GLAVNA OBILJEŽJA NARODNE NOŠNJE I TEKSTILNE KULTURE HRVATA U MAĐARSKOJ |
GLAVNA OBILJEŽJA NARODNE NOŠNJE I TEKSTILNE KULTURE HRVATA U MAĐARSKOJ
Mađarsku obilježavaju široka vodoplavna područja, brežuljkasti predjeli i šumovite gromadne planine koje se izdižu poput otočja. Taj predio s raznovrsnim reljefom omogućio je formiranje i opstanak različitih skupina koje se međusobno razlikuju po jeziku, nacionalnosti, vjeri, nošnji i običajima. Stanovništvo Mađarske -pa tako i Baranje- od doseljenja Mađara pa sve do 15. stoljeća bilo je takoreći homogeno. Županija Baranja bila je jedna od najbogatijih, najgušće naseljenih i kulturno najrazvijenijih u državi. Od 15. stoljeća doseljava se u ovaj kraj sve više Hrvata. U početku su bježali pred Turcima, ali su stizali i za vrijeme turske vladavine. Nakon istjerivanja Turaka na ovo područje doseljavaju se Hrvati (Bošnjaci i Šokci). Novi kolonisti zaposjeli su nekada najbogatije a sada najviše stradale, za zemljoradnju najpogodnije dijelove županije.
Hrvate u Mađarskoj lučimo u više skupina, tako razlikujemo: gradišćanske, zaladske, bačko-šokačke, bunjevačke i racke Hrvate, dok u Baranji Hrvate možemo lučiti u pet etničkih skupina koje se razlikuju po jezičnom osobinama, nošnji i običajima. Ima nas danas u Baranji oko 16. tisuća. Nazivi tih etničkih skupina uvijek se temelje na relativnim obilježjima i lokalnim specifičnostima skupine. Tako možemo govoriti o podravskim, podravsko šokačkim, seosko šokačkim i mohačko šokačkim te bošnjačkim Hrvatima, koji dođoše iz Bosne i Hercegovine.
Narodna umjetnost, a unutar toga narodna nošnja svih Hrvata je čuvena zahvaljujući bogatim vezovima i bogatim tkanim uzorcima. Boje i uzorci zrcale etnički ukus -ukrasi- međutim, obilježavaju narodnosnu pripadnost. U ovom radu prikazat ćemo samo glavna obilježja tih bogatih nošnji posvetiti po cio rad.
Sve te etničke skupine same su proizvodile lan i kudjelju i od njih izrađivali svoju narodnu nošnju. Predenje i tkanje bio je ženski posao. Sve domaće potrebe žene su zadovoljile same, a višak su prodale ili zamjenjivale. Ako je više obitelji živjelo zajedno, svaka žena je tkala za potrebe svoje družine. Dužnost domaćice bila je da kudjelju i lan podijeli među snahama. Podjela je ovisila o broju djece.
Hrvati u Mađarskoj živjeli su na selu. Od sredine prošlog stoljeća nastaju uočljive promjene: muškarci postupno napuštaju narodnu nošnju, a u nošnji žena postupno prevladava tvornička tkanina i to naročito kod gradišćanskih i zaladskih te bunjevačkih Hrvata. Ove su promjene zapravo logična posljedica društvenih i političkih događaja tadašnjeg vremena. Jedna od bitnih promjena života seoskog pučanstva jest raspadanje mnogočlane družine, odnosno zadruge, na više samostalnih obitelji. U okviru uvriježene tradicije, svi su se poslovi obavljali u sklopu velike porodične zajednice, i to na temelju podjele rada po poslu i dobi. Unutar zadruge među ženske poslove ubrajala se opskrba svih članova obitelji potrebnim odjevnim predmetima. Odjeću su ove zajednice također same proizvodile, kupovale su samo neke dijelove narodne nošnje: obuću i naglavnjake. Ženski posao bila je prerada tekstilnih sirovina, predenje i tkanje, šivenje i ukrašavanje odjeća. Poslije raspada zadruge, žena više nije mogla obavljati ovaj važan zadatak, nije imala ni vremena ni snage za to budući su se njezini zadatci znatno proširili i povećali. Prema tome, možemo zaključiti da je usporedno s raspadanjem zadruga otpočelo i propadanje, odnosno preobrazba tradicionalne narodne nošnje. Naravno, nije to jedini razlog. Ne možemo zanemariti ni druge važne uzroke koji su se posve sigurno utjecali na ovaj proces.
