Hrvatska povijest - Hrvatski ustaški pokret


Početkom 7. st. Bizant je povukao svoje trupe sa sjeverne granice Carstva, sa obala Dunava i Save, jer je morao ratovati na istoku protiv Perzijanaca. To su iskoristili Averi i Slaveni, pa oko 614. prieđu preko nezaštićenih i nebranjenih rieka Dunava i Save, te nasele čitav Balkanski poluotok od Panonske nizine i Julijskih Alpa do Jadranskog Crnog i Egejskog mora i gotovo do Peloponeza. Preživjeli Romani na istočnoj obali Jadrana sklone se u neke očuvane gradove i na otoke, ili osnuju nove gradove. Postupno se tako formirala nova bizantska upravno-teritorijalna jedinica Dalmacija.

Slaveni i Avari nisu mogli zajedno mirno živjeti. Kad su se Avari 626. spremali zauzeti Carigrad i kad su pri tome doživjeli poraz, spustili su se iz Bijele Hrvatske (oko Krakova) drugi selidbeni val Hrvata. Hrvati izazovu preokret kod slavena koji su se u prvom valu naselili uz Jadran potaknu ih na bunu i otpor protiv Avera, te se oni uz pomoć Hrvata oslobode averske vlasti. U oružanom sukobu porazili su i prebacili Avere preko Save, u Panonsku nizinu. Budući da je prvi selidbeni val došao i učvrstio se na Balkanu oko 614, uzima se da su se Hrvati doselili oko 630. Bizantski car i povijesničar Konstantin Porfirogenet u glavi 30. svog djela De administrando imperio (O upravljanju carstvom) kaže da su Hrvati došli predvođeni petoricom braće i dviema sestrama i da su naselili Dalmaciju:

»Hrvati su pak stanovali u ono vrijem s onu stranu Bavarske gdje su danas Bjelohrvati. Jedna od njihovih porodica, naime, petero braće, Klukas i Lobelos i Kosentzes i Muhlo i Hrobatos i dvije sestre, Tuga i Buga, odijelili su se od njih i došli Zajedno sa svojim narodom u Dalmaciju i našli Avare u posjedu te pokrajine. Pošto su neko vrijeme međusobno ratovali, pobijedili su Hrvati, neke su od Avara poubijali, ostale prisilili da se pokore. Otada su u toj pokrajine zavladali Hrvati . . .

...Od Hrvata pak koji su došli u Dalmaciju, odljelio se jedan dio i zavladao Ilirikom i Panonijom; a oni su imali samostalnog arhonta, koji je takoder sam slao arhontu Hrvatske darove u ime prijatelsrtva.«

Hrvati su već u VI. stoljeću zajedno s drugim Južnim Slavenima stali prodirati na Balkanski poluotok. Kad su došli u Podunavlje (g. 568.) divlji Avari, pokoriše oni te Slavene, pa su otada oni morali s njima zajedno provaljivati u Bizantinsko carstvo i otimati mu njegove zemlje. Oko 614. godine pala je Salona u ruka Avara i Hrvata koji se tad smjestiše po staroj Dalmaciji. No avarsko gospodstvo bijaše tegotno slavenskim podanicima Avara, pa zato kad su ovi doživjeli neuspjeh pred Carigradom 626. g., stadoše se oni dizati na njih i oslobadjati se njihova gospodstva, i to najprije sjeverozapadni Slaveni (Česi) pod vodstvom Sama, negdje oko 627. g., onda jugoistočni (Bugari) pod Kuvratom (izmedju 635-641. g.), i napokon Hrvati oko 640. g. poduprti po svoj prilici od samoga bizantinskoga cara Heraklija (610 - 641.).

Poviestima bizantonskoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta obuhvaćala je ova nova postojbina Hrvata pokrajine Dalmaciju, Ilirik i Panoniju (Slaviu), tj. zemljište od Drave pa do Bojane, te od Raše i Jadranskoga mora do Drine. Hrvata je bilo više plemena, koja su u početku živjela svako svojim patrijahalnim životom, ali naskoro su se kod njih počele stvarati jače političke i državne cieline, od kojih su naročito bile dvie glavne: Posavska ili Panonska Hrvatska (kasnie zvana Slavonija) izmedju Drave, Save, Une, ličke Plješevice, Kapele i Rišnjaka, pa Dalmatinska ili Bijela Hrvatska od Raše do Cetine i Neretve, pa od Jadranskoga mora do Vrbasa i sve do Drine.

U Posavskoj Hrvatskoj kao prvi knez spominje se knez Vojnomir (Vonomir). On se pridružio franačkim četama, koje je vodio kralj Pipin, sin Karla Velikoga, na Avare i tako oslobodio posavsku Hrvatsku avarskoga vrhovništva, ali je zato morao priznati franačku vlast.

Iza Vojnomira kao knez Posavske Hrvatske spominje se Ljudevit Posavski. Za njega su Franci ugnjetavali Hrvate, pa se poradi toga Ljudevit potužio caru Ludoviku Pobožnomu, došavši osobno pred njega. No kad ta pritužba nije urodila plodom, Ljudevit diže bunu 819. g. ne bi li svoju zemlju oslobodio franačkog jarma. Dvie franačke vojske koje je car poslao iz Italije na Ljudevita, bivaju suzbiene. Nakon toga se pokuša Ljudevit izmiriti s carom uz povoljne uvjete, ali ih ne mogaše dobiti od njega, pa se morao brinuti za daljnju svoju obranu. U to ime dobi na svoju stranu srpsko pleme Timoćane koji su se htjeli osloboditi bugarskoga gospodstva. Ojačan time provali u Korutansku ali tada biva poražen od furlanskoga markgrofa Baldericha. Nato morade poći ususret Borni, knezu dalmatinskih Hrvata koji je bio na franačkoj strani, i sukobiše se kod rieke Kupe gdje Borna biva poražen. U sliedećih nekoliko godina Franci su neprestano napadali Ljudevita i 822. g. Ljudevit se povlači k Srbima gdje ga prima jedan njihov župan, ali saznavši da mu vjerojatno na nagovor franaka on radi o glavi, Ljudevit ga je pogubio i zauzeo njegov grad. Tu se nije mogao dugo održati, te podje u Dalmatinsku Hrvatsku gdje ga primi Ljutomisl, ujak Bornin, ali ga kasnie, 823. g. dao izdajnički pogubiti.

Iza Ljudevita kao knez Posavske Hrvatske spominje se Ratimir (g. 838.). Za njega su Franci opet pokušali pokoriti Posavsku hrvatsku, no bez uspjeha.

Mutimir se spominje negdje godine 872. - 3. kao knez Posavske Hrvatske. U to je doba Franačka država sve više počela slabiti radi medjusobnih svadja samih vladara Karlovića i napada vanjskih neprijatelja, pa su se onda lako mogle njezine udaljenije zemlje dokopati neke nezavisnosti. To se zbilo i sa Posavskom Hrvatskom, u kojoj je opet vladao domaći sin, knez Mutimir, koji je inače priznavao franačko vrhovništvo.

Braslav dolazi iza Mutimira i bio je posljednji knez Posavske Hrvatske. On je učestvovao u borbama koje su se tada vodile izmedju Franaka i velikomoravskoga kneza Svatopluka na strani Franaka.

U Dalmatinskoj Hrvatskoj spominje se prvi knez Višeslav oko 800. godine. Njegovo se ime navodi u jednom napisu na mramornoj krstionici, koja se nalazila u baptisteriju stolne crkve u Ninu, otkuda je godine 1746. odnesena u Mletke. Krstionica je poznata po nazivu Višeslavova krstionica. Natpis na krstionici kaže da ju je dao načiniti neki svećenik Ivan u doba kneza Višeslava na čast sv. Ivana Krstitelja. U napisu se ne navodi godina kada je napravljena ali po stilu skulpture i po ukrasima na samoj krstionici sudi se da pripada ili koncu VII. ili početku IX. stoljeća.

