Dubravka Ugrešić - NE VRAĆAM SE U HRVATSKI LITERARNI MAINSTREAM

Dubravka Ugrešić, književnica, nakon desetogodišnjeg izbivanja s hrvatske javne scene o (ne)povratku u domaću književnu maticu, tržištu nostalgije, bogatima i slavnima u literarnom svijetu, recepciji knjiga...
NE VRAĆAM SE U HRVATSKI LITERARNI MAINSTREAM

Tiskanjem jeftinih knjiga publicitet su dobile novine, prije svega. Zatim, publicitet je dobila knjiga kao tržišni produkt, a ne njezin autor. Na tu vrstu publiciteta zakvačila se poput čička ideja da Hrvati sada puno više čitaju, jer je knjiga jeftinija. Kad bi kojim slučajem objavili sto tisuća primjeraka vani, bili biste bogat čovjek. Ovdje se to neće dogoditi, ne autorima knjiga. Od mene se, kao od autora, očekuje da budem neka vrsta podplaćenog prosvjetitelja

Nostalgija može preuzeti različite oblike i značenja: može biti praonica prljave savjesti i osobnog straha, polje fabrikacija, polje političkog i kulturnog otpora nečemu, ali i moda, afektacija, dakle

Prije mjesec, mjesec i pol najprije se u popisu »Večernjakovih« knjiga koje će biti objavljene uz novine pojavio i naslov »Štefica Cvek u raljama života«. Nedugo iza toga zagrebački izdavač Valerij Jurešić i njegova izdavačka kuća u suradnji s Dejanom Ilićem iz Beograda objavila je knjigu »Ministarstvo boli«, najnoviji roman Dubravke Ugrešić. Nekako sa strane, činilo se da sve ukazuje na to da je književnica koja je ponajviše odolijevala povratku u domaći literarni mainstream, konačno pokleknula.
Nakon razgovora sa spisateljicom u njezinom stanu u novozagrebačkom naselju, stvari su dobile neku drugu perspektivu. Osim govora o (ne)povratku u domaću književnu maticu, bilo je još riječi i o tržištu nostalgije, o bogatim i slavnim u literarnom svijetu, o recepciji autoričinih knjiga u svijetu i još ponečem.
Najprije nas je zanimalo je li emigracija, egzil ili kako se to već sve zove, težak sport, je li to teži izbor nego ostanak u domovini.
– Emigracija jest težak posao. Zamislite samo to da se u deset godina morate seliti nekoliko puta, da morate prepakiravati svoje stvari, i svaki put se iznova uključivati u sredinu u kojoj ste se obreli. Znate i sami da vrlo često uopće niste u stanju srediti svoj adresar, kamoli nešto više. To je, dakle, u prvom redu fizički naporan posao.
Je li dominatan osjećaj u emigraciji samoća?
– Znate što, meni je dominatan osjećaj u Zagrebu, tamo negdje od 1991. do 1993. godine, bila samoća.

Egzil teško uhvatljivo stanje

Je li domovina za vas, da se spomenemo ovog prilikom jednog domaćeg publiciste, teško pitanje ili kad onaj drugi pjesnik kaže o domovini da ju je lakše bilo voljeti iz daljine? Koja je, dakle, vaša situacija?
– Sve su to ljudske situacije i vrlo su lako zamislive. S druge strane, ništa ne treba uzeti za istinu. Jer egzil je teško uhvatljivo stanje, promjenjivo, moody, shizofrenično, euforično, melankolično, poticajno... Floskule o domovini, kao ona – 'domovina je lepa samo dok se čeka, samo dok od sebe nagoveštaj da' – također može biti jedan od tematskih toposa egzila. Ima pjesma jednog Holanđanina koji živi u Americi, koji kaže da se Holandije boji i da nostalgiju za Holandijom pretpostavlja susretu s njom. Oko te teme egzila postoji čitav jedan repertoar sentimenata i svi su oni validni. Domovina može biti i negdje drugdje, može započinjati ili završavati negdje u Budimpešti, što je, recimo, moje iskustvo. Na tu temu može se puno toga vesti. Najbanalnija razina je onaj repertoar općih mjesta. Od tih općih mjesta lako se može napraviti jedan leksikon egzila.
Je li projekt »Leksikona Yu-mitologije« također projekt neke vrste općih mjesta jedne nestale kulture?
– Zašto to mene pitate?
Pa svaki se puta, uz Dejana Kršića i Ivana Moleka, spominjete upravo vi kao idejni začetnik jednog takvog projekta, koji se evo sada finalizirao u knjizi.
– Istina je, pisala sam o tome, o nestaloj kulturi, u »Kulturi laži«, u »Muzeju bezuvjetne predaje«, u »Zabranjenom čitanju«, i na kraju u svom novom romanu »Ministarstvo boli«. U trenutku kada je represija nad pamćenjem svega što je bilo jugoslavensko postala nepodnošljiva, otpočela sam s grupom studenata rad, ukoliko se može upotrijebiti ta riječ, na leksikonu Yu-mitologije. Isprva je to bila razredna, grupna igra, a kada je moja studentica Iris Adrić otvorila web prostor leksikon je postao internetska igra. Na kraju se sve završilo u obimnoj knjizi, čiji je autor kolektivni. Kolektivnog autora čine brojni anonimni glasovi koji se prisjećaju i pokušavaju opisati uglavnom opća mjesta popularne kulture u bivšoj Jugoslaviji.

