HRVATSKI NAROD IMA PRAVO NA HRVATSKI JEZIK! |
HRVATSKI NAROD IMA PRAVO NA HRVATSKI JEZIK!
(Prosvjed HKD Napredak upućen Visokom predstavniku međunarodne zajednice u BiH)
Narodi ne ginu dok njihov jezik živi!
(Narodna mudroslovica)
Humačka ploča (1185.)
Često se kaže, tvrdi Dalibor Brozović, da je upravo po jeziku čovjek čovjekom. Jezikom izričemo sve svoje misli i osjećaje, jezik nam je prenio znanja i dostignuća naših predaka, u jeziku će nas naslijediti naši potomci. Jezik je najdragocjenija tekovina čovječanstva, ali kako je čovječanstvo u stvarnosti mozaik naroda s vlastitim povijestima i kulturama, tako je i ljudski jezik predstavljen u stvarnosti mozaikom narodnih jezika. Zato je svakom narodu njegov jezik svetinja, on mu je kao pupčana vrpca koja ga povezuje s vlastitim narodom. Može se reći da je materinski jezik čovjekovu duhu domovina, gdje god čovjek živio, na domaćem tlu ili u tuđini.(1)
Naziv hrvatski jezik zasniva se naprosto na prirodnom pravu svakoga naroda da jezik kojim on govori i piše, kojim se on služi i koji njemu služi, naziva svojim vlastitim imenom. Hrvatski jezik se predstavlja svojim standardnim ili književnim jezikom, jer bez njega je nezamisliva suvremena kultura i materijalna i duhovna civilizacija hrvatskog naroda.
Bosna i Hercegovina već gotovo dvije tisuće godina temelji svoju povijest i kulturnu na kršćanskim, a gotovo četrnaest stoljeća na hrvatskim korijenima. Na kršćansko-hrvatskim korijenima izrasla je, iako pljačkana i uništavana, kulturna baština, ne samo hrvatskog naroda, nego i cijele Bosne i Hercegovine. Uza sve animoznosti osvajača i neprijatelja kršćanske i hrvatske civilizacije i kulture, uspjeli su naši pređi sačuvati i nama predati prepoznatljivo i nemjerivo kulturno blago u cijeloj BiH. Stoga se hrvatsko-kršćanski korijeni, izricani plodovima srdaca i umova nebrojenih naraštaja hrvatskog naroda, moraju poštivati u temeljnom programu prosvjete naše mladeži i na početku dvadesetprvog stoljeća. Jer, kao što je dosadašnja povijest pisana i izricana hrvatskim jezikom i kršćanskom civilizacijom, želimo da se ona još više obogaćuje na tim tekovinama i u trećem tisućljeću.
Nadbiskupska gimnazija u Travniku
Protuzakoniti napad na hrvatski identitet
U posljednje vrijeme mogle su se čuti vijesti i pročitati tekstovi: Projekt uništenja hrvatskog jezika, ujedinjavanja gimnazija, tekst Naputka, prosvjedi hrvatskih stranaka, roditelja i sl. To hrvatski narod nije iznenadilo, nego, naprotiv, upozorilo na političke okolnosti u kojima moraju živjeti Hrvati u Bosni i Herecegovini na početku dvadesetprvog stoljeća.
U ime Hrvatskoga kulturnog društva Napredak Mostar izražavam zahvalnost svima koji su digli svoj glas u obranu hrvatskog jezika. Njihov vapaj ne bi trebao ostati kao glas vapijućeg u pustinji nego, naprotiv, obrana hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Ovom prigodom upozoravam i upućujem predstavnike strane administracije da bolje prouče prirodne i pozitivne međunarodne dokumente u svezi s narodnim identitetom. Neka se, primjerice, bar prisjete Deklaracije UN o ljudskim pravima iz 1948. i proglašenja Međunarodnog dana materinskog jezika (UNESCO, 1999.). Važnost tog Dana potvrđena je 2001. aklamacijom na 31. Glavnoj skupštini UNESCO-a. Tada je usvojena Deklaracija o kulturnoj različitosti, gdje u 5. članu piše: „... svakoj se osobi mora omogućiti izražavanje i stvaranje djela na jeziku koji izabere, posebice na materinskom jeziku...“ Od tada se svake godine slavi u svijetu Međunarodni dan materinskog jezika kao jedan od zajedničkih simbola ravnopravnosti svih naroda.