Nakon Drugoga svjetskoga rata i na hrvatska sela u Baranji utječe gradska civilizacija, uzrokujući korjenite promjene u dotadašnjem tradicionalnom životu. Gube se postupno one tradicije koje su dotad bile bitne, kojih su se dotad držali, koje su usvajali, stoljećima čuvali i njegovali. Gubljenjem nošnji gubi se dotad zatvorena zajednica, njena očigledna posebnost, jer se mijenja okvir koji je ovu zajednicu dijelio od svijeta. Gubljenje nošnje ni unutar jedne date etničke skupine ne smijemo smatrati procesom koji teče istovjetno, u isto vrijeme i s istim intenzitetom. Osobita nošnja pojedinih krajeva može se smatrati živim organizmom na koji utječe okolina, koji je prilagođen krajoliku i to tako što na sebi nosi tragove osnovne ekonomske grane, dapače, u vezi je i s klimatskim uvjetima, ekonomskim uvjetima, ekonomskim položajem, standardom zajednice, nezavisno od materijalnog položaja pojedinca. U krajnjoj liniji narodna nošnja zrcali, uz drugo, vještinu stvaralaca i nosilaca te pečat umjetničkog nadzora i stvaralačke vještine što dolazi do izražaja u zadovoljavanju osnovne životne potrebe, kao što je odjeća. Sažeto rečeno, nošnju date zajednice određuje tri čimbenika: okolica, sredina, kulturni i povijesni čimbenici te pojedinačne stvaralačke želje.
Odjeća spada u osnovne ljudske potrebe koje se tijekom vremena mijenjaju, koje prema određenom lokalnom ukusu podliježu promjenama što se tiče boja, kroja i sirovina, tj. osnovnog materijala. Lokalni ukus, kao determinantan čimbenik, ovisi o tradicijama pojedinih krajeva. Tako je na primjer tradicija određivala norme odijevanja pojedinih starosnih grupa. Svi su se nastojali pridržavati nepisanih pravila da bi tako izbjegli kolektivnu kritiku sela, odnosno zajednice. U zatvorenoj kompaktnoj seoskoj zajednici način odijevanja, osim već spomenutog, sadrži čitav niz određenih pravila, koji su se tokom godina strogo pridržavali, prilagođivali im se. i koje su prenosili s koljena na koljeno. Svakako se odijeva prema ustaljenom redu i pravilu. Kroz ova pravila, koja je stvorila zajednica, narodna nošnja dobiva i društveni značaj, pokazuje poziciju, društveni rang nosioca unutar zajednice, zrcali nadalje spol, životnu dob, raspoloženje nosioca kao povod za oblačenje te nošnje. Osim toga, vidljive su razlike i između svakidašnje i blagdanske narodne nošnje. Što se tiče podravskih Hrvata, značajno je da se i muška i ženska nošnja izrađivala od domaćeg platna, a tu nošnju nosili su i ljeti i zimi. Značajno je za ovaj kraj da su još i 1950-ih godina tkali kudjelju.
