Intervju: Ivan Čolović

etnolog, dobitnik "Herderove nagrade"
Intervju: Ivan Čolović, etnolog, dobitnik "Herderove nagrade"
Servilnost jezika
Mi nemamo drugo sredstvo odbrane od kulta jezika u službi nacionalizma i nacionalističkog režima nego opet jezik.
Ivan Čolović (1938, Beograd), etnolog, naučni savetnik u Etnografskom institutu SANU, prevodilac, pokretač i urednik "Biblioteke DžDž vek", autor je desetak knjiga, me?u kojima i ovih: Književnost na groblju (1983), Divlja književnost (1985), Erotizam i književnost (1990), Bordel ratnika (1993), Politika simbola (1997)... Nedavno je Ivanu Čoloviću u Beču, kao jednom od nekoliko dobitnika (me?u kojima je i Milan Kundera), uručena "Herderova nagrada", ugledno me?unarodno priznanje koje se dodeljuje "za negovanje i unapre?enje kulturnih odnosa na istoku i jugoistoku Evrope, kao i za značajne doprinose evropskoj kulturi". Polazeći od karaktera ove nagrade, na početku razgovora pitamo našeg sagovornika kako se kao laureat oseća neko ko je iz jedne zemlje koja sa Evropom i njenom kulturom sve manje komunicira.
I. Čolović: Osećam se neobično zato što je ovo moja prva nagrada. Što se nagrada tiče, ostao sam potpuno neiskusan, da ne kažem nevin. S druge strane, mislim da nema ničeg neobičnog u tome što baš danas i ovde, u sadašnjoj od sveta skoro sasvim odsečenoj zvaničnoj Srbiji, glavni tokovi naše saradnje sa Evropom i svetom, posebno u oblasti kulture, idu preko pojedinaca, nezavisnih udruženja i nevladinih organizacija. Ta saradnja srećom nije prekinuta. Uostalom, ono što je u kulturi najvažnije upravo su lični kontakti, programi, koncepti i dela koja imaju svoje autore.
"Reporter": Kako je protekla dodela i jeste li upoznali Kunderu?
Dodela je protekla u znaku starog svečanog ceremonijala, koji već skoro dva veka neguje Bečki univerzitet: fanfare, rektor i profesori u togama i hermelinskim kapama, skiptri, govorancije, medalje i povelje. Prava poslastica za etnologa koji proučava mitove i obrede, to jest za mene. Kad je reč o poslasticama, bilo je i onih u pravom smislu. U čast "tregera" (to je moja skraćenica nemačke reči "preistreger", dobitnik nagrade) bila je, pored drugih prijema, prire?ena i jedna zakuska u hotelu "Zaher", s čuvenom Zaher tortom. Sve je to Kundera propustio. Razboleo se.
Niste samo istraživač različitih oblasti masovne kulture, nego i hroničar vremena u kojem živimo. Kako su se promene "predmeta" vašeg istraživanja odražavale na samo istraživanje?
Možda, ipak, i za mene važi ono staro zapažanje da pisac uvek piše istu knjigu. Vreme i sredina u kojima živimo daju novu gra?u, nove povode za nove verzije jedne te iste priče. Moja priča, ako mogu tako da nazovem ono što pišem, uvek je pokušaj da u nekoj misli, a pre svega u nekoj reči, u nekom tekstu, u kojima naizgled nema ničega vrednog pažnje, da baš tu prepoznam suštinu stvari. U šali taj postupak zovem: praviti od komarca magarca. Nekad sam se udubljivao u tekstove novokomponovanih pesama, članaka o fudbaliu ili novinskih čitulja, onako kako se tumači svetih tekstova nadnose nad njihove tajanstvene poruke. Na sličan način sam čitao francuske pornografe. Zatim tekstove o politici, najviše one na prvi pogled najdosadnije, kao što su saopštenja sa sastanaka partijskih organa, telegrami čestitki i podrški mudroj politici mudrog vo?e i slične stvari preko kojih čitalac novina uglavnom nezainteresovano preleće. U poslednje vreme me privlače pretenciozne vrste naše trivijalne književnosti, na primer, pseudofilozofska razglabanja o duhovnosti, o zaveri, o srpskom fatumu, o ratu i miru, nova tobože rodo i bogoljubiva poezija. U toj vrsti tekstova prepoznajem simbolični temelj Miloševićeve Srbije.
U knjizi "Divlja književnost" govorite o matricama narodne kulture, kao što su epitafi, novinske tužbalice, novokomponovane pesme, fudbalske priče. Da li su u novije vreme i ove paraliterarne forme dobijale neka nova obeležja?
Matrice su iste i dalje sposobne da prime i prerade novu gra?u u skladu sa potrebama simbolične folklorne komunikacije. U svim žanrovima "divlje književnosti" koje pominjete došlo je do interesantnih, mada ne i do suštinskih promena. Početkom devedesetih javio se veliki broj novokomponovanih pesama sa političkim i ratničkim motivima, ponekad uključenim direktno u propagandu nekih stranaka ili rata. Ali najveći broj tvoraca i izvo?ača ovih pesma ostao je veran osnovnom toku ovog žanra, i nastavio da peva o ljubavi, kafani i prolaznosti života.
Masovna kultura se često manifestuje kao kič, ali ona može biti i izvorište za elitnu kulturu...
Mislim da nam termin "masovna kultura" danas nije od velike koristi. On već pripada istoriji, pripada pedesetim i šezdesetim godinama ovog veka, vremenu prve medijske revolucije i intelektualne i političke rasprave koju je ta revolucija izazvala. Danas sve više imamo posla s virtuelnom kulturom, sa kulturom u sajber prostoru. Ali ako mislim da je vreme masovne kulture, kao istorijski ograničenog fenomena, isteklo, ne mislim da je time i vreme folklora i "divlje književnosti" prošlo. Tradicijski čovek već se dobro prilagodio internetu. Što se, pak, termina kič tiče, ja ga rado prepuštam likovnim kritičarima.
