Srpski-hrvatski -razlike i sličnosti


Razlike i sličnosti

Poredbena je gramatika kabinetskom znanstvenom disciplinom, a u stvarnome je životu važan samo standardni jezik

Današnji je prilog u ovoj rubrici pedeseti po redu. Prvi je bio objavljen još 21. rujna 2000. i otada se, uz rijetke iznimke zbog bolesti ili kakva putovanja, pojavljivao u svakom broju Vijenca. Svaka se rubrika s vremenom istroši i iscrpi i ja kao realist moram početi razmišljati o prekidu ove rubrike. Još koji broj i onda valja, kako se to kaže, zaklopiti knjigu. Zapravo, ne spominjem uzalud knjigu — ako me zdravlje posluži, mogao bih sakupiti sve objavljene priloge i objaviti ih u obliku knjige.

Znanstvenik i naučnik

Iako za jezičnu problematiku ne vlada preveliko zanimanje, bilo je raznih odjeka, najčešće telefonskih poziva, a dobio sam i pokoji dopis. Jedni su se u tim odjecima slagali s mojim izlaganjima, drugi nisu, jedni su iznosili svoja stručna shvaćanja, drugi su ili samo hvalili moje zalaganje za kulturu hrvatskoga književnog jezika ili su pak samo prigovarali da previše ili premalo zastupam rodoljubna hrvatska shvaćanja o jezičnoj problematici. Tako sam nedavno u jednom anonimnom telefonskom pozivu kritiziran da podcjenjujem hrvatsko-srpsko jezično zajedništvo, jer da razlike postoje samo u nekim različitim civilizacijskim riječima, kao znanstvenik i naučnik, čemu je uzrok što su Hrvati i Srbi do 1918. živjeli u različitim državama, a gramatičkih razlika nema. Kada sam pokušao odgovoriti na te primjedbe, telefonski je razgovor prekinut. Zato ću se sada ovdje osvrnuti na iznesene kritike.

Prije svega, nikada nisam nijekao da kod Hrvata i Srba postoje određene zajedničke jezične crte. U prvom redu, dijalekti kojima govore Hrvati i Srbi (i Bošnjaci i Crnogorci) predstavljaju stanovitu jezičnu zajednicu koju moramo tretirati kao cjelinu u većini slavističkih poredbenih istraživanja. No poredbena je gramatika kabinetskom znanstvenom disciplinom, a u stvarnome je životu važan samo standardni jezik. No i tu moramo priznati da se i hrvatski i srpski standardni jezik (kao i bošnjački i crnogorski) temelji na novoštokavskoj dijalektnoj osnovici, malo zapadnijoj ili malo istočnijoj, ali svakako novoštokavskoj. Bilo bi neozbiljno nijekati tu činjenicu. Ali još je neozbiljnije nijekati da hrvatski standardni jezik za Hrvate i srpski standardni jezik za Srbe, kakve god i kolike god razlike bile među njima, funkcioniraju u svakodnevnom životu posve jednako kao talijanski standardni jezik za Talijane i slovenski standardni jezik za Slovence i madžarski standardni jezik za Madžare, da se pozovem samo na naše susjede, koji u svojim standardnim jezicima nemaju onih problema s kojima su suočeni Hrvati i Srbi u svojima.

Drugim riječima, Hrvati i Srbi (kao i Bošnjaci i Crnogorci) imaju u standardnojezičnoj problematici stanovitih standardnojezičnih specifičnosti kojima treba da se bavi jezična znanost, ali svaki narod ima puno pravo da sa svojim standardnim jezikom postupa kako mu najbolje odgovara i nitko nema prava da ga u tome sprječava ili da mu bilo što nameće.

Drugo je pak pitanje jesu li hrvatsko-srpske standardnojezične razlike ipak samo rječničke, i jesu li rječničke samo civilizacijske, i konačno, ima li i gramatičkih razlika.

Na telefonu sam čuo da je leksička razlika znanstvenik/naučnik samo civilizacijska. To je točno samo za hrvatski oblik znanstvenik, ali u hrvatskome postoji i riječ učenjak, koja je pučkoga a ne civilizacijskoga karaktera, danas već pomalo stilemska. Osim toga treba reći da i riječ naučnik postoji u hrvatskome, ali znači jednostavno šegrt. Dakle i ta je razlika kompleksnija nego što se to činilo mojemu telefonskom sugovorniku. S druge strane neke su rječničke razlike zapravo više glasovne, što ima veću lingvističku težinu. Primjerice (prvi je oblik hrvatski) lubanja — lobanja, stup — stub, palača — palata, opći — opšti, sokol — soko, janje — jagnje, itd., itd. I ne može se reći da su to sve samo civilizacijske riječi, a ne možda i pučke.

I na koncu, da vidimo ima li, uz rječničke i rječničko-glasovne, i gramatičkih razlika. Ima ih, naravno, i to u raznim odjeljcima gramatike, pri čem su onda česte i naglasne razlike, no njima se ne ćemo baviti, jer je naglaske većini čitatelja teško pratiti.

Čika Jova Zmaj

Uzmimo prvo deklinaciju. U hrvatskome nema deklinacijskoga tipa zeka, zeke, zeki, zeku, u nas je nominativ zeko. Nema u nas ni deklinacijskoga tipa teta-Mara, teta-Mare, teta-Mari, u nas je teta Mara, tete Mare, teti Mari. Jednoga od svojih velikih pjesnika (Zmaja) Srbi zovu čika-Jova i dekliniraju čika-Jove, čika-Jovi. Srbi pak nemaju imenskih oblika kao Mate, gen. Mate, ili u ženskom rodu Luce, gen. Luce. S druge strane, hrvatska norma dopušta samo sklanjanje nje(zi)n brat, nje(zi)na brata, očev štap, očeva štapa, a u Srbiji prevladavaju oblici njenog brata, očevog štapa. Ima i sitnijih razlika. U hrvatsku normu ulaze instrumentali ljubavlju i ljubavi (uporaba u različitim prilikama), srpska u praksi prihvaća samo instrumental ljubavlju. Hrvatska norma prihvaća samo plurale tipa mrazovi, u Srbiji prevladavaju oblici tipa mrazevi. Mislim da je i to sve dosta ako se radi o deklinaciji (iako tema nije iscrpljena, primjerice kod zamjeničkih riječi).

Kod glagolskih oblika razlike nisu manje. Posebno upada u oči oblik jeste umjesto jest u prezentu glagola biti. Zamjena infinitiva osobnim oblicima uz veznik da (takozvano dakanje) neusporedivo je češće kod Srba, a Srbi ju dopuštaju i u futuru prvome (ja ću da dođem umjesto ja ću doći). U Srba je običan i futur drugi od svršenih glagola (ako visoko budeš skočio umjesto ako visoko skočiš, a slično je i ako budeš bio dobar umjesto ako budeš dobar). Mnogi se glagoli drugačije sprežu u hrvatskim i srpskim tekstovima, primjerice umjesto spasiti, spasim u Srba je češće spasti, spasem, i sl.).

Razlika ima i u sintaksi, osobito u smještaju enklitika u rečenici, ali nije sada bitno da se tema iscrpi, važno je da se ilustrira kako postoje i gramatičke razlike.


Matica hrvatska