Osnovnu boju nošnje podravskih Hrvata -bijelu određivala je boja platna. Ovisno o životnoj dobi, u žena na bijeloj osnovi nalazimo crvene, crno-crvene, crne uzorke na ramenima, dok je rubača (suknja) izuzev donjeg dijela prve pole, uvijek snježnobijela. Muška košulja, odnosno rubača i gaće također su bijele. Muška i ženska svečana pregača (lokali naziv: frtun, frtunac) nije bila od domaćeg platna, nego od tvorničkog. Najvažniji dio podravskohrvatske nošnje jesu rukavi ili oplećci (lokali naziv: opleća). Treba istaći u prvom redu njegovo arhaično obilježje. Naime, bilo je toliko kratak da nije sezao ni do struka, samo je pokrivao grudi. Prednji i zadnji dio sastoji se od po jedne pole, a obje strane od pol širine, koje su ujedno unutrašnji dijelovi rukava. Drugi glavni dio te nošnje jest suknja. Ta je imala pet-šest pola. Prva pola bila je uvijek od grubog, a ostale četiri od finijeg platna. Na donjem dijelu prve pole nalazio se otkani ukras koji je mogao biti crvene, crno-crvene i crne boje. Prednji dio bio je duboko zarezan. Sruk je bio nabran ili narozan, izuzev prve pole, koja je bila uvijek plosnata. Na donjem dijelu suknja je bila široko zavrnuta. Zbog specijalnog načina vezivanja suknje činilo se da žene imaju kratak struk. Suknja je sezala do koljena, ali je mogla biti i kraća. Legenda kaže da su zato vezali visoko suknje jer je to bio uvijek močvarast kraj. Najzanimljiviji dio te nošnje možda je pocelica ili pucolica koja zapravo ne prekriva pletenicu žene, što nije bio običaj kod Slavena. Podravsku pocelicu žena je dobila na svojoj svadbi poslije večere. Poculica je stezalica pravokutnog oblika, pričvršćena na debeli karton, obložena domaćim platnom od kudjelje, širine ljudskog dlana. Pocelica se stavlja odostraga na punđu i seže od jednog do drugog uha. Sitan fini vez, uzorci i boje pocelice vrlo su raznovrsni, za širenje pocelice bila je potrebna velika vještina jer motivi nisu bili nacrtani, nego je brižljivo slaganje uzoraka zahtijevalo veliku pažnju, koncentraciju i dobar ukus.
Podravsko šokačka narodna nošnja u Baranji održala se u životnoj uporabi kod starijih žena sve do danas. najvažniji i temeljni dio šokačke nošnje jest rubina. Ona izgleda kao dugačka bijela suknja, a zapravo platnena nabrana košulja koje se navlači preko glave. Sastoji se od dva dijela: oplećka i krila, koja su u struku sašivena u cjelinu košulje. Oplećak je gornji, prsni dio rubine i ima funkciju bluze, a krila su donji dio -suknje koja seže do pol listova, ili nešto ispod njih. Rubine za nedjelje i blagdane i uopće za svečanije prigode pravile su se od lanenog tkanja. Rubine od lanenog tkanja bile su ukrašavane vezom po žici, jer je laneno tkanje tanje, mekanije i finije pa je na njemu bilo lakše vesti, štiti uzorak. Rubina je nabrana oko vrata i pojasa. Rukavi počinju na naboru oko vrata, a stisnuti su u zapešću. Pri oblačenju podižu se do lakata. rubine podravskih Šokaca čuvaju jedan od osnovnih oblika ženske odjeće svojim izgledom i nekadašnjom funkcijom ujedno donje i gornje košulje.
Pojmu rubinu pripadaju i ukrasi uzorci pa bili oni i najskromniji. Mjesto, smjer i tehniku izvedbe određivala je tradicionalna zakonitost, a svakoj pojedinoj ženi bio je prepušten izbor ornamenta i skladanje motiva i boja unutar zadnjeg okvira. za svaku kategoriju uporabe, rubina je imala na raspolaganju po nekoliko uzoraka, a u bojama crnu, plavu i crvenu nit. Tek za najsvečanije rubine novije mode rabili su i druge boje. Žena je trebala voditi računa o funkciji za koju je rubina predviđena i o dobi nositeljice: spremala je rubine za radnu i blagdansku odjeću, za najsvečanije prigode, ali i za dane žalosti. Neke rubine izrađivala je žena sama sebi još kao djevojka, neke joj je napravila majka, a mnogo je naslijedila ne samo od majke, nego i od bake i prabake pa i od svekrve. Može se reći da je svaka Šokica imala otprilike pedesetak rubina. Od tako velikog broja žena je mogla birati rubinu za svaku prigodu i sa svim mogućim ukrasnim tehnikama po kojima su se rubine i nazivale.
