RAZGOVOR Prof. dr. SLOBODAN PROSPEROV NOVAK

RAZGOVOR Prof. dr. SLOBODAN PROSPEROV NOVAK - Slobodna Dalmacija

RAZGOVOR Prof. dr. SLOBODAN PROSPEROV NOVAK, predavač na Yaleu i splitskom Sveučilištu, otvoreno govori o kolegama, projektima i planovima,
u razgovoru koji je s njim vodio SINIŠA KEKEZ
Vujić je prvi u mom osvetničkom notesu
O Antunu Vujiću mislim sve najgore i naravno tražit ću priliku da mu u budućnosti istom mjerom vratim ono što mi je učinio dok je bio moćan 2000., a kad sam pokušao Dubrovačke ljetne igre izdvojiti iz zagrljaja države i politike. Gospodina Vujića imam upisanog u svom crnom notesu, onom osvetničkom u kojemu njegovo ime ima počasno mjesto!
Ivo Sanader nije 1994. potpisao onaj sramni dokument koji je potpisalo 27 navodno domoljubnih pisaca optužujuću Vladu Gotovca, mene i još desetak hrvatskih penovaca. Od Ive Sanadera se tada očekivao taj potpis, ali on ga nije stavio i mislim da je i time najavio neke od svojih budućih političkih stavova
Slobodan Prosperov Novak i likom i djelom znanstvenik je od formata. On je po mnogo čemu netipičan sveučilišni profesor kroatistike, a najviše po činjenici da otvoreno govori što misli, da se ne boji - dapače, čini se i da voli - otvoreno stati u ring, dok ostatak akademske zajednice radije olajava i udara u knock-outu. S druge strane Novak je i osoba zavidnih organizacijskih sposobnosti koje su došle do izražaja kod niza izdavačkih projekata koje je vodio, od uređivanja čitavih biblioteka, časopisa, vođenja hrvatskoga PEN-a i Dubrovačkih ljetnih igara... Poznata je i njegova radna energija, iščitljiva iz projekata koje radi i koje je ostavio iza sebe. Novaka resi i netipična znanstvena širina pa može kompetentno pisati o starijoj i novijoj književnosti, poeziji i prozi, glazbi i filmu, stranim književnostima i književnoj teoriji...
Novaku nisu strani ni ulasci u političku arenu, ali ne da bi bio akademsko uresje, već bi on i tu mijenjao stvari, obrušavao se na suparnike, govorio nediplomatski, a to je u Hrvatskoj zalog političke kratkovječnosti. Novak naprosto uzbibava duhove i diže prašinu svuda gdje se pojavi. Uz sve te afere ostale su i knjige: Planet Držić, nedovršena velika i dovršena jednosveščana Povijest hrvatske književnosti, zapažena godišta Vijenca, korisno provjetravanje hrvatske književne i kulturne krčme u kojoj je Novak često bio oštra metla, ali i glavni zagovornik otvaranja prozora prema Europi. Tema za razgovor s ovim profesorom s hvarskom osobnom iskaznicom bilo je podosta: njegova i konkurentske povijesti hrvatske književnosti, rad Instituta Grge Novaka, objavljene i planirane knjige, sveučilište...
Vaša Povijest hrvatske književnosti svojedobno je podigla dosta prašine. Knjiga se, kako čujemo, dobro prodaje, a spremate i novo izmijenjeno izdanje. Kako će ono izgledati?
O jednosveščanoj Povijesti hrvatske književnosti koju je prošloga ljeta tiskao zagrebački Golden-marketing doista se često diskutiralo. Knjiga je rasprodana u prvom izdanju za samo tri mjeseca, dopunjeno prvo izdanje izvrsno se prodaje, ona sada postaje šire čitana. Takve knjige nemaju baš kratak vijek trajanja. Uskoro će izdavaču ići i četvrti svezak moje velike povijesti hrvatske književnosti u šest svezaka i to onaj koji obuhvaća razdoblje od 1756. do 1881. godine. Jednosveščana Povijest dobit će sasvim novu podjelu na manja poglavlja, bit će pojačani neki njezini dijelovi koji se odnose na književnost kasnog XIX. i ranog XX. stoljeća, a svi tekstovi o suvremenicima bit će ažurirani.
Kako ste primili reakcije na tu knjigu? Jeste li u međuvremenu revidirali pokoji stav?
