Stjepko Težak ' intervju ' Glas Koncila o pravopisu |
RAZGOVOR S HRVATSKIM JEZIKOSLOVCEM PROF. DR. STJEPKOM TEŽAKOM
Treba nam jedan pravopis koji se neće stalno mijenjati
Pored organa, jezik je nešto što nas određuje, svrstava u stanovitu skupinu. Njime se sporazumijevamo, po njemu se razlikujemo, a on nas i zbližava. O hrvatskom jeziku, njegovoj uporabi, čuvanju i promicanju govori jezikoslovac prof. dr. Stjepko Težak.
GK: Koliko i na koji način globalizacija utječe i unosi izmjene u određeni jezik?
Dr. Stjepko Težak: Globalizacija kao svaka težnja nekom golemom sjedinjavanju ljudstva ili bilo čega drugoga i u jeziku mora imati svoj utjecaj. U prvom redu, budući da su Amerikanci na čelu te globalizacije, onda se preferira i taj jezik, koji se doduše zove engleski. Htjeli mi ili ne htjeli, globalizacija ima stanoviti utjecaj i na jezik. Čim se tako golemo i moćno društvo zalaže za svoje šire interese, onda se tu ostvaruje niz popratnih interesa. To je nekako ljudski i ne bih to politički tumačio. Onaj tko je u većini, nameće svoje. I u većim jezicima engleski utjecaj je velik. Ne samo da se rječnik puni anglizmima, nego engleski utječe i na gramatiku. Tako je i kod nas pa smo počeli upotrebljavati imenicu umjesto pridjeva. Pojedinci čak upozoravaju na potrebu prilagodbe pravopisa prema tim utjecajima engleskog jezika. A s druge strane, Englezi nisu mijenjali svoj pravopis stotinama godina. Sad bismo mi morali misliti i činiti prilagodbe, jer što će ti globalisti misliti o našem jeziku. Oni su skloni prigovoriti i kad se mi nastojimo lišiti utjecaja srpskog jezika koji je i te kako bio politički nametnut, ne samo zbog zajedničkog življenja. Optužuju nas da smo šovinisti, nacionalisti i slično jer »forsiramo« kroatizme.
Hrvatski jezik bio je na povijesnoj vjetrometini
»Tako na primjer, ne samo štokavci nego i kajkavci napustili su svoju postelju, a pobijedio je krevet, to jest turski balkanizam za našu postelju. Čovjek se teško odvikava od onoga na što se navikne. Ima i danas onih koji se tako srdito odnose prema tobože novim hrvatskim riječima, koje su zapravo oživljenice. Ili prema arhaizmima, kako oni kažu, iako to nisu arhaizmi.«
GK: Teško je kroz povijest bilo očuvati jezičnu posebnost na našim prostorima, kako je to danas?
Dr. Stjepko Težak: Nedavno sam objavio knjigu »Hrvatski naš (ne) podobni«. U njoj govorim o tome kako je hrvatski jezik bio na povijesnoj vjetrometini. Ta povijesna vjetrometina djelovala je na našu kulturu, time i na naš jezik, a da ne kažem koliko na naše gospodarstvo. Daleko bismo bolje stajali da nismo sve one teškoće prošli u povijesti. Bili smo pod jednim carstvom, mletačkim, pod otomanskim, pod habsburškim i u tim okolnostima valjalo je očuvati hrvatski jezik i hrvatsku kulturu. Istodobno smo bili podijeljeni u više carstava i svakako da je bilo više različitih utjecaja. Kad smo se svih carstava oslobodili, upali smo u jugoslavensko, koje nas je, baš što se tiče jezika, mnogo stajalo. Već u devetnaestom stoljeću pod utjecajem politike mađarona i shvaćanja tadašnjih odlučujućih osoba da smo svi Južni Slaveni istojezični, ostao je negativni trag. Tada se na jezičnom planu započelo promicati ideologiju bratstva i jedinstva, i to ne bratstva koliko jedinstva. Srbi su bili mnogo brojniji i po državnim odlukama utjecajniji, a mi smo primjerice, imali razvijenije pravno nazivlje nego oni. Kad je došla Kraljevina SHS, morali smo imati zajedničko nazivlje, što znači preuzimati njihovo. A da ne govorim što je svojim negativnim utjecajem radila vojska, što je radila pošta i ostala administracija.
Na jednoj strani, za promicanje hrvatskoga jezika stalno su se borili i zalagali predstavnici zagrebačke, riječke pa donekle i zadarske filološke škole. Najutjecajnija zagrebačka filološka škola smatrala je da treba prihvatiti zajednički dijalekt: ijekavsko štokavski, ali s time da se vidi i naš udio u njemu. Mađaronska skupina nametnula je taj jezik koji, iako predložen od iliraca, nije bio na Gajevoj liniji.