Rubine su nosile Šokice u ljetno doba, dok se zimi u njihovoj nošnji pojavljuju vunene tkanine: vunena suknja i na nju obojak. Obojak je kao široka pregača bez resa, sašivena od dvije pole domaćeg vunenog tkanja. Suknja se u početku oblačila na rubinu pa je oplećak imao funkciju bluze. Donji dio rubine uopće se nije vidio ispod suknje. Šokice su vjerojatno brzo prestale nositi suknje povrh rubine, koju je bilo šteta ponositi samo radi oplećka, pa se uz suknje počela oblačiti aljinka. Aljinke ukrašene čipkom zvane šljorike nosile su se uz srednje suknje, a uz velike je trebalo je imati rokoko. Rokoko je bluza krojena u struk sašivena od kupovnog kašmira i baršuna. Baršun ili komoš bio je na velikoj cijeni pa je zato uz sve bogate suvrstice domaćih vunenih sukanja najviše vrednovana "suknja od baršuna". Ona se šarenila, jer su crnu pozadinu oživljavale raznobojne cvjetne kitice. Vrhunac u količini i ukrašavanju postigle su u drugoj polovini 30-ih godina i početkom 40-ih. Pretjerano ukrašavanje dovelo je do određenog smanjivanja umjetničke vrijednosti, i unatoč znatnom uloženom radu i troškovima. Sve šire i bogatije ukrašavanje popraćeno je povećanom uporabom tvorničkom materijala.
Nošnja drugih etničkih grupa -Bošnjaka, momačkih i seoskih okaca- vrlo je slična. Ženski plećci bili su istog kroja, samo je način ukrašavanja bio drugačiji. Bošnjački Hrvati i seosko-sokački Hrvati vezu svoje plećke geometrijskim uzorcima dok su Mohačani koristili trukovane motive. Sve te skupine primjenjivale su tzv. "baranjski visoki vez", samo su Mohačanke u novije vrijeme rabile slobodan vez. Zahvaljujući geografskom položaju sve promjene u modi našle su se prvo u Mohaču. Bošnjaci pretežito koriste crnu boju i samo kao popratne boje uzimaju zelenu, crvenu, žutu i plavu. Šokci su se pak najviše koristili crnom i crvenom. Šokci su na prekretnici dvaju stoljeće primjenjivali i metalnu nit na oplećcima, dok su Bošnjaci tu nit koristili na pocelicama.
Pregledavajući način odijevanja, tkalačku i vezilačku djelatnost ukrašavanja odjeće bačvanskih Šokaca možemo uočiti velike razlike i pojedinosti sa baranjskim nošnjama. Red kompozicija, uporabu boja, osnovnog materijala i niti ručnih radova santovačkih Šokaca razlikuje se od reda kompozicije baranjskih Šokaca. Kod ovih ručnih radova uočljiva je srodnost tehnike veza. I nehotice postavlja se pitanje: što zbližava ove etničke skupine ?
Baš ta zajednička nošnja, pogotovo otkad 1950-ih godina Mohačanke napuštaju svoju tradicionalnu nošnju, pa seoske i bačvanske Šokice te bošnjakinje tu nošnju o njih preuzimaju i tako preuzetu nošnju preinačuju po svom ukusu. Ovaj tip nošenja nalazimo danas samo tu i tamo u najstarijeg naraštaja. Naše nošnje, možemo reći, potpuno su nestale, nema ih više ni na svadbama, ni na svečanostima, niti u crkvi. Koriste je kulturno-umjetnička društva, ali sa manje poštovanja nego one zavređuju jer ni pomisliti ne mogu koliko je truda i pažnje uložila osoba koja je tu nošnju nekoć stvorila pri svijetlu jedne zadimljene petrolejke.