Znajte, malo je naroda u Europi, gotovo da ih i nema, koji su doselili na područje Rimskog carstva, u njegov zapadni dio, a da se nisu romanizirali i utopili u toj višoj kulturi, izgubili svoj jezik a često i ime. To se, međutim, nije dogodilo s Hrvatima koji su primili stečevine te kulture, zatim i kršćanstvo, djelomice pismo (latinicu), ali se nisu nikada asimilirali.
Solin je, prema nekim povjesničarima, prvo hrvatsko naselje. Nakon sloma antičke civilizacije i nemirnih razdoblja u V., VI. i prvim desetljećima VII. stoljeća, rimsku pokrajinu Dalmaciju i južne dijelove Panonije, tj. prostor suvremene Bosne i Hercegovine, kao uostalom i široki prostor između Jadrana, Dunava i Drave, Istre i Drine te Crvene Hrvatske, napučila su hrvatska plemena. Niz bazilika i starokršćanskih biskupija u Bosni i Hercegovini potvrđuje rasprostranjenost kršćanstva u kasnoantičkom razdoblju. U Rižinicamna je knez Trpimir oko 852. podigao benediktinski samostan. Pronađen je kameni natpis na kojemu piše: Pro duce Trepimero. Na Gospinu otoku bile su dvije crkve. U jednoj su pokapani hrvatski vladari. Tu je pronađen natpis hrvatske kraljice Jelene s natpisom: U ovom grobu počiva glasovita Jelena, žena kralja Mihovila, a majka kralja Stjepana, i vladala je kraljevstvom. Preminula je u miru 8. listopada. Ovdje je bila pokopana 976. godine. Za života majka kraljevstva, postade i majkom sirota i zaštitnica udovica. Ovamo pogledavši, čovječe, reci: Bože, smiluj joj se duši. U Solinu, u crkvi sv. Petra i Mojsija, Papin poslanik opat Gebizon, okrunio je 1075. g. Zvonimira za hrvatskog kralja.
Bosna i Hum (Zahumlje, Hercegovina) su primali kršćanstvo od zapadnih, latinskih misionara tijekom VIII. stoljeća. Prvotna Crkva na istom tlu bila je zapadnog obreda s latinskim kao službenim liturgijskim jezikom. Krajem IX. i početkom X. stoljeća širio se po hrvatskim zemljama starohrvatski kao liturgijski jezik. Tako se postupno glagoljica širila i na prostore današnje Bosne. To potvrđuje Humačka ploča iz oko 1185., povelja Kulina bana Dubrovčanima 1189. i brojni susljedni dokumenti. Do 1233. i biskupi u Bosni su bili glagoljaši, a zatim je slijedio niz biskupa iz dominikanskog i franjevačkog reda - u Bosni do 1881., a u Hercegovini sve do 1942.
Hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini kao komunikacijsko i izražajno sredstvo kulture i viših oblika materijalne i duhovne civilizacije izgrađivao se na sebi svojstvenu stjecištu europskih civilizacijsko-jezičnih krugova. Svoje stručno i znanstveno nazivlje, svoje pismo i pravopis, svoju suvremenu frazeologiju, svoje jezične navike, normativne procese i idejne sadržaje – dakle cijelu svoju nadgradnju – hrvatski jezik je stjecao i razvijao prije svega u sredozemnim i srednjoeuropskim okvirima, usvajajući poput drugih jezika općeeuropsko i antičko-grčko jezično naslijeđe. Na našem području u hrvatskom standardnom jeziku osjetan je, prema europskim mjerilima, i utjecaj civilizacijsko-jezičnoga kruga islamskog svijeta – što potvrđuju specijalizirani rječnici - Turcizmi u hrvatskom jeziku.