Tomislav (oko 910. - 928.) je valjda bio Mutimirov sin, nasliedio je otca i kasnie postao prvi hrvatski kralj. Za vrieme svoje vladavine vodio je borbe sa Madjarima koji su udarali na Posavsku Hrvatsku i preko nje provaljivali u Italiju. Kako je negdje u to doba umro zadnji knez Posavske Hrvatske, Tomislav je jamačno preuzeo obranu Posavske Hrvatske. Kako je u tom uspio zahvalni su ga Posavski Hrvati priznali za svoga vladara, pa se tako obje Hrvatske sjediniše u jednu državu. Ovoj Hrvatskoj državi su pripadale i Bosna i Neretvanska oblast jer su one otprije pripadale Dalmatinskoj Hrvatskoj, a sad je i zahumski knez Mihajlo priznao Tomislavovo vrhovništvo. Bugari su se za svoga vladara Simeona Velikoga silno uzdigli i vodili ratove sa Srbima i Bizantincima. Najposlie su Srbiju osvojili a njihov župan Zaharija je našao utočište u Hrvatskoj kod Tomislava. Radi toga ugošćenja poslao je Simeon vojsku na Tomislava, no ona biva od Tomislava potučena, te je Tomislav pod svoju vlast stavio Travuniju i Duklju koje su spadale pod Srbiju, dok je sama Srbija ostala pod Bugarskom. Ovoliki opseg Hrvatska država nije nikada prie Tomislava imala. Uvažavajući utjecaj rimskog pape i moć hrvatskog vladara Tomislava i želeći ih imati kao saveznike protiv sve snažnije Bugarske, bizantijski car je 923. g. odredio da crkvenu vlast, koju je do tada nad dalmatinskim gradovima i otocima imao carigradski patrijarh, otada ima rimski papa i da Tomislav preuzme upravu nad tim gradovima i otocima. Tomislavova uprava nad tim gradovima i otocima (s romanskim stanovništvom) omogućila je da te gradove o otoke naseljava i hrvatsko stanovništvo. Ugled kneza Tomislava time je još više porastao, te se on 925. g. okrunio za kralja. Njegova krunidba za kralja je prema ''Ljetopisu Popa Dukljanina'' obavljena na Duvanjskom polju. O vojnoj moći Kraljevine Hrvatske pod kraljem Tomislavom iznio je podatke Tomislavov suvremenik, bizantijski car konstantin VII. Pirfirogenet u svom djelu ''O upravljanju carstvom''. On je naveo da je tadašnja Hrvatska raspolagala na kopnu sa oko 100 000 pješaka i sa oko 60 000 konjanika, a na moru sa oko 80 sagena (veliki brodovi sa posadama od oko 40 mornara) i sa oko 100 kondura (manji brodovi sa posadama sa oko 10 do 20 mornara). Za vrieme vladavine kralja Tomislava održana su u Splitu dva crkvena sabora, jedan 925. g. a drugi 928. g. Postavljeno je pitanje tko ima vrhovništvo nad hrvatskom crkvom, da li splitska ili ninska nadbiskupija? Na prvom saboru na kojem je bio prisutan i papin legat pitanje nije riešeno i zbog toga je održan drugi na kojem je osobno kao nepristran nazočio i sam kralj Tomislav. Zaključeno je da upravnu crkvenu vlast u cieloj hrvatskoj državi, koju je do tada imala ninska nadbiskupija, otada ima splitska. Ninska nadbiskupija je ukinuta, a njezin biskup Grgur postao je biskupom u Skradinu. Za takvu promjenu zalagao se papa, uporno potican na to od dalmatinskog latinskog svećenstva, koje je željelo da se crkvenoslavenski jezik iskorieni i zadrži latinski kao jedini jezik crkvenog bogoslužja. Unatoč toj želji i nastojanju latinskog svećenstva, crkvenoslavenski jezik ostao je i dalje jezik bogoslužja u mnogim crkvama na hrvatskom teritoriju.

Trpimir II. (928. - 935.) je nasliedio Tomislava, kojemu je valjda bio brat. O njemu nema mnogo informacija. njega je nasliedio Krešimir I. (935. - 945.), sin Trpimirov. Za vrijeme ove dvojice vladara prema pisanju Porfirogeneta imala je Hrvatska onaj isti broj vojske kao i za Tomislava.

Miroslav (945. - 949.) je nasliedio oca Krešimira I. Za njegovo vrieme nastade u hrvatskoj državi veliki raskol, a uzrok ovomu raskolu bio je Miroslavov brat Krešimir koji je htio sebe uzdići na priestolje. Ovaj raskol su iskorištavali Mlečani te su kratili plaćati danak za slobodnu plovidbu našim morem. To je onda prisililo Hrvate a naročito Neretljane da napadaju Mletačke ladje. Nato je mletački dužd Petar Kandijan III. poslao na nas svoje brodovlje no ono nije ništa uspjelo, te su morali mlečani ponovno sklopiti mir i nastaviti plaćati danak. Sam spor braće oko prijestolja svršio je tako da je Krešimir dao po banu Pribinu ubiti Kralja Miroslava.

Krešimir II. Mihajlo (949. - 969.) se dakle sam uspeo na priestolje. Ove unutarnje smetnje u Hrvatskoj iskoristio je veliki župan Časlav, obnovitelj srpske države, pridruživši Travuniju, Duklju i Zahumlje Srbiji, te pridobivši Bosnu. No Krešimir II. je uskoro Bosnu ponovno vratio Hrvatskoj. Kralj Krešimir II. Mihajlo imao je za ženu kraljicu Jelenu koja je na solinskom polju dala sagraditi dvie crkve, crkvi sv. Marije zvanu danas ''Gospa od Otoka'' i sv. Stjepana za koju je odredila da bude mauzolej hrvatskih vladara, pa su oni tamo doista bili zakapani, dok je u prvoj zakopana sama kraljica Jelena u posebnom sarkofagu, kako to svjedoci nadgrobni natpis na sarkofagu a glasi: ''U ovom grobu počiva slavna Jelena, žena kralju Mihajlu i mati Stjepana kralja, koja je bila vladarica, 8. listopada umrije u miru. Ovdje bi sahranjena od upućenja Gospodnjega 976., indikcije četvrte, cikla mjesečnga petoga, epakte sedamnaeste, cikla sunčanoga petoga, dana petoga, koji pada sa šestim ( = petak 10. ožujka). Ona, koja je za života bila kraljevstvu mati, postade majkom sirota i zaštitnica udovica. Ovamo pogledavši, čovječe reci: Bože, smiluj joj se duši.''

Krešimirov nasljednik bio je njegov i Jelenin sin Stjepan Držislav (969. - 997.). U Držislavovo doba zaprieti Hrvatskoj pogibao od bugarskoga cara Samuela (976. - 1014.) koji osvoji Srbiju, Bosnu, Srijem i Drac a zatim navali na dukljanskoga kneza Vladimira, koji mu se morao predati. Iza toga osvoji i zapali Kotor, napade Dubrovnik, kojemu popali cio otar i predgradje a nato pohara i poplieni cielu Dalmaciju do Zadra, pa unutarnja hrvatske krajeve, osvojivši usput Zahumlje i Travuniju. Kralj Stjepan Držislav mu je pružio žestok otpor, no kad je do ovoga stigla viest da je bizantijski car Vasilije II. došao sve do Srdeca (Sofije), Samuel se preko Bosne povukao natrag i tako je ova Bugarska provala bila prolazan dogadjaj za Hrvatsku i ona je sačuvala svoju nezavisnost, a to je znak da je za dugogodišnje vladavine Mihajla Krešimira II i njegova sina Stjepana Držislava opet pridigla od onih nevolja u koje je bila zapala u doba gradjanskoga rata prigodom propasti kralja Miroslava. Za vrijeme Držislava se jako podigla Mletačka za moćnoga dužda Petra II. Orseola (991. - 1009.) koji je naumio osloboditi svoju zemlju od plaćanja danka Hrvatima, te je 996. poslao svoje brodovlje i osvojio otok Vis i vratio se sa mnogo zarobljenika. Sada je nastao još veći jaz izmedju Mlećana i nas Hrvata te smo mi sada još žešće počeli napadati mletačke brodove zateknute u našim vodama. Uto je Držislava stigla smrt i na priestolju ga zamjenjuje njegov sin.

Nakon smrti hrvatskoga kralja Stjepana II 1090. kraljica Jelena (iz roda Arpadovića, udovica njegova prethodnika kralja Zvonimira) potakla je - uz podršku dijela hrvatskih velikaša - ugarskog vladara da na osnovi prava nasljeda istakne zahtjev na hrvatsko prijestolje. Ugarski kralj Ladislav I provalio je u Hrvatsku, ali se ubrzo vratio zbog upada Kumana u njegovu državu; pod ugarskom vlašću ostao je teritorij izmedu Drave i Gvozda, a Ladislav je 1094. u Zagrebu osnovao biskupiju. Njegov nasljednik Koloman pobijedio je 1097. na Gvozdu hrvatskoga kralja Petra, koji je tom prilikom izgubio život.

Nekoliko godina kasnije Koloman dolazi ponovno u Hrvatsku, pa je u Biogradu na moru okrunjen 1102. za kralja. Koloman (1102-1116) zavladao je i cijelom dalmatinskom temom, a gradovima je priznao one slobode koje su prije uživali; zauzet ratom s Normanima, Bizant mu dopušta da u Dalmacjui postupa po svojoj volji. Koloman je ipak postupno krnjio gradske samouprave, jer je postavljao Mađare za biskupe a u neke gradove doveo vojnu posadu. Za posjed jadranskih gradova i otoka vodile su se godinama teške borbe s Mlečanima, koji su konačno 1133. izgubili Dalmaciju (osim Zadra i otoka).

Da oslabi Ugarsku, Bizant je iskorištavao i borbe za prijestolje u dinastiji Arpadovića. Car Manuel Komnen prisilio je Stjepana III (1163-1172) da mu preda mlađeg brata Belu na odgoj i da mu izruči kao njegovu

»baštinu« Hrvatsku i Dalmaciju: Kad se, Stjepan pokušao vojnički suprotstaviti Bizantincima, pretrpio je težak poraz u blizini Zemuna. Tek je Bela III (1172-1196) ponovno vratio te zemlje, a mirom sklopljenim s carem Isakom Andelom 1186. zauvijek je prestala vlast Bizanta nad dalmatinskim gradovima i otocima.