Ruža Begovac
Popis društvenih organizacija:
BAČKO-KIŠKUNSKA ŽUPANIJA:
ALJMAŠ
1. Tamburaški sastav Kulturnog centra (dječji i omladinski) (Klara Bende)
2. Dječji plesni ansambl Kulturnog centra (Aniko Dodonj)
3. Dječji plesni ansambl Opće škole Rákóczi (Valerija Petrekanić Koso)
4. Bunjevački divan klub (Marko Markulin)
DUŠNOK
1. Remenica - plesni ansambl i tamburaški sastav (Grgo Kovač)
GARA
1. Garski plesni ansambl (Eva Zorić)
2. Tamburaški zbor "Bačka" (Stipan Krekić)
KAĆMAR
1. "Neven" omladinski i dječji tamburaški orkestar (Ljubinko Mandić)
2. Omladinska kulturna plesna grupa (Katica Szep)
SANTOVO:
1. Dječji plesni ansambl (Marija Prodan)
2. Dječji pjevački zbor (Marija Aradi Šibalin)
3. Crkveni pjevački zbor (Joza Mandić)
BARANJSKA ŽUPANIJA
MARTINCI
1. Ženski pjevački zbor "Korjeni" (Kristina Gregeš Pandur)
2. Orkestar "Podravka" (Levente Varnai, Attila Kuštra)
3. Dramska sekcija martinačke Osnovne škole (Ljubica Kolar Vuković)
4. Pjevački zbor martinačke Osnovne škole (Marta Ronta Horvat)
5. Plesači martinačke Osnovne škole (Kristina Gregeš Pandur)
6. Tamburaški sastav martinačke Osnovne škole (Levente Varnai, Attila Kuštra)
MOHAČ
1. "Narodni plesni ansambl "Mohač" dječji, omladinski i odrasli (Stipan Filaković)
2. Narodni plesni ansambl "Zora" odrasli (Stipan Daražac)
3. Čitaonica mohačkih Šokaca (odrasli) (Antun Pavković)
STARIN
1. Omladinski tamburaški sastav "Biseri Drave" (Tibor Kedveš)
2. Dječji tamburaški sastav "Biserčići Drave" (Tibor Kedveš)
POGAN
1. Poganski ženski zbor (Erzsébet Orovicza Székely)
BUDIMPEŠTA
1. Ansambl "Luč" (omladinski) (Antun kričković, Marija Silčanov)
2. Ansambl "Tamburica" (dječji) (Antun Kričković, Marija Silčanov)
ĐURSKO-MOŠONSKO ŠOPRONSKA
DARNÓZSELI
1. Školski jačkarni zbor (dječji) (Elisabet Pormüller)
KEMLJA
1. Jačkarni zbor Mali dunaj (odrasli) (Edit Kővári Vecsei)
2. Jačkarni zbor Meršića (odrasli) (Marija Štipković)
KOLJNOF
1. Ženska klapa (Ildi Pajrić)
2. Koljnofski tamburaši omladinski (Zoltan Kiss)
3. Koljnofski tamburaši dječji (Geza Volgyi)
4. Koljnofski mješoviti zbor (dječji, omladinski i odrasli) Geza Volgyi
UMOK
1. Plesni ansambl (omladinski) (Esztera Németh)
2. Pjevački zbor (odrasli) (Eva Pálmai)
UNDA
1. Kulturno društvo "Veseli Gradišćanci" plesni ansambl (odrasli) (Štefan Kolosar)
2. Kulturno društvo "Veseli Gradišćanci" tamburaški sastav (odrasli) (Đurđica Balogh)
PEŠTANSKA ŽUPANIJA
ŠOMOĐSKA ŽUPANIJA
LUKOVIŠĆE
1. Plesni ansambl, pjevački zbor, tamburaški sastav, dramska sekcija OŠ (Joka Bunjevac)
ZALSKA ŽUPANIJA
MLINARCI
1. Klub hrvatske mladeži (Veronika Vuk)
SAMBOTEL
1. Hrvatski klub (Katica Harangozo)
2. Pjevački zbor "Đurđice" (Gertruda Nemeth)
SERDAHEL
1. Plesni ansambl "Fijolica" (Marica Čerčič)
SUMARTON
1. KUD Sumarton - plesni ansambl -dječji i omladinski (Fehervari Andrea)
pjevački zbor odrasli (Brigitta Toth)
duvački orkestar odrasli (Laszlo Hederics)
ŽELJEZNA ŽUPANIJA
NARDA
1. "Mladina" Hrvatska omladinska organizacija (Kristina Glavanić)
2. Plesačka grupa (Estera Bosić-Škrapić)
3. Pjevački zbor (Károlyi Pálné)
PETROVO SELO
1. Hrvatsko kulturno društvo "Gradišće" (plesni ansambl, tamburaški sastav) (Mikloš Kohut, petar Škrapić)
2. Ljubičice ženski komorni zbor (Jolanka Kocsis)
3. Amatersko kazalište "Igrokazačka grupa" (Laszlo Škrapić)
PRISIKA
1. "Zviranjak" Prisičko hrvatsko društvo za čuvanje običaja i polipšavanje sela tamburaški sastav omladinski i odrasli (Wellner Ervin)
2. "Zviranjak mali tamburaši (Wellner Ervin)
3. "Zviranjak" plesni ansambl omladinski i odrasli (Matilda Szinger)
4. "Zviranjak" pjevački zbor odrasli (Kauffmann Ferencne)
5. "Zviranjak" dječji plesači (Katica Meršić)
O JEZIKU HRVATA U MAĐARSKOJ
Hrvatsku manjinu u Mađarskoj karakterizira:
1. Znatna naseljenost i geografska nepovezanost područja na kojima žive, od mađarsko-austrijske do mađarsko-srpske granice.
