Muslimani i Bosna

Bosnian Front - Muslimani i Bosna u europskoj perspektivi
CENTAR ZA PROUČAVANJE HISTORIJE

Smail Balić

“MUSLIMANI I BOSNA U EUROPSKOJ PERSPEKTIVI”

Sarajevo, 1. oktobar 2001. godine

DŽAMNA DUMAN: Dame i gospodo, imam čast da vam predstavim večerašnjeg gosta Centra za proučavanje historije Međunarodnog foruma “Bosna” profesora doktora Smaila Balića. Smail Balić rođen je u Mostaru 1920. godine. Doktor je filozofije bečkog sveučilišta, profesor na Javnom učilištu za orijentalne jezika (bivša Konzularna akademija) u Beču, savjetnik za jezike na Austrijskoj nacionalnoj biblioteci, i naposljetku istraživač na Institutu za povijest arapsko-islamskih nauka frankfurtskog sveučilišta.

Osim knjiga Das unbekannte Bosnien (Nepoznata Bosna), Zaboravljeni islam, Islam für Europa (Islam za Europu) autor je rasprave “The Cultural Achievements of Bosnian Muslims”, kao i brojnih članaka u stručnim i drugim časopisima.

SMAIL BALIĆ: Muslimani i Bosna su doskora bile u zapadnoj Europi nepoznanice. Složeni narodnosni naziv “Muslimani u nacionalnom smislu” činio se prosječnom Europljaninu zagonetnim. U sredstvima javnog obavještavanja on je obično skraćivan na glavnu odrednicu “Musliman”. Zabluda je bila neizostavna. Njezin doseg može se prosuditi iz same činjenice, da se tek desetak godina prije sloma starog poredka 83% ispitanika iz muslimanske sredine izjašnjavalo bezvjercima, a samo 17% pravim muslimanima. Neprikladno ime je u javnosti dovodilo do toga, da se u središnjem dijelu bivše Jugoslavije vidi jedan svijet pun društvenih mahana, među kojima su neodgovornost vodstva, rašireno neznanje, aljkavost, povlašćivanje jednih nad drugima zbog rodbinskih veza, podkupljivost, landohanstvo, podčinjenost žene i slabijih članova društva, varanje, nasilje i slično. Što se tiče Bosne to mi je neupućenost prosječnog Europljanina poznata iz vlastitog iskustva. Nekad sam pitan: ”U kojem dijelu Rusije se zapravo nalazi ta Bosna”? U jednoj mojoj knjizi na njemačkom se naša domovina zove ”Bosinien” mjesto “Bosnien”, što je misaona pogreška slagara i lektora, a nikako moja. U vezi s ovom pojmovnom poremećenosti obistinjivala se riječ Alberta Camus’a “Mal nommerleschoses, c’est ajouter au malheur de monde” (Krivo imenovati stvari, to je isto, što i povećavati nesreću u svijetu).

U intelektualnim krugovima Europe, posebno onim, koji su se izbliza bavili slučajem Bosne, susreće se, razumije se daleko ozbiljnije gledanje na Bosnu i njezine muslimane. Tako je već 1986.godine pisao Viktor Meier, poznati švicarski novinar i poznavatelj Balkana: “U bosanskom islamu prevlađuju one snage, koje zahtijevaju razuman, europski islam, a nikakav orijentalni fundamentalizam. Možda će ovaj europski islam jednom biti od koristi čitavoj Europi”. Austrijski kardinal i sveučilišni profesor Franz König je 6. maja 1995. godine iznio ovu misao: “Ja zastupam odavno mišljenje, da su muslimani Bosne i Hercegovine – također iz europske perspektive – vrijedan most između islamskog svijeta i kršćanske orijentacije zapadne Europe “.