Pretjerani vanjskopolitički planovi Belina sina Andrije II (1205=1235) uzdrmali su ekonomsku moć zemlje. U želji da osigura izvore prihoda, vladar je zloupotrebljavao kovanje novca i smanjivao količinu srebra. Zbog posebnog novčanog sistema u Slavoniji, posljedice takve politike bile su ograničene uglavnom na Ugarsku.

Da bi ograničio moć ojačale vlastele, njegov nasljednik Bela IV (1235-1270) nastojao je da se pod vlast župana vrate one zemlje koje su nekoč pripadale županijama; tako je opozvao i mnoge Andrijine darovnice. Nezadovoljno takvom politikom, plemstvo nije pružilo dovoljno podrške kralju u borbi protiv Tatara kad je 1241. mongolska vojska pod Batu-kanom provalila u Ugarsku i na rijeci Šaju porazila Belu. Na bijegu pred njima kralj se sklonio u Dalmaciju. Tatari su ga slijedili, ubijajući ljude i pustošeći krajeve kojima su prolazili ; na vijest o smrti velikog kana Oglaja vratili su se u Rusiju.

Nakon njihova odlaska oslabila je vlast kralja Bele i zbog sukoba sa sinom Stjepanom. Stjepan je protiv oca tražio pomoć Anžuvinaca, vladara u »kraljevstvu obiju Sicilija«. Tako su počele veze s južnotalijanskim Anžuvincima, koji će uskoro naslijediti Arpadoviće kao ugarsko-hrvatski kraljevi

Nakon izumrća vladara iz roda Arpadovića na ugarsko-hrvatski prijestol dolaze u 14. st. napuljski Anžuvinci. Kralj Karlo I (1301-1342) slomio je uz pomoć crkve, nižeg plemstva i gradova otpor velikaša u Ugarskoj i ojačao svoju vlast sjeverno od Gvozda.

Njegov sin Ludovik I (1342-1382) potčinio je također feudalce u Hrvatskoj i zavladao čitavim područjem ugarsko-hrvatske države. Da bi osigurao svoju prevlast na Balkanskom poluotoku, ratovao je u Bosni (pod izlikom borbe protiv patarena). U nekoliko navrata Ludovik je napadao i srpske zemlje; ali je 1346. sklopio mir sa Stefanom Dušanom.

Ludovik se uspješno borio protiv Mlečana, pa ih je 1358. potisnuo iz dalmatinskih gradova; mirom koji je iste godine sklopljen u Zadru Mlečani su se odrekli svih prava na jadranskoj obali od Kvarnera do Drača. Da bi svoju moć ojačao i na moru, nastojao je izgraditi mornaricu, a »admiralu Dalmacije i Hrvatske« povjerio je na upravu otoke Brač, Hvar i Korčulu. Novi rat, koji je (zajedno s Genovom) poveo protiv Venecije uspješno je završio mirom sklopljenim 1381 : tom je prilikom potvrđena nagodba iz 1358, a Venecija je morala plaćati godišnji tribut od 7 000 dukata.

Nakon Ludovikove smrti ojačao je otpor centralnoj vlasti posebno u hrvatskim krajevima. Ludovikovu kćerku - nasljednicu Mariju i njezinu majku Jelisavetu uklonili su s vlasti nezadovoljni plemići i doveli 1386. na prijestolje napuljskog kralja Karla Dračkog (koji je kao Ludovikov rođak bio nekoliko godina herceg u Hrvatskoj); ali doskora su ga ubile u Budimu kraljičine pristaše. Medutim, ustanici su napali na kraljice i njihovu pratnju kod Gorjana, kada su bile u posjetu Slavoniji, te ih zatočili u Novigradu (na ušću Zrmanje). Tu su smaknuli Jelisavetu. Marijin muž Žigmund Luksemburgovac, koji se 1387. okrunio za kralja, spasio je uz pomoć Mlečana svoju ženu iz zatočeništva.

Njezina smrt 1395. ponovno je ojačala težnje napuljskog dvora da zavlada Ugarskom i Hrvatskom. Rasplamsavanje ustanka potaknula je napose turska pobjeda nad Žigmundom kod Nikopolja 1396. Glavne snage nezadovoijnika bile su u Hrvatskoj i u Bosni, a vodio ih je vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Pokret je na vrhuncu 1403, kad Ladislav Napu1jski uz papinu podršku dolazi u Dalmaciju i kruni se za kralja. No, on nije krenuo u odlučnu borbu ,protiv suparnika, pa je to oklijevanje - uz Žigmundovu amnestiju ustanicima - rasulo redove anžuvinskih pristaša. Ladislav se vratio u Napulj ; tako je propao i posljednji pokušaj napuljskih Anžuvinaca da opet zavladaju ugarsko-hrvatskom državom.

Kad je 1273. grof Rudolf Habsburški bio izabran za njemačkog cara, započelo je jačanje njegove obitelji. On je dotadašnje posjede Habsburgovaca u sjevernoj Švicarskoj i Švapskoj proširio također na istočne Alpe. Godine 1282. stekao je Austriju i Štajersku (posjede izumrlog roda Babenbergovaca), pa su te zemlje postale osnova za kasniju vladavinu habsburške dinastije u Podunavlju i u južnoslavenskim zemljama.

Širenje Habsburgovaca u istočnim Alpama nastavljeno je već u 14. st. Albrecht II priključio je obiteljskim posjedima 1335. Korušku i Kranjsku, a 1336. obalu Kvarnera i tvrđavu Devin u Tršćanskom zaljevu; njegovi su sinovi 1374. stekli Pazinsku grofoviju. Tako su Habsburgovci prvi put zavladali dijelom hrvatskih zemalja. U istom stoljeću počeli su izražavati svoju težnju da zavladaju i Ugarskom. Rudolf IV (koji se prozvao austrijskim nadvojvodom} zaključio je 1361. s Anžuvincima u Ugarskoj nasljedni ugovor. Taj je ugovor 1402. obnovljen sa Sigismundom Luksemburškim, pa ga je 1437. kao ugarsko-hrvatski kralj naslijedio Albrecht V (1437-1439). Ali poslije smrti Ladislava Posthumusa (1444-1457) ugarski su staleži, unatoč pretenzijama njemačkog cara Fridriha III Habsburškog, za kralja izabrali Matiju Korvina. Habsburgovci se ipak nisu odrekli pretenzija na ugarsko-hrvatski prijestol, što pokazuju nasljedni ugovori s Matijom Korvinom (1463) i s Vladislavom II Jagelovićem (1491).

Utjecaj Habsburgovaca u Hrvatskoj porastao je na kraju 15. i u prvim desetljećima 16. st. u vezi s turskom opasnošću, kad su Turci počeli provaljivati i u unutrašnjost austrijske pokrajine; stoga Habsburgovci pokazuju sve veći interes za njihovo zaustavljanje na hrvatskom tlu. Staleži Kraljevine Hrvatske tražili su 1493. pomoć od cara Maksimilijana I Habsburškog. Austrijski nadvojvoda Ferdinand uzdržavao je još prije izbora na ugarsko-hrvatski prijestol neke vojne jedinice u Hrvatskoj.

Nakon pogibije Ludovika II Jagelovića na Mohačkom polju 1526, Ferdinand je istupio kao nasljednik ugarsko-hrvatskog prijestolja; ali na vlasti se učvrstio tek sredinom 30-ih godina. Plemstvo uže Hrvatske izabralo ga je, doduše, 1. I 1527. na Saboru u Cetinu za kralja, ali je većina slavonskih velikaša i plemića bila za protukandidata Ivana Zapolju. U gradanskom ratu koji je zatim izbio pobijedile su pristaše Habsburgovaca. Nesredenim prilikama uvelike su se okoristili Turci, koji su podržavali Zapolju i osvajali mnoga područja u Hrvatskoj, Slavoniji i Ugarskoj.

Hrvatsko je plemstvo izabralo Ferdinanda I (1527-1564) za kralja očekujući aktivnu pomoć u borbi protiv turskog nadiranja. Iako Ferdinand nije ispunio obećanja dana prilikom izbora, austrijsko-slovenske su zemlje od sredine 16. st. ulagale znatna sredstva u protutursku obranu.

Sinovi Ferdinanda I podijelili su 1564. obiteljske posjede: Maksimilijan I (1564-1576), koji je izabran za njemačkog cara, ugarsko-hrvatskog i češkog kralja, zadržao je obje austrijske nadvojvodine; nadvojvoda Ferdinand dobio je Tirol i Prednju Austriju, a nadvojvoda Karlo Unutrašnju Austriju, Goricu, Trst i habsburške posjede u Istri.

Vladavinu Rudolfa II (1576-1608) karakterizira politika protureformacije, koja je izazvala političke sukobe u Ugarskoj i Češkoj. Toj je politici važan poticaj davao sam Rudolf, odgojen na španjolskom dvoru pod velikim utjecajem isusovaca. Godme 1583. povukao se u praški dvorac Hradčane, posvećujući se astrologiji, alkemiji i astronomiji. Umno poremećen i okružen isusovcima, nije pristajao ni na kakve kompromise s protestantima.

Rudolf je već 1578. upravu nad hrvatsko-slavonskom Krajinom predao svom stricu štajerskom nadvojvodi Karlu, iako se tome protivio hrvatski Sabor. Nakon Karlove smrti 1590. tu je upravu preuzeo nadvojvoda Ferdinand.

