Prosperov Novak: Ne vjerujete prodavačima političke magle! |
Prosperov Novak: Ne vjerujete prodavačima političke magle!
Pismo Slobodana Prosperova Novaka upućeno hrvatskoj javnosti prije no što je razriješen s dužnosti ravnatelja Dubrovačkog ljetnog festivala / Dubrovačke ljetne igre desetljećima su bile čedo socijalističke države, a onda i državotvornosti, ali sada su, što je još gore, postale plijen političara / Ovdje se ne radi, kao što se sugerira, o nekom računovodstvenom pitanju, ovdje se radi o linču politike nad onima koji se zalažu za autonomiju kulturnih projekata / Uspjeli smo sami zaraditi gotovo 3,000.000 kuna i na koncu smo na izvrsno izveden program, u vezi s čime se svi slažu, završili godinu s minusom koji je realno manji od 800.000 kuna
Ministar kulture u Vladi Republike Hrvatske dr. Antun Vujić izjavio je kako u roku od tri dana očekuje moju ostavku na mjesto ravnatelja Dubrovačkih ljetnih igara. U vezi s ministarskom porukom želim reći javnosti da mi niti na kraj pameti ne pada da bilo čime g. Vujiću olakšavam posao.
Ministar koji je prihvatio moć da imenuje direktore kulturnih institucija neka ih po svojoj savjesti i razrješuje.
Bilo je tako u komunizmu, bilo je tako u tuđmanizmu, a tako je i danas. Samo prije nije bilo, ali bi danas trebalo biti, da političar koji čelnike kulturnih institucija razrješuje za takvu odluku ima i neke valjane argumente.
Vujić ih u mom slučaju nema i ja pred hrvatskom javnošću tvrdim da on za raspuštanje Vijeća Igara i ravnatelja nema niti jedan relevantni razlog. Dapače, smatram da takvim najavama vodi Festival u nepotrebnu krizu.
Dubrovački je festival, između ostalog mojim trudom, upravo izišao iz krize, a što se neki elementi tog izlaska ne sviđaju gradonačelniku Dubrovnika Vidu Bogdanoviću, s kulturom nema ama baš nikakve veze. Jer iza Vujićeve odluke o raspuštanju Vijeća i poziva na moju ostavku stoji dubrovački gradonačelnik Vido Bogdanović. S njegovim neprofesionalnim zamislima o dubrovačkoj kulturi polemizirao sam javno i žestoko. Polemizirao sam protiv političke uzurpacije Festivala, kojemu inače dubrovačko Poglavarstvo dodjeljuje samo 800.000 kuna, i to za tzv. gradske funkcije. Javno protestiram da su i ministar Vujić i župan Šprlje, koji Festivalu inače dodjeljuje samo 500.000 kuna, postali instrumenti destruktivne politike koju vlast već godinama provodi u Dubrovniku. Vido Bogdanović u tom jadnom igrokazu samo je poželio biti glavni lik.
Usred Ministarstva kulture doživio sam da me se prošlog petka na sjednici Vijeća Igara javno ignorira, a onda da me petnaest minuta poslije Ministar ogovara na press konferenciji sazvanoj u povodu Dubrovačkih ljetnih igara, a na koju me se kao ravnatelja Igara uopće nije pozvalo. Na toj sjednici neki je novinar, naivan ali u trendu hrvatskih naslovnica, pitao da li tu ima osnove za nečiju krivičnu odgovornost. Ministar mu je navodno spremno odgovorio da nema, zaboravljajući pri tom da mu je odgovor trebao biti ne samo niječan i mlak nego da je trebao biti određeniji. Naravno da ovdje nema implicirane krivnje, gospodine Ministre, naravno da je nema jer ovdje se ne radi, kao što se sugerira, o nekom računovodstvenom pitanju, ovdje se radi o linču politike nad onima koji se zalažu za autonomiju kulturnih projekata.
Ljetne Igre desetljećima su bile čedo socijalističke države, a onda i državotvornosti, ali sada su, što je još gore, postale plijen političara koji se nisu snašli pred različitim interesima zatečenih u tom inače miniranom prostoru. Mene su u Dubrovnik prije osam mjeseci poslali da taj okuženi prostor oslobodim od politike. Doživio sam da su oni koji su me po tom zadatku poslali sada odustali od prvotne zamisli i da sada upravo oni sve čine da Festival vrate u krilo politici.
Od političara nitko i nije tražio rješenja. Od njih sam tražio uvjete koji će mi pomoći da zatečene probleme riješim. Ne samo da mi ih nisu ponudili nego su me onemogućili u najvećem broju aktivnosti. Nikako se ne slažem s odnosom g. Bogdanovića prema kulturi u Dubrovniku. On je kulturne radnike Dubrovnika i mene vrijeđao mnogo puta, on nas smatra neradnicima i to javno govori, on je izravni krivac za katastrofalno stanje u Kazalištu Marina Držića, za propast Simfonijskog orkestra, krizu Dubrovačkih muzeja i galerija...
