nisu ušli ni u kakvu pogodbu, pa su i ostavljeni samim tim ljudima sa granice. Seobe su izraz tipične balkanske nostalgije za drugim, koja se mesa sa strahom od tuđeg; lude spremnosti da se lako krene na put, a posle dugo pati u tuđini.

I kod Andrića i kod Crnjanskog prevladava istorijska svest. Ona je glavni pokretač i regulator njihove imaginacije, jer je smisao za istorijsko bitna odlika duhovne kulture srpskog naroda. Istorijska svest ne utiče samo na tradicionalnu kulturu i epsko predanje, koje počiva na kultu predaka, nego i na modernu misao. Ta misao nigde u Evropi nije toliko uslovljena istorijom kao na Balkanu, gde je istorija bila nekad čak i važnija od crkve i religije za duhovni preobražaj naroda. Dok se u drugim delovima Evrope kultura rađala u duhovima koji su mogli da menjaju istoriju, na Balkanu je istorija bila jača od razuma. Teror istorije određivao je smerove duhovne kulture, koja u susretanju i prožimanju različitih modela nije mogla biti ništa drugo nego mešavina bez jedinstva, košmar što se smiruje samo kroz dijalog i opuštanje.

Andrić i Crnjanski izražavaju tragičnu filosofiju žrtve, po kojoj se može prepoznati svaka misao što dolazi sa Balkana. Pojam žrtve središnji je pojam svekolike balkanske imaginacije, zajednički antropološki, teološki i kosmološki arhetip svih balkanskih književnosti. Svi balkanski narodi najčešće govore o svojoj žrtvi i svojoj nesreći; svaki doživljava sebe kao najtragičniji narod na jugoistoku Evrope. Kroz tu sliku tragičnosti svakog balkanskog naroda ponaosob izražava se svest o tragizmu čitavog balkanskog prostora, kome je istorija podarila ulogu žrtve velikog civilizacijskog raskola: da bude granica između svetova i da zauvek ostane izvan zidina obeju civilizacija, svagda pred vratima naizgled srećnijega sveta.

Istorija je ona snaga koja je balkanske narode lišila zajedničke svesti i osećanja da pripadaju jednom i jedinstvenom svetu. Istorija ih je naučila mržnji i netrpeljivosti, ali ih je mržnja uputila i na sporazumevanje, ne toliko na trpeljivost dogmi, koliko na prožimanje stilova. Andrić i Crnjanski uneli su u evropsku književnost taj civilizacijski kompleks graničnih kultura i sudbina, ideologiju susretanja, prožimanja i dijaloga, bez kojeg nema života na granici. U epohi nanovo probuđenog individualizma, kad grčevita potraga za identitetom i obnova samosvesti modernoga čoveka predstavljaju srž otpora svakom vidu totalitarnog nasilja (bilo koje politike, crkve, partije, tržišta ili ideologije), oni su ideju opstanka vezali za prekoračenje istorijskog i civilizacijskog jaza, za iskorak iz istorije, za negaciju i rušenje istorijskog terora. Novom i drukčijom poetikom vremena i prostora – koju kod Andrića simbolizuju mostovi, zvona i satovi, a kod Crnjanskog daljine, čežnje i kretanja – oni su evropskoj književnosti preneli dah mističnog balkanskog istorizma. Izvršili su obnovu istorijskog romana, za koji se verovalo da je izumro sa realističkom epohom.

Kao vodeći pisci moderne srpske književnosti, koja je od istorijskog romana načinila jednu od glavnih odlika ovoga stila, Crnjanski i Andrić su pokazali da ni tradicionalni žanrovi ne izumiru sve dok može da ih zagreje mašta ljudske potrebe. Pronalaženje i otkrivanje sebe i svoga identiteta u istoriji za male i ugrožene narode predstavlja uslov njihovog duhovnog opstanka, novo i spasonosno određenje u vremenu i prostoru, stvaralačko objedinjavanje mitskog nasleđa i istorijskog predanja kao kulturne ideologije sopstvenoga jezika. Savremeni istorijski roman, kako su ga uobličili Andrić i Crnjanski, i njihovi drugi sledbenici među današnjim srpskim piscima, zbog toga vise liči na pesnički mit nego na vitešku hroniku; vise na fresku nego na letopis; pre na moralistički ep nego na socijalnu ili političku raspravu. Po mnogim osobinama, današnji istorijski roman je aistorijski; njemu je mit o identitetu važniji od naučne hronologije događaja, u čiju istoričnost danas i tako vise niko ne veruje, jer je moderna istorija pretrpana lažima.