Premda je Zitvanskim mirom 1606. uspostavljena ravnoteža snaga izmedu Turskog Carstva i Habsburške Monarhije, unutrašnji sukobi u Ugarskoj i zatim u Češkoj ugrozili su habsburšku dinastiju. Kad je 1606. Rudolf odbio prihvatiti »bečku pacifikaciju«, stao je nadvojvoda Matija na čelo pobunjenih ugarskih staleža i oružjem ga 1608. prisilio da mu preda vlast u Ugarskoj, Austriji i Češkoj.

Matija II (1608-1619) naslijedio je 1612. Rudolfa i kao njemački car. Za svog nasljednika postavio je štajerskog nadvojvodu Ferdinanda II (1619-1637), koji je kao gorljivi protureformator izazvao već 1618. pobunu čeških protestanata i početak tzv. tridesetogodišnjeg rata. Tim je ratom bio zaokupljen i Ferdinand III (1637-1657). Hrvatski je Sabor u prvoj polovici 17. st. podržavao protureformacijsku politiku Habsburgovaca, iako je bečki Dvor upravo tada počeo jače izražavati apsolutističke tendencije i u Banskoj Hrvatskoj - naročito u pravcu izdvajanja pod svoju vlast »teritorijalizirane« Krajine. U kriznim situacijama, kad im je bila potrebna pomoć hrvatskih staleža, svi su habsburški vladari obećavali da će ispuniti zahtjeve Sabora (obnova vlasti bana u Krajini, povlačenje austrijskih oficira iz Krajine itd.), ali to nikada nisu učinili.

Važnu ulogu u nastanku Habsburške Monarhije u 16. st. imali su turski ratovi i osvajanja. Ali, premda je Tursko Carstvo na početku 17. st. zaustavljeno i zatim vojnički oslabljeno, Habsburgovci (zauzeti isprva tridesetogodišnjim ratom a zatim borbom s Francuskom oko španjolske baštine) dugo vremena nisu pokazali nikakav interes za oslobađanje ugarskih i hrvatskih krajera. Zbog toga je mđeu utjecajnim velikašima zavladalo nezadovoljstvo. To je nezadovoljstvo bilo važan uzrok i zrinsko-frankopanske bune (1669-1670). Jačajući politiku habsburškoga dvorskog apsolutizma, uspio je Leopold I (1657-1705) slomiti otpor velikaša. Njegov pokušaj da u ugarsko-hrvatsko kraljevstvo uvede apsolutistički oblik vladavine nije ipak uspio zbog novih sukoba s Francuskom i pobune ugarskog plemstva.

God. 1664. carska vojska je strahovito razbila Turke kod sv. Godharda, ali tu pobjedu nije izkoristio

Leopold I. nego je sklopio sramotni Vašvarski mir, s uvjetima kao da su Turci bili pobjednici. Hrvatska i Ugarska nisu priznale taj dogovor s nevjerojatno lošim uvjetima da Turci mogu zadržati sve što su do početka rata osvojili, a kako im je Beč podlom politikom onemogućio da se zakonito izbore za svoja prava, nije bilo druge nego da se hrvatske i ugarske vođe udruže, te da ostvare svoja prava pobunom. Kako je tada Luj XIV. bio u sukobu s bečkim dvorom zbog europske politike, došlo je i do pregovora o suradnji od koje na kraju nije bilo ništa. Nakon nesretne pogibie Nikola Zrinskog u lovu 18. studenog god. 1664., njegovo mjesto preuzima njegov mlađi brat Petar.

Petar Zrinski je zajedno sa svojim šurjakom Fran Krstom Frankopanom nastavio borbu za prava Hrvatske koju je započeo njegov brat Nikola, pa su se tako povezali s glavnim mađarskim vođama. Kad je god. 1666. umro Lippay, a god. 1667. ugarski palatin Franjo Wesseleny, hrvatsko-ugarski savez će se potpuno raspasti zbog različitih ideja i načina vođenja urote.

Uskoro je bečki dvor koji je provodio centralizam i apsolutizam, ne mareći za prava hrvatskog naroda i potpisane obveze Pactom Conventom iz god. 1102., sve saznao zahvaljujući izdajom iz urotničkih redova. Tako su nakon dugotrajne istrage u Bečkome Novom Mjestu, 30. travnja 1671. bili osuđeni i pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, te F. Nadasdy i E. Tatenbach, na zgražanje i zaprepaštenje Hrvatske i Ugarske, te čitave Europe. Prije smrti Petar Zrinski je svojoj ženi Katarini napisao oproštajno pismo, koje je već god. 1671. prevedeno na nekoliko svjetskih jezika.

Kasnie su bečki strvinari potpuno opljačkali i uništili dvie najslavnie obitelji u hrvatskoj poviesti. Tako je i neki mletački poslanik zapisao: "Ovo je kraj dviu najuglednijih obitelji živućeg svieta. Osobito Zrinski biaše cienjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj." God. 1907. "braća hrvatskog zmaja" su pronašli kosti hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Fran Krste Frankopana, a god. 1919. hrvatski rodoljubi su njihove ostatke prenieli i sahranili u zagrebačku katedralu. Na njihovom grobu uklesana je poznata izreka kneza i pjesnika Frana Krste Frankopana: "Navik on živi ki zgine pošteno".

Dodatak:

Oproštajno pismo bana Petra Zrinskog ženi Katarini

Moje drago serce!

Nemoj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončenja sutra u deseti ore budu meni glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serceno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekuvečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbuntuval, ali ti se čem zameril (koje ja dobro znam), sprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripavan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsemogućega, koji me je na ovim svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smiluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi na okupu pred njegovem svetem tronušem u dike vekivečne sastanemo. Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je to tako moralo biti.

V Novem Mestu, pred zadnjem dnevom mojega življenja, 29. dan aprila meseca, o sedme ore pod večer, leta 1671.. Naj te Gospodin Bog s mojum kćerju Aurorum Veronikum blagoslovi.

1941-1945
Budući da su do ožujka 1941. g. sve susjedne zemlje Kraljevine Jugoslavije već pristupile Trojnom paktu, da bi prilike u ovom dijelu Europe imao pod svojim nadzorom, Hitler je želio to učiniti Kraljevini Jugoslaviji. Kraljevina je bila naklonjena silama Osovine, ali Hitler je to svakako želio napismeno. Nakon duljih pregovora Reicha i Kraljevine u Beču su se 25. ožujka 1941. g., sastali ministar vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije Aleksandar Cincar-Marković, ministar vanjskih poslova Njemačke Von Ribbentrop, i Italije grof Ciano (Mussolinijev zet) i japanski ambasador u Berlinu i potpisali su sporazum pristupa Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu. Već slijedećega dana u mnogim gradovima širom Kraljevine došlo je do prosvjeda, kojima je narod izražavao svoje nezadovoljstvo tim sporazumom.

Dva dana nakon potpisivanja pristupa Trojnom paktu, general Dušan Simović izkoristio je nezadovoljstvo naroda i izvršio državni udar, zbacio Vladu Cvetković-Maček, i postao predsjednik nove Vlade, a maloljetnoga prijestolonasljednika Petra II. proglasio novim kraljem. Njegova je vlada najavila posve novi kurs politike i da će Jugoslavija od tada biti neutralna država. Takav kurs politike bio je nemoguć jer je područje Kraljevine Jugoslavije bilo vrlo važno sjecište putova i svojevrsni most povezivanja Srednje i Istočne Europe.

Hitler, čuvši tu vijest, nimalo nije bio oduševljen. Iste noći sa 27. na 28. ožujka, sastavio je pismo i poslao ga svomu osovinskom partneru Mussoliniju, te najavio odluku o napadu na Jugoslaviju, pritom moleći Ducea za potpunu tajnost. Hitler se počeo pripremati za napad i 6. travnja 1941. g. bez objave rata, napao Jugoslaviju. Jugoslavija je bila iznenađena tim napadom, a njezina je vojska bila u potpunu rasulu. Hitler je zbog toga napada odgodio operaciju Barbarossa ( napad na Sovjetski Savez ), jer je planirao da će mu za konačni slom Kraljevine Jugoslavije trebati najmanje mjesec dana, ali na njegovu radost, nakon svega dvanaest dana ratovanja general Kalafatović potpisao je kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije i to je bio njezin konačni slom.

Područje bivše Kraljevine Jugoslavije bilo je podieljeno na više dijelova. Slovenija je podieljena između Italije i Njemačke. Južno od Ljubljane bio talijanski dio a sjeverno od nje njemački. Makedonija je podieljena između Bugarske i tzv. Velike Albanije. Dio je Vojvodine pripao Mađarskoj, a drugi dio je pripao njemačkom protektoratu. Uži dio Srbije bio je samostalan, pod upravom Milana Nedića, a na preostalomu teritoriju osnovana je Nezavisna Država Hrvatska.

U Kraljevini Jugoslaviji prekinuta je tisućljetna nit hrvatske državnosti. Ukinut je Sabor. Nije se smjelo isticati hrvatsko znakovlje, itd. Cijeli hrvatski narod, u domovini i onaj izvan nje, imao je samo jednu jedinu misao: osloboditi se velikosrpskoga jarma i stvoriti samostalnu hrvatsku državu. To su znali i Nijemci i Talijani, pa su računali s time da bi Hrvatima trebalo dati autonomiju, i tako bi stvorili njima odanu domaću vlast.

