DRUSTVENI RAZVITAK HRVATA (recenzja)


Sociolog Dinko Tomašić je napisao knjigu koja objašnjava neke pojave koje su vezane uz društveni razvitak Hrvata. Unatoč historijskom teritorijalnom nejedinstvu , autor je podijelio prostor života etničkih Hrvata na dva dominantna sistema društvenih vrijednosti. S jedne strane , u sjevernim i zapadnim dijelovima , te parcijalno u istočnim , razvijala se tzv. zadružna kultura. S druge strane , prema jugoistoku se razvijala tzv. plemenska kultura. Te dvije kulture predstavljaju samo ideal tipove s obzirom na dominantne vrijednosti , uzimajući pritom u obzir iznimke koje postoje u obje vrste.

Plemenska kultura je karakteristična za kulturološko određenje Balkana. Solidarnost se bazirala na krvnom srodstvu. Suradnja je postojala među rodovima. Rodovi su se ujedinjavali u plemena , premda su među njima postojali rivaliteti. Pozicije u rodovima su bile nasljedne , po patrijarhalnoj liniji. Postojala je striktna podjela rada između muškaraca i žena , a patrijarhalni sistem se bazirao na inferioriziranju i prinuđivanju žena. Među četama plemenskih pljačkaša je dominirao herojski kodeks časti. Sva sredstva su bila dopuštena protiv neprijatelja , neovisno o moralnim principima. Herojske pjesme su služile jačanju ponosa , te mržnje i osvete prema neprijatelju. Karakteristike odgoja su bile agresivnost , impulzivnost , egocentrizam i autoritarnost. Prijevare i okrutnost su bili tolerirani načini ponašanja , negirajući time vrijednost pravednosti. Politička moć se bazirala na primjeni gole prinude i slijepe podložnosti vladarima. Plemenske skupštine su donosile odluke na bazi prinude od strane plemenskih poglavara , pa su suprotna mišljenja bila smatrana kao izdajnička. A to je važan element plemenske kulture sa Balkana. Pravo participacije su imali isključivo naoružani muški banditi. U sferi seksualnosti je dominirala moralna hipokrizija. S jedne strane se isticala važnost religije u sferi seksualnosti kroz vrijednost obitelji , a s druge strane su se vodili seksualni životi puni neobuzdanih strasti , neodanosti itd. Pozicija žene u toj ratničkoj kulturi je bila isključivo za rađanje djece , koja su trebala biti budući ratnici. Postojala je izreka da nesretnom čovjeku umire stoka , dok sretnome umire žena.

Iz ekonomske perspektive , to je bila stočarsko – nomadska kultura , koja je prelazila u onu ratničkog karaktera. Zato je važno bilo zauzimanje strateških pozicija , kao priprema za pljačke drugih teritorija. To je bila glavna profesija muškaraca , dok su žene trebale skrbiti za kuću , djecu i stoku. Zbog defenzivne nesigurnosti se javila nužnost ujedinjavanja grupi određenih rodova u plemena. Dominiralo je ekstenzivno stočartsvo , sa agrikulturnom zaostalošću. Manje od trećine tla je bilo obrađeno. Od stočara su korist imali trgovci. Mnogi stočari su emigrirali. Velika je bila ekonomska diferencijacija između bogatih i siromašnih. Ali unutoć siromaštvu su postojale istaknute potrošačke strasti. To se manifestiralo u kupnji luksuznih dobara , primjerice odjeće i kuće , a mnogo se trošilo na pogrebe i vjenčanja. O vjenčanjima nisu odlučivali samo muškarac i žena , već i rodbina. Ako je bilo konflikata među svatovima , nečasno je i kukavički bilo povlačiti se iz konflikta. Poznata su bila groblja svatova. Ugled svatova se određivao po broju pozvanih gostiju , te velikoj ponudi jela i pića. Krčmarski život je bio popularan. Bogataši su težili isticanju zbog dobivanja časti od društva. Važan je bio vanjski izgled. Kako se govorilo , da su više voljeli odjela , nego jela , i da nitko nije znao što je u njima , a svako je mogao vidjeti što je na njima.

Religijski kler je imao važan utjecaj , većinom tek na nominalnoj razini religioznosti. Iz realne perspektive religioznosti , prakticiranje vjere , moralnih principa i čitanje Biblije je bilo na niskoj razini. Kler je dužnost političke kontrole sela i jačanja autoriteta plemenskih poglavica. Poglavice su bili darežljivi prema kleru. Kler je u nekim situacijama zahtijevao krvne osvete za ubojstva poglavica. Vladari nisu bili neovisni , jer vrhovni autoritet je imao Vatikan. Na tim područjima su postojali i interesi Srpske ortodoksne crkve. Supersticijska i poganska vjerovanja su bila vrlo razvijena , zbog nedostatka religijske i znanstvene spoznaje.Većina crkava je bilo u južnim dijelovima , a manje prema sjeveru.

