Sissi i Čakavski sabor kao faktori europeizacije |
Sissi i Čakavski sabor kao faktori europeizacije
Danas, kada je ulazak u Euro-uniju pitanje dana, zadaća Čakavskog sabora jednako je važna kao i prije tri desetljeća, jer kad »padnu granice«, svi i sve slobodno će dolaziti u Istru i odlaziti iz nje - kako dobrodošli inozemni kapital, tako i latentne nove akulturacije, ali i asimilacije i negacije / Čekajući na skorašnji »The D Day«, dan početka formalne »europeizacije Hrvatske«, eto, svjedoci smo i sudionici ohrabrujućih naznaka, prije svega na planu neizbježne »autoeuropeizacije«...
MILAN RAKOVAC
U dane sjećanja na naše mrtve, govorio sam u tršćanskoj Državnoj knjižnici, kao hrvatski književnik - rijedak privilegij - o pokojnome prijatelju Fulviju Tomizzi. Govorili su o Tomizzi i Tršćani Silvio Grisancich, Marino Vocci, Pavel Merku (Slovenac), te istarska dožupanica Loredana Bogliun.
Prepuna dvorana pažljivih sudionika bila je odijeljena platnenim panoima s izlošcima izložbe »Elisabetta d"Austria, Trieste e Italija«. A Elizabeta od »Austrije, Trsta i Italije« (sjajnog li i izazovnog naziva izložbe za Trst), zaštitnički je gledala s velebnih portreta na nas, potomke svojih »vjernih« podanika.
Jedan od njih, talijanski anarhist Lucheni, ubio ju je 1898. godine... Izložba je ova studiozna, govori o ozbiljnim stvarima; i zapravo je namjerna alternativa glamuroznoj izložbi u nedalekome dvorcu Miramare (kobnome, vele, za Habsburge: tu je znao odsjesti nadvojvoda Maximilian, ubijen kao kralj Meksika, tu je voljela biti i Sissi)...
Naša zlosretna Sissi, pomislih, eto je sada slavljena i dizana do kulta u nekad svome, dragome Trstu - kao simbolički faktor europeizacije!
I mi ovdje, govoreći o Tomizzi, apostolu convivenze na ovim granicama, već znajući da će ubrzo dan kada će te granice »pasti«...
Marina Panetta odlučna i kompetentna Rimljanka, nedavno postavljena za direktoricu važne Državne knjižnice (koja će se baviti 19. i 20. stoljećem), ovdje na »limesu talijanstva«, s razložno ironičnim smiješkom pokazuje mi izložbu; zastajemo pred javnim oglasom kojim se u Trstu smrt carice oglašavala na četiri jezika: njemačkom, talijanskom, slovenskom i hrvatskome!
Sada se Slovenci u Trstu nadaju da će opet, prvi put poslije 1918. biti u Italiji tretirani kao autohtoni etnos, jer u Rimu zakon tek što nije donijet...
Dva dana ranije u Žminju smo proslavili 30. obljetnicu Čakavskog sabora i obilježili 10. godišnjicu smrti njegovog osnivača Zvane Črnje, uz pokroviteljstvo predsjednika Stjepana Mesića i živo i krajnje dobrodošlo sudioništvo ministra i doministra kulture Antuna Vujića i Branka Čegeca.
I tu, sjećanja i asocijacije: ča smo stili 1970. i ča samo načinili u pasanih tridest lit? Ča imamo delati danas i sutra? Črnja je tada lansirao ingenioznu formulu hrvatskog povijesnog opstanka u Istri: zavičajnu kulturu spregnutu u program Čakavskog sabora, razlistalog u nekoliko katedara.
Primarni smo cilj Čakavskog sabora, smatram, postigli još za Črnjina života: oživjeti zapušteni zavičaj, čakavsko narječje, literaturu, povijest, znanost, tradicije, običaje...
Danas, kada je ulazak u Euro-uniju pitanje dana, zadaća Čakavskog sabora jednako je važna kao i prije tri desetljeća, jer kad »padnu granice«, svi i sve će slobodno dolaziti u Istru i odlaziti iz nje - kako dobrodošli inozemni kapital, tako i latentne nove akulturacije, ali i asimilacije i negacije.
Stvar Čakavskog sabora stoga je za hrvatstvo Istre stvar golog kulturalnog, a odatle i nacionalnog opstanka. Ujedno, strpljiv i predan, dobro planiran i programiran rad kroz minulih trideset godina stvorio je cijele generacije prvorazrednih stvaratelja: pisaca, slikara, rockera i jazzera, arhitekata i povjesničara - prvorazredan nacionalno-internacionalni kapital. Kako bi osiono rekla sjajna etno-jazzerica Tamara Obrovac (kćer odličnog slikara Ivana Obrovca): »Ja sam najbolji hrvatski izvozni artitkl«.
Čekajući na skorašnji The D Day, dan početka formalne »europeizacije Hrvatske«, eto, svjedoci smo i sudionici ohrabrujućih naznaka, prije svega na planu neizbježne »autoeuropeizacije«...
Vjesnik, 2000
|
|