Najveću popularnost među Hrvatima u domovini imao je dr. Vladko Maček. U narodu uživao naziv vođe hrvatskoga naroda. Na drugu stranu, izvan domovine, najpoznatiji je bio Poglavnik Ustaškoga pokreta dr. Ante Pavelić.

Mačekova politika bila je mirotvorna i demokratična. Smatrao je da se sve može postići mirno i diplomatski. Kao vođi hrvatskoga naroda Nijemci su mu ponudili vodstvo hrvatskog naroda u novoj hrvatskoj državi, nu Maček je zbog dva razloga odbio njemačku ponudu. Jedan je bio što nije vjerovao u konačnu pobjedu sila Osovine, a drugi je bio što nije želio biti na čelu vazalne države.

Budući da je odstupio njemački kandidat, u Italiji je već dulje vrijeme djelovao i osnivao logore dr. Ante Pavelić, vođa ustaša. Njegova se politika uvelike razlikovala od Mačekove. On je bio sklon revolucionarnim metodama. Želio je pod svaku cijenu slobodnu i samostalnu hrvatsku državu, u kojoj bi vlast imali samo Hrvati. Nijemci su ipak pristali poduprijeti kandidata iz Italije ali s rezervom.

Pavelić je vrlo pomno pratio sve događaje u Kraljevini Jugoslaviji i bio je dobro pripremljen svaki tren, od kada je počeo napad na Jugoslaviju, sa svojim ustašama ući na hrvatski teritorij i preuzeti svu vlast. Povremeno je, preko talijanskog Radija, slao poruke hrvatskomu narodu i pripremao ga za veliki događaj, uspostavu slobodne Nezavisne Države Hrvatske, na cjelokupnu hrvatskom povijesnom teritoriju. U Hrvatskoj se u doba napada na Jugoslaviju nalazio Pavelićev izaslanik, umirovljeni austro-ugarski pukovnik Slavko Kvaternik. On je stvarao podlogu za Pavelićevo preuzimanje vlasti. Prve naznake uspostave hrvatske države već su se pokazale 8. travnja 1941. g. kada su hrvatski vojnici kraj Bjelovara otkazali poslušnost svojim zapovjednicima, Srbima, pa su ih razoružali i uhitili. Ti su vojnici tada otišli u Bjelovar i ondje se izjasnili za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Bjelovarski gradonačelnik pozvao je sve građane da svoje kuće ukrase hrvatskim zastavama, što su oni i učinili.

Dana 10. travnja 1941. g. Kvaternik se nalazio u Zagrebu u svomu skloništu. Njemačka Druga armija okupljala se u Grazu, a 49. korpus preko Dravograda išao je prema Celju, 51. prema Maceljskom gorju, zapadno od Varaždina. Jedna tenkovska divizija ušla je kraj Barča u Jugoslaviju i razbila Slavonsku diviziju i istoga dana bez ikakva otpora ušla u Zagreb. U tim akcijama njemačku vojsku su potpomogli i ustaše.

Kada je njemačka vojska, poslije podne, desetoga travnja ušla u Zagreb, pukovnik Slavko Kvaternik, u 16. sati, preko Radio-postaje Zagreb, u ime Poglavnika Ustaškoga pokreta, dr. Ante Pavelića, proglasio je Nezavisnu Državu Hrvatsku ovim riječima:

HRVATSKI NARODE!

BOŽJA PROVIDNOST I VOLJA NAŠEG SAVEZNIKA, TE MUKOTRPNA I VIŠESTOLJETNA BORBA HRVATSKOG NARODA I VELIKA POŽRTVOVNOST NAŠEG POGLAVNIKA DR-a ANTE PAVELIĆA TE USTAŠKOG POKRETA U DOMOVINI I U INOZEMSTVU, ODREDILI SU DA DANAS PRED DAN USKRSNUĆA BOŽJEG SINA USKRSNE I NAŠA NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA.

POZIVAM SVE HRVATE, U KOJEM GOD ONI MJESTU BILI, A NAROČITO SVE ČASNIKE, DOČASNIKE I MOMČAD CJELOKUPNE ORUŽANE SILE I JAVNE SIGURNOSTI DA DRŽE NAJVEĆI RED I DA SVI S MJESTA PRIJAVE ZAPOVIJEDNIŠTVU ORUŽANIH SNAGA U ZAGREBU MJESTO GDJE SE NALAZE TE DA CIJELA ORUŽANA SNAGA SMJESTA POLOŽI ZAKLETVU VJERNOSTI NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ I NJENOM POGLAVNIKU. CJELOKUPNU VLAST I ZAPOVJEDNIŠTVO CJELOKUPNE ORUŽANE SILE PREUZEO SAM DANAS KAO OPUNOMOĆENIK POGLAVNIKA!

BOG I HRVATI! ZA DOM SPREMNI!

Kada je NDH proglašena, Poglavnik Ante Pavelić je još bio u Italiji, pa je trebalo uspostaviti privremenu vlast u državi do Poglavnikova dolaska, Slavko Kvaternik je kao Poglavnikov opunomoćenik imenovao Hrvatsko državno vodstvo 13. travnja 1941. g. koje se sastojalo od devet dužnosnika, a predsjednik mu je bio dr. Mile Budak.

Dr. Pavelić krenuo je iz Italije u Zagreb već na dan proglašenja NDH. Pavelićeva je skupina stigla u Trst 11. travnja, oko 23. sata, i tu ju je svečano dočekala talijanska vlast. Odatle su preko Delnica i Duge Rese došli u Karlovac, gdje je Poglavnik držao govor hrvatskim vojnicima. Tu je održao sastanak s njemačkim i talijanskim predstavnicima a kasno uvečer, 14. travnja, pošao prema Zagrebu. U Zagreb je došao 15. travnja, rano jutri, ušao u Banske dvore i preuzeo vlast u novoj Hrvatskoj.

Već sljedećega dana Pavelić je imenovao Vladu, sastavljenu od svojih najodanijih ljudi. Ta je vlada isti dan položila zakletvu. Zakletvi su prisustvovali rimokatolički svećenik Vilim Cecelj, zagrebački muftija Ismet ef. Muftić i evangelički biskupski vikar u Zagrebu Michael Backer. Za zapovjednika Hrvatske vojske Pavelić je imenovao pukovnika Slavka Kvaternika.

Već prvih dana svoga postojanja Nezavisnu Državu Hrvatsku priznale su države članice Trojnoga pakta. Fašistička Italija pozdravila je osnivanje NDH, ali je Benita Mussolinija mučilo pitanje Dalmacije, jer je Italija smatrala da ima povijesno pravo na hrvatsku obalu. Dalmacija je postala kamen spoticaja između nove Hrvatske i fašističke Italije. Hitler je dao Mussoliniju odriješene ruke te je od Hrvatske digao ruke, dok se ne riješe granična pitanja s Italijom. Pavelić se tada našao u nimalo zavidnoj situaciji. Bilo mu je jasno da je stjeran u strahoviti škripac. U prijašnjim razgovorima s Duceom i u tim razgovorima s njegovim izaslanicima, Poglavnik je naslutio što mu Italija sprema. On je, preuzevši vlast u državi, u svoje ruke i na sebe stavio težak teret ustroja nove države. Hrvatska je doslovno u to doba bila bez ustrojene vojske, a ono vojnika što je imala bilo je vrlo malo. Poraženi srpski vojnici počeli su po hrvatskim selima sijati smrt, pa su se događali veliki pokolji. Prvi pokolji izvršeni su već 13., 14. i 15. travnja u Čapljini. Dalmatinski Srbi počeli su surađivati s Talijanima, a talijanski korpus u Dalmaciji potpomagao je četničke horde.

Mussolini nije želio mnogo čekati pa je poslao svoje izaslanike k Poglavniku da od njega traže da se s njim sastane i riješe granična pitanja, prije svega misleći na Dalmaciju.
Talijanima se izrazito žurilo pa sastavili ugovor koji je hrvatsko izaslanstvo trebalo potpisati. Nakon toga hrvatsko je izaslanstvo pozvano u Rim. Sastavljeni ugovori dobili su naziv « Rimski ugovori «. U njima se od Hrvatske tražilo da na otocima i obali neće dizati vojne utvrde, držati mornaricu ni tvornice strjeljiva i bilo kakva ratnog tvoriva. Italiji se morao dopustiti prolazak njezine vojske preko hrvatskoga teritorija. Prema tim ugovorima Italija bi preuzela jamstvo za političku nezavisnost Hrvatske u dogovorenim granicama, a Hrvatska nije smjela potpisivati nikakve međunarodne ugovore koji bi se kosili s tim ugovorima. Potom, Hrvatska se Vlada morala obvezati da će, čim se sredi gospodarstvo NDH, stupiti u čvršće odnose carinske i valutne naravi s Italijom. Zahtijevali su da Hrvatska prihvati talijanskoga princa za svoga kralja, pod imenom kralj Tomislav II., ali da kralj nema političke ovlasti i da se taj dio ugovora o kralju može još odgoditi. Ta su potraživanja bila konačni ugovor. Prvobitna inačica ugovora bila je mnogo zahtjevnija, ali iako su se talijanski zahtjevi malo ublažili ipak su ti ugovori bili za Hrvatsku udarac nožem u leđa.