Ja sam u medijima s tim gospodinom razmijenio oštre riječi, ali ja sam govorio o stvarima koje poznajem, a on je govorio iz pozicije sile i o stvarima koje ne poznaje... Ja takove uvrede od nekompetentnih ljudi ne želim primati i tom sam gospodinu neravnopravan protivnik za njegove nebulozne kulturološke zamisli. Nas povezuje samo to što sam ja o gradu kojemu je on gradonačelnik napisao desetak knjiga. Sve drugo u vezi s tim gospodinom mene ne zanima. Sve drugo je procesur, pardon procedura.Ali u ime toga gospodina Ministar je neki dan režirao sjednicu Vijeća Igara kao da je ona sjednica ministarskog kabineta, u ime gospodina gradonačelnika sjednica je Vijeća odgađana gotovo mjesec dana i to sve dotle dok on nije mogao na svom Poglavarstvu u Dubrovniku bez ikakovih argumenata odbiti moj izvještaj. Kad se Bogdanović to usudio učiniti u Dubrovniku, tek onda se Ministar usudio konstatirati kako će i on učiniti isto.
Ministar se, naravno, oboružao računovođama i pravnicima. I dok su Bogdanoviću bile dovoljne neistine, Vujić se bavio »činjenicama«.
Argumenti Ministrovi su računovodstveni. I upravo na tomu oni padaju i upravo tu su najtanji. Ministri koji gospodare milijunima maraka, od nas - kojima se u projektima koje ostvarujemo stotinu tisuća kuna i koje nam se čine brdima u projektima koje ostvarujemo - dakle ti ministri sada traže transparentnost, traže je čak i onda kada izvedemo nemoguće i kada nam programi prema saznanju čitave javnosti uspiju. Ti ljudi, nažalost, ne znaju ili su zaboravili da je hrvatska kultura bila jedino velika kad je bila netransparentna i kad je nisu gušili birokrati.
Ja želim javnosti reći da sam Dubrovačke ljetne igre preuzeo s dugom hadezeovske vlasti od dva milijuna kuna. Želim hrvatskoj javnosti reći da sam program preuzeo i modificirao s neuravnoteženim budžetom i da sam prihvatio na svoj obraz i onaj prethodni dug od dva milijuna kuna i da sam ušao u program koji je otvarao moguće minuse za još milijun i pol. Jer za mene je kultura rizik, a ne ziheraštvo. Ja sam, ne sâm nego zajedno sa svojim suradnicima prihvatio da uđem u realizaciju programa s tri i pol milijuna nepokrivenih sredstava. I na kraju mi smo uspjeli. Uspjeli smo sami zaraditi gotovo 3,000.000 kuna, uspjeli smo raznim vratolomijama uštedjeti oko milijun kuna i na koncu smo na izvrsno izveden program, u vezi s čime se svi slažu, završili godinu s minusom koji je realno manji od 800.000 kuna.
I još nešto upravo danas u trenutku tih računovodstvenih netransparentnosti mi u džepu već imamo dva pripremljena sponzorska ugovora koji već prije Božića rješavaju sav problem premošćivanja financijskih nedoumica.
Ali, problem je mnogo dublji od računovodstvenih i blagajničkih Ministrovih analiza. Problem se otvorio usred ljeta. Meni je već 24. kolovoza Ministrova pomoćnica stanovita glumica tužna lika i političarka Ljiljana Štokalo iz publike na svečanoj sjednici, kad sam počeo najavljivati program za sljedeću godinu, davala rukama i nogama znakove da stanem jer da govoriti o programu nije moj posao. Već tada su se dogovorila gospoda da me zavlače i da koriste moju energiju, da danas kada imam kompletni program sljedećih Igara oni sjednicu Vijeća tih Igara, a Vijeće je po statutu moje savjetodavno i stručno tijelo, završe kao da je partijski sastanak i da me se u biti ne pita za program i za ono što je napravljeno.
A ja sam dogovorio međunarodnu produkciju Ivšićeva »Gordogana«, dogovorio sam postavljanje Kanavelićeve nepoznate barokne tragikomedije, dogovorio sam postavljanje Shakespeareova »Richarda III.«, dogovorio sam tri komorne opere, među kojima Bartokova »Modrobradog« i praizvedbu najstarije hrvatske opere iz 1617. »Euridice«. Glazbeni program već sada ima glavne konture, a s međunarodnom družinom Mladena Vasarya već smo dogovorili intenzivni petnaestodnevni ulični teatarski program.
Komu da pričam da ja nisam političar, nego kulturni radnik? Onima koji su mi već 15. travnja savjetovali da ne zadržim stare suradnike Juvančića i Dešpalja? Njih nisam poslušao. S Dešpaljem i Juvančićem želio sam surađivati na ovoj prvoj sezoni. Da sam bio premekan prema tzv. starim kadrovima i da sam odmah trebao osvježiti suradnički tim, vidjelo se neki dan na sjednici Vijeća Igara. Na tom stručnom tijelu moji »suradnici« Dešpalj i Juvančić glasovali su protiv svojih vlastitih izvještaja. Stvar jedva da je poznata među komsomolcima.