Zabranjena sjećanja

Hoćete li na bilo koji način sudjelovati u promoviranju te knjige?
– Ne, jer mislim da nemam tamo što tražiti. Istina je da sam obavila inicijacijski i inicijatorski posao, da sam dosta agitirala i propagirala ideju, da sam mnogo pisala o tome, ali u samoj fazi izvedbe, dakle, u fazi uredničkog posla, dizajniranja knjige, pisanja i skupljanja natuknica, te izdavanja knjige nisam sudjelovala.
Ideja Leksikona prije pet-šest godina činila se politički škakljivom. Danas se sve to čini pomalo benignim. Slažete li se s time?
– Ideja leksikona nije bila tek politički škakljiva. Jer politički škakljiv je prelaka i preneozbiljna odrednica. Bila je to neobično važna stvar, bila je to borba protiv kulturnog diskontinuiteta, protiv zaborava, protiv jugoslavenske stigme, stigme jugoslavenstva, pa i one komunističke. Ne zaboravite da je, barem je tako bilo u Hrvatskoj, sve što je bilo vezano za Jugoslaviju bilo naprosto zabranjeno. »Posao sjećanja« bila je subverzivna rabota. Danas je drukčije utoliko što je cio jedan zanimljiv pejzaž naše bolje kulturne prošlosti prekrila hinjena ravnodušnost. A revalorizaciju naše bolje prošlosti preuzela su djeca, dakle, oni koji u tom vremenu zapravo nisu participirali.
Pravi sudionici te prošlosti šute, ili je se odriču. Osim ovoga, danas u svemu tome postoji i tržišni aspekt. Zabranjeni ili neiživljeni sentimenti doživljavaju naknadno svoju komercijalizaciju. Oni vrlo brzo postaju svačija svojina, vrlo su imitabilni, daju se lako imitirati, i kao takvi meni više nisu osobito zanimljivi. Nije mi zanimljivo da s nekim koji je još do jučer iz svojih CV-ja brisao izložbe koje je imao u Beogradu ili filmove u kojima je glumio u Srbiji, dijelim iste topose kolektivne memorije.
I nostalgija, dakle, može preuzeti različite oblike i značenja: može biti praonica prljave savjesti i osobnog straha, polje fabrikacija, polje političkog i kulturnog otpora nečemu, ali i moda, afektacija, dakle.
Netko mi je ispričao da je u Beogradu vidio uličnog prodavača Titovih i Lenjinovih malih bista, trideset eura po komadu. Ulični prodavač je dobro shvatio stvari: turisti će došavši u Beograd tražiti nešto od komunističkih suvenira. Prodavaču se činilo da je Titova bista nedovoljno atraktivna, to jest lokalna, to jest tržišno nedovoljno jasna. Zato je odlučio Titovu bistu prodavati u paru s Lenjinovom. Taj ulični prodavač je mali fabrikant povijesti, baš kao što su građani bivše Jugoslavije i sadašnjih novih država iščiljenih iz bivše Jugoslavije mali fabrikanti povijesti. Jer sam Lenjin, barem što se komunističke Jugoslavije tiče, zaista nije imao značajnu ulogu. Naš prodavač prodaje popularnu ideju da je komunizam svugdje bio isti drek.