Osvrt na prošlost

U gledanju na Bošnjake u dalekoj prošlosti ima nekoliko naznaka, koje nam govore o tome, da se njegova slika u zapadnoj Europi mijenjala. Martin Luther (1483-1546) je na primjer procijenio Bosansku crkvu, kojoj su dijelom pripadali predci Bošnjaka, kao “ proto-protestanizam”, to jest kao prvi svjesni odron od službene Crkve. Mora da su mu Bošnjaci bili simpatični, što potvrđuje poslije i činjenica, da su u švapskom Urachu štampane protestanske knjige na našem jeziku, koje su trebale odvratiti slavensko stanovništvo Balkana od islama. Bio je to, razumije se, bezizgledan pokušaj razbijanja turske moći. U kasnijem vremenu s pojmovima bogumil, što i nije pravo ime za pripadnika Bosanske crkve, i Bošnjak bilo je u njemačkom govornom području povezano izvjesno omalovažavanje. Naše narodno ime ima i danas u Njemačkoj, za razliku od Austrije, pomalo pejorativan prizvuk. To je slučaj sa svim narodnim imenima koja završavaju s nastavkom –ak, kao Polak, Kanak, Pomak.

Bošnjaci su skoro pola mileniuma kao pripadnici Osmanlijskog carstva dolazili u dodir s raznim narodima Europe. Povezivali su se, a djelimično i stapali, sa Srbima, Hrvatima, Albancima, Bugarima, Makedoncima i prije svega sa Turcima. Pristajanje uz osmanlijski državotvorni, politički i kulturni koncept pribavilo im je ime “Turaka”, pa su se takvim šta više i sami smatrali. Slično se događalo i Srbima. Njihove pomoćne jedinice, koje su se našle u Mađarskoj iza mohačke bitke 1526., bile su u toj zemlji poznate pod imenom “Raitzen – Türken”, t.j. Raci – Turci ili Turci iz Raške.

Među kojih 30.000 do 50.000 članova osmanlijskog gornjeg sloja u Mađarskoj vodili su glavnu riječ Bošnjaci. Mađarski historičar J.Nemeth ukazuje na činjenicu da je dio paša u Budimu poticao iz Bosne. Gdje to nije bio slučaj, radilo se o službenicima, koji su prethodno djelovali u Bosni ili u jednoj drugoj južnoslavenskoj zemlji1.

Lajos Fekete piše u svojoj monografiji o Budimu: “Budući da su prve paše, koje su same bile balkanskog porijekla – na pr. Bošnjaci- podijelile mnoga radna mjesta i povlastice među svoje, na to reflektirajuće, rođake, poznanike, zemljake (muslimanske Bošnjake, Albance, pravoslavne Race), promijenili su nekoliko godina, već u prvom ljudskom naraštaju, društveni sastav i strukturu čitave provincije. Stvorili su jedno društvo, koje se obično naziva turskim svijetom, koje je međutim uistinu bilo bošnjački svijet, rački svijet "2

Kako su se Mađari odnosili prema Bošnjacima u svojoj zemlji? Bez sumnje su u osnovi gledali na njih kao tuđince, koji su im zaposjeli domovinu. Ali snošljivost, umjeren način života, stega, poštenje i osjećaj povezanosti s potištenima, zvan istimālet kojima su se odlikovali tadašnji muslimani, polahko su ostvarivale put prijateljstvu. To se moglo uočiti posebno za upravljanja zemljom po Mustafa - paši Sokoloviću (1566. – 1578.). O tome ovdje iskaz mađarskog povjesničara Alexandra von Takats'a: "Da su (ogorčeni neprijatelji Osmanlija) stvarno poznavali Turke u mađarskoj zemlji, onda bi morali smatrati pojavu, da naši simpatiziraju s Turcima, prirodnom. Pa i oni, koji su čitav život proveli u borbi protiv Turaka, iskazivali su se kao sijedi starci nakloni Turcima te tražili njihovo prijateljstvo"3

O samom Mustafi - paši piše (po Hammeru) van Takats: Mađarska i Budim mogu biti ponosni na ovog čovjeka. Mustafa je svojim junaštvom, svojim veledušjem, svojim veličanstvenim građevinama, svojom zaštitom kmetova i podrškom udovicama i siročadi stvorio sebi neprolazne zasluge."4

O istim svojstvima muslimana Bošnjaka još u Austrijskom dobu izvješćuje Antun Hangi u djelu "Život i običaji muhamedanaca u Bosni i Hercegovini"5.