2. U govorima (sedamdesetak naselja)/ zastupljena su, kao i u Republici Hrvatskoj, sva tri organska narječja: čakavsko (u Mađarskom dijelu Gradišća), kajkavsko (u Mađarskom dijelu Pomurja i nekoliko naselja u mađarskoj Podravini) i zapadnoštokavsko (dijelom u Podravini, u Baranjskoj županiji, oko Pečuha, u selima uz mađarsko-srpsku granicu te u nekoliko sela oko Kaloče i Budimpešte), uz opću napomenu da većina Hrvata u Mađarskoj govori štokavski.
3. Ne samo da nisu svi preci Hrvati u mađarskoj došli istim migracijskim valom, kao što je poznato uglavnom bježeći pred Turcima u sjevernije i sjeverozapadne krajeve, tj. u današnje južne i zapadne krajeve Mađarske, veći se dio Hrvata u Mađarskoj pouzdano može smatrati starosjedilačkim stanovništvom, i to Hrvati uz Muru i Dravu.
Položaj Hrvata u velikoj je mjeri određen povijesnim nasljeđem. Do sredine 18. stoljeća završava doseljavanje Hrvata u mađarske krajeve što će biti presudno za njihovu kasniju sudbinu. Naime, upravo zbog tih okolnosti hrvatska etnička skupina u Mađarskoj, da ih navedem redom kako sami sebe nazivaju: gradišćanski Hrvati, podravski Hrvati, pomurski Hrvati, Šokci, Bošnjaci, Bunjevci, Raci- nisu bile zahvaćene i uključene u proces stvaranja i oblikovanja nacionalne samosvijesti, toliko značajne za postojanje i opstojanje mnogih, posebno manjih europskih naroda u 19. i 20. stoljeću, pa tako i za Hrvate u Hrvatskoj. Hrvati u Mađarskoj nalazeći se izvan tih zbivanja, ne računajući tu dio bačkih Bunjevaca, ostaju u nacionalnom i kulturološkom pogledu na razini lokalno-etničke svijesti, pa se onda sukladno tome može govoriti jedino o postojanju lokalnog jezičnog pa i etničkog koda, tj. nije izrađen i drugi, općehrvatski nacionalni, kulturološki i jezični identifikacijski kod, a što se manifestiralo u praksi na sljedeći način, a dobrim se dijelom i danas stanje isto: jest, mi smo Bunjevci i govorimo bunjevački, jest da smo mi Šokci i govorimo (divanimo) šokački, mi smo Bošnjaci i govorimo bošnjački, a mi pak budući smo Raci , racki, i svi smo mi dobri katolici kao i naši preci. No, mi nismo Hrvati već Bunjevci, a prema toj bismo paradigmi mogli supstituirati ostale navedene skupine i rezultat bi bio uvijek isti – nepostojanje zajedničkoga hrvatskoga identiteta. Jedino Podravci, Pomurci i Gradišćanci nazivaju sebe Orvatima, Horvatima što ujedno ne znači da kod njih postoji svijest o pripadnosti svekolikom hrvatskom etničkom korpusu. Povezivanju hrvatskih etničkih skupina u jednu cjelinu i postupnim izgrađivanju njihove svijesti o pripadnosti zajedničkomu nacionalnom tijelu nisu pogodovala ni vremena koja su slijedila.