Multipliciranje replika

S druge strane, nanjušio je da i komunizam ima svoju tržišnu vrijednost. Tako se multipliciraju replike. A replike se, to dobro znamKomešanje na američkoj književnoj sceni

Pojavili su se u nas napisi o vašoj polemici vezanoj uz Stephena Kinga. O čemu se tu radilo?
– Radi se o »Zabranjenom čitanju«, knjizi koja je objavljena i u Hrvatskoj, ali nije imala gotovo nikakav kritičarski i čitalački odaziv. U toj knjizi ima jedan esej u kojem tvrdim da je Stephen King kojim slučajem živio u staljinističkoj Rusiji da bi dobio Staljinovu nagradu. Moja knjiga »Zabranjeno čitanje« objavljena je u Americi pod naslovom »Thank You for not Reading« i dobila je izvrsne recenzije. Jedan novinar iz Boston Globea je čitao moju knjigu, nakon čega me je kontaktirao, jer je Stephen King upravo u tom trenutku dobio veliku američku književnu nagradu, koju su prije njega dobili predstavnici tzv. visoke književnosti, poput Philip Rotha. Vijest o nagradi dodijeljenoj Kingu izazvala je burno komešanje na američkoj književnoj sceni, jer su na odluku žirija reagirali Harold Bloom i još neki kritičari i pisci, smatrajući odluku žirija nesrećom za američku književnost.

Mediji odigrali veliku i prljavu ulogu

Čini se kao da imate nešto načelno protiv medija, posebno hrvatskih? Čini mi se da ih smatrate da su u promociji stanovitog tipa mišljenja u devedesetima mediji igrali odlučujuću ulogu?
– Naravno da su igrali, a tko drugi? Pritom, nisam za to da se ponavljaju floskule o medijima, a posebno o medijski eksponiranim intelektualcima koji su krivi za rat. Poput one široko rasprostranjene floskule o piscima poput Dobrice Ćosića i Matije Bećkovića koji su maltene zakuhali cijelu stvar. Ja ih ne branim, ne mislim da nisu kuhali i zakuhavali, ali se cijela ta stvar naprosto statistički ne drži. Jer to bi značilo da je devet milijuna Srba čitalo Dobricu Ćosića i Matiju Bečkovića, te da su Srbi natprosječno pismena nacija. Nisu li ti koji su izmislili pjesmu »Tko to laže, tko to kaže...« izvršili daleko veću i snažniju ratnu propagandu? Ipak, da su mediji, osobito televizija, u svemu tome odigrali svoju veliku i prljavu ulogu, to je izvan svake sumnje.
o, uvijek prodaju puno bolje od originala. Slično se može dogoditi i s nostalgijom, s prošlošću. Evo jednog primjera. Nedavno sam pročitala priču, čija je autorica mlada Amerikanka ruskog porijekla. Priča je o seksu i totalitarizmu. Autorica je napravila vještu repliku. Seks u komunizmu ne spada u autoričino neposredno iskustvo, ali je kao Ruskinja američkog porijekla osjetila da na temu ima prirodno pravo, da je neka vrsta uvjerljivog svjedoka. Napravila je prerađevinu koja odgovara fantaziji koju ima američka čitalačka publika kada se spomenu ključne riječi seks i totalitarizam. Tako, dakle, radi tržište.
Jeste li i vi kao autor doživjeli neki oblik pripitomljavanja od tog istog tržišta? Mislim tu na ovo što se sada događa zadnja dva-tri mjeseca, naime da su i vas na hrvatskom tržištu prihvatili?
– Moja knjiga izašla je kod malog hrvatskog izdavača, čije je ime Faust Vrančić, i koji na svojoj listi ima svega dva-tri autora. I u Srbiji se pojavila kod malog izdavača. Ime izdavača je »Fabrika knjiga«. Svoju novu knjigu potpisivala sam u zagrebačkoj knjižari Tamaris. I to je manje više sve. Sve zavisi od predodžbe koju imate o tome kako pisac treba biti prihvaćen na hrvatskom tržištu. Ako vi mislite da sam prihvaćena, neka vam bude.

Tržišni trik

Recimo da ste preko akcije »Večernjeg lista« dobili stanoviti publicitet?
– Da, ali taj publicitet o kome govorite može se čitati i drugačije. Sa štampanjem jeftinih knjiga publicitet su dobile novine, prije svega. Zatim, publicitet je dobila knjiga kao tržišni produkt, a ne njezin autor. Na tu vrstu publiciteta zakvačila se poput čička ideja da Hrvati sada puno više čitaju, jer je knjiga jeftinija. Na sve to zakvačili su se političari, od Stipe Mesića pa naniže, koji su svojim javnim izjavama podržali akciju »knjiga u narod«. Svi su se dakle stekli da izvuku tu veliku repu, od djeda do miša. Kad bi kojim slučajem objavili sto tisuća primjeraka vani, bili biste bogat čovjek. Ovdje se to neće dogoditi, ne autorima knjiga. Od mene se, kao od autora, očekuje da budem neka vrsta podplaćenog prosvjetitelja. Ako pak cijelu stvar čitamo iz benevolentijeg ugla, onda moramo reći zašto da ne. Zašto ne umotati u Večernjak dobre škampe, koje ste kupili na placu, a pod miškom vam je usput i knjiga. Škampe priredite na buzaru i jedete ih čitajući knjigu. Dakle, tu je, što se mene tiče, posrijedi jedna tržišna situacija, tržišni trik u kojem i ja sudjelujem.
Nadam se da ne mislite da vam moralizatorski prigovaram nekakav etički prekršaj, sačuvaj bože!
– Ne, dakako, samo me pitate znači li moj pristanak da budem objavljena u Večernjakovoj seriji uključivanje u hrvatski mainstream. Odgovor je ne. Radi se o manipulaciji u kojoj smo i vi, koji od mene nešto očekujete, i ja, oboje, dakle, izmanipulirani. Nekoliko slika u novinama trebalo bi sve nas uvjeriti da je sve, zapravo, u redu, zar ne?

