Glagloljica - Hrvatski ustaški pokret


GLAGOLJICA, hrvatsko pismo nastalo oko pol. IX stoljeća negdje u istočnom dijelu Balkanskog poluotoka. Neki su je izvodili iz grčke kurzive, a neki joj tražili uzore u gotičkim runama i pismima istočnih naroda: etiopskom, armenskom, hebrejskom samarijskom i dr. Najvjerojatnije je da je g.u biti izmišljeno pismo; njegova samosvojnost imala je po svoj prilici crkveno-političo značenje: kao pismo koje je trebalo služiti vjerskim misijama, bogoslužju svih Slavena, ono se moralo razlikovati od grčkog i od latinskog pisma, kako se ne bi dovodilo u vezu ni s istokom ni sa zapadnom crkvom, To je bilo važno zbog toga što su Slaveni u vrijeme svoga pokrštavanja bili izloženi presizanju raznih političkih sila Istoka i Zapada. Dakako da autor pisma nije mnogo posvem izbjeći nekim svjesnim ili nesvjesnim reminiscencijama, koje su se kasnije tumačile kao izravna imitacija. Kao autor glagoljice najviše se spominje sv. Ćiril koji je ovo pismo upotrijebio za svoj prijevod crkv. Knjiga na starosl. jezik. U slavistici se mnogo raspravljalo o eremenskom prioritetu dvaju slav. pisama glagoljice i ćirilice. Od Šafarika opće je usvojeno mišljenje da je glagoljica starije pismo i da je na nju mislio Crnorizac Hrabar, koji navodi 863. godinu kao datum postanka tog pisma. Nije isključeno da se upravo glagoljicom prvotno nazivala »kyrilovicoma (tj. ćirilicom, pismom Ćirilovim). Termin glagoljica (koji bi značio pismo, abecedu) izveden od riječi glagoljati (govoriti, reći) nastao je na hrvatskom tlu i nije stariji od XIV st. Glagoljica se javlja u dva glavna oblika, kao obla i uglata. Smatra se da prvotna glagoljica nije bila ni specifično obla ni uglata nego da su se te osobine kasnije prikazale. Dijelovi za koje se drži da su s moravskog područja (Kijevski i Praški listići), pokazuju umjerenu oblost, a takvo je pismo i u najstarijim hrvatskim glagoljskim spomenicima (Bašćanskoj ploči, Bečkim listićima, Mihanovićevu Apostolu). Obla glagoljica bila je raširena u Bugarskoj, Makedoniji i susjednim zemljama: Duklji, Zahumlju i istočnoj Bosni. U Bugarskoj je glagoljica već u X st. ustupila mjesto drugom slavonskom pismu, ćirilici, dok se u zapadnim Makedoniji i susjedstvu održala do XII st. (spomenici: Assernanovo evanđelje, Zografsko evanđelje, Marijinsko evanđeIje, Sinajski euhologij, Sinajski psaltir i dr.). Uglata glagoljica specifični je hrvatska oblik glagoljice. Javlja se u Hrvatskoj počevši od XII st., kad se glagoljica već prestaje upotrebljavati u drugim zemljama. U Hrvatskoj je najčešća u primorskim krajevima (Istra, Hrvatsko primorje, Dalmacija, zadarski i kvarnerski otoci, prije svega Krk, Cres i Lošinj), ali se nalazi i u unutrašnjosti Like i Krbave sve do Kupe, pa u Bomi, užoj Hrvatskoj, Međimurju te na slov. području kamo je donose izbjeglice glagoljaši iz primorskih krajeva. Najveći procvat doživljuje glagoljica kod Hrvata u XIV i XV st. Iz tog su razdoblja najbrojniji i najljepši glagoljski rukopisi pisani uglatim glagoljskim ustavom (Vatikanski misal iz 1315, Misal kneza Novaka, Reimsko evanđelje, 4 vrbnička brevijara i 2 misala, Brevijar Viđa Omišljanina, Hrvojev misal, Ročki misal, Brevijar Metropolitane). Od XIV st. ima i pojava poluustavne glagoljice (Fraščićev psaltir) koja iz rukopisnih prelazi u tiskane knjige. U drugoj pol. XIV st. javlja se i kurzivna g. ( KURZIVA) koja u toku vremena konačno potpuno prevladava. Osim crkvenoobrednih i bogoslovnovjerskih tekstova pisali su u Hrvatskoj glagoljicom i u svakidašnjem društvenom životu. Sačuvane su mnogo brojne isprave, pravni spomenici (Vinodolski, Vrbnički, Krčki zakoni), statuti (redova, bratovština itd.), razvodi (Zstarski razvod), notarske knjige, protokoli, matice, pisma, kronike, natpisi (Baščanska ploča, Valunski, Plominski, Grdoselski natpis), zapisi i različiti knjiž. spomenici (priče, legende, pjesme). Za svakidašnje potrebe održala se glagoljica kod Hrvata do prvih desetljeća XIX stoljeća, a u liturgiji do XX st., usprkos mnogim zabranama i proganjanju od strane službenih crkv. krugova (Splitski sabori 924. i 1059, papa Aleksandar II, papa Grgur VII, pojedini biskupi u Šibeniku, Senju, Puli, Poreču, Pićnu, Osoru i dr.) i stranih vlasti (Mleci, Austrija, Italija). Prva je glagoljicom štampana knjiga Misal iz 1483. za koje se pretpostavlja da je možda tiskano na domaćem tlu. Od te godine pa do kraja XVIII stoljeća tiskano je glagoljicom oko 60 knjiga; knjige su se tiskale u Mlecima, Senju, Rijeci, Kosinju, Tubingenu (Urachu) i Rimu. Najzaslužniji su istraživači glagoljice: J. Dobrovsky, I. J. Šafaž'ik, J. B. Kopitar, F. Miklošič, I. Kukuljević-Sakcinski, V. Jagić, I. Milčetić, J. Vajs, V. Štefanić.