Kad je došla Jugoslavija, i jedna i druga, onda su stavovi o hrvatskom jezičnom udjelu proglašavani ustaštvom. Primjerice, meni je asistentica precrtavala svaku riječ za koju je mislila da je ustaška. Precrtavala mi je uljudbu umjesto civilizacije i sl. Tako se stekla navika. Zato mlade generacije koje ne uče jezik u onom smislu kao oni koji to proučavaju, ne znaju o tim teškoćama i borbama za promicanje i opstanak hrvatskoga jezika. Tek od 1990. moglo se vjerodostojnije i češće raspravljati što je hrvatski jezik. Ja sam svoj udžbenik morao prekrstiti u »Naš jezik«, jer nisam htio da bude srpskohrvatski, a nisam smio da bude samo hrvatski.
Balkanski krevet »izgurao« hrvatsku postelju
GK: I danas pri uporabi određenih hrvatskih riječi pojedinci govore o ustašoidnosti hrvatskoga jezika. Postoji li takvo nešto?
Dr. Stjepko Težak: Problem je u tome što mi sve olako prihvaćamo od svojih neprijatelja. Za primjer navodim da Vuk Karadžić koji je dosta pokupio od Hrvata nije obilježio podrijetlo svake riječi koju je čuo u Hrvatskoj.
Prema jednoj anketi 96 posto Hrvata izjasnilo se da valja voditi računa o hrvatskom jeziku. A što tko misli pod tim? Kako voditi brigu o jeziku i što je hrvatski jezik? Je li to samo standardni jezik koji službeno treba iskorištavati? Zar nije hrvatski i štokavski ikavski ili slavonski štokavski ekavski, kakvim je pisao svoju dramu Fabijan Šovagović »Sokol ga nije volio«? Zar nije i kajkavski hrvatski, i čakavski hrvatski preko kojeg smo najprije kao Hrvati ušli u svijet literature? To je sve hrvatski jezik.
Politički pritisci bili su dakle veliki. U tom razdoblju od sto i više godina generacija koja je tada živjela i učila standardni jezik, lako je prihvaćala sve što je dolazilo s istoka ne znajući je li hrvatsko ili nije. Tako na primjer, ne samo štokavci nego i kajkavci napustili su svoju postelju, a »pobijedio« je krevet, to jest turski balkanizam za našu postelju. Čovjek se teško odvikava od onoga na što se navikne. Ima i danas onih koji se tako srdito odnose prema tobože »novim« hrvatskim riječima, koje su zapravo oživljenice. Ili prema arhaizmima, kako oni kažu, iako to nisu arhaizmi. Za primjer može se navesti riječ nazočan. Ako se gleda između dva rata, bilo je mnogo pisaca koji su pisali riječ nazočan. Politici to nije smetalo što to upotrebljava pisac čije čitateljstvo ionako nije rašireno. Glavno je bilo da u školama, u udžbenicima i u novinskim tiskovinama ne bude toga.
Jezična strategija opći je hrvatski interes
GK: Otkud i zašto danas takvi pritisci i otpori prema hrvatskom jeziku?
Dr. Stjepko Težak: Mislim da su ti progoni i pritisci vrlo složeno pitanje. Zašto ti otpori? Ima tu i autorske taštine. Ako su autori napravili jedan pravopis gdje baš nema velike razlike prema onome drugom službenom, ne popuštaju jer je u pitanju autor, a ne kultura hrvatskoga naroda. Sam pravopis je stvar dogovora. Ali u pravopis su naši pisci unijeli i gramatičke sadržaje. Hoćemo li pisati č ili ć, to uopće nije pravopisno pitanje, iako ga mnogi tamo stavljaju. Treba utvrditi gramatičke, fonološke činjenice. Ne treba stvari vraćati unatrag ako nije jako važna stvar. Ali dobro je naviknuti se na ovu ili onu riječ koja obogaćuje, a ne osiromašuje jezik. Pogotovo ako imamo dvije bliske istoznačnice gdje ipak može biti i tanka značajna razlika. Ako je moguće, a moguće je neka »nazočno« bude ono što je pred očima, a »prisutno« nešto što je tu, a ne vidi se.
Ministarstvo ne poštuje svoje odluke
GK: Koliko se danas vodi briga o hrvatskom jeziku?
Dr. Stjepko Težak: Očekivao sam, kad dođe naša neovisna država Hrvatska, da će se sve dileme oko jezika riješiti. Na žalost, nisu se problemi riješili. Prvo, predsjednik dr. Franjo Tuđman nije htio dopustiti osnivanje Ureda za hrvatski jezik jer bi ga napali da je to imao i Pavelić. Druga je stvar da i s državnoga stajališta treba organizirati zaštitu i proučavanje hrvatskoga jezika. Protiv toga sam da to bude ured žandarskog načina djelovanja. Smatram da bi to trebao biti ured koji će ljudima davati savjete, upozoravati na negativnosti, predlagati znanstveno istraživanje jezičnih potreba. Ako je to pravna država i ako postoje zakoni i propisi, treba ih se svatko držati. Resorno ministarstvo ih se prvo ne drži. Jer, 1994. »pravopis« skupine autora, Babić, Finka, Moguš, odobren je kao jedini pravopis za uporabu u osnovnim i srednjim školama. Isto to ministarstvo ne poštuje taj svoj propis jer odobrava udžbenike koji se pišu čak i po novosadskom pravopisu. Postoji za Trgovački sud propis da ne odobrava nazive trgovina koje nisu na hrvatskom jeziku, a pogledajte koliko je engleskih naziva.
