Prvi prevod srpskog romana na hrvatski jezik |
Knjige: Prvi prevod srpskog romana na hrvatski jezik
Naravno tj. dakako
Ko želi da radi omo što će samo na površini izgledati suvislo, već sada može da krene sa pravljenjem rečnika srpsko-hrvatskog ili hrvatsko-srpskog jezika. Potrebno je samo otrpeti teret saznanja da onaj ko postane zarobljenik puke forme nosi i teški teret sadržaja
Sedite ili ležite udobno smešteni na svom omiljenom mestu i počinjete da čitate novu knjigu. Na maternjem jeziku, dakako. Zapravo, naravno. Treba reći "naravno" jer vas ovo bezazleno "dakako" može odvući daleko od toplog okrilja jezika koji govorite od rođenja.
Nešto slično se dogodilo sa romanom Vremenski darovi Zorana Živkovića, prvom knjigom koja je sa srpskog prevedena na hrvatski jezik.
Dakle, čitate knjigu Vremenski darovi , došli ste do poslednjeg poglavlja, do mesta gde se slikarka koja leži u sanatorijumu susreće sa svojim doktorom. On seda pored njenog kreveta. "Prešao je pogledom po zidu naspram prozora. Nije mogao dobro da vidi u polumraku, ali to nije ni bilo potrebno. Znao je šta se tamo nalazi." To piše u knjizi koju su 1997. godine objavili Stubovi kulture.
Kako ta rečenica glasi u prevodu Stanislava Vidmara na hrvatski, nedavno objavljenom u ediciji Izvora? "Prošao je pogledom po zidu nasuprot prozora. Nije mogao dobro vidjeti u polumraku, ali to nije ni bilo potrebno. Znao je što se tamo nalazi." Odveć slično?
Na drugom mestu u knjizi, glavni junak poglavlja Astronom, istrgnut iz svoje ćelije gde čeka smaknuće na putu u budućnost, predoseća: "Nešto se zbivalo iza njegovih leđa, nešto veliko." Srpski? "Nešto se zbivalo iza njegovih leđa, nešto veliko." Hrvatski?
Možda primer nije dobar.
"Šteta je već počinjena onoga trenutka kada ste pustili glas o otkriću i to više nije moguće poništiti." Srpski ili hrvatski?
"Šteta je već počinjena onog časa kada ste pustili glas o otkriću, i to više nije moguće raščiniti." Hrvatski ili srpski?
Dve godine nakon što je ugledni zagrebački profesor Stanko Lasić obznanio da je u njegovim preokupacijama srpska književnost dobila status bugarske književnosti, ona je Hrvatskoj de facto postala strana književnost. Još uvek daleko od Lasićevih tvrdnji da je to mala, rubna, evropska književnost kojoj ne vredi posvećivati mnogo pažnje, ali ni blizu tumačenjima Igora Mandića o tematskoj i svakoj drugoj srodnosti, zbog kojih se on usprotivio Lasićevim tezama.
Kada je jedan pisac u priči Prvi put s ocem na jutrenje koju je objavio krajem prošlog veka u Srpskoj zori napisao da "po podu leži tisuću karata" koje dečak gleda kroz ključaonicu sobe, niko nije rekao da je Laza Lazarević hrvatski pisac, bez obzira na to što je "povijesnoga dana 23. listopada 1847. godine u Saboru Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije izglasovan zaključak o proglašenju hrvatskoga jezika službenim saborskim jezikom". Niko nije ni pomislio da Krleža ili Krklec pišu na srpskom jeziku kada su nakon Prvog svetskog rata koristili ekavicu, niti da su Branko Radičević, Zmaj ili Milovan Glišić hrvatski pisci pošto su u jednom trenutku koristili ijekavicu. Već dosadno i anahrono zvuče podsećanja da se u Dušanovom zakoniku sreće reč "topništvo", da Stevan Prvovenčani koristi reč "uvjet", da je do prvih godina ovog veka Matica srpska imala svog "tajnika", knez Miloš "topništvo", a da kod Vuka piše "opći i općenito".