Tako on piše: "Pisac ovih redaka je godinama stanovao u Sarajevu u jednoj muslimanskoj mahali. Noću nije zatvarao ulazna vrata od kuće, jer je to bilo nepotrebno". zaista život i imetak svakog čovjeka su po islamu zajamčeni. To su svetinje. Utoliko prije teško je shvatiti, da su počinitelji strašnih zlodjela u New Yorku i Washingtonu muslimani, pa i “islamisti”.

Izdiferencirano mišljenje o osmanlijskom razdoblju hrvatske povijesti, u kojem su odličnu ulogu igrali Bošnjaci, ima osmanista i povjesničar Nenad Maočanin. U knjizi Požega i Požeština u sklopu Osmanlijskog carstva on primjećuje: “No, danas integrirati ‘strane’ ustanove i sustave kao svoje u smislu čimbenika i elemenata oblikovanja nove Hrvatske, takvu kakvu danas vidimo, znak je zrelosti i snage, intelektualne i moralne, da se staloženije sagleda cjelina narodnog života u povijesnoj perspektivi. Prisjetimo se samo na očita proturječja u nemalom dijelu historiografije 19. i 20. stoljeća: U Osmanlijskom carstvu se s jedne strane vidi Antikrista i zator svake uljudbe, a s druge strane djeluju fascinacija karijerama Hrvata u službi toga istog Antikrista … Tako se često zaboravlja i ne shvaća, da se razaranja i uništavanja koja su vezana uz pojavu Osmanlija u golemoj mjeri odnose izravno na ratove i pljačkaške provale, a ne na sam sustav nakon uspostave redovitog ustroja vlasti. Bez osmanlijske nazočnosti uopće nije moguće zamisliti ‘zlatni vijek Dubrovnika ‘, lakše spajanje današnje istočne Hrvatske s maticom nakon 1699. godine, bogatsvo hrvatske usmene književnosti i štošta drugo”6.

Kad je oko 1600. godine Požega bila od hajduka i austrijske soldateske više puta opljačkana, naredio je zapovjednik osmanlijske vojske, Bošnjak Ibrahim – paša (1550. – 1601.), da se raji koja je djelimično sudjelovala u pohari grada, ne nanosi nikakva šteta već da se lijepim postupkom pridobiva.

Spomenuto viđenje Bošnjaka je pravi zaokret u mađarskoj i hrvatskoj historiografiji.

Zanimljivu perspektivu otkrivaju pojedina opažanja iz putopisne književnosti. Francuski putopisac Lescalopier se čudi, da u Bosni vlada multietnička sloga. U jednom karavan – saraju kod Trebinja on je naišao na Bošnjake, Arape, Židove, Grke, Franke i druge, kako složno dijele Raspoloživa mjesta za spavanje. “ Niko od njih nije pomišljao da se potuži na drugoga “7.

Drugi francuski putopisac, Louis Gedoyn, koji je u godinama 1623./24. putovao Balkanom, našao je u Beogradu, gdja su također Bošnjaci imali velikog udjela u upravi gradom, pored pravoslavnih još mnoge kalviniste i druge pripadnike kršćanskih sekti iz Mađarske i Njemačke, koji su mirno živjeli u gradu. Njihovo svećenstvo, piše začuđeni francuz, je “ u punoj slobodi vodilo besplodne (teološke) rasprave”8.

Mora da su muslimanski Bošnjaci kao vojnici bili u zapadnoj Europi na velikoj cijeni. Drugčije bi bilo teško shvatljivo stvaranje bošnjačkih regimenti u pruskoj, danskoj i saksonsko – poljskoj vojsci, gdje su služili kao ulani ( kopljanici). Friedrich Veliki II. (1712. – 1786.) je za njih dao izgraditi malu džamiju u Potsdamu. Bio je to jedan od prvih mirnih susreta muslimana i Nijemaca.