Crkva Sv. Franje i samostan u Gučoj Gori
Hrvatski književni jezik u funkcionalnom je smislu za hrvatski narod ono što su za druge narode njihovi književni ili standardni jezici, i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini nema nikakva drugog standardnog jezika. Uvjetovanje prava pojedinoga jezika pitanjem je li više ili manje sličan ili posve nesličan ili posve sličan kojim drugim jezicima isto je tako besmisleno i neprihvatljivo kao kad bismo u ljudskom društvu uskraćivali pojedina građanska prava blizancima ili tzv. dvojnicima. Hrvatski jezik jest jezik kojim se služi hrvatski narod i koji služi hrvatskom narodu. A dijalektska je osnovica hrvatskog standardnog jezika novoštokavska zato što su većina Hrvata štokavci, a ne zato što osim Hrvata ima i drugih štokavaca.
Najvažnije etape razvoja hrvatskoga književnog jezika
U stoljećima nakon doseljanja Hrvata hrvatski jezik razvijao se pod utjecajem različitih jezika, a ponajprije latinskoga kao jezika zapadnog kršaćnstva i u manjoj mjeri grčkoga. Od desetog stoljeća važan je utjecaj crkvenoslavenskoga. U kasnijim razdobojima (kraj srednjeg vijeka i novi vijek) važan je utjecaj talijanskoga, njemačkog, turskog, a donekle i madžarskoga, a u 19. i 20. stoljeću češkoga i engleskog jezika. Starocrkvenoslavenski kao pisani jezik na hrvatskim je prostorima ubrzo asimilirao značajke blisko srodnog narodnoga hrvatskog jezika, a hrvatski će ga pisani jezik već u 13. i 14. stoljeću uglavnom zamijeniti do kraja srednjeg vijeka u potpunosti. Kako je latinski od doseljenja pa do polovice 19. stoljeća bio jedan od hrvatskih pisanih i književnih jezika, snažno je utjecao i na oblikovanje hrvatskog jezika.
Prvim očuvanim spomenikom hrvatskog jezika smatra se Baščanska ploča (oko 1100. godine). Do 19. stoljeća hrvatski jezik upotrebljavao se pretežito u obliku dijalektalnih pisanih i knjižvnih jezika (štokavski, čakavski, kajkavski). Štokavsko narječje ulazi u hrvatsku književnost pod kraj 15. stoljeća pa zapravo otada počinje prapovijest današnjega hrvatskog književnog jezika. Hrvatski je jezik, prema povijesnim okolnostima, svoju civilizacijsko-jezičnu nadgradnju razvijao samostalnim putovima i na vlastiti način. Kulturno-jezične tekovine tijekom stoljeća, preko ilirskog pokreta, hrvatski književni jezik dobiva homogen standardni oblik, novoštokavsko ijekavski. Štokavski se tip hrvatskog jezika širi i bogati fundus riječi i izričaja u posebnostima područja koja nastanjuje hrvatski narod. Ukratko, hrvatski standardni jezik plod je neprekinutoga razvojnog tijeka od prvih glagoljskih pisanih spomenika do danas.(2)
Tragovi hrvatskog jezika
Hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini zavjedočen je, kako je spomenuto, od Humačke ploče (oko 1185.), preko brojnih natpisa na stećcima, dokumentima u arhivima, manuskriptima i knjigama što su napisane i objavljene do danas.(3) Nažalost, povijesne (ne)prilike u kojima je hrvatski narod preživljavao turske zulume doveo je do uništavanja hrvatske kulture i civilizacije, a zasađivanja principa islama.(4)
Nakon austrougarskog zaposjednuća Bosne i Hercegovine za predsjednika Zemaljske vlada došao je Benjamin Kallay. On se trudio svim silama suzbiti širenje i hrvatske i srpske nacionalne ideje.(5) Nacionalnog osvješćivanja nije moglo biti bez prosvjećivanja naroda. S tim je računala austrijska prosvjetna politika koja se mijenjala sve do 1918., ali samo u taktici. Međutim, u biti ona je ostajala stalno podložna političkim, gospodarskim, vojnim, pa i crkvenim ciljevima Monarhije. Ideja vodilja cijele Kallayeve politike bila je nacionalno odnarođivanje stanovništva. Škola je kod učenika trebala razvijati “bošnjačko” rodoljublje, što izrasta iz svijesti o tobožnjoj “bosanskoj” naciji koja se služi “bosanskim” jezikom, itd.(6)
“Kalajisanje” Bosne i Hercegovine nije uspjelo, zahvaljujući nacionalno zrelim osobama koje su odgajale i okupljale hrvatsku inteligenciju oko pojedinih novina, časopisa i kulturnih društava.