Plemenska kultura se počela pretvarati u tzv. hajdučko – uskočku kulturu. Ona je bila dominantna iz smjera Like i planina uz Jadran , u prvom redu Velebita i Dinare , prema bosansko - hercegovačkim , te srpskim i turskim etničkim teritorijima. To su bili granična i neprohodna područja , gdje su dominirale šume , močvare i krš. Ona su teško mogla doći pod administrativnu kontrolu. Uskoci su izbjegavali formalne sankcije tako što su uskakali na područja drugih administrativnih autoriteta. Hajduci su imali svoje pomagače. Hajdučkim plijenom su trgovali krčmari. Tipičan oblik manifestiranja hajdučke osvete je bilo paljenje sela. To im je donosilo društvenu čast , te su predstavljali uzore budućim generacijama. Autoritarna moć je pripadala harambašama. Hajduci su imali deficitarni običaj da naporan i legalan rad shvaćaju kao vrijednost. Laki i kriminalni profit je bio dopušten. Nije postojao smisao u važnosti štednje , što vodi prema akumulaciji kapitala. Zato se u toj kulturi nije mogao razviti kapitalizam. S druge strane , profesionalna prosjaćenja su bila česta. Trgovina se bazirala na pljački , primjerice kod gusara. Važna karakteristika trgovca je bila lukavost. Nepravednost je značila mudrost , dok su težnje za pravednošću bile znak gluposti. Lažna svjedočanstva na sudovima su bila tolerirana. Pisma , novac i dokumenti su često bili krivotvoreni. Mjerenja su bile bazirana na prijevarama.

Nema sumnje da ovakva kultura nije mogla biti plodna za razvoj demokratskog i kapitalističkog poretka , te razvoja građanskog društva. Agresivnost , impulzivnost , autoritarnost , nepoštivanje bazičnih ljudskih prava , nepostojanje mirnog javnog dijaloga , potiskivanje kritičkog i otvorenog razmišljanja kao izdajničkog i lažnog , prezir prema ambicioznim pojedincima , generalna moralna hipokrizija i korupcija , nedostatak smisla za pravednost i vladavinu pravde , korupcija i organizirani kriminal , inferioriziranje žena , nasilje u obitelji i druge pojave su samo neke od karakteristika društva koje je bazirano na antidemokratskim elementima. Odbijajući prihvaćanje zapadnih vrijednosti , ta društva su odredila kulturološki pojam Balkana.

Zadružna kultura je bila dominantna u Hrvatskom Zagorju i Međimurju , a parcijalno se manifestirala u Slavoniji , gdje je postojala mnogo veća razina etničke i religijsko – konfesionalne tolerancije , u odnosu na ostale dijelove. Sigurno je da su ti dijelovi bili pod utjecajem kulture iz Srednje Europe. Važnu ulogu je imala samodisciplina , u obliku kontrole emocija , pa je racionalnost u djelovanju mogla biti na višoj razini nego u plemenskoj kulturi. Društvena pravednost je bila važna ideološka baza hrvatskih seljaka. Seljaci su održavali različite proteste protiv feudalističkih odnosa koji su ih potlačivali. Premda su postojali već u 13. i 14. stoljeću , glavni protest seljaka se dogodio u 16. stoljeću. Problem je bio u nametanju crkvene desetine seljacima , s prijetnjama prinudom i prokletstvom. Seljaci su bili aktivni u borbi protiv feudalnih privilegija. Ekonomska diferencijacija je kod seljaka bila mala. Seljaci su bili organizirani u zadrugama , koje su se zvale skupčine. One su predstavljale autonomne i autarhične teritorijalne jedinice , ali je to bio razlog zaostalosti hrvatskog feudalizma za onim na Zapadu. Ipak , te jedinice su bile demokratski organizirane. Rodbinske veze nisu nužno imale veliku važnost u odlučivanju koliko princip jednakosti. Važna je bio kolektivni interes , a ne politika gole prinude i egoizma. Kooperacija i poštivanje mišljenja su bili na mnogo višoj razini nego u plemenskoj kulturi , iz koje se razvila agresivnost i autoritarnost u načinu razmišljanja.

Iz prikazanih karakteristika se može zaključiti da su u određenoj mjeri neki elementi još prisutni , premda u mnogo manjoj mjeri nego ranije. Važno je reći da generalizacije nisu produktivne , jer s razvojem građanskog društva svaki pojedinac započinje vlastiti razvoj i nije tek slijepo podložan utjecaju masa. Ipak , kolektivistički i plemenski mentalitet još postoji u nekim dijelovima u određenoj formi , kao što je prije postojao. Premda su to sociološke činjenice , često se događaju situacije u plemenskim oblicima kultura da ljudi teško mogu prihvaćati sociološke činjenice koje opisuju njihove kulturne vrijednosti. Problem leži u tome što je sociologija znanost u službi građanskog društva , pa često ima kritički pristup prema sebi suprotnom plemenskom društvu. S druge strane , pripadnici plemenskog društva nisu spremni na samokritički odnos prema vlastitoj kulturi , jer mišljenja i vjerovanja koja su suprotna stavovima masa se često shvaćaju kao izdajnička. U takvim situacijama nije moguć pluralizam , pa demokracija ne postoji. Pojedinac nema slobodu savjesti i mišljenja da drušvene pojave promatra iz perspektive znanstnene objektivnosti i preciznosti , već ih psihologija mase prinuđuje na slijepu odanost čoporu , gdje svi moraju misliti kolektivno , simplificirano i mitološki.

http://www.rkczg.hr/dznanosti/drhrvata.php