Tada se Hrvatsko državno vodstvo našlo u velikoj dvojbi: potpisati Rimske ugovore s Italijom, i time izgubiti dio Dalmacije, ili ne potpisati i prepustiti cijelu Hrvatsku Italiji koja je pri takvu odnosu zauzela neprijateljski stav te Hrvatsku izložila milosti i nemilosti svih mogućih mračnih sila, koje su već bile započele svoje vražje kolo po nezaštićenim hrvatskim selima. Dakle, trebalo je donijeti dobru odluku, ili pristati na krnju Hrvatsku i u njoj omogućiti samoobranu ili poslije postati igračka u talijanskim rukama. To je bilo od dva zla biranje onog manjega i 18. svibnja 1941. g. odlučeno je potpisati Rimske ugovore. Kada je hrvatski narod čuo vijest o potpisivanju ugovora, nije nimalo bio oduševljen. Oduševljenje koje je vladalo od 10. travnja tada je splasnulo, ali narod nije od Hrvatske digao ruke nego se nastavio boriti.
Nakon potpisivanja Rimskih ugovora od Hrvatske su zahtijevali da pristupi Trojnomu paktu i postane jedna od zemalja koje će činiti novi europski poredak. Hrvatsko izaslanstvo na čelu s Poglavnikom dr. Antom Pavelićom pošlo je preko Rijeke vlakom, 14. lipnja 1941. g. u Veneciju i sutradan je onamo stiglo. Izaslanstvo je ondje dočekano vrlo svečano. Oko podne, 15. lipnja, izaslanstvo se uputilo prema Duždevoj palači, gdje je sve bilo spremno za potpisivanje i točno u 12.22 Poglavnik Pavelić potpisao je pristup Nezavisne Države Hrvatske Trojnom paktu.

Tada je Ante Pavelić želio što prije ustrojiti red u državi. Vrhovnu vlast u NDH imao je Glavni Ustaški Stan (GUS), koji je bio vodeće tijelo Ustaškoga pokreta. Na čelu mu je bio Poglavnik, a druga tijela GUS-a bili su: Doglavničko vijeće, koje je moglo imati najviše dvanaest doglavnika, potom Pobočnički zbor, s najviše sedam pobočnika, te povjerenici GUS-a. Po ustavu Ustaškoga pokreta moć razrješavanja i imenovanja logornika, tabornika, stožernika itd. prema Poglavnikovoj odredbi imao je GUS.

Pavelić je početkom sljedeće, 1942.g., izdao odredbu o ponovnom sazivanju Hrvatskoga Državnog Sabora, u koji bi ušli još uvijek živući zastupnici zadnjega saziva Sabora iz 1918. g. Tako bi Sabor sačinjavali zastupnici HSS-a, pa članovi Upravnog vijeća HSP-a, hrvatski zastupnici birani na parlamentarnim izborima 1938. g., ušli bi i doglavnici, pobočnici i povjerenici GUS-a i dva zastupnika njemačke narodne skupine. Taj Hrvatski Državni Sabor imao je 217 zastupnika i sazvan je samo triput, u veljači, travnju i prosincu 1942. g. i otada se više nije sastao. Budući da je NDH bila članica Trojnoga pakta a time i saveznik sila Osovine, počela je po uzoru na svoje saveznike uvoditi prijeke sudove, a osim već postojećih zatvora otvoreno je nekoliko koncentracijskih logora. Počeli su progoni svih protudržavnih čimbenika, onih koji se nisu pomirili s takvom državom i ustaškom vlasti. Prijeki su sudovi osnovani u skladu sa zakonskom o odredbom obrani države i naroda. Po toj zakonskoj odredbi, koju je izdao Glavni Ustaški Stan, mogao je biti lišen slobode i života svatko tko bi učinio neko djelo protiv države ili planirao takvo neko djelo učiniti. Svi koji bi dospjeli na prijeki sud pod takvom optužbom bili bi proglašeni veleizdajnicima i strijeljani. Takvi prijeki sudovi nalazili su se u Zagrebu, Gospiću, Osijeku, Petrinji, Sarajevu, Mostaru, Travniku, Tuzli i Bihaću.

Što se tiče koncentracijskih logora, bili su napravljeni po uzoru na njemačke logore. Od njih su najpoznatiji bili logori Jasenovac i Stara Gradiška. Jasenovački logor bio je najpoznatiji i najveći, a počeo se formirati u ljeto 1941. g. Zapovjednik svih sabirnih logora u NDH je bio bliski Pavelićev suradnik Vjekoslav Maks Luburić.
Prvi ustanci izbili su u Lici, Sjevernoj Dalmaciji i Zapadnoj Bosni i širili se na druge hrvatske krajeve, gdje je bilo pravoslavnog pučanstva. Drugo žarište srpskog ustanka bilo je u Hercegovini, gdje se ustanak širio iz Crne Gore. Pokretači ustanka bili su četnici, eksponenti emigrantske Jugoslavenske Vlade u Londonu. Na čelu im je bio pukovnik Draža Mihajlović. Taj ustanak, a to se od početka znalo, podupirale su talijanske jedinice u ovomu dijelu Hrvatske. Tadašnji zapovjednik talijanskih jedinica u Dalmaciji bio je general Ambrosio. On je dolazio u posjete Poglavniku sa rješenjima koja nisu nikako odgovarala Hrvatskoj, a Poglavnik je u početku odbio njegov prijedlog da ostatak Hrvatske obale privremeno prijeđe pod talijansku vlast dok se ne riješi četničko pitanje. Nu, budući da hrvatsko vodstvo nije moglo riješiti to pitanje ipak je prihvatilo prijedlog ali uz uvjet da na tim područjima i dalje vlast obnašaju hrvatske građanske vlasti. Ta reokupacija obalnoga pojasa ama baš ništa nije riješila, dapače, otežala je ionako teško stanje u mladoj hrvatskoj državi. General se Ambrosio nije držao dogovora pa je otvoreno podržavao četnike, a ustaškim postrojbama zabranio je pristup obalnom pojasu.

Generala Ambrosia zamijenio je general Roatte, koji je još više proširio suradnju s četničkim postrojbama. Pod njegovom se upravom otvoreno počela organizirati srpska vojska, a on je, kao i general Ambrosio, sve učinio da bi spriječio približavanje ustaške vojske tim krajevima, ponajviše u Južnoj Hercegovini, gdje su se intenzivno iz Crne Gore ubacivali partizani i četnici i uništavali Hrvatska sela da bi istrijebili Hrvatski narod. To je stanje trajalo sve do konca rata, premda se nakon kapitulacije Italije djelomično poboljšalo, jer četnički vojnici više nisu imali potporu, ali novi su problem predstavljale partizanske jedinice na tim područjima. Otežavajuća okolnost za Hrvatsku bila je ta što Hrvatska nije imala dovoljno vojnika, a nakon što je Hitler počeo ostvarivati plan Barbarossa, Hrvatska, kao članica Trojnoga pakta, morala je neke svoje jedinice poslati na Istočno bojište.


Kada su u srpnju i kolovozu 1943. g. savezničke snage izvele desant na Siciliju, a talijanskoj vojsci nanijeti veliki gubici, to nisu bili i prvi veliki gubici fašističke Italije.

Narod je očitovao veliko nezadovoljstvo pa se sve više širi antifašističko raspoloženje. Zbog toga je Veliko fašističko vijeće odlučilo uhititi Mussolinija i oduzeti mu pravo vrhovnoga zapovjednika talijanske Vojske te su to pravo ponovno vratili kralju, a kralj je pozvao generala Pietra Badoglia da sastavi novu Vladu. Badoglieva Vlada bila je naklonjena saveznicima pa je tajno potpisala primirje, a poslije , 8. rujna 1943. g. potpisala je bezuvjetnu kapitulaciju Italije. Čuvši za to, Poglavnik NDH dr. Ante Pavelić već sljedeći dan Rimske ugovore proglasio nevažećim i sve teritorije koji su oduzeti Hrvatskoj vratio matici zemlji, a 20. rujna 1943. g. Poglavnik je prekinuo sve diplomatske odnose sa vladom maršala Badoglia.
U ustaškomu vrhu, kada je stanje na hrvatskim bojištima bilo nepovoljno, a i ne samo na hrvatskim nego i na bojištima talijanske i njemačke Vojske, te vojski drugih zemalja Trojnoga pakta, počelo je sazrijevati, kod nekih istaknutih ustaških dužnosnika, misao da se u državi treba nešto promijeniti. Glavni nositelji te zamisli bili su dva ustaška ministra i to ministar unutarnjih poslova Mladen Lorković i ministar Hrvatske vojske Ante Vokić. Njihova zamisao bila je preusmjeravanje politike NDH te približavanje saveznicima. Podršku toj njihovoj zamisli dali su uglavnom članovi HSS-a. Pavelić je saznao da Lorković razgovora u četiri oka s njemačkim generalom Glaiseom, koji nije bio sklon Poglavniku. General Glaise izražavao se krajnje negativno o ratnoj situaciji i između ostaloga rekao je Lorkoviću da je rat izgubljen.