Tako su, primjerice, hrvatske novine još su davne 1891. upozoravale svoje čitatelje: Narodni je jezik vremena svakog ono bio, što je najviše prigledao, u koji sve sile uma svoga uložio, sve darove srca svog izlio; kao zjenicu duha svoga, kao dušu vlasti svoje, kao proroka slave svoje, za koji i oružja se hvatao, vojevao i umirao kao poklad, koji kada jednom straćen, ne bude povraćen. Zatareš li narodni jezik, zatro si narod... Ostani kost i mozak, ostani krv i koža naroda koga ista: kako jezik mijenja - drugo mu ime dajte, nije narod isti. Po jeziku narodi vjekuju i gospoduju; kako im ga uzmeš - sluguju. Ne plašite se truda i napora, na znojnom čelu se lovor list najljepše zeleni. Naučite lijepi jezik roda svoga i sijte sjeme čistog jezika hrvatskog!(7)
U jugoslavenskoj državi (1918. –1941. i 1945.- 1992.) hrvatski je jezik bio predmetom sustavne službene dekroatizacije i prikrivene srbizacije (priječenje svakog nastojanja da se njeguje ono što je pripadalo hrvatskoj jezičnoj tradiciji). Hrvatski narod u Hercegovini je posebno osjetio što znači govoriti hrvatskim jezikom. U tijeku 70-ih i 80-ih godina uz velike su poteškoće izboreni osnovni uvjeti za samostalan razvoj hrvatskog (standardnog) jezika, ali predstoji još golem posao na njegovu normiranju i oblikovanju, u skladu s potrebama i htijenjima hrvatskog naroda, prije svega sastavljanje gramatičkih i rječničkih priručnika.
I umjesto da upozorenje Glasa Hercegovca nije izgubilo svoju vrijednost svjedoče najnoviji pokušaji sarajevske administracije o ujedinjavanju školskih institucija dvaju naroda u Mostaru.
Agresivnost administrativne vlasti
Umjesto hrvatskog jezika nudite hrvatskom narodu bošnjački jezik što su im ga proglasili tek 1995. A to je, da vas podsjetim, jezik nasljednika onih koji su da bi proširili posjede, zadržali hrvatska prezimena i jezik, a promijenili vjeru. Otkuda smjelost Visokom predstavniku i europskih silnicima da u Bosni i Hercegovini priznaju srpski i bošnjački a brišu i hrvatski jezik? Znamo da je materinski jezik blago prema kojemu se svaki čovjek mora odnositi i s ljubavi i s poštovanjem. I svakomu bi to moralo biti omogućeno – pa i Hrvatu u Bosni i Hercegovini.