Na pragu novog doba

Nakon žestokog odpora, koji su godine 1878. pružili austro - ugarskim trupama bosansko – hercegovački muslimani su se relativno brzo uključili u europske životne tokove. Za vrijeme Prvog svjetskog rata hrabro su se borili za Monarhiju. Njihovo narodno ime ima u Austriji i Mađarskoj dobar zvuk. Ušli su u narodnu priču, pa ponekad, i vic, kao prirodan svijet, skroman i na svoj način mudar.

Austrijsko iskustvo u saobraćaju sa svojim muslimanima imalo je odjeka u čitavom svijetu, pa su engleske vlasti u Egiptu i na Kipru kopirale organizaciju vakufa primjenjivanu u Bosni. Još iza drugog svjetskog rata je austrijski pravnik i orijentalista Josef Hans (umro 1969. godine) na zamolbu Internacionalnog afričkog pravnog društva (International African Law Association) u Londonu preveo u sažetom obliku Das islamische Eherecht, Familienrecht und Erbrecht der Mohamedaner nach dem hanafitischen Ritus *** napisano za potrebe austrijskih sudova, kako bi se pomoglo mladim afričkim zemljama oko organizacije sudstva.

Nezamislivo je znanstveno i književno otkriće Bosne bez sudjelovanja austrijskih učenjaka i spisatelja poput Moriza Hoernesa, istraživača arheologije i predhistorijskog razdoblja Bosne, Karla Patscha, suosnivača Zemaljskog muzeja u Sarajevu i pionira balkanoloških studija, Friedricha Salomona Kraussa, izvrsnog prenostelja bosanske narodne, posebno junačke, pjesme na njemački jezik i etnologa, Konstantina Hörmanna, sabirača narodnog blaga i osnivača Zemaljskog muzeja, Armanda Schweiger – Lerchenfelda, autora živopisnih knjiga o Bosni, Maximiliana Hoelzela, romanopisca (Bosanski vukovi, Među junacima, bogovima i prostodušnim mudracima) i obrađivača narodne pjesme, Roberta Michela, nadarenog pripovjedača bosasnskih motiva i pisca knjige Halbmond über der Nerenta ( Polumjesec nad Neretvom), romana Die Häuser an der Džamija ( Kuća uz džamiju), drame Mejrima i više drugih djela, među njima i libreta i opera9, Josefa Matla, istraživača kulturne prošlosti i drugih.

Zapažljivih eksponata, arhivalija, spomenika i knjiga ima u nekoliko bečkih muzeja i zavoda. Posebno mjesto zauzima Muzej vojne povijesti (Heeresgeschichtiches Museum). Iza toga slijede Muzeum za narodoslavlje (Museum für Volkskunde) s ekspoziturom u dvorcu Kittsee (Donja Austrija), Povijesni muzej grada Beča, Židovski Muzej grada Beča, Muzej za povijest umjetnosti (Kunsthistorisches Museum)10, Muzej za povijest prirode (Naturwissenschaftliches Museum) i Muzej povijesti kazališta (Theatermuseum). U zbirci slika i portreta Nacionalne biblioteke se čuva velik broj slika, portreta i crteža s bosanskim motivima. Isto takav slučaj je s Muzičkom zbirkom Nacionalne biblioteke, gdje ima mnoštvo nota, knjiga i kompozicija iz Bosne. Možda najpopularnija kompozicija je “An der schönen grünen Nerenta” (Na lijepoj zelenoj Neretvi), koja se često izvodila u zemlji austrijskog vremena. Njezin komponist, Karl Komzák, bio je jedna od najprofiliranijih muzičkih ličnosti Strauβova vremena”11.

Krajem prve polovine 20. stoljeća imali su Bošnjaci ponovno pojačane susrete s Austrijskim i ovoga puta, njemačkim narodom. Tu vidno mjesto zauzima obrazovanje “13. SS – divizije ‘ Handžar’”. Ova divizija je nastala iz suhe potrebe, da se dođe do nužnog oružja za samoodbranu, ali nije ispunila svoj zamišljeni zadatak. Nacisti, koji su joj dali ime i njom rukovodili, ponijeli su se izdajnički prema bošnjačkom narodu. Ovaj je oslanjajući se na staro iskustvo s Austrijom dao uvjetni pristanak na mobilizaciju. Dosljedno vojno djelovanje divizije u Bosni je izostalo. Kraj se završio na obostrano nezadovoljstvo. Iz vidokruga njemačkih organizatora divizije Bošnjaci su podbacili, tim prije, što je među njima za vrijeme izobrazbe u francuskom gradu Villefranche de Rouergue izbila uzbuna. Tim činom ovi Bošnjaci su stekli simpatije Francuskog naroda, ali – nažalost – ne kao Bosanci, već kao Hrvati odnosno Jugoslaveni. Dobru raspravu o sudbini ove vojske napisao je Zija Sulejmanpašić12.