Naime, poslije Prvoga svjetskog rata u tzv. posttrianskom razdoblju, u teritorijalnom pogledu “pogubno okljaštrenoj” (doslovna prevedenica često rabljene sintagme u mađarskoj državi), u atmosferi opće potištenosti i šoka mađarske nacije zbog posljedica rata, stupanj tolerancije prema nemađarima (osim prema Nijemcima) svodi se na minimum. Tako društveno ozračje “sugerira” pripadnicima manjina jedini mogući put egzistencijalnog opstanka: što bržu integraciju, zapravo asimilaciju u mađarski nacionalni korpus. To je vrijeme kada se od strane države osnovnim uvjetom za obnašanje i najniže dužnosti u državnom činovničkom aparatu (npr. “malog birova” na selu) postavlja mijenjanje nemađarskog prezimena u mađarsko. Tako su nastala masovna fantomska mađarska prezimena poput Pécsvári od Petranovića, Várnai od Vašćana, Légrádi od Jelića, Keszthelyi od Kolarića, Rigó od Kosa itd. A onda, da zlo bude još veće, iza Drugoga svjetskoga rata Hrvati su u Mađarskoj bili pogođeni i famoznom odlukom Informbiroa, čime su ionako labavi kontakti između Hrvata u mađarskoj i Hrvatskoj u cijelosti prekinuti, zamrli, a dio svjesnih Hrvata odveden na prisilni rad u Hortobágy (mađarski goli otok).
O plodovima unitarizma u Jugoslaviji, i u jezičnom i u kulturnom pogledu, ne može se puno reći jer su oni os 60-tih godina, kada su potpuno poboljšani mađarsko-jugoslavenski međudržavni odnosi, preslikani i na odnose Hrvata i Srba u Mađarskoj.
Pa iako su se demokratskim promjenama korjenito izmijenili odnosi novonastale i međunarodno priznate države Republike Hrvatske i Republike Mađarske, a u tom sklopu i europska razina odnosa većinskog naroda prema manjinama, jednako tako i zamjetno povećanje skrbi matične zemlje za Hrvate u Mađarskoj, ipak zabrinjavajući proces asimilacije iznenađuje samo one koji ne poznaju prilike otprije.
Izloženi kraći, dakako ne i potpuni, kronološki pregled zbivanja koja su determinirala sudbinu Hrvata u Mađarskoj može poslužiti kao povijesno-politički okvir za prosudbu jezičnoga stanja a posebno odnosa Hrvata, odnosno da budem precizniji hrvatskih etničkih skupina u Mađarskoj, prema zavičajnom govoru i prema hrvatskome književnome jeziku.
U hrvatskim se govorima u Mađarskoj generalno može reći da su sva tri narječja proučavana, pa iako je sve veći broj objavljenih radova jedva da ima monografski obrađenih cjelina. Kolika je važnost ovih govora među ostalima i za hrvatsku dijalektološku znanost, kao i za povijest hrvatskoga jezika uopće neka potvrde dva primjera;
1. Budući je migracija hrvatskih skupina u Mađarsku završena do polovice 18. stoljeća oni bolje čuvaju neke arhaične osobine nego matični govori. Tako npr. štokavsko-čakavski govori se u (mađarskoj) županiji Baranji međusobno razlikuju prije svega refleksom jata /e/ a dijelom i akcentuacijom. Iako je riječ o pretežito jekavskim govorima pojedini mjesni govori pokazuju svu složenost realizacije refleksa jata jer supostoje na razmjerno malom prostoru: ikavsko-ekavski govori (pisak-lešnjak- Kašad-Kásád)
ekavsko-jekavski (breg-vjetrenjača-Kukinj-Kökény)
ikavski- (vinac-kudiljišće-Vršanda-Veršend) te
ikavsko-jekavski (cvit-mjera-Semartin-Alasószentmárton)
2. Mešudijalektno prožimanje štokavskih i kajkavskih govora dalo je zanimljive rezultate, osim u području leksika i tvorbe riječi, posebno u sintaksi.
3. Kajkavski govori u Pomurju i čakavski u Gradišću čine vrijedan doprinos cjelovitom sagledavanju dijakronije tih narječja.