Zvijezde i njihova orbita

Kako se nose istočnoevropske kulture, pa onda i hrvatska u uvjetima novog kapitalizma?
– Hrvatsko tržište vrlo je brzo uskočilo u tračnice Zapada. Isto se događa u ostalim bivšim istočnim zemljama. To što je odmah usvojeno su mediji i masovna kultura. Sve bivše istočnoevropske novine, uključujući i ruski »Ogonjok«, dizajnirane su isto i razvlače više manje iste vijesti kao »Time« ili »Newsweek«. Masovna kultura, pritom američka, postala je zajednička svojina. Imala sam prilike zirnuti na televizijske ekrane diljem Evrope i oni svi izgledaju isto. »Buffy, ubojica vampira« možete gledati na rumunjskom, mađarskom, bugarskom, bjeloruskom kanalu, gdje sam, usput rečeno, nabrojala najviše programa, čak 52.
Dakle, fantastično je kako je svijet postao mali, kako se stisnuo, homogenizirao i unificirao. A to jako ljepilo je američka masovna kultura. Teško da ima ičega drugoga, sa strane. Svi dijelimo reference američke masovne kulture, zvijezde masovne kulture su naši novi bogovi. Oprah je danas to što je u staroj Grčkoj bila Hera. Takav star-sistem koji dolazi iz američke masovne kulture usvojen je odmah, od Moskve do Zagreba.
Sve u svemu, kodovi masovne kulture ne podnose više diferencijaciju na visoko-nisko, pametno-glupo, dobro-loše. Postoje samo zvijezde i njihova orbita. A kada ste u orbiti celebriteta nitko više ne pita kako ste to postigli i zašto ste se tamo našli. Nema više valorizacije i revalorizacije. Bogovi i njihova kompetencija se ne propituju, zar ne, zato ih, uostalom, i zovemo bogovima. Isto je i s književnošću.
I ona se preselila, ili barem sve više tendira da se posve preseli, u masovnu kulturu. A u masovnoj kulturi nema arbitraže, postoje samo zakoni tržišta. A tržište vam stalno nameće ideju da ste vi, konzument, jedna neponovljiva osoba, individualitet koji ima pravo na svoj ukus i izbor. I tako svi završavamo kao konzumenti Ikee, kao čitaoci jedne knjige, gledaoci jednog filma, sve u svemu, kao tipični potrošači.
Kako su prošla potpisivanja i susreti s publikom?
– Jednom sam u Tamarisu potpisivala »Šteficu Cvek«, a drugi put »Ministarstvo boli«, svoju novu knjigu. Bila sam u Splitu, Sisku i Koprivnici. Bilo je zato zgodno u Sisku, gdje se na književnoj večeri okupilo nekih pedesetak ljudi. Bilo je zgodno i u Koprivnici. Bilo je starijih ljudi, bilo je i mladih. U svakom slučaju, zgodno je sresti se sa svojim čitaocima.
Duže ste u Zagrebu. Navikavate li se na grad za koji ste možda mislili da ste se od njega odvikli?
– U Zagrebu sam iz obiteljskih razloga. Ponovno sam počela usvajati praksu svakodnevnog življenja. Gradove zaboravljamo, ma koliko nam bili važni. Ja ponovo usvajam Zagreb, čak i prostorno. Pa ipak, osjećam da sam i dalje u nekom međuprostoru, gdje je sve pomalo derealizirano, nestvarno. Je li tome razlog moja dislociranost, ili je to nešto što izvire odavde, ne znam.
Rade DRAGOJEVIĆ

Novi list ' Datum objave: 13.6.2004 Rubrika: Mediteran