U vrtlogu današnjice

U europskom gledanju na muslimane važnu ulogu igra tjelesni ili duhovni osjećaj drugovrsnosti. Fizička različitost je, razumije se, prva okolnost koja se uočava. Ona se nerijetko zapaža uz popratni osjećaj uobražene rasne nadmoći. Rasna sličnost Bošnjaka s drugim europskim narodima i njihova načelna uklopljenost u Europu ne stvara probleme. Odbojnost počonje tek onda, kad na temelju izobličenost načina života, podčinjavanja nepoznatim zakonima kulturne ili vjerske prirode ili osobnog izjašnjenja postane jasno, da se radi o tuđincu. Ime ispitanika, prirodno kazuje mnogo o njegovoj svojstvenosti. Davno je rečeno Nomen omen est ( Ime je predznak ).

Do pojedinačnih izraza nevjerice u čestitost bošnjačkog čovjeka , pa i otvorene nesklonosti prema njemu, zapadno- europsko gledanje na Bošnjaka je pozitivno. Njemu je vrijedila puna sućut za vrijeme velikog stradanja u godinama 1992. – 1995. Narodi su bili uvijek spremni za pomoć, što nije bio slučaj s vladama.

Iz ovog općeg raspoloženja usamljeno je iskakao austrijski književnik Peter Handke. On u svojim putopisnim bilješkama “ Pravda za Srbiju” (Gerectigkeit für Serbien) s nevjerovatnom ravnodušnošću prelazi preko bosanskih žrtava, kad opisuje predjele, u kojima su one živjele. Usput se ustremljuje na prijatelje stradalničkih ljudi u Bosni – slavne pisce i filantrope Alaina Finkelkrauta, André Glucksmanna, Josefa Brodskog i Petera Schneidera. Malo je riječi o Bosni, ali to malo je izazivački smišljeno. Handke se usudio posumnjati u bjelodano. Zašto je to uradio? Sigurno prije svega, jer je bio nedovoljno ili krivo obaviješten o situaciji. Ali istom prodorom obavještajne blokade saznalo se za obim počinjenog zla. Bosanski “Katyn” u Srebrenici i druga masovna gubilišta to jasno svjedoče*.

Židovi iz vlastitog iskustva posebno osjetljivo zapažaju svaku pojavu rasizma i vjerske zaslijepljenosti, pa su na neljudska zbivanja u Bosni prvi digli uzbunu. Simon Wiesenthal, upravitelj Židovskog dokaznog centra u Beču, se stavio na čelo duhovnih branitelja čovječnosti. Njegov prijatelj u New Yorku, potpredsjednik Židovskog kongresa, je tada upozoravao: “ Ne zaboravite paralelu između bošnjačkog stradanja i Holocausta!”

U to vrijeme čula se i jedna ocjena iz perspektive srpskog akademika Antonija Isakovića, potpisnika famoznog Memoranduma iz 1986. godine: “Kad smo god mi bili u poteškoćama”, izjavio je Isaković u razgovoru s novinarom NIN’a, običavali smo se obratiti Kosovu, Karađorđu i narodnoj pjesmi. Muslimani su po svojoj prirodi blagi i miroljubivi ljudi”**.