Priznajem da je veliki problem hrvatskog naroda bio u tome što smo mi, kao narod koji pripada zapadnoj civilizaciji, za vrijeme jugoslavenskoga i komunističkog terora u Zapadu gledali simbol slobode, demokracije, poštenja i morala, neku vrstu izbavitelja. No, nismo primijetili da je Zapad te ideale u velikoj mjeri izdao. Obitelj, zavičaj, domovina, narod, vjera – oni na Zapadu više gotovo ništa ne znače. Čovjek je iskorijenjen iz svoga prirodnoga i psihološkog okoliša, da je njime moguće do to mjere manipulirati, a da on to uopće ne primjećuje. Iako je to kratka i vrlo sažeta analiza temeljnih i velikih problema i u tih se nekoliko rečenica nalaze odgovori na brojna pitanja koja more hrvatski narod u BiH.
U zadnjih pedesetak godina političke vode su se toliko zamutile i pojmovi tako zamaglili da je danas, i većini visoko školovanih ljudi gotovo nepoznato da zapadnoj kulturi i civilizaciji izvorno pripadaju samo današnji potomci onih europskih naroda koji su početkom šesnaestog stoljeća, bili katolički narodi i pripadali Rimokatoličkoj crkvi. Istina, dosta kasnije, i Amerika je postala dio Zapada, ali je tragedija Amerike kao i Kanade i Australije, u tome što nije sudjelovala u njegovoj vitalnosti, nego samo u dekadentnoj i senilnoj fazi zapadne civilizacije. Zato je Amerika od takvog Zapada naučila samo goli materijalizam, i dobro ga usavršila te zahvaljujući svojim bogatim i golemim prostranstvima, stostruko ga uvećala. Zato se nije čuditi da su ti europski iseljenici, iskorijenjeni i sasvim odsječeni od matične kulture i njezinih simbola, u Americi izrasli u neku čudnu sortu sintetičkog naroda potpuno materijaliziranih i automatiziranih osrednjaka-mediokriteta.
Priznajemo, zemlje Europske unije gospodarski su razvijenije, ekonomski bogatije. Njihova potpora, suradnja i pomoć u području znanosti, tehnologije, proizvodnje materijalnih dobara nije samo poželjna nego je i prijeko potrebna. Ali što vrijedi za gospodarski razvitak ne vrijedi i za duhovni. Hrvatske duhovne, moralne i nacionalne vrijednosti bitno se razlikuju od ideoloških vrijednosti EU.
Trebamo europsku tehnologiju, ali ne treba nam njihova ideologoija. Na etičko-askiološkom području bogatiji smo i superiorniji. Moralni život nam je na višem stupnju. Nažalost, sredina u kojoj živite i tu je uhvatila zamaha. Stoga, hrvatski se narod treba vratiti svojim moralnim i kulturnim temeljima i na njima odgajati hrvatsku mladež i svekoliko pučanstvo. Mora se oslanjati na najvrjednije stečevine hrvatske kulture i njegovati u narodu sve one vrijednosti koje su prepoznatljive za vjersku-moralnu i kulturnu tradiciju i nacionalno biće hrvatskoga naroda. Komunizam je dugo razarao, obezvrjeđivao i pustošio, a sada anarholiberalizam nastoji to dokrajčiti.
Vrijeme je za preporod. Dosta nam je rušenja i moralnog pustošenja. Hrvatima treba duhovna obnova, društvena, moralna i dogojna preobrazba. Posticaji i putokazi mogu se naći u hrvatskoj katoličko-moralnoj tradiciji i filozofsko-pedagoškoj vrijednosnoj baštini.
Graditelji novoga svjetskog poretka veliki su i moćni. Oni, to smo posljednjih godina često doživjeli, zastupaju, nameću i štite svoje interese, a ne interese, prava, slobodu i suverenitet svog naroda. Međutim, svaki narod, svaka zemlja, država mora štititi svoje građene, interese, nacionalnu sigurnost. Obvezuje to i naše političare. Političari ne mogu i ne smiju, prihvaćati postupke prema hrvatskom narodu, koji su protiv njihovih interesa, i koji im ne priznaju prava što pripadaju svim ljudima i narodima. Takvo prihvaćanje nacionalna je izdaja. Politika prema EU mora se mijenjati u suglasju s hrvatskim nacionalnim interesima i vrijednostima.