Reakcije na prvo izdanje znatno su mi pomogle da drugo izdanje bude kvalitetnije. Primio sam na stotine pisama s dopunama, s novim idejama i sugestijama. Te opaske, kao i one objavljene u kritikama, za mene su samo dokaz da sam posao obavio ne samo korektno nego da sam i anticipirao čitav niz književnih i društvenih kretanja koja će biti bolje vidljiva kad književnost koja je nastala jučer poslijepodne i sama jednom ostari. Što se revizije vlastitih stavova tiče, mislim da čitavog života ništa drugo nisam niti radio nego revidirao svoje, ali bogme i tuđe stavove.
Kako gledate na Povijest hrvatske književnosti Dubravka Jelčića.?
Mislim da ta knjiga nije nikakva povijest nacionalne književnosti, nego da je tek njezin suhi pregled. Jelčić hrvatsku književnost opisuje kao da piše tekstove u onim čokoladicama iz Životinjskog carstva, pa pisce dijeli sad na štetne, sad na korisne, jednom na opasne, a drugi put na pripitomljene.....

Američka vizura
Nastavnik ste na Yaleu. Kakva je tamo percepcija Hrvatske i je li ju lakše voljeti iz daljine?
U protekla četiri desetljeća često sam na dulje vrijeme odlazio u bliže ili dalje inozemstvo. Tri desetljeća su se raspolovila između tuđih jezika, talijanskog, njemačkog i engleskog! I nije mi žao jer ja doista iz daljine lakše uronim u čudo našega jezika. Volim kad mi samo jezik ostane domovina, volim to više od njezinih stvarnih krajolika i živih ljudi. Ili kako je davno rekao Držić: Tko doma ne sidi i ne haje truda po svitu, taj vidi i nauči svih čuda. U mnogo čemu sam slijedio Držića, slijedio sam ga od školovanja u Sieni pa sve do njegova urotničkog plana protiv domaćih slinavaca. Držić nije doživio da se ostvari san njegovih urota! Ja se nadam suprotnomu.
Koliko planirate ostati u SAD-u i kakve su razlike između hrvatske i američke zajednice?
Nikad ne planiram previše unaprijed! To naročito ne radim od kada sam 1997. bestidno otpušten s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Za takvo što imam i vrlo malo razloga nakon prisilnog prekida mandata ravnatelja Dubrovačkih ljetnih igara 2000. Sad kad imam obnovljeni ugovor sa slavističkim odjelom Sveučilišta Yale u New Havenu i sada kad sam od 1. travnja u čvrstom odnosu s Odjelom humanističkih znanosti na Sveučilištu u Splitu, lakše mi je započeti poslove na novim opsežnijim znanstvenim projektima. Predug bi bio govor o razlikama američkih i europskih sveučilišnih zajednica. Neka bude rečeno tek toliko da kod kuće na sreću mogu predavati i o Maruliću i o Nemčiću i o Kamovu, dok u SAD-u to nije moguće jer u tim sveučilišnim sredinama ne može se o tim temama zainteresirati dovoljan broj studenata. Tamo se valja baviti filmom, suvremenom književnošću, analizom medija... Meni je i to blisko pa sam poput Kentaura, doma se bavim veličinom malenih, a u SAD-u sam na sveučilišnom tržištu i slijedim trendove.
Nedavno je u Washingtonu na Katoličkom sveučilištu izvedena premijera Dunda Maroja. Nakon znanstvenog skupa novinarima ste rekli da je Držić slabo poznat i da je put njegove promocije i u premijerama na američkim sveučilištima.
Za četiri godine slavit će se, naime, 500. obljetnica Držićeva rođenja i mislim da ne treba otkrivati toplu vodu nego ponoviti sve ono što su u Velikoj Britaniji učinili 1964. godine kad se slavilo 400. godina od Shakespeareova rođenja. To je ozbiljan posao koji moraju obaviti oni najmlađi znanstvenici i kazališni stručnjaci. To je posao za kulturnu diplomaciju, za prevoditelje, za Vladine i ministarstvene fondove. Ovo je prva velika Držićeva obljetnica koja se uopće slavi jer je on stoljećima bio zaboravljen, a danas može biti najvažniji hrvatski baštinski izvozni brand! Nadam se da ćemo to artikulirati već ovoga ljeta na samom početku Dubrovačkih ljetnih igara 12. i 13. srpnja kad će gostovati američki glumci sa svojim Dundom Marojem na engleskom i kad će se, kako sam informiran, u organizaciji Interuniverzitetskog centra i Doma Marina Držića održati skup na kojem će se javno zacrtati glavni okviri te skore polumilenijske obljetnice. Sada će hrvatska javnost imati priliku da pokaže kako može bez opasnosti srpskog i talijanskog iredentizma proslaviti svoga najvećeg dramskog pisca, ali i ovog političarima svih vremena i svih boja vrlo neugodnog urotnika i kritičara establishmenta.