Rolan Bart u citatu koji koristite kaže da je "jezik neprekoračiv prostor servilnosti i moći". Kako se ta "servilnost i moć jezika" manifestovala u našem slučaju?
Na više načina. Ali, najviše u tome što najvažniji i najprestižniji deo naše takozvane nacionalne elite čine manje-više samozvani čuvari srpskog jezika, koji su oni proglasili najvećom nacionalnom svetinjom i nedodirljivom tajnom. U današnjoj Srbiji razvijen je, odnosno obnovljen je, pravi parareligijski kult jezika, sa pesnicima i književnicima kao žrecima tog kulta. Režimske novine danas slave jezik i pesnike koliko i vojsku i vrhovnog komandanta. Mnogi pesnici sebe nude kao bogomdane medijume preko kojih ide jedini mogućni kontakt nacije sa svojom suštinom koju jezik navodno krije. Danas više ima ovih vračara koje gledaju Srbima u jezik nego onih koji gledaju u zvezde, kafu ili karte. Ali mi, nacionalni ateisti, a to su vam oni koji u naciji, kulturi, jeziku ili bilo čemu sličnom ne vidimo tajnu, a još manje svetinju, mi nemamo drugo sredstvo odbrane od kulta jezika u službi nacionalizma i nacionalističkog režima nego opet jezik, jezik kritike, analize, misli, humora, ironije.
U knjizi "Politika simbola" kažete da je politika u najvećoj meri stvar simbola. Koji su najvažniji srpski politički mitovi i simboli novijeg doba?
Danas u javnoj komunikaciji u Srbiji dominira mit o srpskoj etnonacionalnoj zajednici, kao istovremeno prirodnom i božanskom entitetu. U tom mitu hrišćansko žrtvovanje radi novog života prevedeno je na teren religije nacije i postalo je kult smrti na oltaru nacije. Da bi nacija živela, oni koji vole moraju da ginu. U hrišćanstvu obred žrtvovanja odavno je samo simboličan, u religiji nacionalizma on je i dalje stvarno klanje.
Ono što je karakteristično za naše vreme jeste i mitologizacija predsednika države kao nepogrešivog vo?e i kriminalca kao plemenitog junaka, hajduka, Robina Huda...
I u demokratiji ima vo?a, neki su čak i mudri, a umeju i dugo da se održe na vlasti. Ali gde nema demokratije, mudrost, nezameljivost i politička besmrtnost su obavezne osobine vladara. Po tome što ćete u novinama naći da je naš veliki vo?a, odnosno sve veći vo?a sve manjeg naroda, mudar, nezamenljiv, itd. jasno se vidi da je reč o nedemokratskom režimu. Demokratija funkcioniše tamo gde mudrost nije koncentrisana na jednom mestu. Sličan, ali ipak, ne sasvim isti problem predstavlja pojava novih ratnih heroja iz sveta kriminalnog podzemlja. Nije čudno to što su oni kriminalci. Ko bi drugi mogao da bude danas ratni junak? Problem je u tome što su nam uopšte potrebni junaci. Jer to znači, kao što je davno rečeno, da smo nesrećan narod.
Ovih dana smo dobili i zabranjeni grad, Požarevac, ili kako jedan aforističar kaže Požarevec, asocirajući na Kumrovec.
Izvinite, ali prvi deo imena tog grada ima još subverzivniju asocijaciju.
Posebna priča je uloga folklora u ratu. U vašoj knjizi "Bordel ratnika" prema jednom citatu "Rat je seksi!".
Da, rat je u političkom folkloru i u drugim tekstovima koji ga propagiraju najpre predstavljen kao neka vrsta kupleraja, prava prilika za mladića da seksualno sazri, za zrelog čoveka da proba erotska uživanja o kojima u miru nije ni sanjao. Tu strategiju ratne propagande, taj ratno-propagandni erotizam najpre je privukao moju pažnju. Ali kasnije sam otkrio da se priča o bordelu ratnika ne svodi na to. U njoj se javljaju i neki mračni tonovi, jer ona, u nastavku, odnosno u svom dubljem sloju, govori o pripremi mladića za smrt. Erotski apeli su lažna propaganda. Od mladog čoveka u ratu se traži nešto sasvim suprotno od erotske raspojasanosti. On je pozvan da se od seksa i putenosti očisti da bi bio pogodan za žrtvovanje na tzv. "oltaru otadžbine". To je objašnjenje formule "junak srca junačkoga i duše devojačke".
U propagandnom ratu izme?u jugoslovenske vlasti i Zapada i Zapad koristi simbole i mitove iz prošlosti.
Srbija nije monolitna zajednica, ona se ne svodi na jedan glas, jednu misao i jednog vo?u. Postoji i ono što se zove drugom Srbijom, ali još više postoje mnogi glasovi Srbije, i oni, uz svu potrebu da na jednom nivou budu orkestrirani i artikulisani, traže da ostanu slobodno različiti. To još više važi za Zapad. Ne postoji Zapad koji mrzi Srbe i Srbiju. Ali postoje oni koji šire priče o divljem Balkanu i polucivilizovanim Južnjacima, kao i oni koji pričaju bajke o Truloj Evropi. Postoje i oni koji u nama ovde vide dobre divljake, koji uživaju u našoj navodno egzotičnoj prirodi. To su takozvani prijatelji srpskog naroda, koji uz pomoć prevodilaca stižu čak i do kafana u Skadarliji.
MILOVAN MARČETIĆ
Reporter