Danas više nikoga ne zanimaju sentimentalne priče o "jezičkom južnoslovenstvu", osim možda one koji u kafanama zemalja u kojima je preživela ex-jugoslovenska emigracija skaču sa stolica kada se razgovara o tome da li su za južnoslovensko ujedinjenje srpski ustanci značajniji od Ilirskog pokreta. Možete zamisliti kako u tim zapenušalim razgovorima izgleda čovek koji citira Njegoša da "lipo, ljepo, lepo, lijepo... listići su jednoga cvijeta"? Možda jesu listići, ali jednog uvelog cveta koji već predugo truli jer ne može lako da se jednostavno raspadne.
To ne znači da treba prevoditi knjige sa srpskog jezika na hrvatski i obratno. Ne prevodi se Irac Ijen Mekjuen na engleski koji se govori u SAD, kanadski romansijer Daglas Kopland na dijalekat koji bi bio razumljiv čitaocima škotskog idioma Irvina Velša, niti Amerikanac Pol Oster na engleski koji se govori u Velikoj Britaniji. Nije prevođen Danilo Kiš kada je poslednjih godina objavljivan u Hrvatskoj niti Dubravka Ugrešić koja je štampana tokom rata u Beogradu. Nisu u Hrvatskoj prevedene knjige ni Albaharija, Svetislava Basare ni Vladimira Arsenijevića niti se u Srbiji prevode tekstovi Igora Mandića koje on uredno, na svom maternjem jeziku, piše za ovdašnju štampu.
To bi možda trebalo prevesti u ograničenom tiražu za jezičke puriste, zbog onih koji jedino uvažavaju ono što je hrvatski pisac Borivoj Radaković nazivao politlektom, politbirokratskim idiomom s mnogim odlikama slenga, kakav ima žargon drugih zatvorenih društvenih skupina, prestupnika, uličara, vojnika, pa i političara u ilegali, koji se mora javno objavljivati i nametati kao jedini jezik na kojem se sme govoriti.
Ko nema šta pametnije da radi, ili ko želi da radi ono što će samo na površini izgledati suvislo, već sada može da krene sa pravljenjem rečnika srpsko-hrvatskog ili hrvatsko-srpskog jezika. Potrebno je samo otrpeti teret saznanja da onaj ko postaje zarobljenik puke forme nosi i teški teret sadržaja. Već se sada može početi sa Rječnikom manje poznatih riječi , koji je Velimir Visković nedavno pridodao novom hrvatskom izdanju Proklete avlije, gde se između ostalog nalaze objašnjenja tipa: bašta-vrt, časovnik-sat, ura, duvati-puhati, hartija-papir, kapija-vrata, manastir-samostan, obijač-provalnik, odžak-dimnjak, ostrvo-otok, pacov-štakor, parče-komad, pozorište-kazalište, predostrožnost-oprez, promaja-propuh, talas-val, testera-pila, uslov-uvjet... Bilo je i ranije u Andrićevim knjigama rečnika turcizama, provincijalizama i nekih manje poznatih reči. Nekad, u istoj knjizi starih izdanja, nepoznate reči su bile, ali ih sada u hrvatskom izdanju nema, i arsenal, amidža, avet, apsana, sada su tu pomenute bašta i bisage koje u deskripciji znače "dvije sastavljene torbe koje se vješaju o sedlo ili prte preko ramena" dok je budžak "ugao, kut ili zakutak".
Nastavak se može pronaći u prevodu Vremenskih darova. Osvit je zora, nevolja-problem, krivica-krivnja, isleđivanje-istraga, časovnik-sat, mrak-tama, vaseljena-svemir, brdo-planina; uvideti u prevodu znači shvatiti, osmotren znači opažen, stameno je čvrsto, svekoliko cjelokupno, pripravno spremno... i tako do poslednje stranice knjige, daleko od radikalnih zahvata koji se čine u prevodu sa jezika neke daleke evropske književnosti, ali ni tako blizu težnjama onih koji žele da čitaju pisca na originalu. Uostalom, stvari su se na prostoru ova dva jezika već dovoljno rastočile, dok su reči ostale iste, boreći se da dopru do te nove realnosti.
Slobodan Kostić - Vreme
http://www.vreme.com/arhiva_html/456/13.html
|
|