GK: Vodi li država brigu o jeziku kao strateškom interesu?
Dr. Stjepko Težak: Na žalost, ne vodi brigu za promicanje hrvatskoga jezika onako kako bi to trebalo. Nama su se ostvarili ideali i imamo Hrvatsku, ali neki uži interesi stavljaju se nad opće. Jezična strategija je opći naš interes. Ne trebaju tu metode prisile, ali moraju se poštovati pravila.
Nedavno je Ljubljanska televizija organizirala emisiju o navali engleskog jezika u europske jezike. Sudjelovali su Nijemci, Francuzi, Talijani, Slovenci, Austrijanci i ja u ime Hrvatske. Svi zapravo imaju iste probleme kad je u pitanju utjecaj engleskih riječi. Ali nisu isti problemi velikih jezika, primjerice njemačkoga i francuskoga, kao malih, slovenskoga i hrvatskoga. Čak su Slovenci, makar još manji narod od nas, u boljoj situaciji. I oni su kao i mi uzeli preko Nijemaca šport i štrajk. Slovencima u istoj državi nitko nije nametnuo šport koji je u engleskom izvorniku sport. A nama je povratak športa gotovo šovinizam, krajnji nacionalizam te ga se moramo odreći, a štrajk su uzeli i Srbi pa nikome ništa. Jer to su uzeli i Slovenci i Srbi pa i Hrvati. Nama ta globalizacijska Europa često zamjera što guramo svoje hrvatske osebujnosti. Jesmo li mi ikada Srbima zabranjivali ili nametali svoj jezik? Neka svaki narod ima svoje, ali ne u ime svesvjetske velike ideologije ili u ime uže balkanske ili ne znam kakve, čak ako hoćete i uže hrvatske, nego valja poštivati osnovni interes svakoga naroda koji nije na štetu drugoga.
Strana riječ često bude praznoslovlje
GK: Kolika je osebujnost i stvaralaštvo novih hrvatskih riječi?
Dr. Stjepko Težak: Dobio sam nedavno hrvatsko-ruski rječnik od Bagdasarova s 20.000 riječi. Već time što je hrvatsko-ruski a ne srpskohrvatsko-ruski, načinjen je pomak. Drugo, on je odabrao u taj rječnik ono što nije zabilježeno u rječnicima koji se nazivaju hrvatskosrpski. Nisu sve naše riječi, dakle ima i onih koje su izmišljene, a on ih onda naziva žargonskima.
Kad se traži određena riječ, onda se vidi koliko ima zamjena za nju. Najčešće kad netko forsira stranu riječ, ni sam ne zna što kaže, jer to je praznoslovlje. Koju mu god riječ metnem umjesto te koju on rabi, ne znam je sam li pogodio značenje što je on htio reći.
Jezik se voli učenjem
GK: Otkud toliki razdor među hrvatskim jezikoslovcima, barem se takav dojam stječe u javnosti?
Dr. Stjepko Težak: Unatoč svim problemima, neka se Hrvati jednom dogovore za jedan pravopis koji će trajati barem 50 godina. Ako se engleski pravopis ne mijenja stotinama godina, zašto bi se naš mijenjao svaki čas? Nema velikih razloga.
Prisjetimo se pravopisa koji nam je nametnuo kralj Aleksandar i njegov pravopisac Belić, kad je Boranić morao svoje ne ću odvojeno pretvoriti u zajedno. Onda je Hrvatska banovina vratila na prijašnje pisanje, pa je tako bilo i za NDH i za početka avnojevske Jugoslavije sve do šezdesetih godina kad su naši pravopisci prihvatili novosadskim pravopisom.
GK: Kako hrvatski mediji promiču i štite hrvatski jezik?
Dr. Stjepko Težak: Naši političari, sindikalisti, novinari koji su bili na liniji preuzimali su govor političara iz Beograda. Štoviše, i dobrim Hrvatima jedno vrijeme trebalo je da shvate kamo to vodi.
Kad se govori o jeziku, uvijek valja reći da imamo više jezika. Sve je hrvatski jezik. Standardni ili književni, zatim čakavski, kajkavski, štokavski ikavski, štokavski ekavski, žargonski, strukovni i književnoumjetnički. Beletristima je sve dopušteno što je funkcionalno.
Standardni jezik u medijima nije nam na visini. Svi ga učimo i trebamo ga učiti. Kako akademik Babić kaže: »Jezik se voli učenjem.« Dok smo živi, moramo ga učiti, jer se jezik neprestance razvija. Jezik je tako bogat rječnički da ga nikad ne možete do kraja naučiti. Škola bi morala poklanjati malo više pozornosti tome.
Političari i svi koji su česti u medijima moraju paziti na hrvatski standardni jezik.
Broj: 13 (1553), 28.3.2004.
|
|