Izdavački planovi
Aktivni ste na Hvaru u Mediteranskom institutu “Grga Novak” koji ste s grupom znanstvenika i umjetnika osnovali 1998. Kakve su aktivnosti tog instituta?
Nedavno sam pročitao kako Predrag Matvejević u jednom splitskom humorističkom časopisu govori sve najgore o tom institutu. I doista u pravu je taj čovjek koji i kad je u bijegu vrlo dobro je informiran. Jer doista Mediteranski institut od 1998. pa do danas bio je prilično neaktivan. Od ovoga ljeta neće više biti na čekanju. Uređena je Memorijalna kuća Grge Novaka, sređuju se arhiv, biblioteka, a Prethistorijska zbirka Novak upravo je u procesu doniranja središnjem hrvatskom Arheološkom muzeju. Osim “Prošlosti Dalmacije” Grge Novaka, koja je tiskana u Golden marketingu, u suradnji s Institutom uskoro će biti tiskana golema “Prošlost Splita”, zatim obnovljeni “Egipat”, te velika zbirka rasprava o Dalmaciji, “Hvar”... Pripremamo veliki međunarodni znanstveni i umjetnički skup u Grapčevoj špilji.
I dalje marljivo objavljujete?
Ovih dana je u Sysprintu izišla moja antologija hrvatske poezije ranog moderniteta s pratećom knjigom. To je jedna od desetak antologija koje planiram ponuditi mlađim naraštajima kojima će biti potrebno još jednom pročitati i ponuditi baštinu. Moja velika Povijest hrvatske književnosti i pisana je s nakanom da je prate stotine knjiga koje bi je osvjetljavale kao što bi ona retroaktivno osvjetljavala njih. Uostalom, za mene je sav taj posao u funkciji budućih školskih udžbenika, na čemu ću, sada kad radim na Kroatistici splitskog Sveučilišta, početi sistematično raditi zajedno s tamošnjim mlađim nastavnicima. Pored ovoga završavam i udžbenik hrvatskog jezika za strance. Inače već godinama pišem monografiju “Slaveni i renesansa” i rad na njoj od ove jeseni ulazi u završnu fazu. Ta je knjiga prije svega namijenjena inozemnim izdavačima, a u njoj politička poruka nije izbjegnuta.
Prošlo je 10 godina od vašega glasovitog muenchenskoga govora koji je digao dosta prašine. Kakvim vam se on čini danas?
Tko hoće, može ga lako pročitati, pa čak i oni koji ne znaju hrvatski jezik jer je preveden na desetke jezika. On ima i te kako veze i s mojom ostavkom u Ministarstvu kulture, prosvjete i športa u travnju 1992., s organizacijom 59. svjetskog PEN kongresa 1993., ima veze i s meni namještenom aferom oko tzv. vještica iz Rija, s pokretanjem opozicijskog Vijenca u Matici hrvatskoj 1993., ima naravno veze s praškom rezulucijom iz 1994... Građa o svemu tomu nalazi se u Historijskom arhivu u Dubrovniku pa tko hoće, moći će vidjeti što smo tada u ranim devedesetim mislili kad smo govorili o dubrovačkoj Hrvatskoj, što smo mislili kad smo sugerirali da i dalje književnost treba da u Hrvatskoj bude na “vlasti”. U zemlji koja mnogo više cijeni svoje tajne policajce nego književnike o tomu je uzaludno govoriti! Ali ipak na kraju krajeva imalo je sve to smisla! Za mene je država oduvijek bila osiguravanje kontrolnih mehanizama, a bavljenje politikom sudjelovanje u kontroli moći. S takvim se pozicijama ne dobiva izbore, ali se spašava dušu.

Nekulturna politika
Bili ste zamjenik ministra kulture Vlatka Pavletića, zatim ste surađivali i s ostalim ministrima kulture, uključujući aktualnog Biškupića i bivšeg Vujića. Kako biste opisali i odredili kurs hrvatske kulturne politike?