Vokić i Lorković su se složili s tim mišljenjem te su za svoju ideju nastojali pridobiti Poglavnika. U više su navrata svaki za sebe Paveliću iznosili svoje ideje. Smatrali su da bi se Ustaška vojnica trebala priključiti hrvatskomu domobranstvu, jer neprijatelj (misleći time na saveznike) neće priznati vojsku koja je povezana s Ustaškim pokretom. Rekli su da su već razgovarali s nekim pripadnicima HSS-a o mjerama koje bi se trebale poduzeti u Vojsci i Vladi te se tako približiti neprijateljskim interesima. Lorković je zagovarao da neki pripadnici HSS-a odu u Švicarsku i ondje uzpostave vezu s nekim ljudima koji imaju veze s neprijateljima.

Pavelić čuvši njihove zamisli poduzeo je žurnu akciju te naredio da se Vokić i Lorković uhite i da ih se smijeni s njihovih dužnosti, a njemačkoga poslanika Kashea zamolio je da se njemačka granica zatvori na tri dana da bi se tako spriječilo Hrvate koji žele ući u Švicarsku. Tim je činom Pavelić pokazao da njegova država dalje ide s Njemačkom i ostaje dosljedna svojoj politici.
Gospodarstvo Nezavisne Države Hrvatske nije bilo u dobru stanju. Naročito je negativno na hrvatsko gospodarstvo utjecalo iskorištavanje od strane Italije i Njemačke. I jedna su i druga država iz Hrvatske izvozile rudna i drvna bogatstva, ali većina izvezenog nije bila pravodobno ili uopće nije bila plaćena pa je Hrvatska tu uvelike oštećena. Hrvatska je morala na svom teritoriju uzdržavati njemačke i talijanske vojnike za koje je morala izdvajati mnogo novca, na primjer, samo u 1941.g. na uzdržavanje tuđe vojske izdvojeno je 60 milijuna Kuna, a morala je uzdržavati i svoju sve brojniju vojsku.

Kulturni i znanstveni život u NDH bio je, za razliku od gospodarskog stanja, u zaletu. Kulturni život bio je vrlo sadržajan. Najviše su aktivna bila kazališta i orkestri. Kulturnim sadržajima bila su ispunjena sva veće središta Nezavisne Države Hrvatske, kao što su Zagreb, Osijek, Dubrovnik, Sarajevo, Banja Luka, itd. Novinarska i nakladnička djelatnost bila je vrlo dobro razvijena. U kratku četverogodišnjemu razdoblju bila je razvijenija nego u cijelomu proteklom stoljeću. Nastavljeno je objavljivanje već prije započete Hrvatske enciklopedije. Došlo do slova e, a zadnja obrađena jedinica je riječ elektrika. Objavljeno je pet svezaka.

Što se znanosti tiče ona je napredovala u granama kao što su: jezikoslovlje, etnologija, književnost i povijest.
Nakon što je 10. travnja 1941. g. proglašena NDH Hrvati su bili oduševljeni, ali je kod mnogih, nakon 18. svibnja te godine, to oduševljenje uvelike splasnulo. Od tada sve više jača antifašističko raspoloženje, a širenju takva raspoloženja najviše je pridonijela Komunistička partija Hrvatske (KPH), kao dio Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i njihova omladina, pod nazivom Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ).

Na čelu Komunističke partije Jugoslavije nalazio se Josip Broz, poznatiji pod nazivom Tito, rodom iz Kumrovca, metalski radnik. Komunisti su osuđivali politiku ustaša i njihovih saveznika i deklarirali su se protiv njih te su počeli djelovati u tom smjeru. Smatrali su da treba sustavno organizirati otpor protiv okupatora i time započeti tzv. Narodno-oslobodilačku borbu (NOB). Njihov program je tom narodno-oslobodilačkom borbom želio postići demokratsko društvo u kojemu bi svi bili ravnopravni, a u borbi bi trebali sudjelovati svi narodi i nacionalne manjine, te tako zajedno stvoriti novu Jugoslaviju ravnopravnih naroda. Tako vješto, prikrivajući svoje stvarne namjere, komunisti su uspjeli privući mnogo Hrvata. Uskoro je antifašistički pokret počeo aktivnu borbu te se nazvao Narodno-oslobodilački pokret (NOP). Djelovanje NOP-a je u tijeku vremena preraslo u ustanak i u oružanu borbu, odnosno u Narodno-oslobodilački rat (NOR).
Organizirajući narodno-oslobodilački pokret osnivani su prvi ˝narodno-oslobodilački odred˝. Prvi je osnovan u Sisku, 22.lipnja 1941. g., i nazvan Sisački partizanski odred. Hrvatski državni sabor ovaj je dan proglasio danom antifašističke borbe. To je bio prvi partizanski odred ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, a i među prvim partizanskim odredima u Europi. Čim je osnovan odmah je počeo djelovati. Njegove prve akcije bile su diverzantske, a vršili su ih najviše na pruzi Zagreb-Beograd. Taj je odred osnovan pod zapovjedništvom Vlade Janića. U tijeku 1941. g. osnovano je više partizanskih odreda, koji su, kao i Sisački partizanski odred, odmah krenuli u akciju.

Stalno širenje i jačanje antifašističkoga pokreta i njihova ratovanja dovelo je do odluke o stvaranju jednoga središnjeg vojnog tijela koje bi vodilo sve partizanske odrede u Hrvatskoj. Stoga je 19. listopada 1941. g. osnovan Glavni štab narodno-oslobodilačkih partizanskih odreda Hrvatske (GŠ NOPOH). Zapovjednik Glavnog štaba Hrvatske bio je Ivan Rukavina. Kad je Štab osnovan nije imao pod kontrolom sve partizanske odrede u Hrvatskoj ali su se svi odredi vrlo brzo našli pod zapovjedništvom tog Štaba.

Budući da ni Komunistička partija Hrvatske nije bila potpuno ujedinjena, ona je činila dosta toga da bi u jednu organizaciju ujedinila sve koji antifašistički misle. Stoga je osnovana Jedinstvena narodno-oslobodilačka fronta (JNOF). Istodobno su osnovane i neke antifašističke organizacije, u sklopu Narodno-oslobodilačkog pokreta, kao što su: Antifašistički front žena (AFŽ), Ujedinjeni savez antifašističke omladine Hrvatske (USAOH), te Savez pionira koji okuplja djecu.

Važnu ulogu imaju Narodno-oslobodilački odbori (NOO), koji postupno preuzimaju vlast i začetak su budućega komunističkoga sustava vlasti. U Hrvatskoj je do konca 1941. g. osnovano 677 Narodno-oslobodilačkih odbora, koji su djelovali ilegalno. Osnivači i članovi odbora bili su komunisti a oni su, koristeći nazive ˝antifašistički˝ i ˝narodno-oslobodilački˝, prikrivali svoj totalitarni način organiziranja vlasti, a to su sve prikazivali kao vladavinu naroda.

Hrvatski su antifašisti u antifašističkoj borbi i u njenoj prerastanju u narodno-oslobodilački rat dali veliki doprinos silama antifašističke koalicije. Antifašistički je pokret stalno rastao, pa je Glavni štab Hrvatske, radi osposobljavanja svoga časničkog kadra, osnovao Partizansku časničku školu i to prvu u Narodno-oslobodilačkom ratu. Zbog brojnih vojnika i odreda, Glavni štab Hrvatske bio je prisiljen podijeliti teritorij Hrvatske u više operativnih zona. To je i učinio 21. ožujka 1942. g. podijelivši Hrvatsku na pet zona.


Sredinom 1942. g. oružana antifašistička borba prenijeta je na gotovo sve hrvatske krajeve. U svibnju 1942. g. na području Hrvatske počinje osnivanje partizanskoga zrakoplovstva, jer su neki piloti iz oružanih snaga NDH prešli u partizane.

Uspjehu borbe pridonio je i dolazak Vrhovnoga štaba Jugoslavije u zapadnu Bosnu. To je omogućilo povezivanje velikih područja pod nadzorom partizanskih odreda. U Bihaću 26. i 27. studenoga 1942. g. bilo je prvo zasjedanje Antifašističkoga vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ). Ono je postalo najviše političko-predstavničko tijelo Narodno-oslobodilačkoga pokreta u Jugoslaviji. Zadaća AVNOJ-a bila je pred svietom predstavljati antifašističku borbu u bivšoj Jugoslaviji. Ipak AVNOJ još uvijek nije uspio uzpostaviti veze sa savezničkim snagama, jer saveznici nisu bili sigurni tko se bori protiv sila Osovine, jer, već je spomenuto, emigrantska vlada u Londonu podupirala četnički pokret pod vodstvom Draže Mihajlovića i u svietu promicala da se oni bore za slobodu i ravnopravnost naroda Jugoslavije. AVNOJ je od saveznika tražio da pošalju svoje predstavnike na teren te se uvjere u pravu istinu. Saveznici su pristali na tu ponudu pa su nakon promatranja utvrdili da su četnici surađivali sa silama Osovine. To je iznijeto na Teheranskoj konferenciji 28. studenoga 1943. g., gdje su se sastala tzv. Velika trojica (Churchill, Roosvelt i Staljin) i na njoj je odlučeno da će ubuduće savezničke snage pomagati partizanski pokret pod Titovim vodstvom. Tom je odlukom emigrantska vlada izgubila sve simpatije u svietu.