Tu sudbinsku dimenziju istorijskog romana u novoj srpskoj književnosti postigao je i Dobrica Ćosić (1921), pisac jakog epskog zamaha, u početku vezan za tematiku partizanskog rata, a kasnije zaokupljen idejom raspadanja duhovnih i idejnih osnova kako patrijarhalne tako i građanske kulture. Njegovi glavni romani prožeti su vodećim političkim idejama XX veka i čine jedinstven epski ciklus moderne srpske tragedije – mit o srpskim herojima (Vreme smrti), mit o srpskim porazima (Deobe) i mit o srpskim zabludama (Vreme zla). Od neposredne istorijske teme o dejstvu islamske kulture u bosanskom balkanskom okruženju, Mesa Selimović (1910-1982) načinio je modernu alegorijsku priču (Derviš i smrt) sa izrazitim moralističko-psihološkim značenjem univerzalnog dejstva. Istorijski okvir važan je i za razumevanje poetskog realizma Branka Ćopića (1915-1984). Njegove najbolje pripovetke nastale su u tradiciji srpskog regionalnog folklorizma gde vedri humorističko-satirički tonovi ublažavaju setnu viziju tragične ljudske nesreće.

U krugu nasleđa Ive Andrića i Miloša Crnjanskog, posle kraćeg zastoja pod pritiskom ideološke doktrine socijalističkog realizma, došlo je do novog zapaženog procvata srpske književnosti. Pored starijih pisaca međuratnog naraštaja javila se nova generacija posleratnih pesnika i pripovedača koji su znatno unapredili stil i podigli opšte vrednosti nove srpske književnosti. Oni su duhovno i civilizacijski izjednačili njena merila sa evropskim i svetskim standardima i zatečenom modelu srpske kulture uspeli da daju nov oblik i novi sadržaj. Jezgro nove srpske poezije uobličili su najpre Vasko Popa (1922-1991) i Miodrag Pavlović (1928), obojica prekretničke pesničke ličnosti posle kojih u srpskoj poeziji ništa nije moglo biti kao što je bilo ranije. Svojom modernom transpozicijom usmenog nasleđa, bajanja, igara i zagonetki, Popa je stvorio osoben pesnički jezik moderne srpske poezije. Otvorio je njene duhovne prostore prema misaonoj apstrakciji, metafizičkom doživljaju sveta i pesničkoj sublimaciji istorijskog iskustva. Kao jedan od začetnika posleratne obnove u srpskoj književnosti, Miodrag Pavlović je u duhovnom sazvučju balkanske tradicije i živog preplitanja mitskih i istorijskih nanosa ustanovio nov tip srpskog pesništva. U gustoj koncentraciji diskurzivnog iskaza on je postigao redak podvig pesničke trezvenosti, čvrst amalgam poetskog i mitskog mišljenja.

Popinom i Pavlovićevom prodoru priključili su se i drugi vodeći pesnici novog naraštaja, zastupnici potpuno različitih poetskih opredeljenja, svi izraziti majstori pesničke reči i autentični predstavnici novog senzibiliteta. Prvi od njih, Branko Miljković (1934-1961), vratio je srpsko pesništvo misaonom lirizmu i zvučnoj slikovitosti zrelog simbolizma, dok je Ivan V. Lalić (1931-1996) u spoju srpsko-vizantijske i mediteransko-evropske kulture uspeo da vrline gipkog pesničkog jezika podigne do najviših vrednosti modernog srpskog stiha. Matija Bećković (1939) vratio se nepresušnim izvorima čistog narodnog govora. U njegoševskom iskustvu primene deseteračkog stiha i guslarske melodije, on je kroz obnovu epske naracije (Međa Vuka manitoga, Ćeraćemo se još) u kontrolisanu formu dijalekatske poezije ugradio duhovno iskustvo jezika i dao podsticaja kritičkoj misli s naglašenim moralističkim značenjem. Pesnik širokog zamaha i jasnog pesničkog mišljenja, a istovremeno i dramski pisac retke privlačnosti, Ljubomir Simović (1935) učvrstio je skladnost i dubinu modernog srpskog stiha. Metafizička komponenta u njegovom pesništvu ispunjenom mnoštvom naizgled profanih pojava i slika, uklonila je iz njegovog pesničkog sveta lažnu masku privida i u malim stvarima osvetlila nadzemaljsku snagu trpljenja i istrajnosti. Kritički postupak Simovićevih pozorišnih komada dopunio je obnovu posleratne srpske drame, koju su praskavim vatrometima duha, podsmeha, jezičke igre i velikog komediografskog umeća unapredili Aleksandar Popović (1929-1996) i Dušan Kovačević (1948), obojica najbolji komediografi srpske književnosti posle Sterije i Nušića.

Među novijim proznim delima zapaženo je nekoliko jasno izraženih opredeljenja. Na jednoj strani vidljiva je težnja ka grubom naturalizmu koji je u jednom trenutku bio svojevrsni oblik nezadovoljstva svetom, svetom kakav se nije mogao osporavati spolja nego jedino iznutra – kroz oslobađanje jezika umesto kroz oslobođenje ideja. Taj postupak, sažet u iskustvu tzv. "stvarnosne proze", bio je poseban oblik tihe realističke pobune koja se zaustavila na pola puta, mada je omogućila pojavu grupe darovitih pisaca vaspitanih na iskustvu pripovedačkog artizma, društvene mimikrije i moralnog prilagođavanja. Otresitiji i smeliji pripovedači iz kruga novih realista, poput Antonija Isakovića (1923) i Dragoslava Mihailovića (1930), nisu, međutim, ustuknuli pred izazovima i dramatičnim društvenim protivrečnostima totalitarne epohe. Oni su im čak posli ususret i u oštroj kritičkoj demistifikaciji istorijskih obmana obradili tragičnu temu nečoveštva u zatvoreničkim logorima za političke protivnike kakav je bio zatvor na Golom otoku.