I hrvatske predstavnike vlasti i ministre bih upozorio: Narod koji se srami svoga imena, svoje kulture, svoga jezika i sl. nije narod koji će drugi poštovati. Tek kad Hrvati i u BiH postanu ponosni ne samo na riječima nego i u pregovorima, Europska unija će shvatit da razgovara s ozbiljnim partnerom a ne s prosjakom.
Umjesto zaključka
Učestali nasrtaji administrativnog aparata Visokog predstavnika, kako mi izgleda, imaju pred sobom dugu stazu. Stoga, prije svega odgojne programe hrvatske mladeži u školama s hrvatskom većinom treba razborito proučiti. Školskim programima treba vrlo jasno priznati hrvatstvo i kršćanstvo đaka hrvatskih obitelji, jer su hrvatsko-kršćanski korijeni jedino jamstvo za budućnost hrvatskog naroda u BiH.
Budući da je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini već 2000 godina temeljio svoju povijest i kulturnu na kršćanskim, a gotovo 14 stoljeća na hrvatskim korijenima, ti korijeni se moraju ne samo upisati u zakonske kodekse općina, županija i u Ustav Bosne i Hercegovine, nego i poštivati. Taj temelj, nadalje, mora ući i u Naputak županijskih ministara prosvjete na područjima gdje žive pripadnici hrvatskog naroda. Želim da se hrvatski jezik kao službeni jezik hrvatskog naroda uči ne samo u selima, prigradskim naseljima, gradićima nego i gradovima gdje god živi hrvatski narod u BiH.
Povijest nas je naučila da ni stoljeća mračih zuluma, ni austrougarsko stvaranje bosanskog jezika, ni olovna jugoslavenska vremena opće srbizacije nisu uspjela u svojim protuhrvatskim podvizima. Ipak, za razliku od političara koji su se stoljećima smjenjivali, jedino je Cvijetin Mijatović priznao: Teško je bilo Hrvat biti u zapadnoj Hercegovini. Upravo iz zapadne Hercegovine, gdje se namjeravaju provesti ujedinjenja obrazovnih insitucija, šaljemo zahtjev: 1. utvrdite jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost hrvatskog jezika sa srpskim i nedavno proglašenim bošnjačkim jezikom i 2. osigurajte dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju. Jer prava hrvatskoga standardnog ili književnog jezika određuju se njegovim funkcijama za hrvatski naroda, a ne stupnjem sličnosti ili nesličnosti prema drugim jezicima.
Prof. dr. fra Andrija Nikić, predsjednik HKD NAPREDAK Mostar
--------------------------------------------------------------------------------
BILJEŠKE:
1. Usp. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, Zagreb, 1997., str. 7.-19.
2. Usp. Opći hrvatski leksikon, Zagreb, 1996., str. 376.-377.
3. A. Nikić, Sakralna baština i Humačka ploča… Mostar –Klobuk, 2001., str. 19.-161.
4. A. Nikić, Događajnica Bosne i hercegovine od 614. do 1918., Mostar, 2003., str. 139.-526.
5. A. Malbaša, Hrvatski i srpski nacionalni problem u Bosni za vrijeme režima Benjamina Kallaya, II. dio (g. 1882-1896), Osijek, s. a., str. 27.
6. Usp. Branka N. Palac, Školske sestre Trećeg reda sv. Franje u Hercegovini, Potoci – Mostar, 1975., str. 19. – 21.
7. Usp. Glas Hercegovca, 8/1891.,br. 86., /str.1/
http://www.hdpz.htnet.hr/broj138/138akt12.htm
|
|