Razdoblje nakon kapitulacije Italije velika je prekretnica za NOP. Tada se on još više rasplamsao. Težili su k stvaranju nove Jugoslavije, jer su partizanski odredi imali nadzor nad velikim područjima. U svrhu stvaranja nove Jugoslavije u Jajcu, 29. i 30. studenoga 1943. g., bilo je drugo zasjedanje AVNOJ-a, na kojemu su donijete vrlo važne odluke. Odlučeno je da AVNOJ bude zakonodavno tijelo, dakle, nešto kao privremena narodna Skupština, imao je 147 članova, te da se osnuje Nacionalni komitet kao privremena Vlada. Treća važna odluka bila je da nova država neće biti monarhija nego će biti uređena na federativnom principu. Zabranio je emigrantskoj Vladi predstavljati jugoslavenske narode a sve odluke koje je ta Vlada donijela, po odluci AVNOJ-a moraju se poništiti. Odlučeno je da se poslije rata održe izbori, a do tada da se kralju Petru II zabrani ulazak u zemlju, pa ako narod na izborima odluči da želi monarhiju, kralj Petar može doći u zemlju, a u protivnomu, ako kralj ne dobije povjerenje naroda, bit će mu doživotno zabranjen ulazak u zemlju. Na tomu zasjedanju odlučeno je da se vrhovnom zapovjedniku partizana, Josipu Brozu, dodijeli zvanje maršala.
Dostignuti stupanj razvoja NOP-a omogućio je stvaranje predstavničkih tijela Hrvatskoga i drugih naroda, pa je 13. i 14. lipnja 1943. g. na Plitvičkim jezerima i u Otočcu održano prvo zasjedanje Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH). Za predsjednika Izvršnoga odbora ZAVNOH-a izabran je poznati književnik Vladimir Nazor. Na zasjedanju je usvojena i rezolucija po kojoj je osnovni zadatak ZAVNOH-a ˝okupljanje svih rodoljubnih i demokratskih snaga˝ radi oslobođenja Hrvatske i stvaranja ˝jednakopravne zajednice svih naroda Jugoslavije˝.

Nakon kapitulacije Italije održano je, u Plaškomu od 12. do 15. listopada 1943. g., drugo zasjedanje ZAVNOH-a, kada je donijeta odluka o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj. Također je donijeta rezolucija u kojoj se zahtijevalo da se nova zajednica naroda Jugoslavije uredi na federativnom načelu. Pod nadzorom ZAVNOH-a osnovana je institucija Narodno-oslobodilačke vojske Hrvatske (NOVH) i njezin Glavni štab.

Narodno-oslobodilački pokret iz dana je u dan sve više napredovao pa je osnovana i mornarica, a zrakoplovstvo je bilo u začetku.

Hrvatski predstavnici u antifašističkom pokretu smatrali su da je trebalo udariti temelje novoj hrvatskoj državi u okviru federativne Jugoslavije, pa je u Topuskomu, 8. i 9. svibnja 1944. g. održano treće zasjedanje ZAVNOH-a, a konstituirano je da je ZAVNOH vrhovno zakonodavno i predstavničko tijelo, te najviši organ vlasti Federalne Države Hrvatske i nositelj suverenosti hrvatskoga naroda i drugih narodnih skupina na području Hrvatske. Na čelu novoizabranoga predstavništva, koje se sastojalo od 31. člana, bio je književnik Vladimir Nazor. Od tada su postojale, na veliku žalost hrvatskoga naroda, dvije hrvatske države: Nezavisna Država Hrvatska, stvorena s težnjom o prekidanju svih odnosa sa velikosrpskom Jugoslavijom i Federalna Država Hrvatska na čelu s partizanima u sklopu Federativne Jugoslavije.

Vijećnici ZAVNOH-a su u Splitu na sastanku, 14. travnja 1945. g., izabrali prvu vladu Federativne Države Hrvatske, kojoj je predsjednik bio dr. Vladimir Bakarić.


Zadnjih je godina rata Narodno-oslobodilački pokret postajao sve važniji vojno politički čimbenik u Hrvatskoj, premda su bili po broju vojnika malobrojniji od Nijemaca, kojih je pri koncu rata bilo u Hrvatskoj oko 300 000 a oružanih snaga NDH, koji su imali 16 divizija, s oko 150 000 ljudi.

Antifašističke snage u Hrvatskoj imale su 5 korpusa i 17 divizija, što je ukupno bilo oko 151 000 vojnika.

Cilj njemačkih vojnika bio je osigurati povratak njihove vojske iz Grčke i zajedničko povlačenje prema Njemačkoj. Antifašističkim snagama u pomoć je pristigla iz Srbije Crvena armija, a Nijemci su pokušali voditi rovovski rat, što im nije uspjelo, pa su se povlačili prema zapadu. Početkom svibnja preostale njemačke snage i oružane snage NDH povlačile su se prema austrijskog granici, nadajući se da će ih anglo-amerikanci primiti kao zarobljenike. Ratne operacije na ovomu području završile 15. svibnja 1945. g., dakle malo poslije nego u drugim dijelovima Europe.
Događaji u Hrvatskoj u tijeku drugoga svjetskog rata, bili su vrlo zamršeni i vrlo je teško dati konačni sud o tomu razdoblju, ali sigurno je da je to jedno od najtragičnijih razdoblja cjelokupne hrvatske povijesti.

U svomu sam se radu osvrnuo na one, po meni bitne dijelove iz tog razdoblja naše povijesti a sada bih dao svoje viđenje događaja u Drugomu svjetskom ratu.

Hrvati su više od svega željeli svoju državu i za nju su bili spremni umrijeti. Ta velika želja hrvatskoga naroda ostvarila se 10. travnja 1941. g., proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske. Hrvati su tada prvi put nakon 839 godina robovanja dobili svoju samostalnu državu. Mnogi govore da je to država koju su stvorila dva osovinska partnera Hitler i Mussolini, ali osobno držim da takve tvrdnje nisu točne. Rat između Osovine i Jugoslavije bio je najbolja karta na koju su Hrvati mogli zaigrati, pa su na nju i zaigrali. Da je i netko drugi napao Jugoslaviju, da to nisu bile sile Osovine, Hrvati bi im pomogli, jer stara narodna izreka u kaže: ˝Kad se zidovi tamnice ruše, ne pitaju robijaši tko ih ruši˝. Bitno je da se zidovi ruše i da će oni izaći iz tamnice, a Jugoslavija je Hrvatima bila tamnica, te su oni svakako, milom ili silom htjeli izići iz nje. Hrvati, ako su htjeli svoju državu, tu su zgodu morali izkoristiti, a izkoristili su je, jer je hrvatska država stvorena voljom hrvatskog naroda a ne Hitlera i Mussolinija. Nezavisna Država Hrvatska stvorena je prije nego što su njemačke jedinice ušle u Zagreb, a dva dana prije toga u Bjelovaru se hrvatski narod izjasnio za NDH, čime su udareni temelji za 10. travnja a sile Osovine stavljene su pred gotovi čin.

Istina, Hrvati su se nakon 18. svibnja 1941. g. razočarali, jer im je bila država osakaćena, ali hrvatsko državno vodstvo nije imalo veliki izbor: potpisati ili ne potpisati Rimske ugovore. Potpisivanje ovih ugovora dogodilo se prvih dana mlade hrvatske države, kada ni Vojska ni ostale službe nisu potpuno ustrojene, tj. Hrvatska nije bila stabilna. Za potpisivanje Rimskih ugovora ne možemo kriviti samo ondašnje hrvatsko vodstvo, koje je moralo, kao što sam već spomenuo, od dva zla birati manje, nego cjelokupni hrvatski narod, jer je želio svoju državu, pa su oni bili cijena hrvatske državnosti. NDH nastala je u vrlo teškim ratnim okolnostima i nakon četverogodišnjega postojanja, ratujući na više strana i vojno i diplomatski, nije se uspjela održati.

Federalna hrvatska država također je stvorena težnjom hrvatskoga naroda, ali onoga dijela naroda koji je pripadao komunistima. Tom su državom Hrvati trebali imati svoju samostalnost, pa je i ta zamisao bila dobra i hvale vrijedna. Poslije je tijek događaja pokazao pravo lice vodstva nove Jugoslavije, a poznato nam je što se događalo poslije rata pa sve do stvaranja Republike Hrvatske. Komunisti su vješto prikrivali svoj totalitarizam, prikazujući sva svoja djela kao volju naroda. Hrvati su u poslijeratnoj Jugoslaviji potpuno izgubili svoju državnost, hrvatsko se ime nije smjelo spominjati, hrvatsko se znakovlje nije smjelo isticati, odnosno sve što je bilo hrvatsko trebalo je nestati a hrvatski se čovjek nije smio očitovati svojom nacionalnošću. Ovo stanje više nije mogao podnositi ,pa se pobunio protiv takve Hrvatske u Jugoslaviji, koja je zatirala sve što je hrvatsko.

Iz ovoga se sigurno može zaključiti da Hrvati nisu mogli dobiti svoju državnost ni Nezavisnom Državom Hrvatskom ni Federalnom Hrvatskom državom, nego su 1990. g. morali ponovno ustati u obranu i stvoriti svoju samostalnu Republiku Hrvatsku, kada je ponovno proliveno mnogo hrvatske krvi.

www.hrvatskiustaskipokret.com