Dobronamjerni su mi u travnju govorili da ne idem u Dubrovnik jer da je taj grad davno napustio svoje stanovnike. Nisam im vjerovao. Sada znam da su djelomično bili u pravu, ali im još uvijek ne vjerujem jer poznam neke stanovnike toga grada u kojima taj grad još uvijek stanuje.
Naučio sam na nasilje moćnih, ali znam i što je moć nemoćnih. Oni koji imaju moć izbornih listića, traju samo s tim listićima. Mi koji se bavimo snovima, trajemo dulje od njih. Zbog toga linija kulture i linija politike treba da tvore paralelne pravce. Na Dubrovačkim ljetnim igrama političari su pokazali nedopustivu nestrpljivost zaboravljajući da ni Igre ni Festivali ne pripadaju njima, nego nama koji smo izabrali da nam snovi budu posao.
Ja sam se u Dubrovnik vratio da bih gradu pomogao da bude još bliži svojoj kulturnoj supstanci. Nisam kanio sa sobom odnijeti ni Sponzu ni Dvor. Htio sam donijeti gradu životno iskustvo slobode.
Naišao sam tamo na ljude koji su me dočekali kampanjama u Imperijalu i crnim uvredama, napali su me jer sam pred otvaranje Festivala rekao da je bit Hrvatske njezino susjedstvo, rekli su mi da mi neće i nisu mi ni dali pravo potpisa jer da takvo pravo nije imao niti Knez.
Uvredama su me dočekali oni kojima sam otvorio historijsku zgradu Igara na Stradunu, oni kojima sam sponzorstvom Europa press holdinga uštedio stotine tisuća maraka. Dočekala me situacija u kojoj se ministru činilo nepriličnim da mi olakšava posao, da mi povećava ovlasti. Čim sam takvo što tražio, na noge su se dizali oni koji neće da kultura postane financijski nezavisna jer to znači da će biti nezavisna i duhom.
Ja sam Igre doveo do točke na kojoj ni plaće djelatnika ni tehnički troškovi ni sve zajedničke osnove ne ovise više od države. Država financira program i to je stanje koje sam mislio da sada treba u propisima verificirati. Da, ali to u ovoj zemlji ni gradonačelnik Dubrovnika ni Ministar ne žele. Oni žele svoj utjecaj na duh i na slobodu. Ja im tu želju ne mogu spriječiti, ali želim upozoriti hrvatsku javnost da ne vjeruje prodavačima političke magle. U prostorima duha i kulture njihovo je da nam pomažu, a ne da nam otežavaju poslove.
Meni Bogdanović u Dubrovniku nije pomogao da otvorim velike pozornice niti da sredim probleme s bukom, da nabavim bolje klavire i osvjetljenja. Od mene se tražilo da odšutim kad me je nekompetentni gradonačelnik nazivao čovjekom koji govori nebuloze.
Ministar Vujić koji me poslao u Dubrovnik učinio je sve da mi se na Festivalu koji vodim zbog računovodstveno pravnih začkoljica ne da čak niti pravo potpisa. Ja sam i to izdržao i ovogodišnji Festival napravio sam uspješnijim nego što je bio prethodnih sezona. Ali meni gradonačelnik Bogdanović zamjera što su predsjednici Kučan, Mesić i Havel, navodno na protokolarnoj večeri poslije otvaranja, kratko sjeli, tek nešto malo jeli i onda pošli.
Ja takav Festival koji će biti zabrinut za apetit predsjednika ne želim raditi. Festival kako ga ja vidim, nažalost se ne održava u gradu kojemu je gradonačelnik Vido Bogdanović niti mu sredstva daje Ministarstvo čiji Ministar na kraju još može reći da su četiri i pol budžetska milijuna sedam milijuna. Toj gospodi bih s Vojnovićem mogao reći »Hote spat« i nađite pogodnije žrtve.
Dr. Vujić koji mene sada još i poziva na vlastiti odstrel trebao bi znati da nisu svi direktori u ovoj zemlji nalik na onih pet stotina direktora iz Vidoševićevih beogradskih autobusa. Izručiti ministru Vujiću vlastitu glavu na pladnju ne pada mi na pamet, i to ne zbog moje osobne sudbine nego zato jer takav gest ne mogu učiniti javnosti niti onima koji godinama prate moju borbu za integritet kulturnih radnika i autonomiju hrvatskih kulturnih institucija. Za te principe borio sam se i ranije pa ću to učiniti i danas.
Nakon brojnih razočaranja koja sam u Hrvatskoj doživljavao i to upravo zato jer sam govorio istinu i jer sam neke stvari vidio prije drugih, želim na kraju ovoga pisma hrvatskoj javnosti kazati da takva borba nije uzaludna. Ako ništa drugo nakon nje bit će lakše onima koji dolaze poslije nas. Oni koji dolaze, znat će, naime, da nisu svi prije njih samo razrješavali nego da je bilo i nekih koji su nudili rješenja. Da je bilo i onih iza kojih su ostajali rezultati. Tko je tko u toj priči, neka po svojoj savjesti prosudi javnost.
Slobodan Prosperov Novak
Vjesnik, Subota, 25. studenog 2000
|
|