Društveni i gospodarski razvoj, izmijenjen način življenja te eksplozivni prodor medija masovnog priopćavanja snažno se zrcale na hrvatske govore u Mađarskoj. Promjene su u jezičnom smislu dvosmjerne:
1. Imajući u vidu povijesno nasljeđe i pouke nije čudno što mađarski jezik postupno postaje zajedničkim jezikom komuniciranja u nekoć homogenim hrvatskim, pretežito seoskim sredinama. Budući utjecaj mađarskog jezika na hrvatske govore i modalitete rezultata toga utjecaja na ulaze u predmet naslovom naznačene teme ostat ćemo na razini registriranja tih činjenica.
2. U znatno slabijem opsegu na hrvatske govore u Mađarskoj kontinuirano utječe jezik emisija radijskih i televizijskih postaja u Hrvatskoj i hrvatskih manjinskih medija u Mađarskoj.
U kontekstu izlaganja o jezičnoj raznolikosti govora hrvatske manjine, pa u sklopu toga i odnosa hrvatskoga književnoga jezika i dijalekata u Mađarskoj, poseban je problem predstavljao, čak više nego u bivšoj Jugoslaviji, sam naziv jezika. Naime kada se poslije II. svjetskog rata formiraju institucije kao što su škole, novine radio a kasnije i tv emisije i za manjine, pa tako i za Hrvate i Srbe, i to zajedničke, po uzoru na tadašnju Jugoslaviju (populacijski je odnos bio 9:1 u korist Hrvata) nastala je prava zbrka. Zapošljavaju se uglavnom Srbi koji su, zahvaljujući pravoslavnim vjeroispovjednim školama u međuratnom razdoblju, imali svoj prosvjetni kadar pa onda u imenovanju jezika dominira naziv srpski, rjeđe srpskohrvatski. Tako će npr. u čisto hrvatskim sredinama djeca morati učiti riječi za koje ranije nikad nisu čula: supa, hleb, pasulj, sveska, dockan, hartija…
Pogoršanjem odnosa između Mađarske i Jugoslavije mađarske vlasti potenciraju uporabu naziva južnoslavenski. Otuda nije čudno da su do 80-ih godina u Mađarskoj postojale isključivo južnoslavenske škole, južnoslavenske folklorne grupe….
Takav je odnos rezultirao i odbojnošću prema učenju takvoga južnoslavenskoga književnoga jezika i također pridonosio asimilaciji jer je napuštanje hrvatskoga automatski značilo i prelaženje na mađarski jezik, a time gubljenje ne samo vlastitoga jezika, već i kulture i običaja. Sada je već razvidno da se poznavanje mjesnoga govora ne promatra u njegovoj pasivnoj datosti, već u komunikacijskoj funkciji. U tom slučaju, dakle, on čini prepoznatljivo obilježje hrvatskoga identiteteta u Mađarskoj. Pri ovakvoj tvrdnji, osim naglašavanja komunikacijske uloge jezika uopće, ovdje njegova dijalektna pojavna oblika, dijalektni idiom valja promatrati kao tradiciju koju treba njegovati i čuvati radi uspostavljanja kontinuiteta, jer se ne smije zaboraviti da su ovo dvoje, tradicija i kontinuitet sinonimi kulture, a ona pak bitna odrednica svakog pa i hrvatskog, iako po statusu manjinskog, identiteta.
O postojanju za naše prilike veće, prepoznatljive hrvatske etničke skupine, kako ih ja ovdje na osnovu izloženoga poimam, možemo govoriti u slučaju podravski, pomurskih (zalskih) i gradišćanskih Hrvata s izraženom tendencijom naglog gašenja živog hrvatskog zavičajnog idioma i u tim sredinama.
Od društvenih promjena 1991. g. u Mađarskoj i nastanka samostalne države Hrvatske, ustanove Hrvata odvojene su od srpskih, naziv hrvatski pa i hrvatski književni jezik sve je više u optjecaju, dosta se toga promijenilo i u gledištima o vrijednostima što ih predstavljaju dijalektni idiomi, no pouzdani vrijednosni sudovi mogu se dati tek nakon što zaživi novoustrojena praksa.
www.croatica.hu
dr. Ernest Barić
|
|