S druge strane, u sazvučju srpske proze javila se i snažna potreba za osporavanjem naturalizma. Ona je počivala na pobuni ličnosti i otporu individualizma pred različitim oblicima nasilja. Ta pobuna u prvi mah bila je ostvarena isključivo kroz temu, a potom kroz usavršavanje i nijansiranje pripovedačkog stila i izraza. U takvom nastojanju najdalje je dospeo Danilo Kiš (1935-1989), pisac visokog artizma i budne moralne svesti, pokretač i nosilac borbe protiv banalnosti, primitivizma i varvarskog nasleđa u novijoj srpskoj književnosti. Unutrašnju kritičku snagu otpora u svojim knjigama (Grobnica za Borisa Davidoviča, Enciklopedija mrtvih) Kiš je odvojio od dokumentarnosti i istorijskog fakticiteta podižući ga često na nivo čudesnog. Time je čovekovu nesreću u eri sveopšteg nasilja i beščašća totalitarnih ideologija osvetlio kao oblik metafizičkog prokletstva: nezadovoljstvo istorijom pretvorio je u filosofiju prkosa, u estetiku izazova lošem ukusu, u pobunu protiv terora istorije. Kiš je prvi posleratni pisac srpske književnosti koji se u potpunosti izjednačio sa Evropom zato što je Evropu shvatio kao alternativu balkanskoj uskogrudosti i prevlasti bezakonja. On je najčistiji izdanak tragičnog epskog optimizma ostvarenog u srpskom jeziku, primer podvižnika bez nade, žrtve zbog sopstvene odluke da i u vihoru bezumlja "peva u pustinji". Nasuprot Kisu, Miodrag Bulatović (1930-1991) stekao je zapažen ugled u evropskim književnim krugovima idući upravo suprotnim smerom – kroz usijanu, posuvraćenu i sumanutu egzotiku balkanskog podzemlja gde se košmari i vizije često javljaju kao iskrivljene fantastične slike u ogledalu nakazne stvarnosti. Mirniji i prirodniji prodor u svet ostvario je Aleksandar Tišma (1924), pisac smirenog i postojanog stila obuzet pečalnim sudbinama i teskobom samotnika u svetu sivila i otuđenja.

Svojim strogim iskazom i čvrstom pripovedačkom formom, Danilo Kiš je kroz borbenu estetiku individualizma na izvestan način bio u sprezi sa poetikom kritičke književnosti koju su, među srpskim piscima poslednjih decenija XX veka, pokrenuli mahom pripovedači njegovog naraštaja. Kao oblik osporavanja ideološkog mišljenja i otpora prevlasti ideologije u sferi duha i ljudskih sloboda, kritička književnost nikla je prvenstveno u delima onih srpskih pisaca koji su pratili poremećaje i raspad građanske kulture i dramatični tok urbanizacije srpskih gradova. Nosilac te ideje u srpskoj književnosti bio je Borislav Pekić (1930-1992), pisac velikog romana-reke Zlatno runo o sudbini srpskog građanskog staleža. Pekića je posebno zanimala i privlačila tema modernizacije srpskog nacionalnog mentaliteta i tokovi preobražavanja patrijarhalne seljačke kulture, folklorne tradicije i epskoga morala. Pekić je iz svoje proze izbrisao tragove seljačke sare na kojoj je izrastao klasični realizam srpske pripovetke. Kod njega se umesto deskripcije daje sam tok urbanizacije, kao što se iznutra ispituje mehanizam delovanja građanske psihologije. Sve se to odvija u živom sudaranju i međusobnom uslovljavanju protivrečnosti, pojedinačnog i opšteg, privatnog i društvenog, snoviđenja i realnosti, mitskog i istorijskog, iracionalnog i logičkog. Sličnu temu razvio je i Slobodan Selenić (1933-1995), jedan od najboljih predstavnika moderne srpske urbane proze, pisac sa visoko razvijenom kritičkom, istorijskom i društvenom svešću. U nekoliko svojih romana (Pismo/glava, Očevi i oci, Timor mortis, Ubistvo s predumišljajem), on prati tokove duhovnog samospoznanja i civilizacijskog opstanka jedne kulture koja je žrtvovana Istoku radi bezbednosti Zapada. Od zatvorene i teskobne drame opstanka na periferiji velikog sveta, on pravi veliku dramu savesti današnje civilizacije. Njegovi romani idu u red najvažnijih činilaca u rađanju poetike razobličavanja kojoj su srpski pisci na kraju XX stoleća dali izrazite doprinose i z