Jedan drugi srpski intelektualac, arhimandrit Srpske pravoslavne crkve, u Sjedinjenim Američkim, Državama, nije razmišljao o prirodi Bošnjaka, već je iskreno rekao: “ Ja ne znam mnogo o njima, ali znam, da su muslimani”.Time je stigmatizirao jedan narod, jer je i tada bilo jasno, kakvim su predrasudama i stereotipima skupno opterećeni pripadnici islama u Americi. Kako Europa vidi Bosanca – političara, možda će biti najbolije kazano riječima čovjeka, koji se dan - noć bavi pitanjima ove zemlje. Wolfgang Petritsch, časovito Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni, ima bogato iskustvo. On u svojoj knjizi Bosnien und Hercegowina 5 Jahre nach Dayton (Klagenfurt 2001.) među ostalim piše: “U augustu 2000. godine pojavio se u New York Times’u članak, u kojem se tvrdi, da je milijarda bosanskog poreznog novca pronevjerena po korumpiranim regionalnim i općinskim vlastima. Alija Izetbegović, član tročlanog predsjedništva i vođa Bošnjaka, bio je na to veoma ogorčen. U članku su navedena dva po Bošnjacima vođena regionalna ureda. U mjesnom tisku je javljeno, da je premijer Edhem Bičakčić namjeravao New York Times predati sudu. List je međutim, otiskao na istaknutom mjestu ispravak, jer se svota navedena u članku učinila pretjerano visokom”13.

“Usprkos tomu, korupcija je izvanredno ozbiljan problem, čiji korijeni sežu duboko u bosansko društvo. I umjesto obaveze, da se ovaj problem sa svom žestinom obuhvati, suština reakcije Alije Izetbegovića bila je glasan javni zov upućen međunarodnoj zajednici, da nešto poduzme.”Istražujte!”, bio je njegov zahtjev. “Pozovite ove zločince na odgovornost!”14.

Austrijski političar vidi Bosanca današnjice zapletenog u etničkom negativizmu kao pile u kučinama. “Kolo etničkog negativizma”, poručuje on, mora biti prekinuto. Bosansko – hercegovačka politika i njezin stav prema bitnim pitanjima određuje se kroz prizmu 'etničkog negativizma'. Sve što jedan narod nalazi kao dobro, osjećaju druga dva kao loše i odmah ga odbacuju. I upravo zbog toga narodi Bosne i Hercegovine ometaju jedan drugoga da zakorače putem napretka”15.

O duhovnom ustrojstvu Balkana nalazimo u Petrischevoj knjizi dobra opažanja. “ Bosna i Hercegovina i njezini građani moraju razviti samopoštovanje i samosvijest. Nedavno je Austrijanac Karl – Markus Gauβ, književnik i stručnjak za Balkan, upozorio kritički na to, da se Balkan kao ' pogrdna riječ ' na nj ponovratila. Među žiteljima Balkana nastala je prepirka, ko među njima spada u Balkan ko je dakle izgubljen, a ko je pak uspio izbjeći prljavštini, korupciji i balkanskoj mržnji, te se može ubrojiti u Europu, dakle u civilizaciju. To važi i za Bosnu. U zapažanju o vodećim slojevima bosansko – hercegovačkog društva Petritsch poručuje:

“Intelektualna elita trebalo bi da sudjeluje u oblikovanju budućnosti Bosne i Hercegovine. Moj koncept 'Ownership'a (vlasništva, vlastite odgovornosti) od političara Bosne i Hercegovine traži da izađu pred probleme ove zemlje i riješe ih. On traži od građana, da budu svijesni svojih prava i dužnosti i tako djeluju. Od intelektualne elite traži, da podupiru procese demokratske transformacije, koji su zahvatili Bosnu i Hercegovinu”16.

Na Bošnjacima je, prije svega muslimanima, da mijenjaju svoje držanje, pa i svoju sliku u svijetu. Neka pri tome imaju na umu vjersku mudrost: “Bog ne mijenja stanje jednog naroda, dok se on sam ne promijeni u svojim duhovnim pretpostavkama” (Kur ' an 13:11).

Published by International Forum "Bosnia".
All rights reserved. Views and opinions presented in the articles published by International Forum "Bosnia" are those of the authors. Articles and all other texts can be reprinted free of charge but with full crediting of the author and International Forum "Bosnia" including International Forum Bosnia's URL.