Nije na meni da opisujem ono u čemu već dulje vremena sudjelujem samo s margine. O Boži Biškupiću kao kulturnom administratoru mislim sve najbolje i s njime nisam imao nikad nikakvih problema. Dapače, njegova korektnost je već glasovita. O Antunu Vujiću nakon osobnih iskustava s njegovim brljanjem mislim sve najgore i naravno tražit ću priliku da mu u budućnosti istom mjerom vratim ono što mi je učinio dok je bio moćan 2000., a kad sam pokušao Dubrovačke ljetne igre izdvojiti iz zagrljaja države i politike. On mi je to zbog svoje totalne neupućenosti onemogućio da to ostvarim u Dubrovniku, u gradu moga djetinjstva i mladosti, gradu čijoj sam književnoj baštini posvetio veći dio radnog vijeka. Gospodina Vujića imam upisanog u svom crnom notesu, onom osvetničkom u kojemu njegovo ime ima počasno mjesto!
Što se tiče akademika Vlatka Pavletića, svima je jasno da je on u dvije i pol godine vodio do danas najkvalitetnije Ministarstvo prosvjete i kulture, a to možete utvrditi već i kad navedete imena njegovih tadašnjih suradnika, prosvjetu je vodio profesor Stjepko Težak, međunarodne odnose mr. Ivo Škrabalo, zaštitu spomenika Vesna Girardi-Jurkić, a fond za kulturu mr. Božo Biškupić, a kulturu ja. Meni je bila čast raditi s tim ljudima u tom vremenu. Negativne promjene počele su se događati tek početkom hrvatskog ratnog miješanja u BiH i otvaranjem prvog poraća u kojem su dovedeni u pitanje časni rezulati prvih ratnih godina.
Sada je na čelu hrvatske vlade Vaš kolega filolog Ivo Sanader. Je li u tome šansa za Hrvatsku?
Nemojmo pretjerivati. Nije Ivo Sanader nikad bio filolog. On govori neke europske jezike, on je korektno odstudirao svoj austrijski fakultet i on je inače vrlo zaslužan što je u izdavačkom poduzeću Logos u Splitu u ranim osamdesetim, kad sam ga imao priliku upoznati, bio izvrstan urednik i vrlo korektan čovjek. Zatim je u ranim devedesetim doduše bio sasvim prosječan, ali ne od drugih neuspješniji intendant splitskog HNK. On je uspio, u desetak godina Tuđmanove vlasti, a nalazio se u najvećoj blizini tog autokrata, sačuvati autonomiju i obraz. A to nije bilo lako jer je preveć hulja prolazilo u tom vremenu kroz koridore Banskih i onih drugih dvora.
Uostalom, Ivo Sanader nije 1994. potpisao onaj sramni dokument koji je potpisalo 27 navodno domoljubnih pisaca optužujuću Vladu Gotovca, mene i još desetak hrvatskih penovaca koji su u Pragu pred međunarodnom javnošću donijeli rezoluciju o potrebi poboljšanja odnosa među novonastalim državama nekadašnje Jugoslavije i o potrebi pojačane brige o manjinama u njima.
Od Ive Sanadera se tada očekivao taj potpis na tom bestidnom dokumentu, očekivao se, ali on ga nije stavio i ja mislim da je i time najavio neke od svojih budućih političkih stavova. Onaj koga to zanima lako može provjeriti popis onih hadezeovaca koji su tada bacili kamen i onih koji nisu! Naravno, ono što se može reći o današnjem predsjedniku HDZ-a nije i ne može biti amnestija članstvu i upravi stranke kojoj je on na čelu.
Jer Ivo Sanader svojim postupcima ne može iskupiti klaunovsku i bijednu retoriku sada navodno poboljšanog Vladimira Šeksa! Taj gospodin se navodno nekoć bio pokvario, a sad su ga reparirali. Pa on nikad iz svoje osobne povijesti ipak neće moći izbrisati onaj za njega neslavni događaj kad ga je 80 članova Hrvatskog PEN-a na početku zime 1996. isključilo iz svoje organizacije i onda osramoćenog vratilo ondje gdje jedino i pripada: prljavoj i nemoralnoj postkomunističkoj kloaki. Njegovo predsjedavanje Hrvatskim saborom još je jedno od snižavanja nivoa toga visokog mjesta.